REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Posl. br. P-561/2025-57

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TV iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Almi Kulenović, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika INSIEME j.d.o.o. Pula, Giardini 9, zastupanog po punomoćniku Alenu Kalčiću, odvjetniku iz Poreča, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 05. svibnja 2026. godine u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Emira Kulenovića, odvjetnika iz Pule i punomoćnik tuženika Alena Kalčića, odvjetnika iz Poreča, te presude objavljene dana 03. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku INSIEME j.d.o.o., (OIB: 55459564342), Pula, Giardini 9 platiti tužitelju LV (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], iznos od 8.921,27 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. rujna 2020. do isplate, po kamatnoj stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.389,34 eur, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 11. ožujka 2020. sklopili Ugovor o pozajmici kojim je tužitelj kao zajmodavac\kreditor pozajmio tuženiku kao zajmoprimcu\korisniku kredita novčana sredstva u iznosu od 80.000,00 kn. Tužitelj da je zatražio od tužitelja da mu vrati cjelokupni iznos zajma još u lipnju 2020. te mu je tuženik dana 4. rujna 2020. vratio iznos 10.000,00 kn, uz obećanje da će kroz nekoliko dana vratiti ostatak pozajmljenog iznosa. Kako tuženik nije izvršio obećanu isplatu u narednom razdoblju, tužitelj je još jednom zatražio od tuženika da vrati zajam i to opomenom od 30. rujna 2020. Tuženik, međutim, do današnjeg dana nije odgovorio na opomenu niti vratio preostali iznos zajma u visini od 70.000,00 kn. Zbog svega navedenog tužbenim zahtjevom od 24.01.2023. predlaže da sud donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava tužbu. Prije svega ističe da je potpisani Ugovor o pozajmici prividan pravni posao. Prema članku 285. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, prividan (fiktivan, simulirani) ugovor nema učinka prema ugovornim stranama. Naime, tužitelj je u vrijeme potpisivanja ugovora o pozajmici bio u radnom odnosu kod tuženika. Kako je imao namjeru pokrenuti vlastiti posao ( kućice za iznajmljivanje u Fažani ) to je zamolio direktora tužen ika, sa kojim je tada bio u dobrim odnosima, da mu preko tuženika kao trgovačkog društva kupi cijevi od svojih poslovnih partnera jer će na taj način proći jeftinije nego da ih kupuje osobno kao fizička osoba. Tužitelj je na račun tuženika, po gore opisanom dogovoru, isplatio iznos od 80.000,00 kn. Kako bi pravdali tu uplatu, imajući odnos povjerenja, stranke su potpisale ugovor o pozajmici, što je pokazalo pogrešnim. Kada su cijevi stigle u prostorije tuženika isti je obavijestio tužitelja da ih preuzme, a što je on odbio. Materi jal je tako stajao u prostorijama tuženika neko vrijeme a tužitelj ga, unatoč višekratnim pozivima tuženika, nije preuzimao. U 06/2020 tužitelj je prestao raditi kod tuženika te je izričito rekao da neće preuzeti materijal već da hoće svoje novce natrag. Tuženik mu je pokušao objasniti da njemu taj materijal ne treba jer da ga je naručio na njegov zahtjev te s obzirom da ga je platio da ga može preuzeti jer je materijal njegov. Kako je materijal stajao i još uvijek stoji u prostorijama tuženika, isti je dio materijala iskoristio za neke poslove zbog čega je na račun tužitelja uplatio iznos od 10.000,00 kn. Iz svega navedenog jasno proizlazi da je sklopljeni Ugovor o pozajmici sukladno čl. 285/1 ZOO- a prividan pravni posao koji nema učinka prema ugovornim strankama. Shodno izloženom, prividan ugovor nema učinka među strankama, pa ne samo da je ništetan nego nije ni nastao. Čl. 285/2 ZOO-a je propisano da ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost. Iz svega navedenog razvidno je da ugovor o pozajmici kao prividan pravni posao prikriva drugi pravni posao i to ugovor o kupoprodaji materijala / cijevi koji među strankama proizvodi pravne učinke jer ispunjava svim pretpostavkama za njegovu valjanost. Naime, u pravnom poslu među strankama postoje bitni elementi ugovora o kupoprodaji, a to su stvar ( cijevi koje su specificirane u ponudi 430/2020 koja se dostavlja u privitku a koje je tuženik naručio i prodao tužitelju ) te cijena koju je tužitelj za to platio u iznosu od 80.000,00 kn). Usput rečeno, u ugovoru je navedeno da su stranke u svojstvu kreditora i korisnika kredita. Prema prisilnim pravnim propisima ugovor o kreditu, u svojstvu kreditora, može sklopiti jedino i isključivo banka. Kako kreditor iz predmetnog ugovora nije banka to je isti suprotan prisilnom pravnom propisu pa je posljedično ništetan. Stoga, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u dopis (list 4), ugovor o pozajmici (list 6), podatke (list 7 i 8), ponudu (list 19), preslik fotografija (list 20-24), preslik sms poruka (list 28-36), podatke PBZ-a (list 37-38), račune (list 39-40), preslik fotografija (list 47- 49), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka TVF (list 59), DV (list 60-62), RV (list 62 i 63), MV (list 64 i 65), UV, GV (list 83), izvršen je uvid u dokumente (list 106 i 107), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ČV, tužitelja kao parnične stranke i zakonskog zastupnika tuženika IV (list 113-119 spisa), proveden je dokaz dodatnim saslušanjem tužitelja te je izvršen uvid u svu ostalu dokumentaciju priležeču spisu.

4. Na temelju tako provedenih dokaza sud tužbeni zahtjev nalazi osnovanim.

5. Presudom Naslovnog suda posl. br. P-676/20 od 17. travnja 2023. godine u točci I izreke odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, u točci II izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak te je u točci III izreke tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti. Odlukom Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-884/2023 od 17. rujna 2025. ukinuta je presuda Naslovnog suda posl. br. P-676/2020 od 17. travnja 2023. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

6. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika te da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o pozajmici od 11.03.2020. (kao na listu 6 spisa) te da je tuženik uplatio tuženiku 80.000,00 kuna kao i da mu je tuženik vratio iznos od 10.000,00 kuna.

7. Sporno je da li je prava volja stranaka bila sklapanje predmetnog ugovora o pozajmici odnosno da li je navedeni ugovor prikriva drugačiji dogovor stranaka, odnosno da li je fiktivan i da li je tuženik slijedom navedenog u obvezi vratiti utuženi iznos.

8. Iz provedenih dokaza proizlazi a što nije niti sporno između stranaka da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o pozajmici, da je tužitelj tuženiku uplatio iznos od 80.000,00 kuna a tuženik mu potom uplatom vratio iznos od 10.000,00 kuna, međutim osim nesporno sklopljenog ugovora o pozajmici koji su opet nesporno potpisali tužitelj i u ime tuženika zakonski zastupnik, niti jedan od provedenih dokaza, što podrazumijeva iskaze saslušanih svjedoka i stranaka, ne upućuje na zaključak da bi sadržaj predmetnog ugovora bio stvarna volja i dogovor stranaka, dakle da je sklopljen ugovor o zajmu. Prije svega većina svjedoka su zaposlenici tuženika koji nemaju saznanja o bitnim detaljima odnosa i dogovora između tužitelja i tuženika ali iako nemaju neposrednih saznanja već iskazuju ono što su čuli navode da je bilo govora o naručivanju cijevi pa tako svjedok MV navodi da mu je tužitelj rekao da je on pozajmio novac tuženiku da si pomogne tuženik kupiti materijal a kada su bili na iskrcaju aluminija rečeno da se to ne dira jer je to za T pa je pojasnio da tek nakon što su istovarili taj materijal, za koji je rečeno da je za T, L mu je pričao da je posudio novac IV. Isto tako svjedok LVF inače supruga tužitelja u svom iskazu navodi da je njezin suprug posudio tuženiku novac i to povezuje s kupnjom nekakvog materijala iako nije upoznata s detaljima i sve što zna je opet iz pričanja njezina supruga, a na isti način je iskazivala i svjedok ĐV supruga ĆV koja je u svom iskazu navela da joj je suprug spominjao nekakav iznos novca koji mu je tužitelj pozajmio a to je spominjao na način da je govorio da je imao nekakav dogovor sa tužiteljem vezano za materijal a da tužitelj sada traži nekakav novac. Što se tiče iskaza stranaka prije svega valja napomenuti kako prema ocjeni suda iskaz tužitelja ovome sudu nije uvjerljiv pa tako nisu uvjerljivi navodi tužitelja da je zakonski zastupnik tuženika inzistirao da kupe aluminij koji je bio u planu da bude upotrijebljen za terase mobilnih kućica tužitelja, no već navedeno govori u prilog tvrdnji tuženika da je svrha uplate novca tuženiku bilo radi kupovine materijala – cijevi za tužitelja a ne pozajmica tuženiku. Nadalje tužitelj navodi da je novac i to 100.000,00 kuna posudio od brata pa da je potom taj iznos posudio tuženiku i to da mu je 80.000,00 kuna uplatio na račun a 20.000,00 kuna na ruke. Sudu je logičan iskaz zakonskog zastupnika tuženika kada navodi da je tužitelj imao nekakve poslovne planove – projekte vezano uz mobilne kućice pa da mu je ponudio da može povoljnije doći do materijala koji mu je trebao obzirom je tvrtka tuženika dobro poslovala i imali su dobar rabat kod tih firmi odnosno da nije isto kupiti materijal u punoj cijeni ili sa 20% rabata te da je to jedini razlog zbog kojeg je on uplatio novac na račun tuženika iznosu od 80.000,00 kuna. Navodi i da je pozivao tužitelja da preuzme materijal što isti nije učinio zbog čega je tuženik dio materijala odnosno cijevi upotrijebio i iz tog razloga mu isplatio 10.000,00 kuna. Da je imao plan sa montažnim kućicama u Fažani ne spori niti sam tužitelj a isto tako ne spori da je i preuzeo nekoliko cijevi a novac je od tuženika prvi puta potraživao kada je bilo izvjesno da je njegov projekt propao odnosno kada mu nije odobren kredit kod banke, što opet upućuje na to da mu te cijevi više nisu bile potrebne. Da tuženiku nije bila potrebna pozajmica od tužitelja proizlazi iz iskaza svjedoka ČV koja je pružala knjigovodstvene usluge tuženiku pa je na upit kakvo je bilo financijsko stanje tuženika navela da financijsko stanje nije bilo takvo da bi bilo potrebno u tvrtku tuženika unositi novac pozajmicom za redovno poslovanje tvrtke.

9. Sve navedeno u točci 8. obrazloženja nedvojbeno upućuje na zaključak da dogovor i volja stranaka nije bilo sklapanje Ugovora o pozajmici u smislu da tužitelj tuženiku u svrhu pozajmice uplati 80.000,00 kuna već da novcem koji je tužitelj uplatio tuženiku tuženik naruči i plati materijal koji je trebao tužitelju a vezano za tužiteljev poslovni projekt. Konačno predmetni ugovor o pozajmici u bitnome nema osnovne elemente takvog ugovora osim u čl. 1. gdje se navodi da kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita novčana sredstva u iznosu od 80.000,00 kuna, međutim u niti jednoj odredbi se dalje ne navodi da se tuženik obvezuje vratiti niti u kojem roku taj novac tužitelju. Dakle, stajalište je suda da je ugovor o pozajmici sklopljen između stranaka prividan pravni posao. Sukladno čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje ZOO-a) prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama što znači da niti predmetni ugovor o pozajmici kao prividan nema učinka među strankama a obzirom nije navedeno niti da je tuženik obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos niti u kojem roku.

10. Međutim ocjena je ovog suda da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o nalogu temeljem kojega je tužitelj stavio na raspolaganje tuženiku navedenu novčanu svotu s ciljem prethodno postignutog dogovora da se za taj iznos kupi određeni materijal za potrebe tužitelja u svrhu realizacije njegovog poslovnog projekta gradnje mobilnih kućica koji se očigledno iz razloga koji ne leže na strani tuženika, već na strani tužitelja nije realizirao. Naime sam tužitelj je u svom iskazu (na ročištu 5. svibnja 2025.) naveo da mu je tuženik predlagao da tužiteljevim novcem koji je nesporno ušao u imovinu tuženika kupi preko tuženikove tvrtke povoljnije određeni materijal. Da li je i u kojoj količini materijal kupljen s tim novcem za tužiteljevu svrhu u postupku nije na nedvojben način dokazano niti od strane tuženika niti od strane tužitelja, no sve i da je kupljen to ne mijenja obvezu tuženika da vrati tužitelju utuženi iznos kako će dalje biti obrazloženo obzirom je novac i dalje ostao u imovini tuženika. Da je tužitelj namjeravao razviti svoj poslovni projekt kupnje 6 mobilnih kučica i da mu je za to bio potreban materijal jasno proizlazi i iz njegovog iskaza (na ročištu 01. ožujak 2023. list 115 spisa) gdje između ostalog tužitelj navodi upravo namjeru kupnje 6 mobilnih kuč ica, da mu je zakonski zastupnik tuženika rekao da može povoljnije kupiti materijal preko tvrtke tuženika, da je najbolje da se kupi materijal aluminij (aluminijske cijevi) za terase mobilnih kučica koje je namjeravao tužitelj kupiti i nakon čega je dakle tako postignutog dogovora tužitelj uplatio navedenih 80.000,00 kuna na račun tvrtke tuženika, a 20.000,00 kuna na ruke, kojih 20.000,00 mu je nesporno vraćeno. Nadalje iz iskaza tuženika jasno proizlazi da je on uspio realizirati tek jednu mobilnu kućicu, no preostale ne jer nije uspio ishoditi krediti kod Erste banke a što je sve bilo u vrijeme Covida 19 što je uvjerljivo jer su u to vrijeme notorno vladale izvanredne prilike. Konačno i sam tužitelj navodi da je od tog novca kupljen aluminij putem tvrtke tuženika, no da je korišten za neke druge poslove tuženika, u Savudriji i Rabu (o tome svjedoče i fotografije istoga u spisu). Nadalje i sam tužitelj u svom iskazu navodi da mu je trebao taj materijal i da je zvao IV i tražio ga ili materijal ili novac, te da mu tuženik nije dao na to traženje ni novac ni materijal. Isto tako tužitelj potom navodi da je pristao da se tim novcem plati aluminij odnosno aluminijski cijevni profil, te isto tako navodi da ga je i iskrcavao i kao najvažnije da pretpostavlja da bi ga i iskoristio da je uspio ishoditi kredit kod Erste banke. Takav iskaz tužitelja sukladan je iskazu zakonskog zastupnika tuženika gdje u bitnome zakonski zastupnik tuženika navodi da je bio upoznat sa poslovnim poduhvatom tužitelja koji je namjeravao kupiti 6 mobilnih kučica (pa tako i da mu je trebao materijal za opremanje terasa svake kućice) i da je samoinicijativno ponudio tužitelju da mu on povoljnije kupi navedeni materijal sa rabatom kako navodi od 20%., te da je nakon toga tužitelj i uplatio utuženi iznos tuženiku. Isto tako nesporno iz iskaza tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika proizlazi da je manji dio materijala (cijevi) tužitelj i uzeo od tuženika.

