REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-7832/2020-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Lidiji Repar Habulinec, u pravnoj stvari tužitelja Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice, Zagreb, Vinogradska cesta 29, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa zaposlenica HDL prema generalnoj punomoći Su-199/14, protiv tuženika HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Arlović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Arlović & Kukilo d.o.o. u Zagrebu, Vodnikova 9, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 24. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja, tuženika osobno i punomoćnika tuženika , dana 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku: HD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da naknadi tužitelju Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz Zagreba, Vinogradska 29, iznos od 3.507,49 eura / 26.427,16 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik zaposlen kod tužitelja temeljem Ugovora o radu broj: 1/l -20278/11 od 28.12.2011. godine. i Dodatka Ugovora o radu broj: broj:1/1-167261/13 od 1.11. 2013. godine. na radnom mjestu doktora medicine specijaliste u Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju. Tužitelj je temeljem dobivenih financijskih izvještaja krajem mjeseca svibnja 2016. godine od svojih predstojnika klinika, kliničkih zavoda i zavoda zatražio analizu broja prekovremenih sati u njihovim ustrojstvenim jedinicama. Prilikom toga, uočeno je veliko odstupanje u broju prekovremenih sati na Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju, na kojem je zaposlen tuženik. Naime za razdoblje siječanj i veljača 2016. u odnosu na isto razdoblje 2015. detektirano je enormno povećanje u broju prekovremenih sati radnika, za cca 1400-1600 sati. Također, analizom evidencija radnog vremena za relevantno razdoblje - Šihterica i Centralnog obračuna plaća (dalje u tekstu: COP) utvrđeno je da na Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju tužitelja, na kojem je zaposlen tuženik, postoje nepravilnosti i razlike u podacima za određene djelatnike u dva naprijed spomenuta dokumenta. Sukladno tome, tužitelj je proveo izvanredni nadzor i to dana 21. lipnja 2016., 28. lipnja 2016, 5. srpnja 2016., 12. srpnja 2016. i 29. kolovoza 2016. Po provedenom izvanrednom nadzoru ustanovljeno je da je tuženik subotama u periodu od 1. rujna 2015. do 28. veljače 2016. sudjelovao u provođenju Nacionalnog programa ranog otkrivanja raka dojke temeljem kojeg je očitavao nalaze mamografije. Naknada za očitanje nalaza mamografije s dvostrukim neovisnim očitavanjem, a koje je očitavao tuženik, isplaćuje se iz posebnih sredstava koje tužitelj dobiva temeljem ugovora s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje. Nacionalni program ranog otkrivanja raka dojke koji je provodio tuženik u ime tužitelja plaćao se iz posebnih sredstva. Svi sudionici tog programa bili su plaćeni po učinjenoj screening mamografiji i dužni su je bili obavljati izvan redovnog radnog vremena. Visina naknade ovisila je o broju očitanih nalaza, a utvrđena je Odlukom Sanacijskog vijeća tužitelja. Paralelno, u periodu od 1. rujna 2015. godine do 29. veljače 2016., tuženiku su dodatno u COP uneseni prekovremeni sati u slijedeće subote: 5.,12.,19. i 26. rujna 2015. godine; 3.,17.,24. i 31. listopada 2015. godine; 7.,14.,21. i 28. studenoga 2015. godine; 26. prosinca 2015. godine; 9.,16.,23. i 30 siječnja 2016. godine; 6.,13.,20. i 27. veljače 2016. godine. U navedene subote, u periodu od 6 mjeseci, tuženik je ostvario ukupno 167 sati, od čega je 152 sata ostvareno u jutarnjoj smjeni, 8 sati u popodnevnoj smjeni i 8 sati rada blagdanom. Ostvareni rad tuženika dodatno je honoriran uvođenjem prekovremenih sati čime je ostvario nepripadno isplaćenu naknadu, a bez odobrenja za prekovremeni rad. Dakle, „takvo nagrađivanje“ nije bilo moguće odobriti unutar sustava javnog zdravstva, a čime je ostvarena nepripadna materijalna korist. U periodu od 1. rujna 2015. godine do 29. veljače 2016. u COP tuženika su uneseni netočni podaci o prisutnosti na radu. Stručne službe tužitelja, na temelju svih prikupljenih podataka, evidencija prisustva na radnom mjestu tzv. Šihterica i evidencijama unesenim u COP te platnim listama tuženika izvršile su izračun nepripadno isplaćene naknade tuženiku za sporne subote kojim je utvrđeno je da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju ukupni iznos od 21.874,80 kn. Slijedom navedenog tužitelj je donio Odluku kojom se tuženiku nalaže povrat financijskih sredstava koja su mu isplaćena za rad subotom u razdoblju od 1. rujna 2015. do 29. veljače 2016. godine, a navedeno na ime prekovremenog rada za očitavanje nalaza mamografije temeljem Ugovora sklopljenog sa Hrvatskom zavodom za zdravstveno osiguranje o provođenju Nacionalnog programa prevencije raka dojke te je o istome obavijestio tuženika dopisom od 21. veljače 2018. broj: 1/1 -1841/18-9. Tužitelj napominje kako tuženik nije postupio po obavijesti tužitelja, ali isto tako napominje da je s tuženikom višekratno pokušavao ponovno postići mirno rješavanje nastale situacije. Tužitelj je tuženiku u svrhu postizanja mirnog rješavanja spora također ponudio sklapanje Izvansudske nagodbe s time da je istom zbog nepravilnosti u evidencijama prisutnosti na radu i Centralnom obračunu plaća te zbog pogrešno upisanih prekovremenih sati koje tuženik nije odradio u razdoblju od rujna 2015. do veljače 2016., ponudio namiriti dio duga u bruto II iznosu od ukupno 26.427,16 kuna. Ustvari, tuženik bi tužitelju bio u obvezi podmiriti dugovanje u neto iznosu od 11.439,61 kuna. Nadalje, tužitelj se tuženiku više puta obraćao usmenim i pisanim putem, a radi postizanja dogovora oko povrata nepripadno isplaćene naknade, međutim tuženik se, za razliku od drugih djelatnika s kojima je tužitelj sklopio nagodbu, oglušio na prijedloge tužitelja. Dakle, razvidno je da je tuženi stekao naknadu za pravni posao koji uopće nije postojao, odnosno stekao je naknadu bez pravne osnove za prekovremeni rad čime je nanio štetu tužitelju. Tužitelj ističe kako je tuženi znao da mu je nepripadno isplaćena naknada za prekovremeni rad koji nije ostvaren te da je trebao postupiti u dobroj vjeri i sporazumno vratiti nepripadno isplaćenu naknadu, međutim, unatoč svemu, isti to nije učinio.

2. Stoga potražuje od tuženika isplatu iznosa od 3.507,49 eura (26.427,16 kn), sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe kako osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj u tužbi navodi kako je tuženiku dodatno honoriran rad uvođenjem prekovremenih sati čime je ostvario nepripadno isplaćenu naknadu, a bez odobrenja za prekovremeni rad, obzirom da su u periodu od 01.09.2015. do 29.02.2016.g. u COP tuženika uneseni netočni podaci o prisutnosti na radu. Tuženik prvenstveno ističe kako je i teoretski nemoguće da je tuženik unosio netočne podatke u COP obzirom da tuženik uopće nema pristupa niti mogućnosti unosa podataka u sustav COP niti je on ovlaštena osoba za vođenje evidencije o prekovremenim satima. Dapače, raspored obveza uključivo i rada u Nacionalnom programu ranog otkrivanja raka dojke a koji predstavlja prekovremeni rad donosi voditelj Zavoda, te slijedom navedenog tuženik nema mogućnosti samostalnog raspolaganja s prekovremenim radnim satima, već se isti odrađuje sukladno mjesečnom planu i rasporedu koji donosi voditelj Zavoda, a tuženik isključivo obavlja stručni dio posla odnosno obavlja medicinsku uslugu nad pacijenticama. Dapače, tuženik u svom radu niti nema obvezu voditi brigu o administrativnom poslu tužitelja, pa u konačnici svi iznosi koji se isplaćuju bilo kojem zaposleniku tužitelja rezultat su pripremljene evidencije od strane voditelja pojedinog odjela i administrativnog osoblja tužitelja koji te podatke provjerava i unosi u sustav COP u svrhu isplate plaća, te se eventualne nepravilnosti otklanjaju prije same isplate sredstava, no na to tuženik nema bilo kakav utjecaj niti pristup. Tužitelj u tužbi ističe kako je prekovremeni broj sati u pogledu evidencije radnog vremena analiziran na osnovu Naloga tužitelja za provođenje izvanrednog nadzora od 20.06.2016. i da je utvrđen Zapisnikom Povjerenstva za unutarnji nadzor i kontrolu rada od 29.08.2016., a pri tome navedene isprave ne dostavlja uz tužbu, iako se navode kao dokazi koji se prilažu. Tuženik ističe kako mu navedene isprave/dokumenti nikada nisu prezentirane od strane tužitelja, te slijedom navedenog u prethodnom razdoblju niti nije bilo osnova za bilo kakvo izvansudsko rješenje konkretne stvari obzirom da krivnjom tužitelja tuženik niti ne može utvrditi da bi njegovom radu odnosno isplati plaće bilo ikakvih nepravilnosti obzirom da mu tužitelj ne dopušta uvid u navedenu dokumentaciju. Konačno, izračun iznosa koji se tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika, ne proizlazi iz niti jednog dokaza priloženog tužbi, a pri tom je u prethodnom razdoblju od tuženika potraživan znatno manji iznos, a tuženik ponavlja da je takav zahtjev predložen krajnje paušalno odnosno bez ikakve vjerodostojne dokumentacije iz koji bi proizlazila obveza tuženika na povrat sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako u njegovom radu ne postoje bilo kakve nepravilnosti, dok je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan kako u pogledu osnova tako i pogledu visine, te stoga predlaže isti odbiti u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška. Također, tijekom postupka navodi da tužitelj u tužbi ističe barem tri različita pravna osnova na kojoj temelji svoju tužbu i tužbeni zahtjev i to tužitelj prvotno navodi kako je do navodno nepripadno isplaćene naknade za prekovremeni rad došlo zbog greške poslodavca koji je honorirao gore navedeni rad uvođenjem prekovremenog rada iako to navodno nije smio. Nadalje, tužitelj ističe kako je tuženik stekao naknadu bez pravne osnove za prekovremeni rad slijedom čega je razvidno kako tužitelj ističe pravni osnov stjecanja bez osnove. Naposljetku, tužitelj ističe i kako mu je tuženik na navedeni način nanio štetu, a iz čega proizlazi kako tužitelj