REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice broj 1

Poslovni broj: Kžzd-72/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja Gordane Paljevec kao predsjednice vijeća te Ivane Dubravke Kovačević i Kornelije Kallay Blažeković kao članica vijeća, uz sudjelovanje Viktorije Vuk Krišto kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog IĐ, zbog kaznenih djela iz članka 172. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog IĐ, podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 26. rujna 2024. broj Kzd-88/2022-47, u sjednici održanoj 2. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog IĐ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, optuženi VĐ je u odsutnosti proglašen krivim zbog dvaju kaznenih djela povrede dužnosti uzdržavanja, iz članka 177. stavka 2. KZ/11. Na temelju citirane zakonske odredbe su optuženiku za svako kazneno djelo utvrđene kazne zatvora u trajanju po deset mjeseci, te je optuženik, primjenom članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a primjenom članka 56. stavaka 1. i 4. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda, tako da se jedinstvena kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženik za vrijeme četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 62. stavka 2. točke 10. KZ/11 ., optuženom LĐ je izrečena posebna obveza ispunjavanja obveze uzdržavanja, te mu je naloženo da u roku od dvije godine isplati dospjele, a neisplaćene obveze uzdržavanja, uz stručnu pomoć nadležnog tijela za probaciju, za dijete HĐ iznos 8.064,25 eura i za dijete ZĐ iznos 6.511,39 eura, sve na tekući račun majke i zakonske zastupnice djece ŽĐ.

1.1.1. Na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11 ., određeno je da sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora ako optuženi VĐ u roku koji mu je određen ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri obveze iz članka 62. stavka 2. točke 10. KZ/11. ili ih teško i ustrajno krši, a ako se utvrdi da optuženik obveze nije izvršio iz opravdanih razloga, sud može obveze zamijeniti drugima, ili mu izreći zaštitni nadzor ili ga osloboditi obveza ili produljiti rok za izvršenje izrečenih obveza.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. – dalje: ZKP/08.), optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08., na ime paušalne svote, te iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08., na ime nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi VĐ putem braniteljice Valentine Kolar, odvjetnice u Zagrebu, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti na ponovno suđenje i odluku, odnosno optuženiku izreći blažu kaznu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sutkinji izvjestiteljici, bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

5. Žalba je neosnovana.

6. Suprotno žalbenom prigovoru, činjenično stanje je pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja su utemeljeni na pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i svih ostalih provedenih dokaza, te su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno zasnovani na izvedenim dokazima.

6.1. Neopravdane su tvrdnje žalitelja kojima se ističe kako je, neovisno o tomu što je u spis predmeta priložena medicinska dokumentacija starijeg datuma, optuženik teško bolesna osoba, što proizlazi iz iskaza svjedoka, a jednako tako je neosnovan stav žalitelja da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako uplate putem optuženikove majke ne predstavljaju doprinos za uzdržavanje.

6.2. Protivno žalbenim navodima, a kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, iz iskaza svjedokinje ŽĐ, majke i zakonske zastupnice oštećenica, proizlazi kako, usprkos tomu što je optuženikovoj majci dala broj svog računa, niti jedna uplata nije izvršena na račun. Da je tomu tako proizlazi i iz iskaza majke optuženika, svjedokinje MĐ. Naime, navedena svjedokinja je iskazala da je njoj optuženik slao novac tijekom 2016. i 2017., te je u četiri ili pet navrata poslao je po 2.000,00 kuna pa je od dijela novca ona djeci kupila odjeću, obuću, hranu, a dio je potrošila prilikom druženja s djecom, kao i da je sin slao novac njoj, a ona bi onda predala djeci 100,00 ili 200,00 eura i na potvrdama je pisala da je to za djecu alimentacija. Da im je baka znala povremeno dati novac, iskazalo je i dijete FĐ, navodeći da od kada je otac otišao u Irsku ništa nije plaćao, a nekada je slao novac po baki, te je posljednji put u rujnu 2024. svakoj od njih dao po 200,00 eura, ali smatra da to nije alimentacija jer bi svaki mjesec trebao plaćati,a ne jednom godišnje njima dati 200,00 eura. Isto tako, o tomu da su se djeci povremeno kupovale stvari i da im je baka znala dati novac za džeparac, iskazivala je i svjedokinja KĐ, zakonska zastupnica oštećenica. U bitnome je iskazala da optuženik nikada nije sukladno sudskoj odluci uplaćivao iznose uzdržavanja, a uplate preko majke ne smatra doprinosom za uzdržavanje. Svjedokinja ne osporava da je putem majke optuženik u 2016. poslao 1.000,00 kuna kako bi za unuke kupila nešto za rođendan pa je baka kupila dvije kožne jaknice, par tajica i posteljinu svakoj za Božić i pidžamice, kao i da je u travnju 2017. majci poslao 1.200,00 kuna za kupnju robice za mlađu unuku za rođendan i baka je kupila dvije haljinice, torbice i balerinke i dala je novac za pričest za stariju kćer. Osim toga, baka MĐ je ponekad unukama kupila obuću i odjeću i dala im za džeparac, a optuženik je jednom po majci poslao 100,00 eura jednoj kćeri za rođendan, a drugoj 50,00 eura, baka im je ponekad znala dati po 100,00 kuna, a nekad 50,00 eura i odvesti ih na pizzu. Pritom je s pravom prihvaćen i dio iskaza u kojem svjedokinja navodi da smatra da sav taj novac za stvari i povremeni džeparac je u stvari davala majka optuženika , što bi se dalo zaključiti i iz dijela iskaza svjedokinje da je baka znala nazvati da djeca ne dođu za vikend jer da nije dobila mirovinu.

