REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] G 5

Poslovni broj: Us I-2548/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Dražen Plavec, odvjetnik u Zagrebu, Čazmanska 6, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ul. grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, 2. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II- 224-04/23-01/140, URBROJ: 511-01-203-25-2 od 10. veljače 2025. te usvajanja zahtjeva tužiteljice za primitak u hrvatsko državljanstvo.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-224-04/23-01/140, URBROJ: 511-01-203- 25-2 od 10. veljače 2025. odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Delnice s Ispostavom Čabar, Klasa: UP/I-224-04/23-01/200, Urbroj: 511-09-29-23-2, od 26. lipnja 2023. Navedenim prvostupanjskim rješenjem je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanje hrvatskog državljanstva pozivom na odredbu čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine broj 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15., 102/19., 138/21.; dalje: Zakon o hrvatskom državljanstvu).

2. Tužiteljica pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnost stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede odredaba upravnog postupka. Obrazlaže da je tužiteljica rođena na teritoriju Republike Hrvatske (u Delnicama) od roditelja državljanina SR Hrvatske te da ima i sestru koja je hrvatski državljanin. Navodi da je sklopila brak u [adresa], promijenila prebivalište i dobila uvjerenje Matičnog ureda Donji Lapac od 1980. iz kojeg proizlazi da je državljanka SR Hrvatske i SFRJ. Naknadni upis državljanstva SR Srbije u maticu rođenih u Delnicama 1981. da je izvršen bez njezina znanja i zahtjeva, na inicijativu tijela SR Srbije, te da je taj upis imao isključivo deklaratorni, a ne konstitutivni karakter. Navodi da joj je tek 1992., nakon raspada SFRJ, utvrđeno državljanstvo Republike Srbije rješenjem nadležnog tijela u Rakovici, iako se u svim ispravama u Srbiji izjašnjava kao pripadnica hrvatskog naroda. Smatra da pobijano rješenje ne sadrži jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama te da nisu dostatno cijenila uvjerenje iz 1980. o njezinu državljanstvu SR Hrvatske, koje prema njezinu stajalištu potvrđuje kontinuitet državljanstva, kao ni činjenicu da je upis iz 1981. proveden administrativno, bez njezina aktivnog sudjelovanja ili svijesti o eventualnoj promjeni državljanstva. Smatra da ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, tuženik da je propustio primijeniti odredbu čl. 30. st. 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu te predlaže sudu poništiti tuženikovo rješenje i usvojiti zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo, podredno predmet vratiti na ponovni postupak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu u cijelosti te ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. U odnosu na pravnu ocjenu upisa državljanstva SR Srbije iz 1981. ističe kako je prema tada važećem čl. 14. st. 4. Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1977., državljanstvo SR Hrvatske prestajalo stjecanjem državljanstva druge socijalističke republike, zbog čega se smatra da je upis srpskog republičkog državljanstva imao konstitutivni učinak i prekinuo kontinuitet hrvatskog državljanstva. Ukazuje na pogrešan navod da bi tužiteljica zbog sklapanja braka 1980. promijenila mjesto prebivališta (s kojim povezuje navedeni upis državljanstva) jer je sama tužiteljica u zahtjevu navela da su se ona i njezina obitelj preselili u Srbiju 1954. zbog očeve vojne službe. Pojašnjava da upis iz 1992. u evidenciju Republike Srbije ne predstavlja primitak tužiteljice u državljanstvo Republike Srbije kao dotadašnje hrvatske državljanke, odnosno ne radi se o stjecanju novog državljanstva, već takav upis predstavlja utvrđenje državljanstva Republike Srbije kao posljedica ranije evidentiranog srpskog republičkog državljanstva iz 1981., koje je bilo relevantno u prijelaznom razdoblju nakon raspada SFRJ. U odnosu na pozivanje tužiteljice na čl. 30. st. 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu navodi da se ta odredba odnosi na iznimne situacije zaštite stečenih prava osoba kojima je greškom izdana domovnica ili koje su pogrešno evidentirane kao hrvatski državljani unatoč nepostojanju zakonskih pretpostavki u trenutku rođenja. Smatra da se tužiteljica ne nalazi u toj pravnoj situaciji jer nije dokazano da je bila evidentirana kao hrvatski državljanin na način koji bi generirao pravo na zaštitu po toj odredbi, niti da joj je izdana javna isprava o hrvatskom državljanstvu u relevantnom smislu zakona. Slijedom navedenog, kako tužiteljica ne ispunjava pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva iz odredbe čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu ni imale.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Odredbom čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu je uređeno načelo pravnog kontinuiteta državljanstva, odnosno rečenom odredbom je propisano da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je hrvatsko državljanstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu tog Zakona tj. do 8. listopada 1991.