potražuje naknadu štete. Uzevši u obzir navedeno, tuženik ne može sa sigurnošću znati na kojem točno pravnom osnovu tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, a navedeno je važno kako bi tuženik, ali i parnični sud, mogao znati koje činjenice treba dokazivati odnosno koja dokazna sredstva treba predložiti i o kojim pravnim pitanjima će se u postupku raspravljati, a sve u svrhu omogućavanju tuženika da u skladu s postupovnim jamstvima parničnog postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, tim više što dostavljeni i predloženi dokazi od strane tužitelja ne dokazuju činjenice iz kojih bi proizlazila povreda materijalnog prava odnosno iz tužbe je nejasno kojom radnjom tuženika i temeljem koje pravne osnove je došlo do navodne pravne neosnovanosti isplaćenih plaća za prekovremeni rad. Opreza radi, ističe da je u okviru svojih radnih obveza tuženik kao specijalist radiologije po pozivu tužitelja kao poslodavca sudjelovao u Nacionalnom programu ranog otkrivanja raka dojke kojeg je tuženik temeljem sklopljenog Ugovora s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje broj [broj iskaznice zdravstvenog osiguranja]-3503/15 od 03.03.2015.g. provodio kao ugovorni Izvršitelj te za koji su mu temeljem ispostavljenog računa u skladu s odredbama čl. 7. i 8. Ugovora isplaćena posebna Ugovorom definirana novčana sredstva od strane Zavoda kao nositelja i provoditelja Nacionalnog programa ranog otkrivanja raka dojke. Nadalje, temeljem vlastite Odluke broj SV-14585/15-4 od 21.09.2015. tužitelj je odredio da se financijska sredstva ostvarena pružanjem dijagnostičkih postupaka mamografije s dvostrukim očitavanjem nalaza koje zdravstveni djelatnici KBC-a odnosno tužitelja rade temeljem sklopljenog Ugovora s HZZO-om raspodjeljuju tako da će od ukupnog iznosa 30% zadržati tužitelj na ime materijalnih troškova i ostalih zavisnih troškova dok će se 70 % iznosa isplatiti kao naknada zdravstvenim djelatnicima koji su sudjelovali u izvršenju usluge. Tuženik ističe kako sudjelovanje tuženika (i drugih zdravstvenih djelatnika) u Nacionalnom programu ranog otkrivanja raka dojke odnosno ispunjavanju ugovornih obveza tužitelja koje je temeljem Ugovora preuzeo prema HZZO a za što je tužitelju zauzvrat temeljem računa isplaćena novčana naknada, nije predstavljalo volonterski rad niti rad izvan radnog odnosa već dapače izvršavanje obveza iz radnog odnosa, a sukladno uputama poslodavca odnosno tužitelja. Dakle, tužitelj nije s liječnicima koji su sudjelovali u Nacionalnom programu sklopio posebne ugovore o djelu, niti se radilo o nekakvom dodatnom izvan ugovornom radu neovisnom o uputama tužitelja kao poslodavca već se isti obavljao u okviru postojećeg radnog odnosa, na mjestu rada i sredstvima za rad tužitelja odnosno navedeni rad je predstavljao rad po pozivu u skladu s prisilnim propisima radnog prava. Navedena vrsta rada je bila propisana čl. 162. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 150/08., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 154/11., 12/12., 35/12, 70/12., 144/12., 82/13., 159/13., 22/14., 154/14., 70/16. i 131/17) na način da se zakonom utvrđuje da je rad po pozivu oblik rada kada radnik ne mora biti dostupan poslodavcu, ali ako primi poziv poslodavca i ako je u fizičkoj mogućnosti, mora se odazvati pozivu radi obavljanja djelatnosti, te je se propisuje da je isplata rada po pozivu sastavni dio plaće. Nadalje odredbom čl. 55. tada važećeg Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013, Dodatak I. NN 96/2015, dalje: Kolektivni ugovor) propisano je kako se rad po pozivu smatra prekovremenim radom i tako se plaća. S tim u vezi, tuženik ističe kako je i sama uputa poslodavca bila da se pregledi mamografije odnosno očitanja nalaza u okviru Nacionalnog programa ranog otkrivanja raka dojke moraju obavljati izvan redovnog radnog vremena, sve kako bi se osiguralo nesmetano obavljanje redovnih djelatnosti KBC-a. Navedeno potvrđuje i sam tužitelj navodeći kako “svi sudionici tog programa bili su plaćeni po učinjenoj screening mamografiji i dužni su je bili obavljati izvan redovnog radnog vremena.“ Također, isti navodi kako je “po provedenom nadzoru ustanovljeno da je tuženik subotama u periodu od 1. rujna 2015. do 28. veljače 2016. sudjelovao u provođenju Nacionalnog programa ranog otkrivanja raka dojke temeljem kojeg je očitavao nalaze mamografije.“ Slijedom svega navedenog, jasno je kako i sam tužitelj priznaje da je tuženik po nalogu tužitelja radio izvan redovnog radnog vremena, a slijedom čega su potpuno neosnovani i nejasni navodi istog kako je tuženik stekao naknadu bez pravne osnove za prekovremeni rad, obzirom da je sukladno mjerodavnom zakonskom okviru i ugovorenom radnom odnosu s tužiteljem, tuženik nesporno obavio navedeni rad te je tužitelj sukladno prisilnim odredbama čl. 163. ZZZ-a te odredbe čl. 55. Kolektivnog ugovora bio obvezan tuženiku tako obračunati i isplatiti navedeni rad jer se rad po pozivu smatra prekovremenim radom i tako se plaća. Na istovjetan način je rad po pozivu uređen odredbom čl. 193. sada važećeg Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18, 125/19, 147/20, 119/22, 156/22, 33/23). Dapače, upravo je sam tužitelj kao poslodavac evidentirao, obračunao i isplatio navedeni prekovremeni rad tuženiku kao sastavni dio plaće odnosno navedeni rad tuženiku je isplaćen temeljem sklopljenog Ugovora o radu uz obveznu primjenu Kolektivnog ugovora kao pravnog osnova isplate plaće, pa u tom smislu potpuno je promašeno i nerazumljivo pozivanje tužitelja na stjecanje bez osnove odnosno da je isplaćena naknada za prekovremeni rad rezultat greške tužitelja kao poslodavca. Dakle, nesporno je kako niti jedna od navedenih pravnih osnova tužbe nije osnovana obzirom da se, uvažavajući sve prethodno izneseno, ne može raditi o stjecanju bez osnove, obzirom da je osnov za isplaćivanje prekovremenog rada Ugovor o radu te Kolektivni ugovor, a u pogledu obračunate i isplaćene naknade za provođenje Nacionalnog programa ranog otkrivanja raka dojke tužiteljeva Odluka broj SV-14585/15-4 od 21.09.2015., a jednako tako niti su ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženika za naknadu štete obzirom da na strani tuženika nesporno nema nikakve protupravnosti u ponašanju niti je tužitelju nastala bilo kakva šteta. U tom pogledu tuženik ističe kako su sve isplaćene plaće obračunate i isplaćene temeljem valjane pravne osnove u skladu s obvezama tužitelja kao poslodavca, te je tužbeni zahtjev tužitelja u potpunosti bespredmetan odnosno neosnovan. Nadalje, tuženik ističe kako je tužbeni zahtjev u pogledu visine nejasan te kontradiktoran navodima iz tužbe te dokumentima koji se prilažu istoj. Naime, iz historijata tužbe kao i iz dopisa Ravnatelja prof. dr. sc. FD, dr. med., broj: I/1-1841/18-9 od 21.02.2018.g., a kojeg tužitelj dostavlja u prilogu tužbe, proizlazi kako je utvrđeno da tuženik tužitelju duguje iznos od 21.874,80 kn dok tužitelj postavlja tužbeni zahtjev u visini od 26.427,16 kn pa nije jasno niti obrazloženo na koji način je tužitelj odjednom došao do navedenog iznosa.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o radu i Dodatak, evidencije radnog vremena, Odluku od 21.9.2015., Ugovor o provođenju Nacionalnog programa prevencije raka dojke za 2015. godinu i Dodatak I, Dodatak III, Dodatak IV, Dodatak V, Dodatak VI, Dodatak VII, obračun, dopis, obračunske liste, prijedlog izvansudske nagodbe, dokumentaciju, Zapisnik Povjerenstva za unutarnji nadzor i kontrolu od 29.8.2016., sudsku praksu, saslušan je svjedok LD, te tuženik.

