Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-108/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja PC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Jasni Preložnjak-Bedić odvj. iz Čakovca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zast. po pun. OD Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 29. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Jasne Preložnjak-Bedić odvj. iz Čakovca, te zamj. pun. tuženika Gorana Ficka odvj. iz Varaždina, dana 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Utvrđuje se daje ništetan Ugovor o kreditu broj 9011369965 sklopljen 19.05.2006. između tužitelja i tuženika, potvrđen-solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Marodi, Čakovec, Matice hrvatske 14 dana 23.05.2006. pod brojem: OU- 647/06-1, kao i I. (prvi) dodatak ugovoru o kreditu br. 9011369965 od 15.09.2011. ovjeren kod javnog bilježnika Mirjane Zvonarek iz Čakovca, Park R. Kropeka 2 dana 27.09.2011. pod brojem OV-7421/11 te Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011369965 od 16.12.2015. ovjeren kod javnog bilježnika Mirjane Zvonarek iz Čakovca, Park R. Kropeka 2 dana 16.12.2015. pod brojem OV-12329/15 pa stoga predmetni ugovor i dodaci ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane, kao ni za solidarnog dužnika, založne dužnike i sudionike.

II. Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 02. lipnja 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 9. lipnja 2023. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu i Dodataka istome koje su stranke sklopile.

2. Nesporno je između stranaka:

— da su stranke dana 19. svibnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9011369965, potvrđen-solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Marodija iz Čakovca dana 23. svibnja 2006. pod brojem OU-647/06-1, kojim je tuženikova Podružnica Varaždin odobrila tužitelju kredit u iznosu od 70.737,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, za namjenu adaptacije stambenog objekta, s rokom otplate od 120 mjeseci i početnom kamatnom stopom od 4,35 % godišnje, promjenjivom sukladno odluci Banke, pri čemu su anuiteti plativo u kunskoj protuvrijednosti CHF;

— da su stranke dana 15. rujna 2011. sklopile I. (prvi) Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011369965, ovjeren kod javnog bilježnika Mirjane Zvonarek dana 27. rujna 2011. pod brojem OV-7421/11, kojim je na zahtjev tužitelja produžen rok otplate s preostalih 117 na 180 anuiteta, uz kamatnu stopu od 5,15 % godišnje na dan sklapanja tog Dodatka;

— da je predmetni osnovni ugovor o kreditu unaprijed pripremio tuženik;

— notorna je činjenica da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukama Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava i interesa potrošača (kolektivni spor), pravomoćno utvrđeno da su odredbe u ugovorima o kreditu osam banaka — među kojima je i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. — kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, nepoštene i time ništetne;

— da su stranke dana 16. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011369965 (dalje: Konverzijski dodatak), ovjeren kod javnog bilježnika Mirjane Zvonarek dana 16. prosinca 2015. pod brojem OV-12329/15, kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', br. 102/2015; dalje: ZID ZPK/15), pri čemu je iznos preostale neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. utvrđen u iznosu od 16.174,52 EUR, ukupna preplata utvrđena u iznosu od 3.623,94 EUR koja se koristi za namirenje budućih anuiteta do iskorištenja, a preostala neotplaćena (nedospjela) glavnica prema novom otplatnom planu na dan sklapanja Konverzijskog dodatka iznosi 15.767,78 EUR uz preostalo 66 anuiteta;

— da je tužitelj potpisao Konverzijski dodatak i time prihvatio izračun konverzije sukladno čl. 19.c i 19.e ZID ZPK/15 ZOPK 19.e ZOOO 1021. , a Konverzijski je dodatak solemniziran od strane javnog bilježnika;

— da su solidarni dužnik ČC, te založni dužnici IC, HC, NC i ČC potpisom potvrdili da su primili izračun konverzije i suglasni su s prihvatom konverzije.

3. Tužitelj je u tužbi i podnesku od 23. veljače 2024. naveo u bitnome: — u kolektivnom sporu je pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u ugovorima tuženika nepoštene i ništetne, te da je tuženik nepošteni stjecatelj, zbog čega u ovom postupku nema potrebe provoditi ponovni dokazni postupak o toj okolnosti;

— odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke bez ikakvih parametara u ugovoru nije odrediva, pa je predmetni ugovor ništetan temeljem čl. 270. st. 1. ZOO-a;

— odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi su bitni sastojci ugovora o kreditu — predmet i cijena — bez kojih ugovor ne može opstati, čime je ništetnost tih odredbi ujedno ništetnost cijelog ugovora;

— sklapanje Konverzijskog dodatka ne otklanja ništetnost osnovnog ugovora jer ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), Konverzijski dodatak nema retroaktivni učinak i nije otklonio neravnotežu jer tužitelju nije nadomještena šteta po osnovi ništetnosti;

