REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5569/2025-9.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ED, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Mario Patača, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Andreja Šeša, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništenosti, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 13. svibnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika, dana 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz točke 6.1. Ugovora o kreditu broj 734922 od 1. ožujka 2005. koji su zaključili tužiteljica kao korisnik kredita i Volksbank d.d. kao kreditor, a koja glasi: “Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,50% (slovima: jedancijelihpetposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj…“

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 954,64 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 1. ožujka 2005. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu za kupnju vozila broj 734922 kojim joj je odobren kredit u iznosu od 18.732,00 CHF. Dalje navodi da je točkom 6.1. ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,50% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj te da je temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik prilikom isplate kredita dana 3. ožujka 2005. tužiteljici naplatio naknadu u iznosu od 1.366,48 HRK (181,36 EUR). Tužiteljica navodi da se o spomenutoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da nije mogla utjecati na sadržaj tipskog ugovora koji je bio unaprijed formuliran do strane banke, da joj nije bila razjašnjena relacija između iznosa naknade i usluga zbog kojih se ista naplaćuje. Tužiteljica smatra da navedena ugovorna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te da je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Slijedom svega navedenog, tužiteljica traži da sud presudom utvrdi da je ugovorna odredba iz točke 6.1. ništetna te da tuženiku naloži da joj nadoknadi parnični trošak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora navodeći kako bi ta vrijednost trebala biti određena prema visini naplaćene naknade. Navodi kako iz dostavljenih dokaza nije razvidno je li tužiteljica bila potrošač, ističe prigovor zastare navodeći kako je od sklapanja ugovora proteklo više od pet godina, tvrdi da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača, smatra kako je predmetna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, ističe da se radi o jednokratnoj naknadi u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen, navodi da je ugovaranje ulazne naknade dopušteno mjerodavnim podzakonskim propisima te tvrdi da je prilikom ugovaranja naknade postupao u dobroj vjeri i da je ispoštovao sve svoje ugovorne obveze. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da naloži tužiteljici da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Nije sporno da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika dana 1. ožujka 2005. ugovorila kredit za kupnju vozila. Tuženik ne spori da je prilikom isplate kredita tužiteljici naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 1.366,48 HRK.

5. Među strankama je sporno je li odredba iz točke 6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,50% od iznosa odobrenog kredita, prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i jesu li stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, odnosno, je li ista protivna prisilnim propisima. Također, sporno je li nastupila zastara.

6. Imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO).

7. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor potrošački jer je kredit ugovoren radi kupnje osobnog vozila koje se koristi isključivo za osobne potrebe, da je ugovor bio unaprijed pripremljen, da stranke prilikom njegova sklapanja nisu posebno pregovarale o ponuđenim uvjetima pa tako ni o predmetnoj naknadi, da je tužiteljica prihvatila ponuđene uvjete jer joj je kredit bio potreban, da nije dobila nikakva dodatna objašnjenja vezano za naknadu, odnosno zbog čega istu mora platiti, koji su to troškovi obrade kredita i zbog čega je naknada određena upravo u tom iznosu. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično, a njezin iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

8. Ugovaranje obveze korisnika kredita da kreditoru podmiri jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, niti kriterija i parametara prema kojima se određuje njezina visina, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. Niti u jednom aktu prednika tuženika, a ni u samom Ugovoru, ne stoji na što se točno odnosi sporna naknada i kakve opravdane troškove kreditor ima u vezi s isplatom kredita da bi ista bila naplaćena. Tuženik nije dokazao da bi se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati sukladno čl. 81. st. 4. ZZP. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio prednik tuženika i da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica o istoj mogla pojedinačno pregovarati, ugovorna odredba o navedenoj naknadi predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takva ugovorna odredba je ništetna.

9. Valja napomenuti da je ocjena je li sporna odredba nepoštena neovisna o tome je li ista jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, jer se u konkretnom slučaju radi o posebnoj naknadi koja nema karakter cijene ugovora o kreditu, budući da cijena potrošačkog kreditiranja jest ugovorena kamata, a ne dodatne jednokratne naknade čija svrha, sadržaj i ekonomska opravdanost nisu razvidni iz ugovorne dokumentacije.

10. Sukladno odredbi čl. 323. i čl. 324. ZOO ništetnost pojedine ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu svake ugovorne strane da vrati drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe ugovora. S obzirom na to da ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično ništetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak.

11. Samo pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora ne zastarijeva i može se istaknuti u bilo kojem trenutku pa je stoga prigovor zastare nije osnovan.

12. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. i 164. ZPP. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Troškovi su određeni sukladno čl. 40. st. 2. ZPP prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi. Prigovor tuženika nije osnovan jer se tužbom traži samo utvrđenje ništetnosti, ali ne i isplata.

13. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 5. studenog 2025. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištu 13. svibnja 2026. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) i to u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji, kao i trošak ročišta za objavu u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/3 u vezi s Tbr. 7/1), što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 875,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR.

U Zagrebu 3. lipnja 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnici