Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-294/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Iris Gović Penić kao predsjednika vijeća, Sanje Joka Umićević, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ines Kovačević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] zastupanog po punomoćnici Blaženki Musulin, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Musulin i suradnici, Zagreb, Palmotićeva 37/1 protiv tuženika KAUFLAND HRVATSKA k.d., OIB: 47432874968, Zagreb, Donje Svetice 14 zastupanog po punomoćnici Ani Crnković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Buterin i partneri, Zagreb, Masarykova ulica 3 i umješača na strani tuženika UNIQA osiguranje d.d., OIB: 75665455333, Zagreb, Planinska ulica 13a, zastupanog po punomoćnicima po zaposlenju, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1298/2024-55 od 31. ožujka 2025., u sjednici vijeća 2. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1298/2024-55 od 31. ožujka 2025. u točki I. izreke.
II Preinačuje se navedena presuda u točki II. izreke i odlučuje:
Svaka stranka snosi svoj trošak.
III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.
IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Nalaže se tuženiku KAUFLAND HRVATSKA k.d., Zagreb, Donje Svetice 14, OIB: 47432874968, isplatiti tužitelju ĆĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete iznos od ukupno 1.410,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom s tijekom od dana podnošenja tužbe, 14. prosinca 2021., pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1.1.2023.g. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom kamatom s tijekom od donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.",
kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju ĆĐ naknaditi tuženiku KAUFLAND HRVATSKA k.d. trošak parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 € sa zateznim kamatama tekućim od 31.03.2025.g., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“
2. Protiv te presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25- dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima. Traži trošak žalbe.
3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda te predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži trošak odgovora na žalbu.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao poslodavac naknadi štetu u iznosu od 1.410,00 eura.
6. U postupku nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 8. ZPP, a koju ističe žalitelj, a jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP u postupku.
7. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te osnovom izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.
8. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da je u vrijeme štetnog događaja 4. siječnja 2019. tužitelj bio zaposlenik tuženika, a radio na radnom mjestu radnika u prodajnom centru tuženika u [adresa] u [adresa]; da je tužitelj pri obavljaju poslova svog radnog mjesta, a kada je trebao u pokretni spremnik stavljati prazne kartonske kutije (koje služe za dopremu robe) pokušao pritisnuti kartone na način da je skočio na spremnik te se pri tome nabio na željezni stup spremnika i tjelesno ozlijedio, da je u to vrijeme tužitelj imao 34 godine, da je bio radno sposoban, da je prema pravilima struke tužitelj najprije trebao rastaviti prazne kutije te tako rastavljene prazne kartonske kutije staviti u spremnik, a čime bi se oslobodilo više prostora za još praznih kartonskih kutija, da za navedene poslove koje je tužitelj obavljao nije bio u obvezi koristiti zaštitna sredstva, da je tužitelj taj posao radio od početka radnog odnosa u prodajnom prostoru u [adresa] u [adresa], da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nije tužitelju ozljeđivanje od 4. siječnja 2019. priznao kao ozljedu na radu (jer da tužitelj nije obavljao posao s dužnom pažnjom i nije vodio računa niti o svojoj sigurnosti niti o zaštiti svog zdravlja).
9. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži naknadu štete u svezi navedenog događaja u iznosu od 1.410,00 eura.
10. Prema odredbi čl. 111. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17 i 98/19- dalje: ZR) ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Prema čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj: 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18- dalje: ZZR) ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu (st. 2. istog članka).
11. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je tuženik tijekom postupka dokazao postojanje krajnje nepažnje na strani tužitelja kao radnika te stoga nisu ostvarene pretpostavke za naknadu štete zbog ozljede na radu koju bi bio dužan naknaditi tuženik kao poslodavac, već suprotno se tuženik oslobodio od odgovornosti u ovom slučaju. Stoga je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada nije obvezao tuženika kao poslodavca tužitelja naknaditi tužitelju kao radniku štetu koja mu je nastala u događaju dana 4. siječnja 2019. Kako nema razloga za sumnju u pravilnost ocjene prvostupanjskog suda o odgovornosti za štetni događaj žalbeni prigovori tužitelja u tom pravcu ne mogu se prihvatiti.
12. Na žalbene navode valja reći da je sud prvog stupnja u skladu s odredbom čl. 8. ZPP ocijenio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te temeljem rezultata cjelokupnog postupka. Kako žalitelj ocjeni prvostupanjskog suda suprotstavlja samo vlastitu ocjenu, a koja je bez realne podloge u rezultatima postupka žalbeni prigovori ne mogu se prihvatiti.
13. Pri tome valja reći da je prvostupanjski sud valjano cijenio uza sve ostalo i to da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način, ali da tužitelj nije obavljao poslove svog radnog mjesta dužnom pažnjom, nije vodio računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja te je obavljao radni zadatak na način koji je ugrozio njegovo zdravlje i sigurnost. Valjano ocjenjuje prvostupanjski suda da se u konkretnom slučaju radilo o krajnjoj nepažnji na strani radnika, a obzirom na način na koji je obavljao posao za koji je bio osposobljen od strane poslodavca – tuženika, da je tužitelj koristio ispravan pokretni spremnik te da predmetne zgode nije radio u skladu sa znanjima i vještinama koje je stekao tijekom osposobljavanja za rad na siguran način. Također ukazuje pravilno prvostupanjski sud da je tužitelj predmetne radnje morao izvršiti na način da je trebao rastaviti kutije i tako rastavljene kutije odložiti u pokretni spremnik čime bi se oslobodilo više prostora za kartonske kutije te da skakanje prema boksu tj. spremniku i pokušaj da se kutije na taj način pritisnu nije u skladu niti s pravilima struke niti s pravilima zaštite na radu. Naime, tužitelj nije pokazao onu pažnju koju bi svaka osoba prosječnih sposobnosti pokazala u konkretnoj situaciji te je sud prvog stupnja cijenio i to da je tužitelj od početka zapošljavanja kod tuženika obavljao isti posao.
14. Stoga prema ocjeni ovog suda drugog stupnja ne postoji u konkretnom slučaju odgovornost tuženika kao poslodavca za naknadu štete te se posljedično tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje neosnovanim.
15. Također na žalbene navode valja reći da iz provedenog postupka ne proizlazi osnovanom tvrdnja tužitelja da je dobio uputu od strane nadređenih za obavljanje posla na način kako ga je obavio predmetne zgode, dok je, kao što je već navedeno, bio osposobljen za rad na siguran način te da to što na spremniku nisu bile navedene upute nije relevantno jer je tužitelj prošao i teoretsko i praktično osposobljavanje za rad na siguran način za poslove koje je obavljao u vrijeme štetnog događaja.
16. Uz to treba reći da nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 377. st. 1. ZPP, jer je prvostupanjski sud postupio sukladno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi.
17. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP).
18. Međutim, žalitelj osnovano prigovara odluci o parničnom trošku (točka II. izreke) jer je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
19. Naime, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja u konkretnom slučaju svaka stranka treba snositi svoj trošak.
20. Valja reći da se ovdje radi o radnom sporu koji pokrenut 2021. godine, da je tužitelj radnik, a tuženik poslodavac, da se ne radi o nerazumnoj parnici tj. ne radi se o obijesnom parničenju jer je tužitelj obzirom je zadobio tjelesnu ozljedu na radnom mjestu mogao imati legitimna očekivanja u smislu ostvarivanja svog prava na naknadu štete od strane poslodavca. Stoga bi odluka kojom bi se obvezalo tužitelja naknaditi drugoj strani parnični trošak predstavljala za njega nerazmjerni teret te ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je u konkretnom slučaju potrebno da svaka stranka snosi svoj trošak, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja jer odlukom o troškovima prvostupanjskog postupka nije postignuta pravična ravnoteža.
21. Zato je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u točki II. izreke i odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak (čl. 380. toč. 3. ZPP).
22. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe jer je sa žalbom uspio u odnosu na sporedno potraživanje, a ne u odnosu na glavni zahtjev (čl. 35. ZPP, čl. 166. st. 2. ZPP u svezi čl. 154. st. 2. ZPP).
23. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu jer ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).
U Zagrebu 2. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća
mr.sc. Iris Gović Penić