— sud je dužan na ništetnost paziti po službenoj dužnosti;

— prema odlukama VSRH u revizijskim predmetima (Rev-18/2018-2, Rev- 2868/2018-2) korisnik kredita ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti i konvertiranog ugovora o kreditu.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka naveo u bitnome:

— tužbeni zahtjev je neosnovan jer je osnovno ugovorno potraživanje prethodno i konačno riješeno Konverzijskim dodatkom sklopljenim sukladno kogentnim odredbama ZID ZPK/15; rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku Gos- 1/2019 od 4. ožujka 2020. zauzeto je pravno shvaćanje da su sporazumi o konverziji sklopljeni sukladno ZID ZPK/15 valjani i da korisnik kredita koji je prihvatio konverziju nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba jer su ti iznosi uračunati u izračun konverzije;

— odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope nisu objektivno bitni sastojci ugovora o kreditu u smislu čl. 1021. ZOO-a; bitni su sastojci iznos koji banka stavlja na raspolaganje, obveza plaćanja kamata i obveza vraćanja — ugovor može opstati bez ništetnih odredaba;

— izrijekom se ističe razlika između čl. 3. osnovnog ugovora (početna kamatna stopa od 4,35%) i čl. 4.2. (ovlaštenje banke na promjenu stope); valjanost odredbe o početnoj kamatnoj stopi tužitelj ne dovodi u pitanje;

— Konverzijskim je dodatkom uspostavljena nova pravna osnova na temelju kogentnih odredaba zakona koje Direktiva 93/13/EEZ ne dotiče (C-81/19); ZID ZPK je lex specialis u odnosu na ZOO.

5. Temeljem svega navedenog sporno je u ovom postupku: (a) predstavljaju li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF bitne sastojke ugovora o kreditu čijom bi se ništetnošću cijeli ugovor nužno pokazao ništetnim; (b) je li tužiteljev pravni interes za utvrđenje ništetnosti konvertiranog ugovora iscrpljen ili ograničen sklapanjem Konverzijskog dodatka sukladno ZID ZPK/15; i (c) je li za odlučivanje o ovim pitanjima mjerodavno pravo EU — konkretno Direktiva Vijeća

93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

6. U dokaznom postupku sud je proveo dokaze uvidom u spis (listovi 1-139). Budući da je sud utvrdio da se u ovome slučaju radi prvenstveno o pravnom pitanju o kojemu ovisi razrješenje spora između stranaka, nije provodio daljnje dokaze te je kao nepotreban odbio dokazni prijedlog tužitelja radi saslušanja stranke. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ''Narodne novine'' br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 57/2011., 148/2011. — pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Stranke su uz činjenične navode iznijele i razloge koji se temelje na praksi Suda Europske unije. Međutim, za odlučivanje o materijalnopravnim pitanjima u ovome predmetu mjerodavno je isključivo pravo Republike Hrvatske. Naime, predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je dana 19. svibnja 2006., I. Dodatak dana 15. rujna 2011., a Konverzijski dodatak dana 16. prosinca 2015. — dakle svi ugovorni akti sklopljeni su djelomično ili u cijelosti prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji (1. srpnja 2013.). Prema čl. 2. st. 1. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske odredbe prava EU obvezujuće su za Republiku Hrvatsku i primjenjuju se tek od dana pristupanja. Stoga odluke Suda EU kojima se tumači Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nisu mjerodavni izvor prava ratione temporis za osnovno kreditno pravno pitanje u ovome predmetu (usp. presudu Suda EU u predmetu C-567/20). Za meritorno odlučivanje u ovome predmetu mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018.; dalje: ZOO), Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003 i dr.; dalje: ZZP 03) i ZID ZPK/15 ZOPK 26.a.

8. Konkretni predmetni ugovor o kreditu sadrži odredbe kojima se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 70.737,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, za namjenu adaptacije stambenog objekta, s rokom otplate od 120 jednakih anuiteta. Ugovorena je početna kamatna stopa od 4,35 % godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke. Anuiteti se podmiruju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja. Nije sporno da je tuženik ispunio svoju obvezu i stavio na raspolaganje tužitelju ugovoreni iznos.

9. Odredbom čl. 1021. ZOO-a propisani su bitni sastojci ugovora o kreditu. Ta odredba glasi: „Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno." Iz navedene zakonske definicije razvidno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu u smislu čl. 1021. ZOO-a: (a) obveza banke da korisniku stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, (b) obveza korisnika da banci plaća ugovorene kamate, i (c) obveza korisnika da iskorišteni iznos novca vrati u ugovorenom roku i na ugovoreni način. Valutna klauzula i ovlaštenje banke na promjenu kamatne stope nisu navedeni kao bitni sastojci ugovora o kreditu u smislu čl. 1021. ZOO-a — radi se o pratećim odredbama koje uređuju način izračuna visine pojedinih obveza, ali koje ne konstituiraju sam ugovorni odnos.

10. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Odredbom čl. 324. st. 2. ZOO-a propisano je da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Tužiteljev prigovor da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci ugovora o kreditu bez kojih ugovor ne može opstati — nije osnovan. Da bi se odredba smatrala bitnim sastojkom ugovora čijom se ništetnošću nužno ruši cijeli ugovor, potrebno je da bez nje ugovor ne može ispuniti svoju temeljnu svrhu ni sadržavati minimalne elemente koji konstituiraju obvezni odnos. U konkretnom slučaju ta pretpostavka nije ispunjena ni glede valutne klauzule ni glede odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i to iz sljedećih razloga koji se moraju razmatrati zasebno za svaku ništetnu odredbu.

12. Glede valutne klauzule CHF: bitni sastojak ugovora o kreditu u pogledu novčanog iznosa koji banka stavlja na raspolaganje jest određeni iznos novčanih sredstava — taj iznos u predmetnom ugovoru jest 70.737,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Valutna klauzula je, po svojoj pravnoj naravi, tzv. zaštitna klauzula u smislu čl. 22. st. 1. ZOO-a, dakle mehanizam koji ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana u uvjetima promjenljivosti tečaja. Ona nije sama po sebi predmet ugovornog odnosa — banka nije dala kredit u švicarskim francima, nego u kunama, a valutna klauzula bila je samo kalkulator visine obveze otplate. Kad ugovorna odredba o valutnoj klauzuli in concreto postane izvor drastičnog odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita u pogledu vrijednosti obveza — zbog čega je ta odredba i utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu — tada se ostvaruje paradoksalna situacija: tzv. zaštitna klauzula nije zaštitila stabilnost obveza, nego je postala izvor nestabilnosti i nesrazmjernog opterećenja korisnika kredita. U takvoj situaciji opravdano je zaključiti da ugovor može opstati bez te sporedne odredbe jer stabilnost u pravima i obvezama stranaka tom valutnom klauzulom de facto nije postignuta. S obzirom na to da je valuta ispunjenja obveza iz predmetnog ugovora bila Hrvatska kuna, odstranjivanjem valutne klauzule kredit ostaje na snazi kao kredit u kunama, pri čemu se ne odstupa bitno od volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora — uz pretpostavku da su ugovori sklopljeni s poštenim namjerama ugovornih strana koje isključuju namjeru da se zbog naknadnih okolnosti stekne nesrazmjeran dobitak. Dakle, to što je odredba o valutnoj klauzuli CHF ništetna nije razlog zbog kojeg predmetni ugovor ne bi mogao opstati u smislu čl. 324. ZOO-a.

13. Glede odredbe o promjenjivosti kamatne stope: tužiteljeva teza da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jest bitni sastojak ugovora — predmet, u smislu odredivosti

— i da bez nje ugovor nema odrediv predmet u smislu čl. 269. do 272. ZOO-a, nije prihvatljiva iz razloga koji slijede. Bitni sastojak ugovora o kreditu u pogledu kamate, u smislu čl. 1021. ZOO-a, jest obveza plaćanja ugovorene kamate — dakle, kamate kao takve. Ta obveza u predmetnom ugovoru postoji i potpuno je određena: čl. 4.1. Ugovora izrijekom propisuje početnu kamatnu stopu od 4,35 % godišnje. Ta odredba o početnoj kamatnoj stopi jest zasebna, autonomna i pravno valjana odredba ugovora, a tužitelj je ne osporava. Sporna je isključivo odredba čl. 4.2. koja ovlašćuje banku da tu stopu naknadno mijenja vlastitom odlukom — dakle, mehanizam promjene, a ne sama kamata kao bitni sastojak. Ništetnost odredbe o mehanizmu promjene kamatne stope stoga ne znači ništetnost odredbe o kamati u cijelosti. Uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora ostaje na snazi i primjenjuje se odredba o početnoj kamatnoj stopi od 4,35 % godišnje za cijelo preostalo trajanje ugovora — kao fiksna stopa. Time je sadržaj ugovora u pogledu kamate, koja jest bitni sastojak, u cijelosti određen i nije doveden u pitanje.

