P-30/2024-28

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Borelli 9

Poslovni broj: P-30/2024-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Maji Nevešćanin, u pravnoj stvari tužiteljice MT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po odvjetniku Srđanu Kaleboti, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria, OIB:53056966535, zastupani po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne rasprave dana 21. travnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika i objave presude dana 03. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Proglašava se ovrha koju tuženik vodi protiv tužitelja pred Općinskim sudom u Zadru, poslovni broj Ovr-171/2019-33 nedopuštenom."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.401,54 EUR, sve uvećano za zakonske zatezne kamate od dana donošenja ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženi dana 22. veljače 2019. godine pred ovim sudom podnio prijedlog za ovrhu temeljem ovršne isprave, Ugovora o kreditu (dalje Ugovor), broj 138-50-46771843 a koji Ugovor je tužitelj zaključio s tuženikom kao kreditorom i temeljem kojeg je ta banka stavila na raspolaganje kredit u iznosu 246.559,00 CHF u protuvrijednosti 1.114.641,83 kn, te je sud temeljem tog prijedloga dana 26.2.2019. donio Rješenje o ovrsi na nekretnini ovršenika, poslovni broj Ovr-171/2019, u međuvremenu ukinuto odlukom ŽS u Bjelovaru, poslovni broj Gž-481/2022-2 od 25.4.2023. godine, a da je tužitelj od strane ovršnog suda Zaključkom od 7.prosinca 2023. upućen na podnošenje ove tužbe. Navodi da prije svega tužbom traži proglašenje ovrhe nedopuštenom iz razloga što je navedena ovršna isprava, odnosno njezine ugovorne odredbe, ništetne, odnosno radi se o Ugovoru o kreditu u švicarskim francima sa promjenjivom kamatnom stopom iz primjene kojih dvaju odredbi je stvoreno nepostojeće i netočno iskazano dugovanje tužitelja, a kako ga prikazuje tuženik u gore navedenom ovršnom postupku, te ujedno ističe kako je tuženik ovršnu ispravu temeljem koje provodi ovrhu, konkretno unaprijed formulirani standardizirani Ugovor, koji Ugovor o kreditu je upravo proizvod tuženika, sastavio na način da je u isti uglavio niz nepoštenih ugovornih odredbi i to prije svega, kao bitne sastojke ugovora o kreditu, nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu čl. 1. i čl. 7. Ugovora kojom se ugovorna obveza povrata danog iznosa kredita vezuje uz špekulativnu valutu švicarski franak i to na način da je putem anuitetne otplate kredita (čl. 7. Ugovora) ova obveza povezana sa drugom nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom i to onom iz čl. 2. Ugovora u kojoj je tuženik uglavio promjenu kamatne stope na način da ista ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja ikakvih, a još manje jasnih, provjerljivih i egzaktnih, parametara na koji način će se ona mijenjati. Nadalje navodi da tuženik za plasiranje ovog kredita niti je imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune već je sredstva za kredit (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Sam mehanizam ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koje su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj doveden do nemogućnosti plaćanja ovakvog kredita pa zatim i otkazivanja, i to na način da je kredit godinama uredno plaćao, štoviše plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i njegova ukupna obveza po kreditu, umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga. Navodi da je ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor, i to na način da je sam određivao tečaj zamjene te valute u kune, tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima, (dalje ZOO), načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 96. st. 1. i 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP07), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu, a da je druga nepoštena odredba, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti druge ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. U bitnome ovo znači da tuženik ugovorenu kamatnu stopu, prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a bitan sastojak ugovora o kreditu, mijenja samovoljno, bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja povodom ovakve odredbe može se tako od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a sadržana je u članku 6. Ugovora. Postupajući na ovakav način, i to na način da je, pored odredbe o vezivanju otplate i glavnice uz valutu švicarski franak, u Ugovor ugradio i nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je dodatno prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Treća odredba koja je tvorila mehanizam ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati, koja pojednostavljeno rečeno znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu, iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba, upravo je ta koja je dodatno omogućila tuženiku da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenje otplate glavnice, koja je pak glavnica sama rasla zbog činjenice da je onda bila i povezana uz valutu švicarski franak. Navodi da je tužiteljica nakon 6 godina otplate kredita, i to primjerice na dan 30.9.2015. nedvojbeni uplatila iznos od 601.710,48 kn dok je tuženik u ovrsi zadužuje za iznos glavnice 1.067.186,24 kn, dakle prema mehanizmu ovog ugovora proizlazilo je da je tužiteljica otplatila svega 4% glavnice u 6 godina od kada je podigla kredit u iznosu 1.114.641,83 kn, iako je uplatila u tih 6 godina 601.710,48 kuna, dakle više od 50% podignutog iznosa glavnice kredita, i to na način da je plaćala anuitete koji su bili preko 50% veći od početno ugovorenih, što već sasvim jasno ukazuje kako je ovakva ovrha kakvu pokušava provesti tuženik kao ovrhovoditelj potpuno nezakonita, a u konačnici i protuustavna te protivna Konvenciji. Ovakvo stanje je tuženik prouzročio na način da je, pored porasta tečaja i porasta cjelokupne glavnice duga, još i nezakonito mijenjao ugovorenu kamatnu stopu pa je u samovoljno povećavao kamatnu stopu sa početne 5,45%, sve do 5,95%, a kamatna stopa je bila povećavana čak i u periodu najvećeg porasta tečaja švicarskog franka.

