Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Josipu Valiću, odvjetniku u Puli-Pola, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 15. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 02. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.6. Ugovora o kreditu broj 316-82/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28.06.2005.god. u dijelu koji glasi: « … sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, ka o i sve njene kasnije izmjene i dopune. »,pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 316-82/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28.06.2005.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi: « … prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. », u odredbi čl.3.II.2. koja glasi: « … po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan plaćanja, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno Odlukom o kamatnim stopama Banke. » u odredbi čl.3.II.3. koja glasi: « Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća. » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III 1. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 8.622,09 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, koje na taj iznos teku od 01. listopada 2015., pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. U preostalom dijelu, u odnosu na početak toka zateznih kamata, tužbeni zahtjev se odbija.

IV 1. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.894,43 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01. listopada 2015., pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. U preostalom dijelu, u odnosu na početak toka zateznih kamata, tužbeni zahtjev se odbija.

V Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju, isplati iznos od 4.672,59 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

VI Nalaže se tuženiku da tužitelju, isplati iznos od 1.144,72 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01. listopada 2015., pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.457,22 eur, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

VIII Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 10. lipnja 2019. tužitelj tvrdi da su dana 28. lipnja 2005. tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu broj 316-82/2005, kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 103.600,00 CHF, koji ugovor da je solemniziran u [adresa] dana 30. lipnja 2005. kod javnog bilježnika Đordana Pahovića, a koji predmet da se vodi pod posl. br. OU-580/05. Tužitelj da i dalje otplaćuje predmetni ugovor o kreditu. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa da je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora stranke da nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje, stopa da se u nekoliko navrata povećavala, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom VTS-a posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje odlukom banke, o čemu da se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke s učinkom ex tunc, to da su bez pravnog učinka i sve odluke banke o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom. Temeljem ugovora o kreditu banka da je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 103.600,00 CHF prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Ugovorom da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 494,01 CHF, obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan solemnizacije predmetnog ugovora (30. lipnja 2005.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iznosio da je 4,647. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/12, potvrđenom odlukom VTS-a posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa da su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica veže za valutu CHF, a tužitelj da kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji da je stupio na snagu dana 30. rujna 2015., sklapali da su se aneksi / dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Aneksima / dodacima provedena da je konverzija kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur. Za korisnika kredita to da je značilo da se od zaključenja aneksa / dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u eur. Zatim, u cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u eur valuti, aneksima / dodacima da dolazi do umanjenja preostale neotplaćene glavnice kredita. Ništetnost ugovornih odredbi da djeluje ex tunc, dakle od trenutka kada je ugovor sklopljen, stoga da se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene tj. da pravno uopće ne postoje. To da nadalje znači da u trenutku sklapanja aneksa / dodatka, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta CHF više nije postojala, čime da nestaje glavni razlog za sklapanje aneksa / dodatka - da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u eur. Dana 25. siječnja 2016. stranke da su zaključile aneks uz ugovor o kreditu br. 316-82/2005 kojim da je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur. U čl. 2. da je navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 56.250,87 eur, što da u kunskoj protuvrijednosti iznosi 429.644,14 kn. No, obzirom da su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima da se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF (a ništetnost da djeluje ex tunc), na dan 30. rujna 2015. preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila da bi znatno manje nego što da je utvrđeno aneksom. Dakle, preostala neotplaćena glavnica kredita zasigurno da je znatno manja nego što da je prikazano u aneksu ugovora. Obzirom da ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutka kada je ugovor sklopljen, te da u trenutku sklapanja predmetnog aneksa valuta CHF u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, u aneksu ugovora o kreditu netočno da je prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos da predstavlja bitan sastojak aneksa ugovora. Pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323. ZOO-a, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, da treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj da bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje da je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe (u tom smislu tužitelj se poziva na presude Europskog suda: TM i dr. C-154/15, C-307/15 i C-308/15, potom LM C-118/17). Slijedom naprijed navedenog, tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi koje da je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to preplaćene iznose temeljem neosnovano naplaćene kamate te preplaćene iznose temeljem neosnovno stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete od dana 30. rujna 2015., sve to pozivom na čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja. Rješenjem VS-a broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno da je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno, da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Presuda TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđena odlukom VTS-a posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja da je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom da se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, obvezujuća da je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne da su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina nišetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa od 3,99 %, te tečaj CHF koji je na dan solemnizacije predmetnog ugovora (30. lipnja 2005.) bio važeći prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. – 4,647, obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom da je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu CHF, kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja, tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Tužitelj, konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.6. Ugovora o kreditu broj 316-82/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28.06.2005.god. u dijelu koji glasi: « … sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, ka o i sve njene kasnije izmjene i dopune. »,pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 316-82/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28.06.2005.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi: « … prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. », u odredbi čl.3.II.2. koja glasi: « … po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan plaćanja, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno Odlukom o kamatnim stopama Banke. » u odredbi čl.3.II.3. koja glasi: « Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća. » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 8.622,09 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 32,16 EUR počev od 7.6.2006 . godine do isplate, na iznos od 32,04 EUR počev od 7.7.2006 . godine do isplate, na iznos od 31,88 EUR počev od 5.8.2006. godine do isplate, na iznos od 32,03 EUR počev od 6.9.2006 . godine do isplate, na iznos od 32,04 EUR počev od 5.10.2006 . godine do isplate, na iznos od 31,97 EUR počev od 4.11.2006 . godine do isplate, na iznos od 31,80 EUR počev od 6.12.2006 . godine do isplate, na iznos od 31,51 EUR počev od 5.1.2007 . godine do isplate, na iznos od 31,28 EUR počev od 7.2.2007 . godine do isplate, na iznos od 31,26 EUR počev od 7.3.2007 . godine do isplate, na iznos od 31,27 EUR počev od 5.4.2007 . godine do isplate, na iznos od 30,86 EUR počev od 5.5.2007 . godine do isplate, na iznos od 30,53 EUR počev od 6.6.2007 . godine do isplate, na iznos od 30,30 EUR počev od 5.7.2007 . godine do isplate, na iznos od 30,48 EUR počev od 4.8.2007 . godine do isplate, na iznos od 30,62 EUR počev od 5.9.2007 . godine do isplate, na iznos od 49,57 EUR počev od 5.10.2007 . godine do isplate, na iznos od 49,45 EUR počev od 6.11.2007 . godine do isplate, na iznos od 50,05 EUR počev od 6.12.2007 . godine do isplate, na iznos od 49,78 EUR počev od 5.1.2008 . godine do isplate, na iznos od 50,66 EUR počev od 6.2.2008 . godine do isplate, na iznos od 51,14 EUR počev od 5.3.2008 . godine do isplate, na iznos od 102,11 EUR počev od 4.4.2008 . godine do isplate, na iznos od 99,57 EUR počev od 30.5.2008 . godine do isplate, na iznos od 98,55 EUR počev od 25.6.2008 . godine do isplate, na iznos od 99,74 EUR počev od 31.7.2008 . godine do isplate, na iznos od 97,92 EUR počev od 5.9.2008 . godine do isplate, na iznos od 97,98 EUR počev od 16.9.2008 . godine do isplate, na iznos od 99,01 EUR počev od 4.10.2008 . godine do isplate, na iznos od 107,04 EUR počev od 9.12.2008 . godine do isplate, na iznos od 101,61 EUR počev od 10.12.2008. godine do isplate, na iznos od 119,63 EUR počev od 5.2.2009 . godine do isplate, na iznos od 120,76 EUR počev od 19.2.2009 . godine do isplate, na iznos od 121,25 EUR počev od 7.3.2009 . godine do isplate, na iznos od 119,77 EUR počev od 8.4.2009 . godine do isplate, na iznos od 120,00 EUR počev od 7.5.2009 . godine do isplate, na iznos od 117,75 EUR počev od 5.6.2009 . godine do isplate, na iznos od 116,09 EUR počev od 8.7.2009 . godine do isplate, na iznos od 116,48 EUR počev od 5.8.2009 . godine do isplate, na iznos od 117,29 EUR počev od 5.9.2009 . godine do isplate, na iznos od 117,17 EUR počev od 6.10.2009 . godine do isplate, na iznos od 116,27 EUR počev od 6.11.2009 . godine do isplate, na iznos od 117,86 EUR počev od 5.12.2009. godine do isplate, na iznos od 119,11 EUR počev od 6.1.2010 . godine do isplate, na iznos od 120,91 EUR počev od 5.2.2010 . godine do isplate, na iznos od 120,44 EUR počev od 5.3.2010 . godine do isplate, na iznos od 122,90 EUR počev od 7.4.2010 . godine do isplate, na iznos od 122,37 EUR počev od 15.5.2010 . godine do isplate, na iznos od 123,25 EUR počev od 7.7.2010 . godine do isplate, na iznos od 131,22 EUR počev od 13.7.2010 . godine do isplate, na iznos od 129,51 EUR počev od 26.8.2010. godine do isplate, na iznos od 134,49 EUR počev od 22.9.2010 . godine do isplate, na iznos od 132,69 EUR počev od 6.11.2010 . godine do isplate, na iznos od 129,83 EUR počev od 6.1.2011 . godine do isplate, na iznos od 135,67 EUR počev od 5.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 127,51 EUR počev od 18.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 122,71 EUR počev od 18.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 124,47 EUR počev od 18.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 122,29 EUR počev od 6.5.2011 . godine do isplate, na iznos od 122,60 EUR počev od 10.5.2011 . godine do isplate, na iznos od 131,45 EUR počev od 6.7.2011 . godine do isplate, na iznos od 132,25 EUR počev od 6.7.2011 . godine do isplate, na iznos od 139,61 EUR počev od 20.8.2011 . godine do isplate, na iznos od 135,71 EUR počev od 11.10.2011 . godine do isplate, na iznos od 131,44 EUR počev od 12.11.2011 . godine do isplate, na iznos od 99,20 EUR počev od 7.12.2011 . godine do isplate, na iznos od 98,87 EUR počev od 6.1.2012 . godine do isplate, na iznos od 100,30 EUR počev od 7.2.2012 . godine do isplate, na iznos od 101,54 EUR počev od 7.2.2012 . godine do isplate, na iznos od 101,63 EUR počev od 6.4.2012 . godine do isplate, na iznos od 100,66 EUR počev od 5.5.2012 . godine do isplate, na iznos od 101,18 EUR počev od 6.5.2012 . godine do isplate, na iznos od 101,52 EUR počev od 8.6.2012 . godine do isplate, na iznos od 100,74 EUR počev od 6.7.2012 . godine do isplate, na iznos od 100,84 EUR počev od 7.8.2012 . godine do isplate, na iznos od 100,23 EUR počev od 7.9.2012 . godine do isplate, na iznos od 99,02 EUR počev od 7.11.2012 . godine do isplate, na iznos od 100,14 EUR počev od 7.12.2012 . godine do isplate, na iznos od 100,63 EUR počev od 7.12.2012 . godine do isplate, na iznos od 100,12 EUR počev od 9.1.2013 . godine do isplate, na iznos od 97,76 EUR počev od 16.2.2013 . godine do isplate, na iznos od 99,60 EUR počev od 14.3.2013 . godine do isplate, na iznos od 99,68 EUR počev od 19.4.2013 . godine do isplate, na iznos od 98,83 EUR počev od 16.5.2013 . godine do isplate, na iznos od 96,38 EUR počev od 12.6.2013 . godine do isplate, na iznos od 96,23 EUR počev od 9.7.2013 . godine do isplate, na iznos od 96,71 EUR počev od 9.8.2013 . godine do isplate, na iznos od 97,54 EUR počev od 7.9.2013 . godine do isplate, na iznos od 98,73 EUR počev od 8.10.2013 . godine do isplate, na iznos od 97,96 EUR počev od 14.12.2013 . godine do isplate, na iznos od 98,33 EUR počev od 14.12.2013 . godine do isplate, na iznos od 98,76 EUR počev od 13.2.2014 . godine do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.894,43 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 3,56 EUR počev od 7.9.2005 . godine do isplate, na iznos od 4,28 EUR počev od 6.10.2005 . godine do isplate, na iznos od 4,31 EUR počev od 5.11.2005 . godine do isplate, na iznos od 4,95 EUR počev od 7.12.2005 . godine do isplate, na iznos od 2,88 EUR počev od 6.1.2006 . godine do isplate, na iznos od 0,78 EUR počev od 8.2.2006 . godine do isplate, na iznos od 8,63 EUR počev od 9.12.2008. godine do isplate, na iznos od 12,45 EUR počev od 5.2.2009 . godine do isplate, na iznos od 15,27 EUR počev od 19.2.2009 . godine do isplate, na iznos od 16,54 EUR počev od 7.3.2009 . godine do isplate, na iznos od 13,04 EUR počev od 8.4.2009 . godine do isplate, na iznos od 13,71 EUR počev od 7.5.2009 . godine do isplate, na iznos od 8,35 EUR počev od 5.6.2009 . godine do isplate, na iznos od 4,39 EUR počev od 8.7.2009 . godine do isplate, na iznos od 5,44 EUR počev od 5.8.2009 . godine do isplate, na iznos od 7,53 EUR počev od 5.9.2009 . godine do isplate, na iznos od 7,35 EUR počev od 6.10.2009 . godine do isplate, na iznos od 5,24 EUR počev od 6.11.2009 . godine do isplate, na iznos od 9,20 EUR počev od 5.12.2009 . godine do isplate, na iznos od 12,37 EUR počev od 6.1.2010 . godine do isplate, na iznos od 16,89 EUR počev od 5.2.2010 . godine do isplate, na iznos od 15,85 EUR počev od 5.3.2010 . godine do isplate, na iznos od 21,98 EUR počev od 7.4.2010 . godine do isplate, na iznos od 20,82 EUR počev od 15.5.2010 . godine do isplate, na iznos od 23,09 EUR počev od 7.7.2010 . godine do isplate, na iznos od 42,71 EUR počev od 13.7.2010 . godine do isplate, na iznos od 38,68 EUR počev od 26.8.2010 . godine do isplate, na iznos od 51,03 EUR počev od 22.9.2010 . godine do isplate, na iznos od 46,77 EUR počev od 6.11.2010 . godine do isplate, na iznos od 39,92 EUR počev od 6.1.2011 . godine do isplate, na iznos od 54,41 EUR počev od 5.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 73,70 EUR počev od 18.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 60,52 EUR počev od 18.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 65,61 EUR počev od 18.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 59,72 EUR počev od 6.5.2011 . godine do isplate, na iznos od 60,81 EUR počev od 10.5.2011 . godine do isplate, na iznos od 85,79 EUR počev od 6.7.2011 . godine do isplate, na iznos od 88,24 EUR počev od 6.7.2011 . godine do isplate, na iznos od 109,14 EUR počev od 20.8.2011 . godine do isplate, na iznos od 98,44 EUR počev od 11.10.2011 . godine do isplate, na iznos od 86,72 EUR počev od 12.11.2011 . godine do isplate, na iznos od 87,58 EUR počev od 7.12.2011 . godine do isplate, na iznos od 86,67 EUR počev od 6.1.2012 . godine do isplate, na iznos od 92,43 EUR počev od 7.2.2012 . godine do isplate, na iznos od 97,46 EUR počev od 7.2.2012 . godine do isplate, na iznos od 98,15 EUR počev od 6.4.2012 . godine do isplate, na iznos od 94,70 EUR počev od 5.5.2012 . godine do isplate, na iznos od 97,06 EUR počev od 6.5.2012 . godine do isplate, na iznos od 98,68 EUR počev od 8.6.2012 . godine do isplate, na iznos od 96,01 EUR počev od 6.7.2012 . godine do isplate, na iznos od 96,74 EUR počev od 7.8.2012 . godine do isplate, na iznos od 94,74 EUR počev od 7.9.2012 . godine do isplate, na iznos od 90,45 EUR počev od 7.11.2012 . godine do isplate, na iznos od 95,13 EUR počev od 7.12.2012 . godine do isplate, na iznos od 97,39 EUR počev od 7.12.2012 . godine do isplate, na iznos od 95,78 EUR počev od 9.1.2013 . godine do isplate, na iznos od 87,01 EUR počev od 16.2.2013 . godine do isplate, na iznos od 94,50 EUR počev od 14.3.2013 . godine do isplate, na iznos od 95,18 EUR počev od 19.4.2013 . godine do isplate, na iznos od 92,27 EUR počev od 16.5.2013 . godine do isplate, na iznos od 83,18 EUR počev od 12.6.2013 . godine do isplate, na iznos od 82,97 EUR počev od 9.7.2013 . godine do isplate, na iznos od 85,23 EUR počev od 9.8.2013 . godine do isplate, na iznos od 88,84 EUR počev od 7.9.2013 . godine do isplate, na iznos od 93,84 EUR počev od 8.10.2013 . godine do isplate, na iznos od 91,30 EUR počev od 14.12.2013 . godine do isplate, na iznos od 93,14 EUR počev od 14.12.2013 . godine do isplate, na iznos od 95,23 EUR počev od 13.2.2014 . godine do isplate, na iznos od 98,93 EUR počev od 12.3.2014 . godine do isplate, na iznos od 101,71 EUR počev od 12.4.2014 . godine do isplate, na iznos od 100,80 EUR počev od 13.5.2014 . godine do isplate, na iznos od 97,72 EUR počev od 12.6.2014 . godine do isplate, na iznos od 96,74 EUR počev od 12.6.2014 . godine do isplate, na iznos od 97,18 EUR počev od 12.7.2014 . godine do isplate, na iznos od 100,67 EUR počev od 12.8.2014 . godine do isplate, na iznos od 103,61 EUR počev od 12.9.2014 . godine do isplate, na iznos od 103,00 EUR počev od 11.10.2014 . godine do isplate, na iznos od 105,54 EUR počev od 12.11.2014 . godine do isplate, na iznos od 107,27 EUR počev od 12.12.2014 . godine do isplate, na iznos od 106,25 EUR počev od 13.1.2015 . godine do isplate, na iznos od 106,53 EUR počev od 11.2.2015 . godine do isplate, na iznos od 106,53 EUR počev od 11.3.2015 . godine do isplate, na iznos od 106,53 EUR počev od 11.4.2015 . godine do isplate, na iznos od 106,53 EUR počev od 9.5.2015 . godine do isplate, na iznos od 106,53 EUR počev od 10.6.2015 . godine do isplate, na iznos od 106,53 EUR počev od 9.7.2015 . godine do isplate, na iznos od 106,53 EUR počev od 8.8.2015 . godine do isplate, na iznos od 106,53 EUR počev od 9.9.2015 . godine do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. V. Nalaže se tuženiku da tužitelju, isplati iznos od 4.672,59 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju, isplati iznos od 1.144,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 316-82/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 28. lipnja 2005. (dalje: ugovor o kreditu). Međutim, tužitelj da je predmetni ugovor izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: aneks). Tuženik da je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog aneksa sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Čl. 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN75/09 i dr., dalje: ZPK) tuženiku i drugim bankama da je naloženo da izjednače korisnike kredita s monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u eur valuti, i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu s predmetnim zakonom, predložio da je tužitelju sklapanje aneksa kojim da se mijenjanju odredbe ugovora, a što da uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Tako da je tužitelj sklapanjem aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, čl. 3. aneksa. Aneks da se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što da proizlazi iz otplatnog plana koji da je tužitelj primio uz aneks gdje da je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako da je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u eur valuti, i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga da je nesporno da je aneksom izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to čl. 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope, dok da se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR, te da se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba čl. 3. usklađena da je sa čl. 11.a ZPK, a koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa. Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR da je obrazložen. Isti da predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima da više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav da se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja da se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu da tuženik nema utjecaja. Navedene odredbe da su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je čl. 3. aneksa ugovoren na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno da je u skladu sa ZPK kojim da je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u eur. Isto da je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmijeni retroaktivno. Stoga da je cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva, jer da se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora, stoga da se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja da zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a da se ogleda u tome što da zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok da ništetan ugovor postoji samo faktično, ali ne i pravno, slijedom čega da u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav da se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već da bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor. Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac da čl. 324. st. 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem da treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi. Iz tog razloga da su ugovorne strane ovlaštene eventualne ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanim. Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom da je uobičajena pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako da se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja: "Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan, s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna." Čl. 19.e ZPK 102/15 naloženo da je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u eur i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu s predmetnim zakonom, isti da je predložio tuženiku sklapanje aneksa kojim da se mijenjanju odredbe ugovora, a što da uključuje i odredbu o kamatnim stopama. Opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu zamijenjena aneksom, tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji da je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuta obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu tuženik posebno ističe da aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista da nije pravno osnažena, što da uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje da je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu da nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u eur da treba promatrati kao nove odredbe kojima da su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje da nisu ništetne. Pored toga, odlukom VS-a Rev-2868/19 od 12. veljače 2019. da nije utvrđeno pravo tužitelja na isplatu i kod konvertiranih kredita. Takav stav da nigdje u tom rješenju nije iznesen, niti da je takav stav izražen u bilo kojoj drugoj odluci suda. U predmetnoj odluci VS-a samo da je paušalno naveden mogući interes za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu koje da su prestale vrijediti, ali sud da se ni na koji način nije bavio problematikom tzv. konvertiranih kredita, niti osnovanošću imovinsko pravnih zahtjeva temeljem takvih ugovora. Stoga da aneks treba promatrati kao konačno rješenje svih odnosa ugovornih strana po pitanju konverzije i ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Sklapanjem aneksa ugovorne strane da su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako da su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene čl. 2. aneksa i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu uz CHF a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., ista da nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga, tužitelj da pogrešno tvrdi da je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju da bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u eur da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Također, stranke da su izmijenile valutu obveze iz CHF u eur aneksom, prije donošenja presude VTS-a u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Stoga da tužitelj ne može isticati prigovor da je aneksom izmijenjena ništetna odredba. Tuženik da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu kao i upozorio na rizike koje da valutna klauzula CHF nosi. Nadalje, tuženik da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo da je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa da se u tu svrhu predlaže saslušati svjedoke. Osim toga, predmetnim ugovorom da je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 30 godina. Stoga da je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kn, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga da je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti, jer da ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina. Tužitelj da zahtijeva isplatu u visini koja da predstavlja razliku u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu, i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Tuženik ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Nesporno da je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj da u tužbi nije ni na koji način obrazložio kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, već da istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako da tužitelj stvara okolnosti u kojima da se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što da je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom, u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate da bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da je kako slijedi: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Dakle, samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka da se može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu. Kako da se može vidjeti, ovdje da je riječ o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove. Naime, kod vraćanja uslijed ništetnosti ugovornih odredbi da se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove. Dakle, kako da ovdje nije riječ o naknadi štete, ZPP da ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu. Prema tome, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu da ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, ovdje da tužitelj ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo nego da se samo paušalno poziva na presudu TS-a u Zagrebu P-101/12 i citira pojedine dijelove te presude. To da međutim ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Naime, svrha tzv. individualnih parnica da je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To, međutim, tužitelj da ovdje ne dokazuje. Tuženik da, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako da slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav da je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji da se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda da je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga da je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe u slučaju kada iste postoje. Budući da čl. 388. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno da je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku, jer da je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja, dok da tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 388. ZOO-a u ovom kontekstu da bi dovela u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što da predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka RH. U konačnici, čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja da su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe da ne može ponovno početi teći ispočetka.