11. Slijedom navedenog cijeneći iskaze tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika ocjena je ovog suda da tuženik nije dokazao da je uplaćenim novcem kupio sav materijal niti da ga je predao tužitelju za njegove poslovne potrebe, odnosno za opremanje terasa mobilnih kućica aluminijskim cijevima iako određeni materijal je kupljen što potvrđuje i tužitelj u svom iskazu (kada navodi da je iskrcavao aluminijske cijevi). No iz niti jednog provedenog dokaza ne proizlazi da materijal u novčanoj protuvrijednosti plaćenog iznosa po tužitelju bio predan tužitelju. To ne dokazuje niti ponuda koju dostavlja tuženik uz odgovor na tužbu, jer iz iste ne proizlazi da je navedeno u ponudi predano tužitelju, a uobičajeno i pod normalno bi u poslovanju bilo da onaj kome se nešto dostavlja isto i potpiše kod primitka. U konkretnom slučaju ne postoji niti jedan potpisan primitak otpremnice i predaje robe ili slično od strane tužitelja. Tuženik je uz to bio svjestan da robu nije isporučio tužitelju jer je i sam zakonski zastupnik tuženika potvrdio postojanje sms poruka (list 28 do 36) u kojima se ponavljano navodi da će tužitelju vratiti novac. Upravo navedene sms poruke čiju autentičnost ne osporavaju ni tužitelj ni tuženik jasno govore da je tuženik u obvezi vratiti utuženi iznos tužitelju. To je primjerice vidljivo na više mjesta gdje tužitelj traži već u prvoj poruci 50.000,00 kuna za kamp (list 28), nadalje u odgovoru tuženika da će drugi tjedan platiti i gdje tuženik poziva tužitelja na strpljenje. Isto dalje potvrđuje i DVF (supruga zakonskog zastupnika tuženika) koja (na listu 33) u sms prepisci navodi da će pozajmica biti riješena i da se tužitelj ne brine. Dakle ocjena je ovog suda da su tužitelj i tuženik postigli dogovor temeljem kojega se tužitelj obvezao isplatiti tuženiku određeni novčani iznos, a tuženik mu je za isti obvezao kupiti povoljnije materijal - konkretno cijevi za potrebe tužitelja koji se upustio u poslovni projekt kupnje mobilnih kučica koje je trebalo opremiti cijevima u dijelu terase istih. No taj dogovor kako je planiran i dogovoren između tuženika i tužitelje se očigledno nije realizirao, a novac kojim je kupljen materijal je ostao u imovini tuženika Dakle u tuženikovu imovinu ušla su uplaćena utužena novčana sredstva tužitelja na osnovu pravnog posla koji se nije realizirao jer tužitelj nesporno nije dobio novac a niti materijal u toj protuvrijednosti.

12. Iz svega proizlazi da su parnične stranke sklopila ugovoru o nalogu iz članka 763. st. 1. ZOO-a temeljem kojega se tužitelj obvezao dati tuženiku određenu novčanu svotu sa točno određenom namjenom, a to je da tuženik kupi povoljnije materijal za već pojašnjeni poslovni poduhvat tužitelja. No navedeni pravni posao nije se u konačnici realizirao, odnosno isti je otpao, a novac ili materijal u istoj protuvrijednosti je ostao u imovini tuženika. Slijedom navedenog radi se o nerealiziranom ugovoru koji je otpao, pa je temeljem članka 1111. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) tuženik dužan vratiti tužitelju utuženi novčani iznos.

13. Tužitelj tužbom potražuje na utuženi iznos i zakonske zatezne kamate od 05. rujna 2020. Iz sms prepiske sa lista 38 do 36 spisa proizlazi da je tužitelj još 18. 08.2020. pozvao tuženika da mu prebaci 50.000,00 kuna, pa se tuženikova obećanja vraćanja protežu kroz svu daljnju sms komunikaciju sve do 03.09.2020. Stoga je tužitelju valjalo priznati i zakonske zatezne kamate koje potražuje sa 05.09.2020. (dakle nakon što je tražio da mu se novac vrati) sve u skladu sa člankom 1115. ZOO - a, jer je još ranije dakle i prije 05.09.2020. tuženik bio nepošten, pa je sukladno tome dužan vratiti i zakonske kamate na utuženi novčani iznos sa traženim datumom.

14. Sukladno svemu navedenom valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u točci I izreke.

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 28.04.2021. 25 bodova (Tbr.8), za zastupanje na ročištu 09.12.2021. 50 bodova (Tbr.9/2), na ročištu 13.04.2022. 100 bodova (Tbr.9/1), na ročištu 07.07.2022. 50 bodova (Tbr.9/2), na ročištu 13.09.2022. 100 bodova (Tbr.9/1), na ročištu 15.11.2022. 50 bodova (Tbr.9/2), na ročištu 18.01.2022. 50 bodova (Tbr.9/2), na ročištu 01.03.2023. 100 bodova (Tbr.9/1), za sastav žalbe 125 bodova, na ročištu 15.12.2025. 50 bodova (Tbr.9/2), na ročištu 05.05.2026. 100 bodova (Tbr.9/1) što sve uvećano za PDV iznosi 2.250,00 eur. Nadalje je tužitelju priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 69,67 eur i na presudu u iznosu od 69,67 odnosno tužitelju je priznat ukupan iznos od 2.389,34 eur.

U Puli, 03. lipnja 2026. godine

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.