Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-59/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Nevena Cambja, kao predsjednika vijeća te Višnje Strinić i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika DV, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 3. u svezi stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru broj K-348/2024-27 od 10. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbijaju se žalbe optuženika DV i državnog odvjetnika kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Bjelovaru proglasio je krivim optuženika DV, zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 3. u svezi stavka 2. KZ/11 te ga je, na temelju članka 139. stavak 3. KZ/11, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

2. Na temelju odredbe članka 54. KZ/11 optuženiku DV se u kaznu zatvora na koju je osuđen uračunava vrijeme lišenja slobode, odnosno vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 14. srpnja 2024. pa nadalje, s time da je propušteno navesti da je istražni zatvor ukinut rješenjem od 10. prosinca 2024. nakon što je donesena nepravomoćna prvostupanjska presuda.

3. Na temelju odredbe članka 69. stavka 1., 2. i 3. KZ/11 optuženiku DV izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava ili u zdravstvenoj ili drugoj specijaliziranoj ustanovi za liječenje ovisnosti izvan zatvorskog sustava pod uvjetima određenim posebnim propisom i može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine (suvišno navoditi najdulje tri godine jer je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci). Na temelju odredbe čl. 67.a KZ/11 sigurnosna mjera teče od izvršnosti presude.

4. Na temelju članka 148. stavaka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 84/21, 80/22 i 36/24 – u daljnjem tekstu ZKP/08) optuženik DV u cijelosti je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1.-6. ZKP/08, kao i troškova s osnove nagrade i nužnih izdataka postavljene mu braniteljice po službenoj dužnosti o čijoj visini će biti odlučeno posebnim rješenjem.

5. Žalbu protiv ove presude podnio je optuženik DV, po svojoj braniteljici, Saneli Kontin Miklin, odvjetnici iz ZOU Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić iz Križevaca, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda na način da se donese presuda kojom se optuženik oslobađa optužbe, a podredno da se ukine pobijana presuda i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Protiv pobijane presude žalbu je podnio i državni odvjetnik i to zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se optuženika DV osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

7. Optuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem je predložio odbiti žalbu državnog odvjetnika.

8. Sukladno odredbi članka 474. stavak 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

9. Žalbe optuženika DV i državnog odvjetnika nisu osnovane.

10. U žalbi optuženik DV navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 jer da je izreka presude nerazumljiva, posebno u odluci o uračunavanju istražnog zatvora u kaznu na koju optuženik osuđen kao i u odnosu na maksimalno trajanje sigurnosne mjere te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza, i to baš iskaza oštećene-žrtve ĐR.

11. Suprotno navodima žalbe optuženika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 jer je izreka presude razumljiva, nije proturječna sama sebi ili razlozima te su u njoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza. U odnosu na izreku prvostupanjske presude pod točkom II. za navesti je da je očito omaškom propušteno navesti datum kada je optuženiku ukinut istražni zatvor, a to je nesporno 10. prosinca 2024. kada je prvostupanjski sud po donošenju nepravomoćne presude optuženiku ukinuo istražni zatvor. U odnosu na trajanje sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti za istaknuti je da je prvostupanjski sud u izreci pod točkom III. naveo kako navedena sigurnosna mjera može trajati do prestanke izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine, a kako je to propisano člankom 69. stavkom 3. KZ/11, s time da je u konkretnom slučaju bilo suvišno navoditi maksimalno trajanje te mjere s obzirom da je optuženik osuđen na kaznu zatvora od 10 (deset) mjeseci. Na opisani način nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se ukazuje žalbom.

12. Kako ovaj sud nije našao da bi bile počinjene neke druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08 to se žalba optuženika glede navedene žalbene osnove ukazuje neosnovanom.

13. Osim toga, u žalbi optuženika se ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, povrijedio kazneni zakon te da sud nije primijenio načelo „in dubio pro reo“ odnosno odredbu članka 3. stavak 3. ZKP/08 koju je trebao primijeniti i optuženika osloboditi od optužbe jer osim navoda oštećene-žrtve ĐR nema dokaza da bi on počinio kazneno djelo prijetnje niti su ostvarena obilježja kaznenog djela jer riječi prijetnje da će sve porazbijati i sve razbiti nisu bile upućene ĐR, već su bile izrečene općenito, ako su uopće bile izrečene te kao takve nisu objektivno podobne da kod bilo koje osobe prouzroče strah ili uznemirenost .

14. Ovaj sud nije prihvatio ni žalbu optuženika zbog žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i za svoja činjenična utvrđenja dao valjane i logične razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

15. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je obrana optuženika u kojoj priznaje da je inkriminirane prigode pod utjecajem alkohola vikao da će sve porazbijati i da će svih ubiti, ali da nije nikoga imenovao, usmjerena na izbjegavanje ili umanjenje njegove kaznene odgovornosti te je pravilno prvostupanjski sud kao istinit prihvatio iskaz oštećene-žrtve ĐR koja je jasno, detaljno i okolnosno opisala dinamiku događaja. Za istaknuti je kako oštećena-žrtva kao majka optuženika nema nikakvog razloga neosnovano teretiti svog sina, u ovom postupku optuženika DV, posebno kod činjenice da odnosi između njih nisu narušeni, a što je potvrdio i sam optuženik.

16. U žalbi se daje subjektivna ocjena dokaza koja se razlikuje od ocijene prvostupanjskog suda, a kojom se nastoji ukazati da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje te je na pogrešnim utvrđenjima, izveo zaključak o utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, sve relevantne i odlučne činjenice potvrđene su iskazom oštećene-žrtve ĐR. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su se radnjama optuženika DV stekli svi objektivni i subjektivni elementi kaznenog djela prijetnje na štetu bliske osobe pa je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kada ga je za ovo kazneno djelo proglasio krivim.

17. U žalbi se, nadalje, ističe kako je, da bi se radilo o kaznenom djelu iz članka 139. stavak 3. KZ/11, potrebno da prijetnja bude ozbiljna i prema svom sadržaju i načinu iznošenja da mora biti takva da bi kod prosječnog čovjeka i kod većine ljudi izazvala prestrašenost ili uznemirenost, a u konkretnoj situaciji da je to izostalo te da su riječi prijetnje da će sve poubijati i sve razbiti ako ih je uopće izrekao bile izrečene općenito, pa kao takve nisu podobne da kod bilo koje osobe prouzroče strah ili uznemirenost i da iste nisu bile upućene oštećenoj-žrtvi ĐR jer optuženik nikoga nije imenovao.

18. Što se tiče navoda žalbe optuženika da ne bi bila ostvarena obilježja utuženog kaznenog djela iz razloga što prijetnja nije bila izrečena na štetu oštećene -žrtve ĐR već općenito, za navesti je da iz iskaza oštećene-žrtve jasno proizlazi da je optuženik navedene riječi prijetnje uputio baš njoj osobno, a koje riječi prijetnje je ona shvatila ozbiljno i pomislila je da bi ovaj put stvarno mogao napraviti neko zlo njoj ili drugome, a što je kod nje izazvalo strah i uznemirenost. Pri tome, činjenica što je oštećena-žrtva, nakon što joj je optuženik izrekao riječi prijetnje, istog odlučila prijaviti policiji, samo potvrđuje zabrinutost oštećene-žrtve za svoj život kao i živote drugih ljudi.

19. Prijetnja usmrćenjem u svakom slučaju predstavlja ozbiljnu prijetnju što predstavlja bitno obilježje kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11. Kako su se riječi prijetnje odnosile na majku optuženika, očito je da su se odnosile na blisku osobu, u smislu članka 89. stavka 9. KZ/11, čime je ostvareno i bitno obilježje kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavaka 3. KZ/11.

20. Dakle, suprotno navodima žalbe okrivljenika, prvostupanjski sud je činjenično stanje u ovom postupku utvrdio na potpun i pravilan način te je o svim svojim zaključcima dao uvjerljive i logične razloge koje, budući da imaju potporu u stanju u spisu, u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio i kazneni zakon te optuženika, kao (smanjeno, ali ne bitno) ubrojivog počinitelja, koji je kazneno djelo počinio s izravnom namjerom, a koji je bilo svjestan svog protupravnog postupanja i kod nepostojanja ni jednog ispričavajućeg razloga, pravilno proglasio krivim.

21. Optuženik pobija prvostupanjsku presudu i radi odluke o kazneno j sankciji i sigurnosnoj mjeri navodeći da je izrečena kazna prestroga i svrha kažnjavanja da se može postići uvjetnom osudom te da nije navedeno koja je točno sigurnosna mjera izrečena optuženiku, kao i da trajanje iste nikako ne može biti najdulje tri godine.

22. U žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru se navodi da prvostupanjski sud prilikom odabira vrste i visine kazne s nedovoljno kritičnosti cijenio dosadašnju osuđivanost optuženika, naročito zbog teških kaznenih djela s elementima nasilja pa ga je osudio na preblagu kaznu kojom se ne može os tvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja.

23. Suprotno navodima žalbe optuženika DV i Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru ovaj sud je utvrdio kako je prvostupanjski sud pri izboru vrste i mjere kazne, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, pravilno utvrdio i cijenio sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti), a osobito jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, način počinjenja i skrivljene učinke kaznenog djela, prijašnji život počinitelja, te njegove osobne i imovinske prilike. Tako je pravilno utvrdio olakotne okolnosti i to smanjenu ubrojivost i iskazano žaljenje. Prvostupanjski sud je pravilno otegotnim okolnostima cijenio optuženikovu višestruku osuđivanost i činjenicu da se isti nedugo nakon izlaska s izdržavanja višegodišnje kazne zatvora doveo u alkoholizirano stanje i u takvom stanju počinio utuženo kazneno djelo koja okolnost ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izraženoj upornosti u protupravnom postupanju i visokom stupnju kriminalne volje. Također, pravilno je prvostupanjski sud optuženog DV osudio kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci jer je jedino kazna zatvora u takvom trajanju primjerena svim okolnostima počinjenog kaznenog djela, stupnju krivnje optuženika i stupnju ugroze kaznenim djelom zaštićenog dobra. Ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako će se kaznom na koju je optuženik DV osuđen uspješno ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 jačanjem povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, da će se na ovakav način utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela. Dakle, nisu ostvareni uvjeti za blaže kažnjavanje zbog optuženikove osuđivanosti, ali s obzirom da se isti pokajao i izmirio sa žrtvom nije potrebno teže kazniti optuženika od kazne na koju je osuđen.

24. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe optuženika i državnog odvjetnika, sukladno članku 482. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj : 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26), valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Splitu 2. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Neven Cambj