REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI
Ulica Hrvatske bratske zajednice broj 1
Poslovni broj: Kžzd-77/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja Gordane Paljevec kao predsjednice vijeća te Ivane Dubravke Kovačević i Kornelije Kallay Blažeković kao članica vijeća, uz sudjelovanje Viktorije Vuk Krišto kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog JF, zbog kaznenog djela iz članka 136. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog JF, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu od 7. listopada 2024. broj Kzd-113/2021-7, u sjednici održanoj 2. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog JF kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu, optuženi JF je proglašen krivim zbog kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode, iz članka 136. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. Na temelju članka 136. stavka 3. KZ/11., optuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a primjenom članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda, tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženik za vrijeme četiri godine ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Primjenom članka 69. KZ/11., optuženom JF je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja ima trajati najdulje do isteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude.
1.2. Na temelju članka 148. u vezi s člankom 145. stavkom 1. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. – dalje: ZKP/08.), optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka, na ime provedenog psihijatrijskog vještačenja u iznosu 331,82 eura i pristupa sudske vještakinje na raspravu u iznosu 105,00 eura, te paušalnu svotu u iznosu 53,09 eura.
2. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi JF putem branitelja Ivana Čizmića, odvjetnika u Splitu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe, odnosno pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti na ponovno suđenje i odluku, a "još podrednije" smanjiti izrečenu kaznu.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sutkinji izvjestiteljici, bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.
5. Žalba je neosnovana.
6. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.
6.1. Nasuprot paušalnim tvrdnjama žalitelja, kojima se doslovno prepisuju pojedini oblici bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz teksta zakonske odredbe članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ali se pritom uopće ne obrazlaže u čemu bi se te povrede sastojale, sud prvog stupnja je, u pogledu odlučnih činjenica, označio jasne razloge na kojima se zasniva izreka presude. Izneseni razlozi nisu nejasni i nisu međusobno proturječni, a žalbene tvrdnje o "manjkavosti, paušalnosti i nepotpunosti" izloženih razloga predstavljaju žaliteljevu vlastitu vrijednosnu ocjenu izvedenih dokaza, čime se ne argumentira istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka, već se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Isto tako, nezadovoljstvo žalitelja sudskim uvažavanjem olakotnih okolnosti koje su uzete u obzir prilikom odmjeravanja kazne odnosi se na žalbenu osnovu odluke o kazni.
7. Žalitelj nije u pravu niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona.
7.1. Žalitelj konkretno ne označava koju povredu kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08. ima u vidu. Navodeći kako smatra da je prvostupanjski sud odluku o sigurnosnoj mjeri utemeljio na nalazu i mišljenju psihijatrijske vještakinje, što je "protivno kaznenom zakonu", žalitelj očito upire na povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP/08. Međutim, potpuno je nerazumljivo žalbeno opširno parafraziranje značenja instituta neubrojivosti, samoskrivljene neubrojivosti i bitno smanjene ubrojivosti, koja stanja, prema nalazu i mišljenju vještakinje, nisu utvrđena kod optuženika. Prvostupanjski sud je posve pravilno respektirao navode psihijatrijskog vještačenja, a time, prilikom izricanja sigurnosne mjere iz članka 69. KZ/11., nije prekoračio ovlast koju ima po zakonu.
8. Premda uvodno ističe žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ne argumentira tvrdnju o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, nego smatra kako nije točno da bi optuženik postupao s izravnom namjerom protupravnog oduzimanja slobode djetetu, a optuženikovo priznanje se odnosilo na odvođenje djeteta s mjesta događaja.
8.1. Suprotno ovom žalbenom prigovoru, činjenično stanje je pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja su utemeljeni na pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i svih ostalih provedenih dokaza, te su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno zasnovani na izvedenim dokazima.
8.2. Žaliteljevim problematiziranjem optuženikovog priznanja kaznenog djela te navodnim nepostojanjem optuženikove namjere za počinjenje djela, žalitelj zanemaruje da je optuženik na raspravi jasno izjavio kako se smatra krivim za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret optužnicom, na način kako je to opisano činjeničnim opisom. Optuženik je detaljno opisao i izričito naveo kako je djetetu, protivno njegovoj volji, oduzeo pravo na slobodno kretanje, uhvatio ga rukama i odnio prema stambenoj zgradi. U bitnom isti opis događaja je optuženik naveo i prilikom ranijeg ispitivanja pred policijskim istražiteljem.
