Poslovni broj: P-2009/2026-3
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA ZBOG OGLUHE
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Biserki Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TU, OIB; 60047061659, iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Patricia Đurić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 02. lipnja 2026. godine,
presudio je
I Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 056-50-4361550 od 6. rujna 2007. godine sklopljenog između tužitelja TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i davatelja osiguranja te tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kao kreditora.
II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 559,92 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 8.9.2007. do 31.12.2007. po stopi propisanoj sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi sukladno čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 054-50-5817466 od 18. srpnja 2011. godine sklopljenog između tužitelja TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita te tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kao kreditora.
IV Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 278,72 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 23.7.2011. do 31.7.2015. po stopi sukladno čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
V Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 217,36 eura sa zateznim kamatama koje teku od 02. lipnja 2026. godine pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO - koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 056-50-4361550 od 6. rujna 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu 1). Kredit je ugovoren na iznos od 28.735,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Kreditora na dan isplate kredita te je dijelom čl. 3. ugovorena naknada koja se plaća prilikom prvog korištenja kredita. Također, tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 054-50-5817466 od 18. srpnja 2011. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu 2). Potonji kredit ugovoren je na iznos od 140.000,00 HRK te je čl. 3. ugovorena naknada za obradu kredita. Tužitelj ovom tužbom zahtijeva da sud utvrdi ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu 1 i Ugovora o kreditu 2 kojima je nezakonito ugovorena naknada koja se plaća prilikom prvog korištenja kredita. Svaki od tih deklaratornih zahtjeva tužitelj određuje u vrijednosti predmeta spora od 250,00 EUR, slijedom čega ukupna vrijednost spora u odnosu na ta dva zahtjeva označava u vrijednosti 500,00 EUR. Također tužitelj kondemnatornim zahtjevima potražuje preplaćene iznose s osnove restitucije za ništetne odredbe u ukupnom iznosu od 838,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja do isplate. Tužitelj tvrdi da su ništetne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu 1 i Ugovora o kreditu 2 – kojima se ugovara naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita odnosno naknada za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) - jer je takvo ugovaranje protivno prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača a i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog tužitelj deklaratornim zahtjevima predlaže sudu utvrditi da je potonja odredba ništetna. Ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu 1 određeno je da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada u iznosu od 3,30 % iznosa kredita dok je čl. 3. Ugovora o kreditu 2 propisano je da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita. Tužitelju je s te osnove tuženik naplatio 559,92 EUR (4.218,68 HRK) i 278,72 EUR (2.100,00 HRK). Poziva se na odluke Suda EU u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju u čl. 3. ugovora o kreditu propisano je da se naknada plaća prilikom prvog korištenja kredita. Iz navedene odredbe ne proizlazi objašnjenje na koju se konkretnu uslugu odnosno usluge navedena naknadna odnosi što znači da je određena na način koji nije transparentan te nisu jasni ekonomski kriteriji zbog kojih se takvi troškovi ugovaraju. Sukladno navedenom, ulazna naknada nije ugovorena kao primjerena jer ne sadrži prirodu troška niti uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu. Tužitelj smatra da ista nije niti proporcionalna u odnosu na uslugu koja je pružena, a niti je proporcionalna u odnosu na iznos kredita. Ugovorna odredba kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za odobrenje ili obradu kredita odnosno ulazne naknade je nepoštena i ništetna jer se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, ista je unaprijed sastavljena prema standardiziranom tipskom ugovoru tuženika, a ista je stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača te je u suprotnosti s načelom dobre vjere. Cilj zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi je uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca u slučajevima kad je ona na štetu potrošača znatno narušena unošenjem u ugovor nepoštene ugovorne odredbe, a što se i dogodilo u konkretnom slučaju. Ulazna naknada je naplaćena bez dogovora s potrošačem, ovdje tužiteljem, i bez ikakvog kriterija vezanog uz stvarni trošak, a osim što u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji, nije naveden niti razlog zašto iznosi upravo 3,50% ili 1,50% od iznosa kredita. Naknada je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i potrošač nije mogao utjecati na predmetnu odredbu, odnosno o njoj se nije pregovaralo. Također, ako potrošač ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi, ne bi ni mogao ugovoriti predmetni kredit. Razvidno je da predmetni ugovor sadrži standardne odredbe. Stoga, tužitelj smatra kako je sukladno odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima predmetni Ugovor o kreditu formularni odnosno tipski jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva. Na taj način opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i odredba iz samog Ugovora. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama akata banke, nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, dio odredbe čl. 3. predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP) koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna. Isto potvrđuje brojna sudska praksa županijskih sudova te Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Poziva se na odredbu čl 1021. ZOO (NN 35/05). Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u odredbe Ugovora o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1021. ZOO, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna i primjenom ZOO-a. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i posl. br. Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024. Usluge koje je Kreditor eventualno pružio potrošaču u obliku protučinidbe za ulaznu naknadu ne proizlaze iz ugovornih odredbi, a osim navedenog, visina ulazne naknade stavljena na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja kreditom očito je ugovorena kao postotak od iznosa kredita iz čega proizlazi da se ista ne odnosi na neku konkretnu uslugu banke ili službenika. Naime, neovisno radi li se o kreditu od 10.000,00 ili 20.000,00 CHF, administrativna procedura je ista pa bi i neki transparentno ugovoreni troškovi u tom slučaju trebali biti jednaki. Tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu 1 i Ugovora o kreditu 2 kojima je ugovorena naknada koja se plaća prilikom prvog korištenja kredita odnosno naknada za obradu kredita. Tužitelj traži da mu tuženik vrati sve iznose koje je primio na temelju ništetnih odredaba, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO (povrat u prijašnje stanje) uz primjenu pravila o stjecanju bez osnove (čl. 211. – 216. ZOO), te posljedično tome da isplati tužitelju sve iznose koji su plaćeni zbog nepoštenih ugovornih odredbi, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana plaćanja naknade do isplate. Podredno, ako bi sud smatrao da nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove, tužitelj zahtijeva isplatu s osnove naknade štete te tvrdi da postoji i krivnja tuženika u smislu čl. 323. st. 2. ZOO, a time i odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio. Za tužitelja je šteta, u smislu čl. 1046. ZOO-a, umanjenje njegove imovine u visini iznosa koje je preplatio tuženiku na temelju ništetnih odredbi, pa temeljem čl. 1085. ZOO-a tužitelj potražuje štetu u novčanom iznosu i to u opsegu određenom čl. 1089. i 1090. ZOO. Slijedom toga, tužitelj s obje pravne osnove potražuje preplaćene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s tim da u ovome slučaju zakonska zatezna kamata teče od dana plaćanja naknade do isplate. Tužitelj je zbog nepoštene odredbe Ugovora o kreditu 1 o tzv. ulaznoj naknadi dana 7.9.2007. platio iznos od 559,92 EUR dok je zbog nepoštene odredbe Ugovora o kreditu 2 o tzv. ulaznoj naknadi dana 22.7.2011. platio iznos od 278,72 EUR. Ukoliko tuženik ospori visinu tužbenog zahtjeva, te tijek zateznih kamata a kako to tužitelj specificira u tužbenom zahtjevu, predlaže se da sud provede dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku kojeg će odrediti sud. Sudski vještak kojeg imenuje sud treba utvrditi odnosno učiniti nespornim iznos koji je tužitelj platio s osnove naknade ugovorene čl. 3. Ugovora o kreditu 1 i Ugovora o kreditu 2 (tzv. ulazna naknada) te datum plaćanja navedenih iznosa kako bi tužitelj mogao specificirati tijek zakonskih zateznih kamata. Stoga predlaže donijeti presudu kao što je navedeno u izreci presude.
2. Tuženik, iako mu je tužba uredno dostavljena dana 15. travnja 2026. godine, nije podnio odgovor na tužbu. Slijedom navedenog, a budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u suprotnostima s dokazima koje je podnio sam tužitelj, niti s opće poznatim činjenicama, a ne postoje niti opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja usvojiti temeljem odredbe članka 331.b Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP).
3. Sud je tužitelju dosudio trošak parničnog postupka temeljem odredbe čl. 154 ZPP-a. Trošak je odmjeren u skladu sa važećom odvjetničkom tarifom, a koji se sastoji od troška sastava tužbe prema Tbr 7/1 75 bodova, odnosno 150,00 eura uvećano za PDV iznosi 187,50 eura. Tužitelju je također dosuđen trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura, te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 9,95 eura (čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama) tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 217,36 eura. Kamate na trošak dosuđene su sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.
4. Slijedom izloženog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu, 02. lipnja 2026. godine
Sudac
Biserka Pavković Fućak
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st 2. ZPP-a).
DNA:
1) tužitelju po pun.
2) tuženiku
Rj/
Rješenje tužitelju na platež pristojbe na presudu 19,91 eura
