REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-280/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužiteljice KT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa opunomoćnica Maja Masnec, odvjetnica u Jastrebarskom, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa opunomoćenica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. travnja 2026., u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenice opunomoćenice tužitelja te zamjenice opunomoćenice tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. ZPP-a, 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje da je ništetna odredba i dio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3205474883, koji je dana 07.10.2005.g., solemniziran kod Javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba pod posl. brojem OU-921/05a sklopljen između tuženika ZAGREBAČKE BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužitelja KT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i to dio odredbe čl. 2 kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor i to u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 879,65 eura (slovima: osamsto sedamdeset devet eura i šezdeset pet centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 07.10.2005. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu br. 3205474883, koji je dana 07.10.2005.g., solemniziran kod Javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba pod posl. brojem OU- 921/05, a prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 90.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Naprijed navedenim Ugovorom u čl. 2 ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove kredita u skladu sa odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a koja odredba je ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Iz potvrde Zagrebačke banke d.d. od dana 26.02.2025.g. proizlazi kako je dana 10.10.2005.g. tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 10.739,09 kn što u protuvrijednosti iznosi 1.425,32 eura, stoga je jasno kako tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti naprijed citirane ugovorne odredbe. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu. Odlukom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, navedeno je: "Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima." Tužitelj ukazuje da prilikom ugovaranja navedene odredbe tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba (slično i Sud EU u predmetu C-618/10, Banco Espanol de Credito). Tuženik je,dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora (niti je to objasnio tužitelju) nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Zbog svega gore navedenog, nesporno je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača jer tuženik nije dovoljno vodio računa o interesima tužitelja kao i o zaštiti tih interesa. Tužitelj ističe da se sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu on tuženiku obvezao platiti ugovorene kamate (čl. 1021. OO/05), a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća. U konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, i to je ono (između ostalog) što istu čini nepoštenom pa tako i ništetnom. S obzirom na naprijed navedeno, predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe, da tužitelj u tužbi nije naveo u čemu bi se sastojala neravnoteža između tužitelja i tuženika, da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva valjano ugovorena te da predmetna ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu neravnotežu između stranaka. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je pročitao i izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 5 -10 spisa), dopis (list 11 spisa), saslušao tužitelja kao stranku (list 71-72 spisa). Među strankama su sporne sljedeće činjenice je li tužitelj zaključio ugovor s tuženikom; sadržaj i svrha ugovora; je li tužitelj pregovarao s tuženikom oko sadržaja ugovora; je li tužitelj valjano obaviješten o svim elementima ugovora; dužna pažnja tužitelja prilikom zaključenja ugovora.

4. Među strankama su sporna sljedeća pravna pitanja i to sadržaj ugovora o kreditu; jesu li pojedine ugovorne odredbe ništetne; je li se pregovaralo o sadržaju ugovora i je li tužitelj valjano obaviješten o svim elementima ugovora; ima li tužitelj status potrošača; postoji li neravnoteža između tužitelja i tuženika, a temeljem zaključenih ugovornih odredbi i ima li tužitelj pravni interes za deklaratornu tužbu.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj ugovora 3205474883 od 3. listopada 2005., (dalje u tekstu: Ugovor), a kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 90.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.

7. Sporno je jesu li ugovorna odredbe članka 2. i to dio odredbe čl. 2. kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor i to u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, nepoštena a posljedično i ništetna.