5. Sud je odbio prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine naknade isplaćene tuženiku, kao nepotreban, obzirom je već temeljem provedenih dokaza činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje odluka, pa nije bilo potrebno provoditi navedeni dokaz.

6. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, u smislu čl.8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti.

7. Među stranaka nije sporno da je tuženik zaposlen kod tužitelja, temeljem Ugovora o radu koji prileži spisu.

8. Među strankama je sporno da li je tuženik bez pravne osnove primio od tužitelja tuženik novčana sredstva za prekovremeni rad, odnosno stekao protupravnu imovinsku korist u utuženom iznosu, te postoji li, sukladno tome, obveza tuženika da utuženi iznos vrati tužitelju na ime stečenog bez osnove.

9. Iz Ugovora o provođenju Nacionalnog programa prevencije raka dojke za 2015. godinu broj 1/1-3503/15 od 3.3.2015. proizlazi da je isti sklopljen između Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice kao izvršitelja, te da se istim uredili međusobna prava i obveze u svezi provođenja Nacionalnog programa prevencije raka dojke za 2015. Prema čl. 2. toga ugovora, izvršitelj obavlja dijagnostički postupak mamografije s dvostrukim očitavanjem nalaza i preporukom, te su mu za isti temeljem ispostavljenog računa u skladu s odredbama čl. 7. i 8. Ugovora isplaćena posebna Ugovorom definirana novčana sredstva od strane Zavoda kao nositelja i provoditelja Nacionalnog programa ranog otkrivanja raka dojke.

10. Temeljem Odluke tužitelja broj SV-14585/15-4 od 21.09.2015. tužitelj je odredio da se financijska sredstva ostvarena pružanjem dijagnostičkih postupaka mamografije s dvostrukim očitavanjem nalaza koje zdravstveni djelatnici KBC -a odnosno tužitelja rade temeljem sklopljenog Ugovora s HZZO-om raspodjeljuju tako da će od ukupnog iznosa 30% zadržati tužitelj na ime materijalnih troškova i ostalih zavisnih troškova dok će se 70 % iznosa isplatiti kao naknada zdravstvenim djelatnicima koji su sudjelovali u izvršenju usluge.

11. Iz iskaza tuženika proizlazi:

- da je kod tužitelja zaposlen 19 godina kao liječnik,

- da je u spornom razdoblju od 1.9.2015. do 29.2.2016. sudjelovao u provođenju Nacionalni program ranog otkrivanja raka dojke, zajedno sa ostalim liječnicima tužitelja koji su bili specijalizirani za radiologiju kao i on,

- da je među njima također bio predstojnik Zavoda dr. ŠD, koji je također radiolog, te da je od strane tužitelja kao predstojnik odredio tko će sudjelovati u tom programu, obzirom da se radi o užoj specijalizaciji, odnosno mogli su raditi samo liječnici koji se bave radiologijom dojke,

- da su te poslove vezane za Nacionalni program trebali raditi izvan radnog vremena, odnosno obaviti najmanje 150 mamografija mjesečno, sve su to radili izvan radnog vremena, znali su ostati poslije 16,00 sati do kad je radno vrijeme, također su znali raditi i subotom, uglavnom izvan redovnog radog vremena,

- da on osobno kao ni drugi liječnici nije vodio nikakvu evidenciju koliko točno sati je odradio, za to je bio zadužen netko od strane tužitelja da vodi evidenciju tih radnih sati, a koju je onda morao potpisati predstojnik Zavoda dr. ŠD te odobri ti te prekovremene sate koje su odradili,

- da je on u tom periodu dobivao nešto veću plaću, nije gledao na platnoj listi koliko prekovremenih sati mu je plaćeno za koji mjesec,

- da su uglavnom te isplate bile na mjesečnoj razini i išle su zajedno s plaćom za prethodno mjesec,

- da niti njega niti druge liječnike koji su sudjelovali u tom programu nitko od nadređenih nije ništa pitao vezano uz isp late prekovremenih sati koje su odradili u sklopu tog Nacionalnog programa, da ga nije pitao nitko ništa iz računovodstva tužitelja koje je vršilo isplate tih sati temeljem evidenc ija koje su oni dobili, nitko mu nije nikada ništa rekao da bi bilo u vezi toga bilo što sporno,

- da je inače te poslove kao liječnik radiolog morao u okviru tog Nacionalnog programa obavljati izvan radnog vremena, a inače za vrijeme radnog vremena obavlja poslove ambulantne mamografije,

- da se nije moglo samoinicijativno raditi te poslove već su po uputi bolnice to mogli raditi samo točno određeni liječnici radiolozi, kao što je već iskazao,

- da osim ugovora o radu kojeg je sklopio s bolnicom odnosno tužiteljem, nije sklopio nikakav poseban ugovor o radu ili dodatak vezano uz ovaj rad u Nacionalni program ranog otkrivanja raka dojke,

- da se ne smatra odgovornim jer je radio temeljem naloga bolnice tj. odgovoran može biti samo onaj koji je imao pravo potpisa i odobravao takav rad koji su oni kao liječnici i odrađivali.

12. Svjedok LD iskazala je u bitnome da je u spornom razdoblju bila voditeljica kliničke jedinice za neuroradiologiju, a tuženik je u to vrijeme bio odjelni liječnik kod tužitelja, te je kao takav sudjelovao u Nacionalnom programu ranog otkrivanja raka dojke, bilo je oko 10-tak liječnika i svi su oni bili zaposleni kod tužitelja. Pretpostavlja da je raspored tih liječnika određen od strane tadašnjeg predstojnika dr. ŠD, a također da je isti bio zadužen da vodi evidenciju rada za navedene liječnike pa tako i za tuženika. ŠD bio je predstojnik Kliničkog zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju. On je mogao za evidencije zadužiti nekoga od niže rangiranih liječnika da vodi te evidencije rada, netko je od strane bolnice bio zadužen za vođenje evidencija rada tih liječnika. Temeljem tih evidencija su išle isplate liječnicima pa tako i tuženiku, ne zna da li je svaki pojedini liječnik, pa tako i tuženik trebao voditi kakvu evidenciju, uglavnom liječnici su temeljem tog rada dobivali isplatu i imali su pravo na određenu naknadu po učinku. Ta naknada po učinku je bila je određena nekakvih aktom, ne sjeća se kojim. Taj rad se trebao obavljati izvan radnog vremena, dakle ne u redovno radno vrijeme, već proizvoljno, to nisu bili redovni poslovi liječnika odnosno konkretno tuženika te nisu bili plaćeni kroz redovni rad, već su to bili poslovi u okviru Nacionalnog programa ranog otkrivanja raka dojke, koji su trebali biti plaćeni po učinku. Inače je administrativno osoblje trebalo sačini mjesečno izvješće o određenim satima, to bi trebao potpisati odnosno odobriti predstojnik Zavoda, odnosno u ovom periodu je bio ŠD, te bez odobrenje predstojnika Zavoda računovodstvo ne bi smjelo izvršiti isplatu. Nema saznanja kako je rađeno u tom periodu, već zna za kasniji period kada je ona došla na mjesto predstojnika a to je bilo od rujna 2016.U tom periodu koji je sporan u predmetu nije čula da bi bilo kakvih primjedbi od strane bolnice, odnosno nekoga od nadređenih vezano uz izvršene isplate liječnicima koji su sudjelovali u Nacionalnom programu ranog otkrivanja raka dojke, pa tako ni vezano uz isplate koje su isplaćene tuženiku. U ljetu 2026. nakon što je zatražena analiza prekovremenih sati u KBC na zahtjev ravnatelja otkrila je da su u evidenciji radnih sati bili upisivani prekovremeni sati liječnika i predstojnika koji se nisu odrađivali i to svake subote, tu nepravilnost prijavila je ravnatelju, a potom je podnijela i kaznene prijave, a inače je tu evidenciju radnih sati u kojoj je utvrdila nepravilnosti, vodio prof. ŠD kao predstojnik Zavoda. Vezano iz te kaznene prijave nije donesena još nikakva odluka, ona je inače bila predstojnik Zavoda do 2021.

13. Iskaz tuženika sud je prihvatio u cijelosti kao životan i uvjerljiv, te u skladu s dokumentacijom spisa, dok je iskaz svjedoka LD također prihvaćen, obzirom ista opisuje uočene nepravilnosti u radu tužitelja kao poslodavca, koje su predmetom postupanja po kaznenoj prijavi iste, no iz istih ne proizlazi odgovornost samog tuženika kao liječnika zaposlenog kod tužitelja, pa stoga navodi njenog iskaz i nisu odlučni za ovaj spor.