1.11.Sukladno iznijetom, tužitelj navodi kako je jasno da je ovrha tuženika utemeljena na ispravi koja je ništetna, a iznos na koji se ovrha provodi potpuno proizvoljno određen što je uzrokovano upravo nezakonitom postupanjem tuženika koji je u tijeku kreditnog odnosa, pored porasta tečaja i cjelokupne glavnice duga, još i nezakonito mijenjao ugovorenu kamatnu stopu. Tuženik je naime, pored činjenice da je sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja cijenu ugovora kao bitan sastojak ugovora o kreditu što kamata nedvojbeno jest, na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time, protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla i s osnova povećanja tečaja švicarskog franka, a takvim povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice. U dva osnova ugovorni mehanizam da je u skladu s odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 (čl. 96. st. 1. i 102. st. 1. ZZP07) ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO- a te odredbama 295. i 296. ZOO-a. Tužitelj se poziva i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača konkretno čl. 96. i čl. 98. te naposlijetku navodi da su bitne odredbe ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj, slijedom zaključka OS u Zadru, poslovni broj Ovr- 171/2019 od 7.12.2023. godine te uputi suda na pokretanje ove parnice, ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak te nakon provedenog postupka donijeti presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tuži i tužbeni zahtjev kao neosnovan. Naime, tužitelj tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne, no ničime to ne dokazuje, te da ne raspolaže ispravom koja potvrđuje njegove navode, niti je prema saznanju tuženika pokrenuo postupak u kojem bi isto bilo utvrđeno. Tužitelj navodi da je ugovor koji mu je ponudio tuženik bio „take it or leave it“, što svakako nije točno obzirom da su stranke o odredbama ugovora pregovarale, a tuženik također navodi da je tužitelj mogao uzeti kredit u drugoj valuti ukoliko mu nisu odgovarali uvjeti koje mu banka nudi, a s druge strane, tužitelj je mogao sklopiti ugovor i sa drugom bankom. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu. Člankom 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR. Navodi da su stranke dana 12.04.2016.g. sklopile DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 138-50- 4671843 kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. Tuženi tvrdi da su neosnovane tvrdnje tužitelja da je Ugovor o kreditu broj 138-50- 4671843 ništetan u potpunosti jer su, kako to tvrdi tužitelj ništetne odredbe o kamatnim stopama i valutnoj klauzuli. Ništetnost jedne odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Argumenti tužitelja su povezani uz brojne predmete utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi kreditnih ugovora u švicarskim francima. Naravno da cijeli ugovor o kreditu nije ništetan, što se ne tvrdi niti u jednom predmetu tzv. ''švicarca''. Međutim, sve da je i cijeli ugovor o kreditu ništetan, posljedica tako opsežne ništetnosti bi bila da je svaka stranka dužna vratiti ono što je primila kod sklapanja ugovora. Dakle, tužitelj bi u najmanjoj mjeri, da se utvrdi ništetnost cijelog ugovora (što nije osnovano niti realno), tuženiku morao vratiti sve ono što je primio od tuženika, odnosno svu glavnicu duga. Tužitelj je u svakom slučaju dužan tuženiku te tuženik, u svakom slučaju, ima pravo namiriti svoje potraživanje iz nekretnine tužitelja. Tužitelj je, prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, svojevoljno dozvolio tuženiku zasnivanje založnog prava na predmetnoj nekretnini. Dakle, ranije navedena konverzija, odnosno DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 138-50- 4671843 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR- ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troška.

2.2. U odnosu na navode iz odgovora na tužbu tužitelj navodi da je predmet ovog postupka proglašenje ovrhe nedopuštenom radi nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o kamati i valuti, odnosno ništetnosti same ovršne isprave - ugovora o kreditu pa se ponovno upućuje na ustaljenu praksa Ustavnog suda RH primjerice na odluke U-III-5072/2013 od 9.1.2014. ili U-III-2656/2004 od 11.11.2004. kao i niz drugih u kojima se navodi kako je uvijek dužnost sudova kada je ovršna isprava ništetna, u cijelosti ili djelomično, posljedično utvrditi da je ovrha nedopuštena u cijelosti ili u dijelu obuhvaćenom ništavošću.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid Zaključak posl. br. Ovr-171/2019 (l.s. 14), ugovor o kreditu broj zaključen dana 28. 01.2008, (l.s. 16-19), Otplatna tablica (l.s. 20- 34), Otplatni plan (l.s. 35-44), sudska praksa (l.s. 45-64, 89-106), Dodatak 1 i 2 (l.s 116), izjavu o prihvatu izračuna konverzije (l.s. 117), saslušana tužiteljica, Nalaz i mišljenje vještaka (l.s. 193 – 204), pribavio i izvršio uvid u ovršni spis posl. br. Ovr- 171/19.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se ovršna isprava na temelju koje je tuženik pokrenuo ovrha utvrdi ništetnom, odnosno da utvrdi da ista sadrži nepoštene odredbe te stoga da proglasi ovrha nedopuštenom.