8. Iz iskaza tužiteljice danog na ročištu dana 23. travnja 2026. proizlazi da nakon što joj se predočava preslika ugovora na listovima 5-10 spisa potvrđuje da je to ugovor koji je potpisala. To je bio kredit za adaptaciju, odnosno renovaciju kuće. Može reći da je kredit podigla u Zagrebačkoj banci jer je bila komitent Zagrebačke banke i to je bila od prvog dana od kad je dobila plaću. Došla je u banku i pitala za stambeni kredit i oni su rekli da može. Pitali su za kredit u EUR i kn, ali kredit u CHF je bio najpovoljniji. Ne može se više sjetiti detalja, samo zna da kad je spomenula kredit u CHF da je gospodin iz banke rekao da su dobro odlučili. Nisu pregovarali jer su mislili da je kako je. Ne može se sjetiti jesu li im objasnili detalje ugovora. Nitko im nije objasnio što je to ulazna naknada, kako se računa i sve ostalo. Može reći da je kredit bio za adaptaciju kuće i da sada živi. Može reći da kuća nije bila skroz gotova kad su uselili pa su je trebali dovršiti. Uredili su tavan za stambeni prostor, riješili su grijanje i to na način da su uveli centralno grijanje i napravili su dodatne unutarnje preinake. Može reći da je novac isplaćen njoj na račun i koristili su ga za plaćanje radova. Sav novac od kredita su potrošili na uređenje kuće. I tada i sada je bila prijavljena na toj adresi. Može reći da nije predmetnu kuću davala niti u zajam niti u zakup, nije tamo obavljala gospodarsku djelatnost, nije imala registriran obrt niti registrirano trgovačko društvo. Njezin muž je kasnije, poslije dizanja kredita, imao jedno vrijeme sjedište svog trgovačkog društva u toj kući, ali se tamo nije obavljala djelatnost jer je on imao svoju građevinsku firmu sa kooperantima, a u mirovinu je otišao u mirovinu cca 2015., a od tada više nema firmu. Pojašnjava, niti se vodilo knjigovodstvo kod njih niti su im dolazile stranke na tu adresu, samo je bila tu registrirana firma. Na posebno pitanje pun. tuženika je li pročitala ugovor prije potpisivanja, odgovara da je, ali je mislila da tako mora biti. Nije pitala bankara za druge naknade niti troškove jer to uopće nije registrirala. Na posebno pitanje pun. tuženika kada je saznala da je morala platiti ulaznu naknadu i kada je to saznala i u kojem iznosu, odgovara da je to saznala onda kada je po naputku odvjetnice tražila podatak o uplaćenim naknadama, a to je bilo cca oko 10.000,00 kn. U vrijeme kredita nije uočila da bi platila naknadu. Trgovačko društvo u vlasništvu njenog muža se zvalo CRTA d.o.o.

9. Sud cijeni iskaz tužitelja kao istinit, logičan i životno uvjerljiv a tuženik nije predložio dokaze kojima bi dokazao neistinitost iskaza tužitelja.

10. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (2007.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003; dalje u tekstu: ZZP-a) propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

12. Zakon o zaštiti potrošača u čl. 3. toč. 1. određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, sud zaključuje da je tužiteljica potrošač jer iz iskaza proizlazi da je predmetni kredit podigla za renovaciju kuće u kojoj i sada živi. reći da nisam predmetnu kuću davala niti u zajam niti u zakup, nisam tamo obavljala gospodarsku djelatnost, nisam imala registriran obrt niti registrirano trgovačko društvo. Ukazuje se da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelj predmetnu nekretninu koristio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Temeljem iznesenog sud zaključuje da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača a da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP.

13. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:

''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?

14. U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''

15. Naime, tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi tužitelju osporio status potrošača sukladno gore iznesenim zaključcima. Ukazuje se da je nije odlučno što je njezin muž je kasnije, poslije dizanja kredita, imao jedno vrijeme sjedište svog trgovačkog društva u toj kući. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjen njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim. U odnosu na okolnost da je tuženik putem osobnog bankara upozoravao klijente na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, sud smatra da je neodlučno i ne dovodi u pitanje iskaz tužitelja. Naime, uvidom u ispravu (upute osobnim bankarima) utvrđeno je da ista ničim ne dokazuje da su navedene informacije zaista i dane ovdje tužitelju i da je isti adekvatno informiran o istom.

16. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo te da isti nije valjano upoznat s značenjem valutne klauzule i valutnog rizika.

17. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je pročitala ugovor prije potpisivanja, odgovara da je, te nije pitala bankara za druge naknade niti troškove jer to uopće nije registrirala valja reći da joj je tuženik morao detaljno rastumačiti odredbe ugovora te sve odlučne činjenice vezane uz sam ugovor.

18. Odredbom čl. 84. navedenog ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je dio odredbe čl. 2. koje se odnose na naknade i troškove bila vidno istaknute, odnosno da je ta ugovorna odredbe bila lako uočljiva.

20. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba bila razumljiva predniku tužitelja kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP-a.

21. Međutim, bez obzira da li je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena ista ne omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (jer to ne proizlazi iz samog ugovora već ugovor upućuje na odluku tuženika), svejedno sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

22. Valja istaknuti da po stavu ovog suda ugovorna odredba kojom bi bila stipulirana naknada za prijevremenu otplatu kredita nije protivna odredbi čl. 1024. ZOO-a, niti taj zakonski članak isključuje pravo banke na naplatu takve naknade, ukoliko je ista ugovorena. Također takva ugovorna odredba sama po sebi nije ništetna, a što proizlazi iz Direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca.

23. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe iz članka 2. proizlazi da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja, ocjena je ovog suda da je odredba za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je naknade i troškovi kredita vezani za odluku tuženika, odnosno za akt tuženika bez navođenja ikakvih uvjeta ili parametara koji bi objektivno uredili predmetnu situaciju. Slijedom navedenog tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije mogao znati koji su uvjeti za obradu kreditnog zahtjeva.

24. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede uvjeta za obradu kreditnog zahtjeva a kako je to učinjeno u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno temeljnim načelima obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava jer je time tužitelj kao korisnik kredita i potrošač od samog početka ugovornog odnosa doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

25. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a bilo je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šteti potrošača.

26. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

27. Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na sadržaj istih, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

28. Kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Ukazuje se da tuženik nije predložio niti jedan dokazni prijedlog da bi se o prijepornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a sve sukladno čl. 81. st. 4. ZZP.

29. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima – spornoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visine istie, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije spornih odredaba, koje su standardne, proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

30. Osobito se ukazuje, a kako je utvrđeno da se o spornoj ugovornoj odredbi čl. 2. nije posebno pregovaralo, te kako sporna ugovorna odredba sadrži nedorečenu formulaciju, po kojem je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita kredita, ocjena je ovog suda da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je zbog toga ništetna u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP/03.

31. Dakle, ovaj sud utvrđuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti kolika je naknada za obradi kreditnog zahtjeva, a niti mu je prilikom njegovog potpisivanja dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili navedeni parametru sukladno čl. 2. ugovora o kreditu. Te okolnosti tuženik nije dokazao. Zbog navedenog nije odlučno je li tužitelj postupao s dužnom pažnjom, jer kakvu god pažnju upotrijebio iz naprijed iznesenog proizlazi da tužitelj nije mogao shvatiti kolika je naknada za obradi kreditnog zahtjeva.

32. Odredbe o naknadi za obradu i odobrenje nisu izuzete iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

33. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

34. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

35. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

36. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

37. U odnosu na čl. 2. ugovora a uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje u roku od 13 godina koji se otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

38. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

39. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

40. Imajući na umu navedeno, predmetne odredbe čl. 2 ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

41. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

42. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

43. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 2. ne sadrže nikakve podatake o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

44. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

45. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23

- dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

46. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

47. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

48. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 2 ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 10.739,09 kuna/14.253,22 EUR njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Navedeno je tužitelj istaknuo u tužbi (toč. 2. st. 2. tužbe i o tome priložio potvrdu), dakle tužitelj je u tužbi jasno naveo u čemu se sastoji neravnoteža.

49. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je temeljem svega iznesenog odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

50. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji se spominju u ugovoru (iz čl. 2 ugovora proizlazi da se naknada u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita zaračunava sukladno ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor), bilo moguće pojedinačno pregovarati

51. Prigovor zastare nije osnovan. Ukazuje se da čl. 328. ZOO određuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

52. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

53. Slijedom navedenog zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

54. Valja reći da je takav stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.

55. Obzirom da je tuženi zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo prihvatiti sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu tuženikovih navoda, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

56. Odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

57. Odredbom čl. 187. st. 1. ZPP određeno je da tužitelj može u tužbi za utvrđenje tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema st. 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

58. Slijedom navedenog, sud nije ovlašten na temelju odredbe čl. 187. st. 2. ZPP odbaciti tužbu, navodeći kao razlog nedostatak pravnog interesa tužitelja na podnošenje tužbe radi utvrđenja da je ugovor ništetan. Kako odredba čl. 327. st. 1. ZOO-a ne ograničava krug osoba ovlaštenih za isticanje ništavosti u smislu odredbe to je svakoj zainteresiranoj osobi dana aktivna legitimacija na tužbu na utvrđenje bez potrebe dokazivanja pravnog interesa (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1516/2011 od 25. ožujka 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7895/2003 od 13. prosinca 2006.).

59. Slijedom navedenog tužitelj ima pravni interes za donošenje i deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kao i pravni interes za tužbeni zahtjev radi isplate. Budući da postoji pravni interes to je tužitelj ispravno odredio vrijednost predmeta spora sukladno čl. 37. st. 1. ZPP.

60. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), a sukladno troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 20. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 12. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 10. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 23. travnja 2026. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, odnosno ukupno 800,00 eura, zajedno s troškom sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,10 eura ukupno iznosi 879,65 eura te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu (toč. IV. izreke).

61. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

62. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 2. lipnja 2026.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- na od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- na od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- tužiteljici po pun.

- tuženiku po pun.