14. Prije svega, valja reći da je u postupku utvrđeno da je tuženik kao radnik tužitelja, obavljanjem zadanih poslova, odnosno sudjelovanjem u provođenju Nacionalnog programa ranog otkrivanja raka dojke, zajedno sa ostalim liječnicima tužitelja koji su bili specijalizirani za radiologiju kao i on, postupao sukladno odluci poslodavca i obvezama iz radnog odnosa. Naime, prema odredbi članka 7. stavka 1. Zakona o radu (dalje: ZR), poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

15. Navedene poslove tuženik je kao liječnik, obavljao isključivo po nalogu i uputu tužitelja kao poslodavca, i to izvan redovnog radnog vremena, te nije za iste poslove sklapao s tužiteljem bilo kakav drugi ugovor. Naprotiv, sudjelovanje tuženika (i drugih zdravstvenih djelatnika) u Nacionalnom programu ranog otkrivanja raka dojke odnosno ispunjavanju ugovornih obveza tužitelja koje je temeljem Ugovora preuzeo prema HZZO, a za što je tužitelju zauzvrat temeljem računa isplaćena novčana naknada, nije predstavljalo volonterski rad niti rad izvan radnog odnosa već dapače izvršavanje obveza iz radnog odnosa, a sukladno uputama poslodavca odnosno tužitelja.

16. Dakle, tužitelj nije s liječnicima koji su sudjelovali u Nacionalnom programu sklopio posebne ugovore o djelu, niti se radilo o nekakvom dodatnom izvan ugovornom radu neovisnom o uputama tužitelja kao poslodavca već se isti obavljao u okviru postojećeg radnog odnosa, na mjestu rada i sredstvima za rad tužitelja odnosno navedeni rad je predstavljao rad po pozivu u skladu s prisilnim propisima radnog prava. Navedena vrsta rada je bila propisana čl. 162. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 150/08., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 154/11., 12/12., 35/12, 70/12., 144/12., 82/13., 159/13., 22/14., 154/14., 70/16. i 131/17) na način da se zakonom utvrđuje da je rad po pozivu oblik rada kada radnik ne mora biti dostupan poslodavcu, ali ako primi poziv poslodavca i ako je u fizičkoj mogućnosti, mora se odazvati pozivu radi obavljanja djelatnosti, te je se propisuje da je isplata rada po pozivu sastavni dio plaće.

17. Nadalje odredbom čl. 55. tada važećeg Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013, Dodatak I. NN 96/2015, dalje: Kolektivni ugovor) propisano je kako se rad po pozivu smatra prekovremenim radom i tako se plaća. S tim u vezi, tuženik ističe kako je i sama uputa poslodavca bila da se pregledi mamografije odnosno očitanja nalaza u okviru Nacionalnog programa ranog otkrivanja raka dojke moraju obavljati izvan redovnog radnog vremena, sve kako bi se osiguralo nesmetano obavljanje redovnih djelatnosti KBC-a. Navedeno potvrđuje i sam tužitelj navodeći kako “svi sudionici tog programa bili su plaćeni po učinjenoj screening mamografiji i dužni su je bili obavljati izvan redovnog radnog vremena.“ Također, isti navodi kako je “po provedenom nadzoru ustanovljeno da je tuženik subotama u periodu od 1. rujna 2015. do 28. veljače 2016. sudjelovao u provođenju Nacionalnog programa ranog otkrivanja raka dojke temeljem kojeg je očitavao nalaze mamografije.“ Slijedom svega navedenog, jasno je kako i sam tužitelj priznaje da je tuženik po nalogu tužitelja radio izvan redovnog radnog vremena, a slijedom čega su potpuno neosnovani i nejasni navodi istog kako je tuženik stekao naknadu bez pravne osnove za prekovremeni rad, obzirom da je sukladno mjerodavnom zakonskom okviru i ugovorenom radnom odnosu s tužiteljem, tuženik nesporno obavio navedeni rad te je tužitelj sukladno prisilnim odredbama čl. 163. ZZZ -a te odredbe čl. 55. Kolektivnog ugovora bio obvezan tuženiku tako obračunati i isplatiti navedeni rad jer se rad po pozivu smatra prekovremenim radom i tako se plaća.

18. Na istovjetan način je rad po pozivu uređen odredbom čl. 193. sada važećeg Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18, 125/19, 147/20, 119/22, 156/22, 33/23). Dapače, upravo je sam tužitelj kao poslodavac evidentirao, obračunao i isplatio navedeni prekovremeni rad tuženiku kao sastavni dio plaće odnosno navedeni rad tuženiku je isplaćen temeljem sklopljenog Ugovora o radu uz obveznu primjenu Kolektivnog ugovora kao pravnog osnova isplate plaće, pa je neosnovano pozivanje tužitelja na stjecanje bez osnove odnosno da je isplaćena naknada za prekovremeni rad rezultat greške tužitelja kao poslodavca. Dakle, osnov za isplaćivanje prekovremenog rada tuženiku kao radniku tužitelja bio je Ugovor o radu te Kolektivni ugovor, a u pogledu obračunate i isplaćene naknade za provođenje Nacionalnog programa ranog otkrivanja raka dojke tužiteljeva Odluka broj SV-14585/15-4 od 21.09.2015.