6.3. Nadalje, u nedostatku medicinske dokumentacije novijeg datuma, jer ona koja se nalazi u spisu predmeta datira iz 2012., sud nije mogao provesti vještačenje radne sposobnosti optuženika, iako je nesporno da mu je tada utvrđeno liječenje od trombofilije i plućne embolije, za što je optuženik imao mogućnost liječenja. No, prvostupanjski sud ovo pravilno dovodi u vezu s podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, iz kojih proizlazi da je optuženik zadnje zaposlenje imao formalno u Republici Hrvatskoj od 5. pros inca 2016. do 15. ožujka 2018., u trgovačkom društvu "Medafon d.o.o. u stečaju", po osnovi radnog odnosa kod pravne osobe za državljane Republike Hrvatske, Europske unije i Švicarske Konfederacije, pri čemu od 1. siječnja 2015. do 4. prosinca 2016. nije bio prijavljen na mirovinsko osiguranje niti je podnosio zahtjev za utvrđivanje radne nesposobnosti. Imajući u vidu navedeno, kao i da optuženik kontinuirano nije plaćao za uzdržavanje djece niti je dostavio dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je radno nesposoban, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da se radi o minimalnom iznosu uzdržavanja koje je mogao plaćati, a da je novac kojim je majka optuženika kupovala stvari za djecu je dar, a ne iznosi uzdržavanja koji su se trebali uplaćivati na ruke majke zakonske zastupnice.

6.4. Stoga je prvostupanjski sud, nasuprot žalbenim navodima optuženika, na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo, upravo na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

7. Nije u pravu žalitelj kada se žali zbog odluke o kazni.

7.1. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

7.2. S tim u vezi, prvostupanjski sud je pravilno optuženiku cijenio sve okolnosti koje utječu na vrstu i mjeru kazne, olakotnim ocijenivši da je optuženik ipak slao nešto novca svojoj majci, pa bi ona ponekad nešto kupila djeci i s njima provodila kvalitetno vrijeme, kao i njegovo narušeno zdravstveno stanje. Isto tako, pravilno je otegotnim smatrao duljinu inkriminiranog razdoblja, uzevši pritom u obzir i dosadašnju kaznenu osuđivanost optuženika.

7.3. Nasuprot žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja je pravilno vrednovao sve odlučne okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne, pri čemu olakotne okolnosti nije podcijenio. Žalitelj posebno naglašava loše zdravstveno stanje optuženika i okolnost da je on ipak neki novac slao, o kojim okolnostima je i prvostupanjski sud vodio računa. Isto tako, prvostupanjski sud pravilno nije dao veći značaj činjenici dosadašnje kaznene osuđivanosti optuženika, pravilno uočivši kako se radi o djelima počinjenim tijekom 2015. i 2018. i koja nisu istovrsna kaznenim djelima zbog kojih je sada proglašen krivim. Pored toga, ističe se žalitelju kako loše imovinsko stanje optuženika nije okolnost koja bi bila relevantna za zakonitu odluku o kazni, a o ovoj okolnosti je prvostupanjski sud vodio računa prilikom donošenja odluke o troškovima kaznenog postupka, oslobodivši optuženika obveze naknade troškova iz članka 145. stavka 2. točaka 6. i 7. ZKP/08.

7.4. S obzirom na primjereno utvrđene pojedinačne kazne i međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, a vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11.), te o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11.), jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedne godine na koju je optuženik osuđen, uvjetovanjem iste za vrijeme četiri godine, primjerena je svim navedenim okolnostima utvrđenim po sudu prvog stupnja. Ovakvom uvjetnom osudom će se izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Stoga nema mjesta blažem kažnjavanju.

7.5. Zato nije osnovano blaže kažnjavanje za koje se zalaže optuženik, smatrajući da je pojedinačne kazne trebalo utvrditi u kraćem trajanju, te optuženika osuditi na jedinstvenu kaznu zatora u trajanju kraćem od jedne godine i s kraćim rokom provjeravanja.

8. Nadalje, sukladno članku 478. ZKP/08., kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o posebnoj obvezi , ovaj drugostupanjski sud je razmatrao i posebnu obvezu koja je optuženiku naložena.

8.1. S obzirom na prirodu počinjenih kaznenih djela, a cijeneći i činjenicu da je u razdoblju devet godina u potpunosti izostalo plaćanje optuženikovog dužnog uzdržavanja za svoje dvije maloljetne kćeri, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako je optuženiku nužno izreći i posebnu obvezu iz članka 62. stavka 2. točke 10. KZ/11. te je optuženika opravdano upozorio, primjenom članka 58. stavka 5. KZ/11., na mogućnost opoziva uvjetne osude u slučaju neispunjenja naložene posebne obveze.

8.2. S tim u vezi je neosnovano paušalno žalbeno apeliranje za izricanje duljeg roka ispunjenja posebne obveze, koje ničim nije argumentirano.

9. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

9.1. Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bile ostvarene ni ostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Samo se napominje kako je ovaj drugostupanjski sud uočio matematičku grešku u izračunu aktualnog dugovanja optuženika. Oduzimajući iznos isplaćenog privremenog uzdržavanja od ukupnog iznosa dugovanja na ime uzdržavanja maloljetnih kćeri, prvostupanjski sud je nepravilno izračunao da je Centar za socijalnu skrb Zagreb za obje kćeri isplatio privremeno uzdržavanje, s obzirom na to da se dostavljeni podaci o isplati odnose samo na kćer HĐ.

10.1. Međutim, u odsutnosti inicijative državnog odvjetnika, koji protiv prvostupanjske presude nije uložio žalbu, ovu grešku je moguće samo utvrditi. Naime, u povodu žalbe izjavljene samo u korist optuženika, presuda se ne može izmijeniti na njegovu štetu.

11. Imajući u vidu izloženo, primjenom odredbe članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

Velika Gorica, 2. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Paljevec