14. Takav pristup nije u suprotnosti s odredbama čl. 324. st. 1. i 2. ZOO-a niti odredbama ZZP/03. Valuta ispunjenja od početka ovog ugovornog odnosa bila je Hrvatska kuna, a ugovorena kamata početno je određena stopom od 4,35 % koja je navedena u samom ugovoru. Praznine nastale utvrđenjem ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nadomještene nekim sadržajem koji bi bio izvan okvira onoga što je početno ugovoreno — nije unesen nikakav vanjski element koji nije bio dio prvotne ugovorene volje stranaka. Upravo zbog toga takvom intervencijom nije na nedopušten način umjesto ništetnih odredaba unesen sadržaj koji bi bio izvan bitne volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora. Niti ovom promjenom, u uvjetima kakvi su postojali u vrijeme sklapanja ugovora i u vrijeme utvrđenja ništetnosti, ne dolazi do bitnih promjena u pravima i obvezama stranaka. Promjenjiva kamatna stopa pokazala se kao faktor nestabilnosti — pa je upravo transformiranjem ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom u ugovor bez valutne klauzule s početnom kamatnom stopom kao fiksnom postignuta namjeravana stabilnost u pravima i obvezama ugovornih strana, a isključena mogućnost stjecanja ekstra dobitka na temelju objektivno nepoštenih ugovornih odredaba.

15. Posebno valja razmotriti primjenu čl. 324. st. 2. ZOO-a. Čak i ako bi se prihvatilo da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile uvjet ili odlučujuća pobuda sklapanja ugovora, čl. 324. st. 2. ZOO-a izrijekom propisuje da će ugovor ipak ostati valjan ako je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. U konkretnom slučaju, ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava i interesa potrošača — dakle, upravo radi toga da bi ugovori bili oslobođeni tih odredaba i nastavili vrijediti bez njih. Svrha kolektivnog spora bila je zaštita potrošača od nepoštenih odredaba i nastavak kreditnih odnosa na poštenim osnovama — ne uništenje kreditnih ugovora u cjelini. To je potvrđeno i činjenicom da niti jedna stranka u tom kolektivnom sporu nije zastupala tezu o ništetnosti ugovora u cijelosti, a ni sam sud u kolektivnom sporu nije utvrdio ništetnost ugovora u cijelosti. Upravo su ti razlozi koji stoje iza utvrđenja ništetnosti odredaba ono što aktivira primjenu čl. 324. st. 2. ZOO-a i što, bez iznimke, dovodi do zaključka da ugovor ostaje valjan.

16. Iako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odlukama u naknadnoj praksi sudova u određenoj mjeri učinjena izmjena pojedinih odredaba ugovora o kreditu, zaključeno je da ugovori mogu opstati bez ništetnih odredaba jer takve izmjene nisu u suprotnosti s bitnom voljom ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora, a u konkretnom slučaju ništetnost je ustanovljena upravo zato da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, pa zbog toga ostaje valjan (čl. 324. st. 2. ZOO-a).

17. Neovisno o pitanju opstanka ugovora, u ovome predmetu od odlučnog je značenja i učinak Konverzijskog dodatka od 16. prosinca 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju u oglednom postupku Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da su „oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF". Što se tiče tumačenja konverzije za same ništetne odredbe osnovnog ugovora, na način da se konverzijom tužitelj odrekao te ništetnosti, sud isto nije razmatrao, budući da je već utvrdio da ništetnost pojedinih ugovornih odredaba, kako je do sada navedeno, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora. Temeljem navedenog, zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i njegovih dodataka nije osnovan. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom I.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, prema kojemu stranka koja izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove. Budući da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, tužitelj je dužan tuženiku naknaditi sve parnične troškove. Pritom je sud vodio računa o odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a prema kojoj će sud stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' br. 138/2023. i 107/2025.; dalje: Tarifa), pri čemu je mjerodavna Tbr. 7. t. 1. Tarife, prema kojoj odvjetniku pripada nagrada sukladno vrijednosti predmeta spora, od 100 bodova. Prema Tbr. 54. Tarife vrijednost jednog boda je 2,00 EUR, a sukladno Tbr. 46. Tarife na sve nagrade obračunava se porez na dodanu vrijednost po stopi od 25%. Tuženik je u cijelosti uspio u sporu te je sud prihvatio opravdani trošak tuženika koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu od 10.4.2024. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu od 29.4.2026. u iznosu od 200,00 eura, pripadajući PDV 25% u iznosu od 150,00 eura, odnosno sveukupno 750,00 eura, a na plaćanje je obvezan tužitelj koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Čakovcu 2. lipnja 2026.

Sutkinja

Ivana Starčević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka presude, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (''Narodne novine'' br. 67/18. i 21/22.). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije iz čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike koji su ispunili uvjete za pristup tom sustavu.

O tome obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku