Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž R-96/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, sud drugog stupnja po sutkinji Lani Putrić, u pravnoj stvari tužitelja ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske – Ministarstva pravosuđa, OIB: 52634238587 koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr - 4836/2018-63 od 15. svibnja 2025., dana 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice se prihvaća te se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4836/2018-63 od 15. svibnja 2025. u dijelu pod stavkom I. izreke tako da se tužbeni zahtjev odbija.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice se uvažava te se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4836/2018-63 od 15. svibnja 2025. u odluci o troškovima pod stavkom II. i IV. tako da glasi:

„Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.“

II. Presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4836/2018-63 od 15. svibnja 2025. u nepobijanom dijelu pod stavkom III. izreke ostaje neizmijenjena.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj – Ministarstvo pravosuđa, OIB: 52634238587, da tužitelju ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 144,38 EUR bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 62,77 EUR od 16. kolovoza 2017. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 73,79 EUR od 16. siječnja 2018. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

-7,83 EUR od 16. kolovoza 2018. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj – Ministarstvo pravosuđa, OIB: 52634238587, da tužitelju ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 777,21 EUR, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 15. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za naknadu troška postupka u preostalom iznosu od 265,62 EUR uvećan za zatezne kamate tekuće od 15. svibnja 2025. do isplate.

IV Odbija se zahtjev tužene Republike Hrvatske – Ministarstvo pravosuđa, OIB: 52634238587 za naknadu troška postupka u iznosu od 400,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate.“

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP). Žaliteljica predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti pobijanu presudu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu parničnih troškova tuženiku. Traži troškove sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za isplatu razlike plaće zbog ostvarenih, a neplaćenih prekovremenih sati rada u razdoblju od srpnja 2017. do srpnja 2018., a sporna je i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

5.1. Tužitelj je tužbu podnio u skladu s odredbom članka 186.b stavak 3. ZPP, pa je nakon provedenog financijskog vještačenja postavio tužbeni zahtjev koji je i prihvaćen.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao pravosudni policajac u Ministarstvu pravosuđa tuženice, dakle da je bio državni službenik,

- da je u utuženom razdoblju radio i prekovremeno,

- da za prekovremene sate rada državni službenici imaju pravo na uvećanje plaće ili korištenje slobodnih dana, u kojem slučaju se izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana kao i vrijeme kada je taj rad ostvaren,

7. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio da neisplaćena bruto plaća po osnovi prekovremenog rada za utuženo razdoblje od s rpnja 2017. do zaključno srpnja 2019. iznosi ukupno:

- 144,38 EUR, bez uračunavanja više odnosno manje isplaćenih prekovremenih sati iz nekog prethodnog mjeseca, (pojedini mjesečni iznosi i dospijeća istih dani su u Tabeli 1a nalaza).

- s druge strane, s uračunavanjem više odnosno manje isplaćenih prekovremenih sati iz nekog prethodnog razdoblja (obračuni su dani u Tabeli 1b nalaza), tužitelju je s osnova prekovremenog rada isplaćeno 3 sata više odnosno 10,62 EUR bruto više

8. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud reproducira relevantne dijelove Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" 93/08, 89/12, 104/13,), odnosno Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" 112/17, 12/18.) kao i više tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike (i to Tumačenja br. 7/44, 8/44, 24/44, 27/44, 2/35), te prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu kako je postavljen nakon provedenog financijskog vještačenja.

9. Obrazlažući svoju odluku u odnosu na prigovore tužene navodi da vještak prilikom izračuna obuhvati mjesece u kojima su isplaćeni prekovremeni sati iz prethodnog razdoblja te da obuhvati i slobodne dane koje je koristio po osnovi odrađenih prekovremenih sati, prvostupanjski sud navodi da u konkretnom slučaju tužena nije dostavila u spis dokaze odnosno rješenja da je tužitelj koristio slobodne dane po osnovi prekovremenih sati sukladno odredbi čl. 44. st. 14. i čl. 38. st. 14. Kolektivnih ugovor za državne službenike i namještenike važeće u utuženom razdoblju, pa da vještak prilikom sačinjavanja osnovnog i dopunskog nalaza i mišljenja nije mogao uzeti u obzir eventualno korištene slobodne dane po osnovi prekovremenog rada. Vezano za prigovor da se prilikom izračuna visine tužiteljeva potraživanja obuhvate i mjeseci u kojima su isplaćeni prekovremeni sati preneseni iz prethodnog razdoblja, sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može navedeno uzeti u obzir. Naime, iz dokumentacije koja je dostavljena u spis (evidencije radnih vremena i isplatne liste) za utuženo razdoblje vještak je utvrdio da je:

-tužitelj je radio u smjenama po 8 sati u razdoblju od lipnja 2013. do rujna 2015.;

-tužitelj je radio samo u poslijepodnevnoj smjeni po 8 sati u razdoblju od listopada 2015. do srpnja 2017.;

-tužitelj je radio u turnusima (po 12 sati) i u smjenama od kolovoza 2017. do kraja utuženog razdoblja.

Tužena nije dostavila u sudski spis dokaz da je tužitelj u utuženom periodu radio u nejednakom rasporedu radnog vremena ili da je radio u preraspodjeli radnog vremena sukladno odredbi čl. 66. i 67. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14. i 127/.17.) te stoga sud smatra da nema osnove za uračunavanje isplaćenih prekovremenih sati prenesenih iz prethodnog razdoblja. Dodatno ističe da je odredbom čl. 1112. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje: ZOO) propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Prvostupanjski sud smatra da je tužena, u konkretnom slučaju, isplaćivala tužitelju dodatak na plaću za prekovremeni rad u pojedinim mjesecima utuženog razdoblja, znajući da nije u obvezi izvršiti isplatu prema važećim propisima i Kolektivnim ugovorenim za državne službenike i namještenike. Tužena je imala sve relevantne podatke (evidencije o radnom vremenu za tužitelja) da pravilno obračuna i isplati plaću u utuženom razdoblju. Kako je tužena znala da u pojedinim mjesecima nije dužna platiti više od onog iznosa plaće za što ima podlogu u stvarno odrađenim satima u pojedinom mjeseci, stoga nema pravo tražiti uračunavanje više isplaćenih prekovremenih sati prenesenih iz prethodnog mjeseca koje su tužitelju isplaćeni.

10. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti, a tuženica izrijekom na neku ne ukazuje. Tuženica navodi da je sud počinio "bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada se u obrazloženju presude nije osvrnuo na očitovanja tuženika, dostavljene dokaze tijekom postupka kao niti prigovore na nalaz i mišljenje vještaka", pa bi se moglo zaključiti da bi se ovaj opis bitne povrede mogao odnositi i na povredu iz čl. 365. st. 2. toč. 11. ZPP za koju ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena jer je pobijanu presudu moguće ispitati.

11. Odmah valja dodati da se ovdje radi o sporu male vrijednosti, u skladu s odredbom čl. 458. ZPP, budući se tužbenim zahtjevom traži isplata svote manje od 1 .320,00 EUR.

12. U sporovima male vrijednosti žalba protiv presude može se podnijeti samo zbog žalbenih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede parničnog postupka i to onih iz čl. 354. st. 2. ZPP, toč. 1.,2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP , dakle ne i onih u vezi čl. 354. st.1. ZPP, ako je neku od tih bitnih povreda tuženica možda imala na umu (ali nije određeno naznačila) i u tim postupcima ne primjenjuje se odredba članka 370. ZPP, sve u skladu s čl. 467. st. 1. i 2. ZPP, pa su i svi žalbeni navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju irelevantni.

13. Ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev postavljen skladno Tabeli 1a nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a ne sukladno Tabeli 1b tog nalaza, na koju se tuženica u žalbi, u biti i poziva navodeći da su u Tabela 1b obuhvaćeni svi mjeseci tijekom utuženog razdoblja i preneseni isplaćeni prekovremeni sati, prema kojoj je tužitelju s osnova prekovremenog rada isplaćeno 10,62 EUR više, s uračunavanjem više odnosno manje isplaćenih prekovremenih sati iz nekog prethodnog razdoblja (prethodnih mjeseci unutar utuženog razdoblja) i isplatama po osnovi slobodnih dana. Tuženica je u postupku dostavila odgovarajuću dokumentaciju iz koje su vidljive naknadne isplate prekovremenih sati jer isto dokazuju platne liste tužitelja, odnosno usporedba evidencija prisutnosti na radu i platnih lista tijekom utuženog razdoblja kao dokumentacije koju je sud prihvatio kao dokaz i na temelju koje dokumentacije je provedeno financijsko vještačenje. Također, sam vještak kao stručna osoba još u osnovnom nalazu i mišljenju jasno navodi da svi sati rada iskazani u mjesečnim tabelarnim evidencijama rada (evidencije prisutnosti) odgovaraju broju sati rada iskazanima i isplaćenima u platnim listama tužitelja. Tuženica smatra da je iz navedenog jasno da je konstatacija prvostupanjskog suda na kojoj temelji prvostupanjsku presudu u proturječnosti s platnim listama tužitelja i varijantom izračuna vještaka u kojoj su obuhvaćeni svi mjeseci unutar utuženog razdoblja. Platna lista, odnosno obračunska lista za isplatu plaće je dokument koji između ostalog dokazuje plaćene prekovremene sate u mjesecima u kojima tužitelj nema evidentiranih istih. To što se u njima ne navodi za koji su mjesec plaćeni prekovremeni sati ne mijenja na stvari jer se u tom trenutku prekovremeni sati obračunavaju po satnici tog mjeseca, neovisno iz kojeg mjeseca je izvršen prijenos, odnosno donos neplaćenih prekovremenih sati te su svi prekovremeni sati u konačnici plaćeni tužitelju. Zaključno ističe da je neutemeljeno promatrati utuženo razdoblje na način da se na teret tuženice stavlja obveza namirenja prekovremenih sati u mjesecu u kojem su isti nastali i nisu plaćeni u narednom mjesecu, a ne uzeti u obzir preplatu na ime prekovremenog rada u svim sljedećim narednim mjesecima unutar tog istog utuženog razdoblja, jer bi tuženica u tom slučaju bio oštećena za iznos svih naknadno plaćenih prekovremenih sati i praktički bi dva puta plaćala iste sate.

13.1. S prethodno navedenim pozivanjem na nalaz i mišljenje vještaka nisu jasni početni žalbeni navodi kako se prvostupanjski sud nije osvrnuo na tuženičine prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, budući su takvi navodi proturječni.

14. Dakle, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tužitelj u utuženom razdoblju nije ostvario naknadu za sve odrađene prekovremene sate, bilo kao slobodne dane, bilo kao uvećanu plaću, pitanje je kako se oni imaju obračunati, na način kako je to tuženica činila, a tužitelj koristio kroz cijelo relevantno razdoblje, što nije bilo u skladu s propisanom obvezom donošenja formalnog rješenja o tome, u kojem slučaju tužitelju je više plaćeno 10,62 EUR ili strogo držeći se forme i računajući samo prekovremene sate koji nisu plaćeni za mjesec u kojem su ostvareni, u kojem slučaju tužitelju pripada dosuđenih 144,38 EUR.

15. Ovaj sud smatra da tužitelj ima pravo na isplatu samo onog što mu nije isplaćeno kao prekovremeni sat, neovisno o tome da li je to bilo sasvim u skladu s propisanom formom ili rokom, jer bi u protivnom značilo da bi, zbog forme, za utuženo razdoblje dobio veću naknadu nego bi mu to u skladu s ostvarenim radom pripadalo.

16. Treba reći da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-63/2025. od 9. srpnja 2025. u podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji izrazio pravno shvaćanje:

„U smislu navedenih odredbi nije sporno da tužena nije donosila rješenja u skladu s propisanom obvezom donošenja formalnog rješenja, a niti s obvezom podnošenja pisanog zahtjeva za korištenjem slobodnog dana umjesto plaćanja prekovremenog rada prije isteka obračunskog razdoblja za obračun plaće za tekući mjesec (Tumačenje 16/44). No, prema dostavljenim evidencijama radnog vremena tužitelju su evidentirani slobodni dani i u evidencijama su sadržani i podatci koliko je tužitelju odobreno slobodnih dana za neplaćene prekovremene sate i koliko mu je isplaćeno za prekovremene sate.

Prema shvaćanju ovog suda tuženica kao poslodavac mora dokazati da su tužitelju odobreni slobodni dani ili da mu je uvećana plaća na ime neiskorištenih slobodnih dana, jer uz naprijed navedena utvrđenja, i evidencijom radnog vremena tuženica može dokazati da su tužitelju za rad koji se smatra prekovremenim radom odobreni slobodni dani ili mu je uvećana plaća na ime neiskorištenih slobodnih dana (u tom smislu i ovaj sud u odlukama broj Rev-776/2023-2 od 10. rujna 2024., Rev-123/23 od 17. siječnja 2024., Rev-445/2023-2 od 12. rujna 2023. i dr.).

To što tuženica nije donosila formalna rješenja i to što se prekovremeni rad ostvaren u tekućem mjesecu prenosi i obračunava u slijedećem mjesecu i što o preraspodjeli radnog vremena ne postoji akt nije razlog da tužitelj dobije veću naknadu od one koja mu pripada sukladno ostvarenom prekovremenom radu, jer se potraživanje tužitelja može odnositi samo na isplatu samo onog što mu nije priznato kao slobodan dan ili isplaćeno kao prekovremeni sat sukladno čl. 44. st. 1. toč. 2. KU/13 i čl. 38. st. 1. toč. 2. KU/17. Time je ujedno i odgovoreno na postavljeno pitanje.“

17. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 373. stavak 3. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

18. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Prema odredbi članka 163. ZPP odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo (st. 1.), a u tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku (st. 2.). Prema članku 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06., 2/10.; dalje: Konvencija) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013., zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, ovaj sud smatra da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužitelja na temelju članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju.

19. U svjetlu navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem je tužitelj obvezan platiti troškove zastupanja države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva. Načelo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranici samo po sebi ne može se smatrati protivnim članku 1. Protokola 1. uz Konvenciju, pa bi i država čiji proračun nije neograničen trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske) slijedom čega zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova, a potom i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova tuženici u ovom predmetu teži legitimnom cilju. Međutim, u svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret.

20. U ovom predmetu tužitelj je podnio tužbu radi isplate razlike plaće po osnovi pogrešno utvrđenih i obračunatih prekovremenih sati rada u utuženom periodu od strane tužene Republike Hrvatske. Prema ocjeni ovog suda predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na isplatu razlike plaće bilo potpuno neopravdano pogotovo iz razloga što je tek nakon provedenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka i njegovih dodatnih očitovanja utvrđeno činjenično stanje vezano za tvrdnje tužitelja, a i sudska praksa je do donošenja gore citiranog pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-63/2025. od 9. srpnja 2025. bila neujednačena.

21. Nadalje, u ovom predmetu se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu između privatnih stranaka. Tuženicu Republiku Hrvatsku zastupa Državno odvjetništvo, a troškovi državnog odvjetništva se procjenjuju na temelju odvjetničkih nagrada iako se isto zapravo financira iz državnog proračuna i, samim time, nije u istom položaju kao odvjetnik. Tuženica traži trošak parničnog postupka u iznosu od 400,00 EUR i trošak žalbe u iznosu od 62,50 EUR. Navedeni iznos troškova nije neznatan s obzirom na materijalnu i financijsku situaciju tužitelja, a prema podacima iz spisa. Zbog toga, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, za zaključiti je da bi plaćanje navedenih troškova zastupanja tuženice po državnom odvjetniku za tužitelja koji je osim toga djelatnik tužene predstavljao prekomjeran teret, a što bi dovelo do povrede članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju. Ovakav stav iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-89/2021-2 od 2. ožujka 2021. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod stavkom I. i III. izreke ovog prvostupanjskog rješenja.

22. Prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu pod stavkom III. izreke ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

Varaždin, 2. lipnja 2026.

Sutkinja

Lana Putrić