8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica rođena 1952. u Delnicama i da su roditelji tužiteljice hrvatski državljani podrijetlom upisani u knjige državljana Matičnog ureda Gračac. Nije sporno ni da je tužiteljica prema uvjerenju od 1. srpnja 1980. imala upis u knjigu državljana SR Hrvatske u Matičnom uredu Donji Lapac te da joj je 1981. u maticu rođenih Matičnog ureda Delnice upisan podatak o državljanstvu SR Srbije i bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Također, nesporno je da je nakon raspada SFRJ tužiteljici 1992. utvrđeno državljanstvo Republike Srbije.

9. Sporno je je li upis državljanstva SR Srbije iz 1981. imao pravni učinak promjene republičkog državljanstva tužiteljice, odnosno je li time došlo do prekida kontinuiteta hrvatskog državljanstva, te posljedično ispunjava li tužiteljica pretpostavke za utvrđenje hrvatskog državljanstva u smislu čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Sporno je i može li se na tužiteljicu primijeniti odredba čl. 30. st. 3. istoga Zakona.

10. Polazeći od nespornih činjenica, sud najprije ocjenjuje prigovor tužiteljice o nevaljanosti i „samo administrativnoj“ prirodi upisa iz 1981. godine. Iako tužiteljica tvrdi da je riječ o deklaratornom upisu provedenom bez njezina znanja i zahtjeva, sud ističe da se radi o upisu izvršenom u okviru tada važećeg pravnog poretka bivše SFRJ, temeljenom na službenim aktima nadležnih tijela. Takav upis, neovisno o subjektivnoj percepciji tužiteljice, proizvodi pravne učinke u okviru tadašnjeg sustava evidencije republičkog državljanstva te se njegova pravna relevantnost ne može ocjenjivati isključivo prema današnjim kriterijima.

11. U odnosu na pitanje kontinuiteta državljanstva, sud prihvaća pravno stajalište tuženika da je prema tada važećem čl. 14. st. 4. Zakona o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske (Narodne novine br. 32/77.) državljanstvo SR Hrvatske prestajalo stjecanjem državljanstva druge socijalističke republike. Stoga je upis državljanstva SR Srbije u maticu rođenih iz 1981., kao službena evidencija nadležnog tijela, imao za posljedicu promjenu republičkog državljanstva, čime je prekinut kontinuitet hrvatskog državljanstva.

12. Prigovor tužiteljice da nije podnijela zahtjev za promjenu državljanstva te da nije bila upoznata s postupkom iz 1981. sud ocjenjuje pravno neodlučnim za ishod ovog spora. U sustavu tadašnjeg republičkog državljanstva odlučujuća je bila službena evidencija i akt nadležnog tijela, a ne subjektivna volja ili saznanje stranke.

13. Nadalje, sud ocjenjuje neosnovanim navod tužiteljice kojim upis iz 1981. godine dovodi u vezu sa sklapanjem braka 1980. godine i navodnom promjenom prebivališta budući da takva činjenična konstrukcija ne proizlazi iz spisa predmeta. Naprotiv, iz samog zahtjeva tužiteljice od 22. studenoga 2021. proizlazi da su se tužiteljica i njezina obitelj iz Republike Hrvatske u Republiku Srbiju preselili 1954., zbog premještaja oca, slijedom čega okolnost sklapanja braka 1980. nije pravno relevantan uzrok upisa iz 1981. godine.

14. Dalje, iz rješenja Republike Srbije, Grada Beograda, Skupštine opštine Rakovica, Opštinske uprave, od 21. listopada 1992. proizlazi da se tužiteljici ne utvrđuje novo državljanstvo, već se u upravnom postupku utvrđuje već postojeći status državljanstva Republike Srbije na temelju ranije evidencije o republičkom državljanstvu SR Srbije. Naime, iz sadržaja tog rješenja razvidno je da je tužiteljica sama podnijela zahtjev za utvrđivanje republičkog državljanstva i državljanstva SRJ, pri čemu je taj postupak vođen upravo polazeći od činjenice njezine ranije evidentiranosti u evidencijama državljana, a upravno tijelo nije izvršilo prijem u državljanstvo, nego je samo formalno utvrdilo postojeći status, što proizlazi i iz izreke rješenja u kojoj se koristi formulacija „utvrđuje se da je državljanin Republike Srbije“, karakteristična za deklaratorne, a ne konstitutivne akte. Slijedom navedenog, rješenjem iz 1992. se potvrđuje pravni status koji se izvodi iz ranije evidencije, čime se dodatno potvrđuje da je odlučan trenutak u pravnom smislu vezan uz upis iz 1981. godine, a ne uz kasniji akt iz 1992. godine.

15. U odnosu na navod o uništenju matičnih knjiga i nemogućnosti potpunog uvida u stanje upisa, sud smatra da takva okolnost sama po sebi ne može dovesti do drukčijeg pravnog zaključka, osobito imajući u vidu postojanje drugih službenih isprava i kasnijih upisa u matične evidencije.

16. Sud dodatno razmatra i prigovor tužiteljice u pogledu primjene čl . 30. st. 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu, a kojom odredbom je propisano da se hrvatskim državljaninom smatra i osoba koja je upisana u evidenciju o državljanstvu u periodu od 1. ožujka 1978. do 8. listopada 1991., a izdana mu je javna isprava kojom se dokazuje hrvatsko državljanstvo. Sud je u potpunosti suglasan s ocjenom tuženika kako se navedena odredba odnosi na iznimne slučajeve zaštite osoba koje su bile pogrešno evidentirane kao hrvatski državljani i kojima su na temelju takvih pogrešaka izdane javne isprave o hrvatskom državljanstvu. U konkretnom slučaju tužiteljica nije dokazala da je u relevantnom razdoblju imala valjanu javnu ispravu o hrvatskom državljanstvu u smislu te odredbe, niti da bi se njezin status mogao podvesti pod svrhu normativne zaštite propisane tim člankom.

17. Slijedom svega navedenog, sud ocjenjuje da je tuženik pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio kako u konkretnom slučaju nije ostvaren kontinuitet hrvatskog državljanstva kakav ima u vidu odredba čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, slijedom čega tužiteljica ne ispunjava pretpostavke za utvrđenje hrvatskog državljanstva. Izreka osporavanog rješenja je jasna, a obrazloženje sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njegovo donošenje (čl. 98. st. 5. Zakon o općem upravnom postupku, Narodne novine 47/09., 110/21.). Prigovori tužiteljice nisu od utjecaja na drukčiju odluku budući da ne dovode u sumnju pravni učinak upisa državljanstva SR Srbije iz 1981. niti njegovu odlučnost za prekid kontinuiteta državljanstva.

18. Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje je ocijenjeno zakonitim te je sud, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

19. O trošku upravnog spora, sud je odlučio primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužiteljica nije uspjela u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njezinom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u t. II. izreke ove presude.

U Rijeci 2. lipnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).