Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-345/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vinke Vrančić, kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Britvec, kao članice vijeće, u pravnoj stvari tužiteljice ZIN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku u Bjelovaru, Josipa Jelačića 12, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4882/2024-11 od 2. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4882/2024-11 od 2. ožujka 2026.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4882/2024- 11 od 2. ožujka 2026. odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog **.**.2007. između tužiteljice ZIN, OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, u dijelu u kojem je tužiteljica u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,30% od iznosa kredita.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu broj 538-50- 3945091 sklopljenog 1. ožujka 2007. između tužiteljice ZIN, OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, u dijelu u kojem je tužiteljica u obvezi platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužiteljici ZIN, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.079,64 eur sa zateznom kamatom od 2. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.".

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga. Navodi da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da je stav prvostupanjskog suda o nepoštenosti odredbe o ulaznoj naknadi neobrazložen i da se s toga ne može ispitati. Tuženik pobija i odluku o trošku, navodeći da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te da odredi da je tužitelj dužan tuženiku nadoknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i sudsku pristojbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članak 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP), ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP- a, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Nije počinjena niti apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a obzirom da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a izreka presude je razumljiva i u skladu s razlozima presude.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između stranaka 1. ožujka 2007. o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) i iz članka 9. stavak 2. o obvezi plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada).

8. Nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 1. ožujka 2007. zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 14.691,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Nije sporno da je odredbom članka 3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja – korisnika kredita da plati davatelju kredita, ovdje tuženiku, naknadu za obradu zahtjeva za kredit u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, te nije sporno da je odredbom članka 9. točka 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

9. U prvostupanjskom postupku i sada u žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i ništetnost i naknade za prijevremenu otplatu.

10. U vrijeme zaključivanja tog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

10.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

10.2. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, stavak 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio sljedeće činjenično stanje koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju:

- da je predmetni Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru,

- da između stranaka nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita niti se moglo pregovarati, pa tako ni u pogledu spornih naknada.

12. Slijedom toga pravilno je zaključeno da su sporne naknade u predmetnom Ugovoru o kreditu prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te da je sporna odredba nepoštena prema odredbi iz članka 81. stavak 1. ZZP/03 i posljedično tome ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prema odredbi članka 81. stavak 3. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornim naknadama pregovaralo, no tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

14. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da sporna administrativna naknada odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja te naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga žalbene tvrdnje tuženika o tome da se tužitelj u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o značenju odredba ugovora o kreditu, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

14.1. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

14.2. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15. Člankom 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP, samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, sporne odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP, ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se sporne naknade ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

15.1. Odredbu članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u konkretnom slučaju nepoštenost spornih odredbi ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

16. Suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja prvostupanjskog suda je vidljivo da je prvostupanjski sud obrazložio zašto je tuženik bio nepošteni stjecatelj predmetnih naknada, stoga je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, sve u skladu s odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO).

17. Odluka o parničnom trošku pravilna je jer je tuženik izgubio spor i stoga je prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 155. ZPP-a dužan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak.

18. Slijedom svega iznesenog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci.

U Karlovcu 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vinka Vrančić