6. Nije sporno u ovoj pravnoj stvari da su tužiteljica i tuženi sklopili ugovor o kreditu (l.s. 16-19), te da su tužitelju isplaćena navedena sredstva. Također je nesporno da je u čl. 2 ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci prednika tuženika o kamatnim stopama, te da je čl. 7 ugovorena valutna klauzula.

7. Sporno je da li čl. 2. ugovora o kreditu (promjenjiva kamatna stopa) i čl. 7 (valutna klauzula) povlače za sobom ništetnost cijelog ugovora, kako se traži postavljenim tužbenim zahtjevom, ili eventualna ništetnost jedne ugovorne odredbe nema utjecaja na valjanost ugovora.

8. U dokaznom postupku na ročištu od dana 29. travnja 2025. saslušana je tužiteljica u svojstvu stranke koje je iskazala da je 2008. godine kod tuženika podigla kredit za kupnju prve nekretnine u iznosu od 150.000,00 eura te da je kredit podigla u švicarskim francima. Kad je došla kod tuženika da joj je ponuđen kredit u švicarskim francima, te da joj je djelatnica banke rekla da je sigurna valuta i stabilno tržište u pogledu te valute pa da je prihvatila podizanje kredita u toj valuti. U trenutku podizanja kredita bila joj je povoljnija kamata koja je tada iznosila 5,5%, kao i da je uredno otplaćivala kredit sve dok rata kredita joj je postala nepristupačna pa da je onda došlo do poteškoća za njegovo vraćanje, te joj je zbog neurednog vraćanja kredita, tuženi stavio kredit na cjelokupnu naplatu. I kredit je u cijelosti od strane banke dospio na naplatu, a da nitko iz banke u tom periodu kada je rata otišla previsoko nije je upozorio niti usmeno niti pismeno da će rata biti toliko velika. U trenutku podizanja kredita rata da joj je bila 6.200,00 kuna, a kasnije u tom trenutku kada više nije mogla podmirivati kredit rata da joj je došla do 9.000,00 kuna mjesečno. Nakon tog perioda banka joj je ponudila potpisivanja dodatka ugovora odnosno konvertiranja kredita u eur i poslije toga joj je otkazan kredit jer nije ni ratu tu mogla više podmirivati jer je ostala bez posla. Niti jednog trenutka niti prilikom sklapanja ugovora, a niti njegovog dodatka nije pregovarala sa bankom ni o valutnoj klauzuli niti o kamatnoj stopi, a ni danas ne zna o pojedinim odredbama ugovora a niti njezinog dodatka.

8.1.Sud cijeni iskaz tužitelja kao vjerodostojan i u skladu s materijalnim dokazima u spisu, međutim isti je bez pravnog značaja za donošenje pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari.

9. Naime, u odluci VSRH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10. Nadalje, ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U- III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

11. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

12. Međutim, ništavost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi.

13. Slijedom iznijetoga s obzirom da ništetnost pojedinih odredbi (valutna klauzula i kamatna stopa) ugovora o kreditu ne utječe na valjanost cijelog ugovora sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

14. Sud je proveo dokaz finacijskog vještačenja (l.s. 204) po prijedlogu tužitelja u kojem je utvrđeno da ako bi se zanemarile odredbe o promijenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te učinku konverzije, a početno ugovoreni otplatni plan podmirio ukupnim uplatama tužiteljice, da bi na dan otkaza Ugovora postojalo dugovanje po kreditu po osnovi dopjelih neplaćenih anuiteta u iznosu od 7,319,69 Eura čime da bi se stekli uvjeti za raskid Ugovora. Na Nalaz i mišljenje tuženi nije imao primjedbi, dok se tužitelj na isti nije očitovao.

15. Uvidom u spis ovog suda broj: Ovr-171/19 utvrđuje se da je tuženik pokrenuo ovršni postupak protiv tužitelja kao ovršenika zbog nepodmirenih tražbina po ugovoru o kreditu i njegovih dodataka, što je nesporna činjenica i nije od značaja za ovaj spor.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak priznat tuženiku sastoji se od zastupanja istog po punomoćnicima iz redova odvjetnika i to za odgovor na tužbu od 100 bodova (Tbr. 8.1.), za pristup na ročišta od 11.02.2025., 29.04.2025., 17.02.2026 i 21.04.2026 od po 100 bodova (Tbr. 9.1.) te sastav obrazloženog podneska od 28. 01.2026. od po 50 bodova sve prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), te pristojbe na odgovor na tužbu s tim da vrijednost svakog boda iznosi 2,00 EUR, te uz PDV od 25% iznosi ukupno 1.401,54 EUR, ev uvećano za zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude.

Zadar, 03. lipnja 2026

Sudac

Maja Nevešćanin

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se izjavljuje u roku od 15 dana od dana primitka odluke u tri primjerka putem ovog suda.

Dostavna naredba:

1.Tužitelju po punom.

2.Tuženiku po punom.