8.3. Imajući u vidu ovakvo optuženikovo očitovanje i priznanje, žalitelj zanemaruje odredbu članka 464. stavka 7. ZKP/08., iz koje proizlazi kako žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može podnijeti optuženik u odnosu na točku optužbe za koju se izjasnio da se smatra krivim, osim ako je za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude ili se radi o činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kazne, uvjetne osude, sigurnosne mjere i slično. U citiranim navodima žalbe optuženika nije obrazložena niti jedna iznimka koju predviđa ova zakonska odredba.
8.4. Neovisno o tomu, u pogledu žaliteljevog polemiziranja s karakterom optuženikovog ponašanja inkriminirane zgode, navodno usmjerenog spašavanju djeteta od ostale djece, ističe se žalitelju kako su svjedoci ŠF i PF potvrdili optuženikovo nasilno odvođenje djeteta, protivno djetetovoj volji. Otac djeteta, svjedok ŠF je naveo kako je vidio da nepoznati muškarac pokušava njegovog sina J ugurati u stan, a svjedok PF je iskazao da je vidio kako nepoznati muškarac nosi dijete, koje viče "pusti me", te je tako ušao u zgradu i uputio se na prvi kat. Stoga nema govora o tomu da bi se radilo o pukom odvajanju djeteta od ostale djece, a žaliteljevo subjektivno poimanje prirode optuženikovog postupka ne dovodi u pitanje pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda o postojanju svih odlučnih činjenica.
9. Žalitelj nije u pravu niti kada pobija odluku suda prvog stupnja zbog odluke o kazni.
9.1. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.
9.2. S tim u vezi, prvostupanjski sud je pravilno olakotnim cijenio optuženikovo priznanje kaznenog djela, iskazano kajanje zbog počinjenog te ispriku upućenu oštećeniku i njegovoj obitelji, kao i raniju neosuđivanost, uzevši pritom u obzir, kao otegotnu okolnost, optuženikovu upornost u počinjenju kaznenog djela.
9.3. Žalitelj navodi kako je izrečena kazna "naprosto previsoka", za koju tvrdnju ne iznosi nikakvu argumentaciju, a naglašava optuženikovu neosuđivanost, o kojoj je prvostupanjski sud vodio računa, smatrajući je olakotnom okolnošću . Nasuprot ovim paušalnim žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja je pravilno vrednovao sve odlučne okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne. Premda je prvostupanjski sud propustio imati u vidu optuženikovu smanjenu ubrojivost tempore criminis, ovo nije bilo od utjecaja na pravilno odmjerenu kaznu, koja je izrečena u trajanju koje predstavlja minimum kazne propisane za ovo kazneno djelo.
9.4. S obzirom na izloženo, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, a vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11.), te o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11.), kazna zatvora u trajanju jedne godine primjerena je počinjenom djelu i osobi počinitelja. Uvažavajući sve utvrđene okolnosti, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio postojanje visokog stupnja vjerojatnosti da i bez izvršenja kazne optuženik neće činiti kaznena djela. Stoga je opravdano izricanje uvjetne osude te je primjereno odmjereno vrijeme uvjetne osude, u trajanju četiri godine. Ovakvom uvjetnom osudom će se izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.
9.5. Zato nije u pravu žalitelj kada se zalaže za smanjenje izrečene kazne.
10. Pobijana presuda je, sukladno odredbi članku 478. ZKP/08., razmatrana i u pogledu odluke o sigurnosnoj mjeri jer žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona, podnesena u korist optuženika, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o sigurnosnoj mjeri.
10.1. Prvostupanjski sud je pravilno optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, iz članka 69. KZ/11., pravilno vodeći računa o svrsi sigurnosnih mjera iz članka 66. KZ/11., kada je prihvatio zaključak sudske vještakinje dr. Sanje Batina. Prema vještačenju, konzumacija alkohola kod optuženika je na dijagnostičkoj razini ovisnosti te je djelo počinjeno pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti o alkoholu. Sudska vještakinja je također preporučila izricanje navedene sigurnosne mjere, jer kod optuženika postoji opasnost da će zbog te ovisnosti počiniti teže kazneno djelo.
11. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.
11.1. Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bile ostvarene ni ostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni ostale povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
12. Imajući u vidu izloženo, primjenom odredbe 482. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ove presude.
Velika Gorica, 2. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Gordana Paljevec