19. Valja samo navesti kako, uz navedeno, nisu ispunjeni niti uvjeti za odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju, obzirom da na strani tuženika nesporno nema nikakve protupravnosti u ponašanju niti je tužitelju nastala bilo kakva šteta, budući su sve isplaćene plaće obračunate i isplaćene temeljem valjane pravne osnove u skladu s obvezama tužitelja kao poslodavca.

20. Tuženik je kao liječnik tužitelja postupao po uputi, nalogu i rasporedu nadređenog - dr. AD, koji je također radiolog kao i tuženik, te koji je od strane tužitelja kao predstojnik odredio tko će sudjelovati u tom programu, obzirom da se radi o užoj specijalizaciji, odnosno mogli su raditi samo liječnici koji se bave radiologijom dojke, a što proizlazi iz iskaza tuženika, a potvrđuje i iskaz svjedoka LD. Pritom ni tuženik osobno, a niti drugi liječnici nisu bili dužni voditi bilo kakvu evidenciju koliko točno sati je tko odradio, jer je za to je bio zadužen netko od strane tužitelja da vodi evidenciju tih radnih sati, a koju je onda morao potpisati predstojnik Zavoda dr. AD te odobriti te prekovremene sate koje su odradili, a kako to proizlazi iz iskaza tuženika.

21. Slijedom navedenog, očito je da je tuženik postupao temeljem naloga i rasporeda nadređene osobe na strani tužitelja kao poslodavca, pri čemu akti tužitelja naknadno nisu niti poništeni, niti utvrđeni ništetnima, niti je, dapače, protiv istih uložen bilo kakav pravni lijek, pa da bi se smatralo da se radi o osnovi koja je naknadno otpala. Uz to, tužitelj nije imao bilo kakvih primjedbi na takav način organizacije rada, niti je tuženika, po vlastitom iskazu, kao niti druge liječnike koji su sudjelovali u tom programu itko od nadređenih išta pitao vezano uz isplate prekovremenih sati koje su odradili u sklopu tog Nacionalnog programa, niti ga je išta pitao bilo tko iz računovodstva tužitelja koje je vršilo isplate tih sati temeljem evidencija koje su oni dobili, te mu nitko nije nikada rekao da bi bilo što u vezi toga bilo što sporno.

22. Prema tome, tuženik je kao liječnik radiolog bio dužan postupati po odlukama poslodavca, te je tako i postupio.

23. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja za povratom isplaćenih novčanih sredstava po osnovi isplaćenog prekovremenog rada pravno neosnovan, obzirom u konkretnom slučaju ne postoji stjecanje bez osnove na strani tuženika kao radnika. Nema stjecanja bez osnove ako je osnova stjecan ja bila odluka nadležne vlasti poslodavca koja naknadno nije otpala. Naime, o stjecanju bez osnove, u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima radi se kada dođe do prijelaza imovine neke osobe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u, između ostaloga, odluci nadležne vlasti ili kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, nisu ispunjeni uvjeti za potraživanje navodno stečenog bez osnove jer je osnova postojala u trenutku stjecanja, a kasnije nije otpala, jer je tuženik sukladno važećim odlukama i rasporedu tužitelja obavljao poslove i za to primio naknadu od tužitelja. Očito je da je u svim slučajevima raspoređivanja tuženika to učinjeno temeljem valjanih i zakonito donesenih akata nadležnog tijela, pri čemu ti akti naknadno nisu niti poništeni, niti utvrđeni ništetnima, niti je, dapače, protiv istih uložen bilo kakav pravni lijek, pa da bi se smatralo da se radi o osnovi koja je naknadno otpala.

24. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim u cijelosti, pa je stoga odbijen kao pod točkom I. izreke presude.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154. st.1. ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: OT), pa su tuženiku priznati troškovi: sastava odgovora na tužbu - 100 bodova (Tbr.8.1. OT) pristupa na ročišta 5.12.2023. i 24.4.2026.- svako po 100 bodova (Tbr.9.1. OT), sastava podneska od 20.12.2023.. - 100 bodova (Tbr.8. 1 OT), odnosno ukupno 400 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 800,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 1.000,00 eura.

26. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

27. Tužitelju nije priznat parnični trošak, sukladno čl.154. st.1. ZPP-a, obzirom je isti u cijelosti izgubio parnicu.

U Zagrebu 2. lipnja 2026.

Sutkinja:

Lidija Repar Habulinec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda.

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku po punomoćniku