3. U svojoj replici tužitelj navodi da tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoj tužbeni zahtjev. Tužitelj da se na odgovor tuženika očituje kako slijedi.

Istaknuti prigovor zastare u potpunosti da je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl.328. propisao da je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništetnosti da je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti da je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti ugovora restitucija da je sastavni dio tog instituta i da se ne može promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada da bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji da je bezvremenski (navedeni stav zauzet da je u odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Kada se govori o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako da treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju da valja utvrditi od kojeg trenutka je vjerovnik imao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetnog ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe da djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo da je deklaratorne naravi. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl.215. ZOOa koja da propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br.Pž-7129/13 koja da je donijeta dana 13. lipnja 2014.god. pravomoćno da je utvrđeno kako je odredba o načinu promjene kamatne stope, i to jednostranom odlukom Banke, nepoštena i kao takva ništetna. Zatim, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 koja da je donijeta dana 14. lipnja 2018.god. pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, nepoštena i kao takva ništetna. U konkretnom slučaju to da znači da od dana pravomoćnosti navedenih odluka, kada je pravomoćno utvrđena ništetnost

ovih odredbi, potrošačima počinje teći zastarni rok za isplatu. Da je navedeni prigovor zastare neosnovan da jasno proizlazi iz nedavne revizijske odluke broj Rev-2245/2017 u kojem predmetu da je već odlučeno o ovom pravnom pitanju. U navedenoj odluci Vrhovni sud da navodi: « Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. » Tuženik da osporava tužitelju pravo na bilo kakvu isplatu iz razloga što da je tužitelj svoj kredit

konvertirao, te da je konverzijom u cijelosti razriješen odnos između stranaka. Tuženik da smatra da je bilo kakvo novčano potraživanje neosnovano jer da su sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju priznate i uračunate. Ovakav stav tuženika da je neosnovan iz razloga što da zaključeni dodatak u biti predstavlja dodatak/aneks osnovnom ugovoru. Konverzija kredita da nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost cijelog ugovora ili pojedinih odredbi jer da se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi, stoga da je ovakav stav tuženika neosnovan iz razloga koje da će tužitelj iznijeti u nastavku. To što da su tužitelj i tužena u međuvremenu sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) sklopili dodatak predmetnom ugovoru o kreditu da ne znači da je time tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi tečaja i kamatne stope. Konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovoru o kreditu da nije od značaja za tužbeni zahtjev kako ga je tužitelj postavio jer da se odredbama ZID ZPK, a niti Dodatkom ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi koje se tiču CHF valute i jednostranog mijenjanja kamatne stope.

Dakle, Dodatkom da nisu konačno razriješeni odnosi ugovornih strana. Konverzijom kredita da nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja. Činjenica da je u konkretnom slučaju sklopljen Dodatak Ugovoru da nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje

preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora. Konverzijom ništetan ugovor ili ništetna ugovorna odredba da ne može konvalidirati. I sam ZOO u odredbi čl.326. da jasno propisuje da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Zatim, da bi određeni ugovor ili ugovorna odredba mogao/la konvalidirati voljom ugovornih strana tada da ne smiju biti ništetni bitni sastojci ugovora (odredba o valutnoj klauzuli i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bitni da su sastojci ugovora o kreditu). Stoga konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi da nije ostvarena provedenom konverzijom. Tužitelj ukazuje na revizijske odluke Vrhovnoga suda RH broj Rev- 870/01, Rev-899/06, te Rev-1743/11 u kojima da je nedvojbeno utvrđeno da se pravna valjanost pravnog posla cijeni prema propisima koji su bili na pravnoj snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Prema stavu Vrhovnog suda ništetnost da može biti otklonjena jedino i isključivo ukoliko je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova, pa tako u odluci broj Rev 870/01 sud da obrazlaže: « Ovo iz razloga što se pitanje pravne valjanosti pravnog posla cijeni prema propisima koji su bili na pravnoj snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a to u ovoj pravnoj stvari znači da je sporni ugovor tuženih sklopljen 31. svibnja 1995. godine ništav, jer takvu pravnu posljedicu za ugovore sklopljene protivno čl. 1. Zakona o zabrani propisuje čl. 4. istog zakona. Zakon o naknadi nije propisao nastupanje konvalidacije za ugovore o prodaji stanova sklopljene protivno Zakonu o zabrani, pa dolazi do primjene odredba čl. 107. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 118/99. – dalje: ZOO), prema kojoj ništavi ugovor ne postaje pravovaljan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. U ovoj se pravnoj stvari, po ocjeni ovog suda, radi o naknadnom prestanku zabrane prodaje stanova na koje se odnosio čl. 1. i 4. Zakona o zabrani što znači samo to da ti stanovi

nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi mogu biti predmetom ugovora o prodaji, a ne i konvalidaciju ranije sklopljenih ništavih ugovora o prodaji.» Navedenom odlukom Vrhovni sud da je preinačio presudu Županijskoga suda u predmetu kojim da je odbijeno utvrđenje ništetnosti pravnoga posla zbog donošenja kasnijeg zakona, pa da je Vrhovni sud utvrdio da je pravni posao ništetan jer da je bio ništetan od samog početka, i to prema zakonu koji je vrijedio na dan sklapanja pravnog posla. Tužitelj, koji da je tražio da se pravni posao proglasi ništetnim, pozivao da se na činjenicu da je pravni posao sklopljen protivno zakonu, dok

da se tuženik pozivao na činjenicu da je kasnije drugim zakonom navodno taj ništetni pravni posao konvalidirao u valjani pravni posao. Budući da u kasnijem zakonu nije izričito niti jednom odredbom tog zakona bilo propisano da konkretni ugovori tim novim zakonom postaju pravno valjani, Vrhovni sud RH da je pravilno odlučio da onda takav pravni posao ne može konvalidirati te da je on ništetan od početka. Ako se to prevede na slučaj „franak“, razvidno da je da su svi ugovori u švicarskim francima ništetni sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima koji su vrijedili na

dan zaključenja tih ugovora (u periodu od 2004. do 2008.god.) te da izmjene ZPK-a iz 2015. niti jednom svojom odredbom nisu izričito propisale da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne ugovorne odredbe tih ugovora ovim zakonom postale valjane. Nigdje da se u ZPK-u iz 2015. niti jednom riječju ne spominje da bi ugovorne odredbe o valutnoj

klauzuli u CHF valuti te o jednostranom mijenjanju kamatne stope bile ništetne, te nigdje da nije bilo propisano osnaženje tih ništetnih ugovornih odredaba. Štoviše, ZPK iz 2015. da uopće nije svojim zakonskim odredbama izravno proveo konverziju kredita već da je konverzija bila provedena sklapanjem dodataka ugovora o kreditima, koje da su potrošači sklapali sa bankama. Uostalom, u trenutku donošenja toga zakona još uvijek da nije bilo pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF ništetne. Ukratko, tim zakonom da nije propisana konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi pa stoga da iste nisu niti mogle postali valjanima. Na predmetni ugovor o kreditu primjenjuju da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 79/2007), a koji da u svojim odredbama propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (Glava XI. Zakona). Zakonom da je određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 102. istog zakona propisano da je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik da se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja da su temeljna načela obveznog prava. Jedna od profesionalnih djelatnosti banaka da jeste sklapati ugovore o kreditu, stoga da banka nesporno ima financijska znanja koja da potrošač nema. Dužnost da je banaka, da potrošačima prije sklapanja pravnog posla daje sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, kriterije promjene kamatne stope, informacije o valuti u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju

je vezana glavnica, vrstu tečaja, da pojasni bitne značajke predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Direktivom Vijeća 93/13 koja da je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi da je njihova nepoštenost i ništetnost. Tijekom postupka pred trgovačkim sudom nesporno da je utvrđeno da su banke, unatoč tome što su bile svjesne da postoje dodatni rizici kod valutne klauzule u švicarskim francima, prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustile informirati potrošače o posebnim rizicima koji su vezani za valutnu klauzulu u CHF-u, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. Sve navedeno da čini spornu odredbu o valutnoj klauzuli nerazumljivom, nepoštenom te u konačnici ništetnom. Tužitelj da u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik trebao informirati tužitelja da jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom

nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj da nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EURima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka da štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali da ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB da kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. S druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu da je potpuno slobodan, te da može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo da je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima da je u tome što da ta valuta predstavlja tzv. « valutu utočišta » a to da dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer da nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane da postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja da se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati da će se znatno više nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što da će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač da to ne zna, niti to može znati. Potrošač koji kredit otplaćuje u kunama (dakle u valuti u kojoj da zarađuje), a glavnica kredita mu ovisi o vrijednosti valute švicarskog franka, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo da je samo potrošač a da to nije niti znao. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastala da je u trenutku sklapanja ugovora, obzirom da u tom trenutku potrošač na sebe preuzima cjelokupni rizik konkretne valutne klauzule a da to niti nije znao. Odlučna činjenica u ovom postupku da je ta da su banke znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, no o tome da nisu na adekvatan način obavijestile potrošače. Stoga, valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka da nikako nije valjano ugovorena, i upravo da je zbog nepoštenog ugovaranja odredba o valutnoj klauzuli ništetna. U postupku pred trgovačkim sudom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. U konkretnom slučaju parametri promjene kamatne stope da nisu određeni niti odredivi, budući da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane. Obzirom da se kamata mijenjala jednostranom odlukom tuženika, ista da je time postala promjenjiv element na koji da tužitelj nije mogao utjecati. Zakon o obveznim odnosima da u odredbi čl. 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. da propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi. Kamata da je cijena, a cijena da je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva da mora biti određena ili barem odrediva. Predmetni ugovor o kreditu da ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, i da ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje da iz tog pravnog posla proizlaze. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom Banke, no time da nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Dakle, obzirom da sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa

mijenja prema odluci tuženika da je ništetna kao neodrediva. Činjenica da je u konkretnoj pravnoj situaciji sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu da nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora. Ovdje da se valja pozvati i na odredbu čl.41. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojim da je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga da proizlazi da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi jer da je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema čl. 55. ZZP-a. Obzirom na ništetnost odredbi o promjeni kamatne stope te ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF valuti, u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba da se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan solemnizacije predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke, obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Ukoliko bi sud smatrao da bi valjalo primijenit koji drugi tečaj npr. na dan isplate kredita, tečaj na dan zaključenja ugovora o kreditu ili na dan uplate prvog anuiteta, predlaže se tada sudu da naloži financijskom vještaku izradu vještačenja i prema tim tečajevima. Za vrijeme otplate predmetnog kredita tuženik da je u više navrata mijenjao kamatnu stopu, što da je rezultiralo više plaćenim kamatama u odnosu na kamatu prema početnom otplatnom planu. Ugovorom o kreditu ugovorena da je redovna kamatna stopa od 3,99%, te otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 494,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U periodu od 06.09.2005.godine do 05.05.2006.godine kamatna stopa iznosila da je 3,99%, od 06.06.2006. godine do 04.09.2007. godine kamatna stopa iznosila da je 4,60%, od 04.10.2007. godine do 04.03.2008. godine kamatna stopa da je iznosila 5,00%, te od 03.04.2008. godine pa do 09.12.2008. godine kamatna stopa iznosila da je 5,99%, od 4.2.2009. godine pa do 04.03.2011. godine kamatna stopa iznosila da je 6,20%, od 17.03.2011. godine pa do 11.11.2011. godine kamatna stopa iznosila da je 5,95%, a od 06.12.2011. godine pa do 12.02.2014. godine kamatna stopa iznosila da je 5,45%, te od 11.03.2014 pa do kraja otplate kredita kamatna stopa iznosila da je 3,23%. Svako povećanje kamatne stope utjecalo da je na visinu anuiteta, odnosno povećanjem kamatne stope povećavao da se i mjesečni anuitet tužitelja. Tako da se anuitet izražen u valuti švicarskog franka mijenjao pa da je od dana 30.09.2004. godine iznosio 494,01,00 CHF, od dana 06.06.2006. godine iznosio da je 530,38 CHF, od dana 04.10.2007.god. iznosio da je 554,09 CHF, od dana 03.04.2008.god. iznosio da je 614,13 CHF , od dana 04.03.2009. godine iznosio da je 626,99 CHF, od dana 17.03.2011. godine iznosio da je 612,49 CHF te od dana 06.12.2011. godine iznosio da je 584,65 CHF te od 11.03.2014. godine iznosio da je 477,24 CHF. Promjenom kamatne stope u anuitetu mijenja da se odnos kamate i otplatne kvote u anuitetu, odnosno kada kamatna stopa raste u anuitetu da se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan. Rast tečaja švicarskog franka utjecao da je na povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja u odnosu na anuitete iz početnog otplatnog plana. U trenutku plaćanja anuiteta, primjenjivao da se srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi HNB-a važeći na dan plaćanja. Tijekom otplate kredita tužitelj da je vršio sljedeće uplate: dana 6.9.2005 uplaćen je iznos od 2.352,66 kuna, dana 5.10.2005 uplaćen je iznos od 2.358,05 kuna, dana 4.11.2005 uplaćen je iznos od 2.358,29 kuna, dana 6.12.2005 uplaćen je iznos od 2.363,13 kuna, dana 5.1.2006 uplaćen je iznos od 2.347,54 kuna, dana 7.2.2006 uplaćen je iznos od 2.331,73 kuna, dana 3.3.2006 uplaćen je iznos od 2.308,36 kuna, dana 5.4.2006 uplaćen je iznos od 2.300,11 kuna, dana 5.5.2006 uplaćen je iznos od 2.295,17 kuna, dana 6.6.2006 uplaćen je iznos od 2.472,63 kuna, dana 6.7.2006 uplaćen je iznos od 2.464,94 kuna, dana 4.8.2006 uplaćen je iznos od 2.453,01 kuna, dana 5.9.2006 uplaćen je iznos od 2.465,47 kuna, dana 4.10.2006 uplaćen je iznos od 2.467,33 kuna, dana 3.11.2006 uplaćen je iznos od 2.463,08 kuna, dana 5.12.2006 uplaćen je iznos od 2.450,89 kuna,

dana 4.1.2007 uplaćen je iznos od 2.428,61 kuna, dana 6.2.2007 uplaćen je iznos od 2.412,75 kuna, dana 6.3.2007 uplaćen je iznos od 2.412,06 kuna, dana 4.4.2007 uplaćen je iznos od 2.413,95 kuna, dana 4.5.2007 uplaćen je iznos od 2.383,37 kuna,

dana 5.6.2007 uplaćen je iznos od 2.358,59 kuna, dana 4.7.2007 uplaćen je iznos od 2.341,63 kuna, dana 3.8.2007 uplaćen je iznos od 2.356,52 kuna, dana 4.9.2007 uplaćen je iznos od 2.368,98 kuna, dana 4.10.2007 uplaćen je iznos od 2.435,99 kuna,

dana 5.11.2007 uplaćen je iznos od 2.431,19 kuna, dana 5.12.2007 uplaćen je iznos od 2.461,84 kuna, dana 4.1.2008 uplaćen je iznos od 2.449,12 kuna, dana 5.2.2008 uplaćen je iznos od 2.493,57 kuna, dana 4.3.2008 uplaćen je iznos od 2.518,12 kuna,

dana 3.4.2008 uplaćen je iznos od 2.837,42 kuna, dana 29.5.2008 uplaćen je iznos od 2.767,55 kuna, dana 24.6.2008 uplaćen je iznos od 2.739,94 kuna, dana 30.7.2008 uplaćen je iznos od 2.773,96 kuna, dana 4.9.2008 uplaćen je iznos od 2.723,98 kuna,

dana 15.9.2008 uplaćen je iznos od 2.726,45 kuna, dana 3.10.2008 uplaćen je iznos od 2.756,09 kuna, dana 8.12.2008 uplaćen je iznos od 2.980,50 kuna, dana 9.12.2008 uplaćen je iznos od 2.830,14 kuna, dana 4.2.2009 uplaćen je iznos od 3.084,48 kuna,

dana 18.2.2009 uplaćen je iznos od 3.114,46 kuna, dana 6.3.2009 uplaćen je iznos od 3.128,01 kuna, dana 7.4.2009 uplaćen je iznos od 3.090,66 kuna, dana 6.5.2009 uplaćen je iznos od 3.097,80 kuna, dana 4.6.2009 uplaćen je iznos od 3.040,71 kuna,

dana 7.7.2009 uplaćen je iznos od 2.998,67 kuna, dana 4.8.2009 uplaćen je iznos od 3.009,84 kuna, dana 4.9.2009 uplaćen je iznos od 3.032,00 kuna, dana 5.10.2009 uplaćen je iznos od 3.030,08 kuna, dana 5.11.2009 uplaćen je iznos od 3.007,67 kuna,

dana 4.12.2009 uplaćen je iznos od 3.049,70 kuna, dana 5.1.2010 uplaćen je iznos od 3.083,42 kuna, dana 4.2.2010 uplaćen je iznos od 3.131,36 kuna, dana 4.3.2010 uplaćen je iznos od 3.120,37 kuna, dana 6.4.2010 uplaćen je iznos od 3.185,45 kuna,

dana 14.5.2010 uplaćen je iznos od 3.173,10 kuna, dana 6.7.2010 uplaćen je iznos od 3.197,14 kuna, dana 12.7.2010 uplaćen je iznos od 3.405,40 kuna, dana 25.8.2010 uplaćen je iznos od 3.362,52 kuna, dana 21.9.2010 uplaćen je iznos od 3.493,49 kuna,

dana 5.11.2010 uplaćen je iznos od 3.448,24 kuna, dana 5.1.2011 uplaćen je iznos od 3.375,46 kuna, dana 4.3.2011 uplaćen je iznos od 3.529,03 kuna, dana 17.3.2011 uplaćen je iznos od 3.638,26 kuna, dana 17.3.2011 uplaćen je iznos od 3.503,12 kuna,

dana 17.3.2011 uplaćen je iznos od 3.555,12 kuna, dana 5.5.2011 uplaćen je iznos od 3.494,77 kuna, dana 9.5.2011 uplaćen je iznos od 3.505,76 kuna, dana 5.7.2011 uplaćen je iznos od 3.761,15 kuna, dana 5.7.2011 uplaćen je iznos od 3.786,03 kuna,

dana 19.8.2011 uplaćen je iznos od 3.999,41 kuna, dana 10.10.2011 uplaćen je iznos od 3.889,81 kuna, dana 11.11.2011 uplaćen je iznos od 3.769,81 kuna, dana 6.12.2011 uplaćen je iznos od 3.586,18 kuna, dana 5.1.2012 uplaćen je iznos od 3.577,36 kuna, dana 6.2.2012 uplaćen je iznos od 3.631,99 kuna, dana 6.2.2012 uplaćen je iznos od 3.679,61 kuna, dana 5.4.2012 uplaćen je iznos od 3.685,99 kuna,

dana 4.5.2012 uplaćen je iznos od 3.653,05 kuna, dana 5.5.2012 uplaćen je iznos od 3.675,29 kuna, dana 7.6.2012 uplaćen je iznos od 3.690,51 kuna, dana 5.7.2012 uplaćen je iznos od 3.664,91 kuna, dana 6.8.2012 uplaćen je iznos od 3.671,64 kuna,

dana 6.9.2012 uplaćen je iznos od 3.652,44 kuna, dana 5.10.2012 uplaćen je iznos od 3.611,54 kuna, dana 6.12.2012 uplaćen je iznos od 3.655,76 kuna, dana 7.1.2013 uplaćen je iznos od 3.676,99 kuna, dana 8.1.2013 uplaćen je iznos od 3.661,53 kuna,

dana 15.2.2013 uplaćen je iznos od 3.578,11 kuna, dana 13.3.2013 uplaćen je iznos od 3.648,98 kuna, dana 18.4.2013 uplaćen je iznos od 3.655,17 kuna, dana 15.5.2013 uplaćen je iznos od 3.627,39 kuna, dana 11.6.2013 uplaćen je iznos od 3.541,00 kuna,

dana 8.7.2013 uplaćen je iznos od 3.538,80 kuna, dana 8.8.2013 uplaćen je iznos od 3.560,02 kuna, dana 6.9.2013 uplaćen je iznos od 3.594,04 kuna, dana 7.10.2013 uplaćen je iznos od 3.641,16 kuna, dana 13.12.2013 uplaćen je iznos od 3.616,85 kuna, dana 13.12.2013 uplaćen je iznos od 3.634,06 kuna, dana 12.2.2014 uplaćen je iznos od 3.653,58 kuna, dana 11.3.2014 uplaćen je iznos od 2.992,25 kuna, dana 11.4.2014 uplaćen je iznos od 3.013,19 kuna, dana 12.5.2014 uplaćen je iznos od 3.006,34 kuna, dana 11.6.2014 uplaćen je iznos od 2.983,17 kuna, dana 11.6.2014 uplaćen je iznos od 2.975,74 kuna, dana 11.7.2014 uplaćen je iznos od 2.979,10 kuna,

dana 11.8.2014 uplaćen je iznos od 3.005,39 kuna, dana 11.9.2014 uplaćen je iznos od 3.027,53 kuna, dana 10.10.2014 uplaćen je iznos od 3.022,94 kuna, dana 11.11.2014 uplaćen je iznos od 3.042,09 kuna, dana 11.12.2014 uplaćen je iznos od 3.055,09 kuna, dana 12.1.2015 uplaćen je iznos od 3.047,43 kuna, dana 10.2.2015 uplaćen je iznos od 3.049,56 kuna, dana 10.3.2015 uplaćen je iznos od 3.049,56 kuna,

dana 10.4.2015 uplaćen je iznos od 3.049,56 kuna, dana 8.5.2015 uplaćen je iznos od 3.049,56 kuna, dana 9.6.2015 uplaćen je iznos od 3.049,56 kuna, dana 8.7.2015 uplaćen je iznos od 3.049,56 kuna, dana 7.8.2015 uplaćen je iznos od 3.049,56 kuna,

dana 8.9.2015 uplaćen je iznos od 3.049,56 kuna, dana 9.10.2015 uplaćen je iznos od 3.049,56 kuna. Tužitelj smatra da je uslijed jednostranog povećanja kamatne stope predmetni kredit po osnovi kamata preplatio za iznos od 64.963,32 kn, odnosno po pojedinačnim iznosima kako slijedi: na iznos od 242,33 kuna počev od 6.6.2006 godine do isplate; na iznos od 241,44 kuna počev od 6.7.2006 godine do isplate; na iznos od 240,18 kuna počev od 4.8.2006 godine do isplate; na iznos od 241,35 kuna počev od 5.9.2006 godine do isplate; na iznos od 241,39 kuna počev od 4.10.2006 godine do isplate; na iznos od 240,88 kuna počev od 3.11.2006 godine do isplate; na iznos od 239,60 kuna počev od 5.12.2006 godine do isplate; na iznos od 237,38 kuna počev od 4.1.2007 godine do isplate; na iznos od 235,69 kuna počev od 6.2.2007 godine do isplate; na iznos od 235,53 kuna počev od 6.3.2007 godine do isplate; na iznos od 235,62 kuna počev od 4.4.2007 godine do isplate; na iznos od 232,50 kuna počev od 4.5.2007 godine do isplate; na iznos od 230,04 kuna počev od 5.6.2007 godine do isplate; na iznos od 228,26 kuna počev od 4.7.2007 godine do isplate; na iznos od 229,62 kuna počev od 3.8.2007 godine do isplate; na iznos od 230,74 kuna počev od 4.9.2007 godine do isplate; na iznos od 373,47 kuna počev od 4.10.2007 godine do isplate; na iznos od 372,60 kuna počev od 5.11.2007 godine do isplate; na iznos od 377,13 kuna počev od 5.12.2007 godine do isplate; na iznos od 375,04 kuna počev od 4.1.2008 godine do isplate; na iznos od 381,67 kuna počev od 5.2.2008 godine do isplate; na iznos od 385,29 kuna počev od 4.3.2008 godine do isplate; na iznos od 769,36 kuna počev od 3.4.2008 godine do isplate; na iznos od 750,19 kuna počev od 29.5.2008 godine do isplate; na iznos od 742,53 kuna počev od 24.6.2008 godine do isplate; na iznos od 751,52 kuna počev od 30.7.2008 godine do isplate; na iznos od 737,76 kuna počev od 4.9.2008 godine do isplate; na iznos od 738,21 kuna počev od 15.9.2008 godine do isplate; na iznos od 746,01 kuna počev od 3.10.2008 godine do isplate; na iznos od 806,50 kuna počev od 8.12.2008 godine do isplate; na iznos od 765,59 kuna počev od 9.12.2008 godine do isplate; na iznos od 901,40 kuna počev od 4.2.2009 godine do isplate; na iznos od 909,86 kuna počev od 18.2.2009 godine do isplate; na iznos od 913,57 kuna počev od 6.3.2009 godine do isplate; na iznos od 902,37 kuna počev od 7.4.2009 godine do isplate; na iznos od 904,16 kuna počev od 6.5.2009 godine do isplate; na iznos od 887,20 kuna počev od 4.6.2009 godine do isplate; na iznos od 874,65 kuna počev od 7.7.2009 godine do isplate; na iznos od 877,62 kuna počev od 4.8.2009 godine do isplate; na iznos od 883,74 kuna počev od 4.9.2009 godine do isplate; na iznos od 882,84 kuna počev od 5.10.2009 godine do isplate; na iznos od 876,03 kuna počev od 5.11.2009 godine do isplate; na iznos od 887,98 kuna počev od 4.12.2009 godine do isplate; na iznos od 897,40 kuna počev od 5.1.2010 godine do isplate; na iznos od 911,01 kuna počev od 4.2.2010 godine do isplate; na iznos od 907,46 kuna počev od 4.3.2010 godine do isplate; na iznos od 925,98 kuna počev od 6.4.2010 godine do isplate; na iznos od 922,03 kuna počev od 14.5.2010 godine do isplate; na iznos od 928,61 kuna počev od 6.7.2010 godine do isplate; na iznos od 988,67 kuna počev od 12.7.2010 godine do isplate; na iznos od 975,79 kuna počev od 25.8.2010 godine do isplate; na iznos od 1.013,35 kuna počev od 21.9.2010 godine do isplate; na iznos od 999,73 kuna počev od 5.11.2010 godine do isplate; na iznos od 978,20 kuna počev od 5.1.2011 godine do isplate; na iznos od 1.022,20 kuna počev od 4.3.2011 godine do isplate; na iznos od 960,81 kuna počev od 17.3.2011 godine do isplate; na iznos od 924,55 kuna počev od 17.3.2011 godine do isplate; na iznos od 937,81 kuna počev od 17.3.2011 godine do isplate; na iznos od 921,38 kuna počev od 5.5.2011 godine do isplate; na iznos od 923,70 kuna počev od 9.5.2011 godine do isplate; na iznos od 990,44 kuna počev od 5.7.2011 godine do isplate; na iznos od 996,44 kuna počev od 5.7.2011 godine do isplate; na iznos od 1.051,88 kuna počev od 19.8.2011 godine do isplate; na iznos od 1.022,48 kuna počev od 10.10.2011 godine do isplate; na iznos od 990,32 kuna počev od 11.11.2011 godine do isplate; na iznos od 747,35 kuna počev od 6.12.2011 godine do isplate; na iznos od 744,96 kuna počev od 5.1.2012 godine do isplate; na iznos od 755,78 kuna počev od 6.2.2012 godine do isplate; na iznos od 765,06 kuna počev od 6.2.2012 godine do isplate; na iznos od 765,82 kuna počev od 5.4.2012 godine do isplate; na iznos od 758,41 kuna počev od 4.5.2012 godine do isplate; na iznos od 762,34 kuna počev od 5.5.2012 godine do isplate; na iznos od 764,93 kuna počev od 7.6.2012 godine do isplate; na iznos od 759,00 kuna počev od 5.7.2012 godine do isplate; na iznos od 759,76 kuna počev od 6.8.2012 godine do isplate; na iznos od 755,17 kuna počev od 6.9.2012 godine do isplate; na iznos od 746,09 kuna počev od 5.10.2012 godine do isplate; na iznos od 754,54 kuna počev od 6.12.2012 godine do isplate; na iznos od 758,23 kuna počev od 7.1.2013 godine do isplate; na iznos od 754,35 kuna počev od 8.1.2013 godine do isplate; na iznos od 736,55 kuna počev od 15.2.2013 godine do isplate; na iznos od 750,45 kuna počev od 13.3.2013 godine do isplate; na iznos od 751,04 kuna počev od 18.4.2013 godine do isplate; na iznos od 744,65 kuna počev od 15.5.2013 godine do isplate; na iznos od 726,19 kuna počev od 11.6.2013 godine do isplate; na iznos od 725,07 kuna počev od 8.7.2013 godine do isplate; na iznos od 728,69 kuna počev od 8.8.2013 godine do isplate; na iznos od 734,91 kuna počev od 6.9.2013 godine do isplate; na iznos od 743,86 kuna počev od 7.10.2013 godine do isplate; na iznos od 738,09 kuna počev od 13.12.2013 godine do isplate; na iznos od 740,86 kuna počev od 13.12.2013 godine do isplate; na iznos od 744,09 kuna počev od 12.2.2014 godine do isplate. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Tužitelj smatra da je uslijed rasta tečaja švicarskog franka predmetni kredit po osnovi CHF tečaja preplatio za iznos od 45.214,08 kn, odnosno po pojedinačnim iznosima kako slijedi: na iznos od 26,81 kn kuna počev od 6.9.2005 godine do isplate; na iznos od 32,20 kn kuna počev od 5.10.2005 godine do isplate; na iznos od 32,44 kn kuna počev od 4.11.2005 godine do isplate; na iznos od 37,28 kn kuna počev od 6.12.2005 godine do isplate; na iznos od 21,69 kn kuna počev od 5.1.2006 godine do isplate; na iznos od 5,88 kn kuna počev od 7.2.2006 godine do isplate; na iznos od 65,00 kn kuna počev od 8.12.2008 godine do isplate; na iznos od 93,81 kn kuna počev od 4.2.2009 godine do isplate; na iznos od 115,05 kn kuna počev od 18.2.2009 godine do isplate; na iznos od 124,65 kn kuna počev od 6.3.2009 godine do isplate; na iznos od 98,22 kn kuna počev od 7.4.2009 godine do isplate; na iznos od 103,29 kn kuna počev od 6.5.2009 godine do isplate; na iznos od 62,88 kn kuna počev od 4.6.2009 godine do isplate; na iznos od 33,11 kn kuna počev od 7.7.2009 godine do isplate; na iznos od 41,02 kn kuna počev od 4.8.2009 godine do isplate; na iznos od 56,73 kn kuna počev od 4.9.2009 godine do isplate; na iznos od 55,38 kn kuna počev od 5.10.2009 godine do isplate; na iznos od 39,50 kn kuna počev od 5.11.2009 godine do isplate; na iznos od 69,30 kn kuna počev od 4.12.2009 godine do isplate; na iznos od 93,22 kn kuna počev od 5.1.2010 godine do isplate; na iznos od 127,23 kn kuna počev od 4.2.2010 godine do isplate; na iznos od 119,45 kn kuna počev od 4.3.2010 godine do isplate; na iznos od 165,64 kn kuna počev od 6.4.2010 godine do isplate; na iznos od 156,90 kn kuna počev od 14.5.2010 godine do isplate; na iznos od 173,99 kn kuna počev od 6.7.2010 godine do isplate; na iznos od 321,81 kn kuna počev od 12.7.2010 godine do isplate; na iznos od 291,44 kn kuna počev od 25.8.2010 godine do isplate;

na iznos od 384,47 kn kuna počev od 21.9.2010 godine do isplate; na iznos od 352,42 kn kuna počev od 5.11.2010 godine do isplate; na iznos od 300,79 kn kuna počev od 5.1.2011 godine do isplate; na iznos od 409,94 kn kuna počev od 4.3.2011 godine do isplate; na iznos od 555,30 kn kuna počev od 17.3.2011 godine do isplate; na iznos od 455,96 kn kuna počev od 17.3.2011 godine do isplate; na iznos od 494,32 kn kuna počev od 17.3.2011 godine do isplate; na iznos od 449,98 kn kuna počev od 5.5.2011 godine do isplate; na iznos od 458,17 kn kuna počev od 9.5.2011 godine do isplate; na iznos od 646,40 kn kuna počev od 5.7.2011 godine do isplate; na iznos od 664,86 kn kuna počev od 5.7.2011 godine do isplate; na iznos od 822,28 kn kuna počev od 19.8.2011 godine do isplate; na iznos od 741,65 kn kuna počev od 10.10.2011 godine do isplate; na iznos od 653,35 kn kuna počev od 11.11.2011 godine do isplate; na iznos od 659,87 kn kuna počev od 6.12.2011 godine do isplate; na iznos od 653,01 kn kuna počev od 5.1.2012 godine do isplate; na iznos od 696,40 kn kuna počev od 6.2.2012 godine do isplate; na iznos od 734,28 kn kuna počev od 6.2.2012 godine do isplate; na iznos od 739,47 kn kuna počev od 5.4.2012 godine do isplate; na iznos od 713,51 kn kuna počev od 4.5.2012 godine do isplate; na iznos od 731,31 kn kuna počev od 5.5.2012 godine do isplate; na iznos od 743,52 kn kuna počev od 7.6.2012 godine do isplate; na iznos od 723,38 kn kuna počev od 5.7.2012 godine do isplate; na iznos od 728,87 kn kuna počev od 6.8.2012 godine do isplate; na iznos od 713,80 kn kuna počev od 6.9.2012 godine do isplate; na iznos od 681,51 kn kuna počev od 5.10.2012 godine do isplate; na iznos od 716,76 kn kuna počev od 6.12.2012 godine do isplate; na iznos od 733,78 kn kuna počev od 7.1.2013 godine do isplate; na iznos od 721,68 kn kuna počev od 8.1.2013 godine do isplate; na iznos od 655,58 kn kuna počev od 15.2.2013 godine do isplate; na iznos od 712,03 kn kuna počev od 13.3.2013 godine do isplate; na iznos od 717,12 kn kuna počev od 18.4.2013 godine do isplate;

na iznos od 695,22 kn kuna počev od 15.5.2013 godine do isplate; na iznos od 626,72 kn kuna počev od 11.6.2013 godine do isplate; na iznos od 625,12 kn kuna počev od 8.7.2013 godine do isplate; na iznos od 642,16 kn kuna počev od 8.8.2013 godine do isplate; na iznos od 669,39 kn kuna počev od 6.9.2013 godine do isplate; na iznos od 707,04 kn kuna počev od 7.10.2013 godine do isplate; na iznos od 687,89 kn kuna počev od 13.12.2013 godine do isplate; na iznos od 701,77 kn kuna počev od 13.12.2013 godine do isplate; na iznos od 717,50 kn kuna počev od 12.2.2014 godine do isplate; na iznos od 745,36 kn kuna počev od 11.3.2014 godine do isplate; na iznos od 766,30 kn kuna počev od 11.4.2014 godine do isplate; na iznos od 759,45 kn kuna počev od 12.5.2014 godine do isplate; na iznos od 736,27 kn kuna počev od 11.6.2014 godine do isplate; na iznos od 728,85 kn kuna počev od 11.6.2014 godine do isplate;

na iznos od 732,20 kn kuna počev od 11.7.2014 godine do isplate; na iznos od 758,50 kn kuna počev od 11.8.2014 godine do isplate; na iznos od 780,64 kn kuna počev od 11.9.2014 godine do isplate; na iznos od 776,05 kn kuna počev od 10.10.2014 godine do isplate; na iznos od 795,19 kn kuna počev od 11.11.2014 godine do isplate; na iznos od 808,20 kn kuna počev od 11.12.2014 godine do isplate; na iznos od 800,54 kn kuna počev od 12.1.2015 godine do isplate; na iznos od 802,67 kn kuna počev od 10.2.2015 godine do isplate; na iznos od 802,67 kn kuna počev od 10.3.2015 godine do isplate; na iznos od 802,67 kn kuna počev od 10.4.2015 godine do isplate; na iznos od 802,67 kn kuna počev od 8.5.2015 godine do isplate; na iznos od 802,67 kn kuna počev od 9.6.2015 godine do isplate; na iznos od 802,67 kn kuna počev od 8.7.2015 godine do isplate; na iznos od 802,67 kn kuna počev od 7.8.2015 godine do isplate;

na iznos od 802,67 kn kuna počev od 8.9.2015 godine do isplate; na iznos od 802,67 kn kuna počev od 9.10.2015 godine do isplate. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Uslijed jednostranog povećanja kamatne stope i uslijed promjene tečaja CHF valute, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio u razdoblju do 30.09.2015. godine ukupno za 110.177,40 kn. Obzirom se radi o složenom kamatnom računu o čemu da tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti da zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata.

Sklapanjem Dodatka tužitelj da nije u cijelosti obeštećen glede preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju, stoga i kod konverzije da dolazi do razlike u glavnici. Obzirom da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja dodatka, a kako bi tužitelj zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvario pravo na potpunu restituciju, tužitelj da od tuženika potražuje i razliku između glavnica u iznosu od 35.204,77 kn, na koji iznos da teče zatezna kamata od 01.10.2015.god. 30.9.2015. 7,638832, nova glavnica na dan konverzije EUR 56.250,87, nova glavnica na dan konverzije HRK 429.690,95, glavnica na dan konverzije po početnom tečaju 394.486,18 CHF/HRK, razlika 35.204,77. Obzirom da su u Ugovoru o kreditu ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, a kako bi tužitelj ostvario pravo na potpunu restituciju, vještačenjem da je potrebno za utuženo razdoblje, odnosno od zaključenja ugovora o kreditu pa nadalje izračunati: razliku preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunati pozitivnu preplatu između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja da se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju da je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu, razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati pozitivnu preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju, na dan 30.09.2015.god. izračunati razliku između glavnice po Dodatku i glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, izračunati visinu preostale glavnice kredita na dan 30.09.2015. godine na način da se primijeni početno ugovorena kamatna stopa te srednji tečaj švicarskog franka koji je bio važeći na dan solemnizacije osnovnog Ugovora o kreditu /u trenutku isplate kredita. Dakle, utvrditi stanje kredita koje je bilo na dan 30.09.2015. godine prema početnom otplatnom planu, primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, na dan 30.09.2015.god. izračunati razliku između glavnice po Dodatku i glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja. Tužitelj ukazuje na najnoviju odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26.05.2020.god. Radi da se o činjenično i pravno identičnom predmetu. Naime, u svojoj odluci Županijski sud u Osijeku odbio da je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj zaključenjem Sporazuma o konverziji ne može tražiti utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora. Vrhovni sud RH izričito da navodi da je ovakvo pravno stajalište Županijskog suda pogrešno zbog čega da je odluka ukinuta. U obrazloženju odluke Rev-18/2018 Vrhovni sud da navodi: « … također je pogrešno pravno shvaćanje da je sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. » Prilikom odlučivanja o pravu tužitelja na potpunu restituciju, svakako da treba uzeti u obzir presudu suda EU u predmetu RM protiv ERSTE Bank Hungary broj C-118/17 od 14.03.2019.god., koja da se kao jedan od izvora prava ima primijeniti prilikom odlučivanja. Navedenom odlukom da je između ostalog utvrđeno: "Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU. Nacionalni sud mora provjeriti je li nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima odredbe o tečajnim razlikama, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača, na temelju navedene nepoštene odredbe." Dakle, Sud EU u svojoj odluci C-118/17 da izričito navodi da zakonska intervencija u ugovorni odnos ne može imati za učinak smanjenu zaštitu koja je zajamčena potrošačima. Iz navedenog da proizlazi da u svakom pojedinačnom slučaju sud mora voditi računa što je u interesu potrošača, te u situaciji kada su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne, pravo na potpunu restituciju neminovno da je pravo svakog potrošača, koje pravo da mu se ne smije umanjiti, ograničiti niti oduzeti. Također, značajna da je i odluka suda EU u predmetu C-452/18 (Ibercaja Bnco SA od 09. srpnja 2020.g.). Ovom odlukom Europski sud odgovorio da je na postavljena pitanja koja da se mogu primijeniti i na konkretan slučaj. Europski sud da navodi kako odredba ugovora koja je utvrđena kao nepoštena može biti predmet ugovora o obnovi između stranaka i kada se potrošač odrekne učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, a što treba provjeriti nacionalni sud. « Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što je na nacionalnom sudu da provjeri. » U konkretnom slučaju to da znači sljedeće – sporazum o konverziji mogao da bi imati za posljedicu odricanje tužitelja od daljnjih potraživanja, ali samo pod uvjetom kada bi takvo odricanje bilo rezultat tužiteljevog slobodnog i informiranog pristanka. No, takvo odricanje u konkretnom slučaju da ne postoji. Potrošači da u vrijeme konverzije nisu znali da će CHF valutna klauzula biti utvrđena ništetnom obzirom da u trenutku konverzije kredita još nije bila

pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti. Zatim, prilikom obračuna konverzije banka da je u obračun uzela u obzir i sve promjene kamatnih stopa, a koje promjene da su bile donesene jednostrano od strane banke. Stoga, banka da ponovno ne uvažava interese potrošača, ponovno da ne postupa kao savjestan gospodarstvenik, nego da svojim postupanjem ponovno dovodi do povrede načela savjesnosti i poštenja. Iz navedenog da je razvidno da tužitelj kao potrošač nije bio valjano informiran i prema tome, a u skladu sa tumačenjem suda EU, da nije dao informiran i slobodan pristanak, da se nije odrekao prava na utvrđenja ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe valutnoj klauzuli, niti se odrekao prava na potpunu restituciju uslijed ništetnosti. Tužitelj ukazuje na pravomoćne odluke Županijskog suda Rijeka posl.br. Gž-380/2018, Gž- 505/2017 i Gž-1562/2017, Županijskog suda u Zadru posl.br. Gž-913/2017, Županijskog suda u Šibeniku posl.br. Gž-826/2017, Županijskog suda u Karlovcu posl.br. Gž-377/2018, u kojim odlukama da je utvrđeno da sklapanjem Anexa/Dodatka korisnici kredita nisu u potpunosti obeštećeni po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj da u prilogu dostavlja najnovije odluke Županijskog suda u Zadru Gž-219/2020 od 23.04.2020.god., te Županijskog suda Velika Gorica Gž-1451/2019 od 25.05.2020.god. u kojim odlukama da je utvrđeno da sklapanjem Anexa/Dodatka korisnici kredita nisu u potpunosti obeštećeni po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Radi da se o činjenično i pravno identičnim predmetima, u kojima da je tužbeni zahtjev, unatoč provedenoj konverziji, usvojen i bankama naložena isplata preplaćenih iznosa.

Isto tako, tužitelj ukazuje i na postojanje brojnih nepravomoćnih odluka koje da su donijete u identičnim predmetima. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud odbije prigovore i dokazne prijedloge tuženika, da se u daljnjem tijeku postupka provedu dokazi predloženi po tužitelju, naročito kod provođenja financijskog vještačenja, te da nakon provedenog postupka u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev.

4. U svojoj replici tuženik ponovno ističe da ne postoji pravna osnova za isplatu nakon provedbe konverzije. U odnosu na primjenu tumačenja Direktive 93/13 EEZ, tuženik ističe kako je Sud Europske unije u predmetu C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352) u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju upućenom od strane Općinskog građanskog suda Republike Hrvatske, a koje pitanje da se odnosi na prava potrošača na puno obeštećenje i kod tzv. konvertiranih kredita, odnosno kredita u kojima je sklopljen Aneks o konverziji, utvrdio kako: „38. U ovom slučaju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor koji je doveden u pitanje u glavnom postupku, s obzirom na to da je sklopljen 15. listopada 2007., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013. Stoga, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točkama 34. i 40. svojeg mišljenja, eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive.“ Slijedom navedenoga, na ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka da se ne može primijeniti Direktiva 93/13 budući da je isti sklopljen 28. lipnja 2005. Tako da u hrvatskom pravu ne postoji ni tzv. pravo na puno obeštećenje potrošača uslijed nepoštenosti ugovornih odredbi koje su naknadno izmijenjene. U tom smislu tuženik ukazuje i na t. 40 presude C-567/20 gdje da se zaključuje: „40.…eventualna obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.“ Stoga da je na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi te eventualnu restituciju na temelju osnovnog ugovora o kreditu primjenjivo isključivo hrvatsko pravo i tumačenja stvarno nadležnih sudova u Republici Hrvatskoj. I Vrhovni sud Republike Hrvatske da je rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenim u oglednom postupku Gos 1/2019 također utvrdio da se na tzv. „konverzije“ ne može primijeniti tumačenje iz predmeta RM. Vrhovni sud Republike Hrvatske da zaključuje: „Ali temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi." (stranica 6. rješenja) Iako da su Sud Europske unije i Vrhovni sud Republike Hrvatske predmetno utvrđenje temeljili na različitim pravnim tumačenjima, nesporno da je da je zaključak isti te da se na ugovore o kreditu denominirane u CHF, a koji da su naknadno sklapanjem Aneksa konvertirani u EUR, ne može primijeniti tumačenje o „punom obeštećenju potrošača“ nakon provedbe konverzije. Međutim, tužitelj, kao i većina potrošača koji su izvršili konverziju ugovora o kreditu, da tvrdi kako je matematički obračun u odnosu na kunske kredite puno veći od onih utvrđenih konverzijom koja je izvršena u odnosu na EUR te smatraju, upravo zbog većeg obračuna, da usprkos tome što su sklopili Aneks ugovora o kreditu imaju pravo na dodatnu isplatu. Tuženik ističe da matematički izračun proizlazi iz pravne osnove, a što da je u ovom slučaju isključivo Aneks ugovora o kreditu. Stoga, sud da ne može ignorirati Aneks prilikom donošenja odluke u ovom predmetu. Pored toga, konverzija da je rađena na način da je tužitelj od prvog dana imao sklopljen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, kako da su i odredbe čl. 19. ZIDZP i nalagale pa da stoga primjena fiksnog tečaja u CHF (početni tečaj) na temelju čega bi preplata bila

viša ovdje nije primjenjiv jer da bi bio suprotan odredbama ZIDZP-a. S druge strane, u odnosu na Aneks ugovora o kreditu Sud Europske unije u predmetu C- 567/20 zauzeo da je stav kako se na isti primjenjuje Direktiva 93/13: „Nasuprot tomu, Direktiva 93/13 primjenjuje se na Dodatak originalnom ugovoru s obzirom na to da je taj dodatak, koji je također doveden u pitanje u glavnom postupku, sklopljen 8. siječnja 2016., dakle nakon datuma pristupanja…“ Stoga da se na tumačenje Aneksa i njegove pravne posljedice primjenjuje Direktiva 93/13 i odluke Suda Europske unije, a što da se svakako odnosi i na odluku C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352). Općinski građanski sud u Zagrebu da je svojim pitanjem u biti tražio tumačenje Suda Europske unije o sukladnosti čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 i sudske prakse u predmetu RM sa ZIDZPK tj. Aneksom ugovora o kreditu, a kako bi se utvrdilo da li potrošači, usprkos sklopljenom Aneksu, „imaju pravo ostvariti povrat sve koristi koje je banka neopravdano stekla“. U odnosu na tako postavljeno pitanje, Sud Europske unije da je dao jasno i nedvosmisleno tumačenje kako su, sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13, odredbe Aneksa izuzete od ocjene nepoštenosti kada su odraz zakonskih ili regulatornih odredbi (t. 55., 56. i 57. presude). Naime, smatra da se da je zakonodavac pri donošenju zakona uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza adresata (t. 57. presude) pa da su odredbe ugovora, koje su unesene na temelju zakona, poštene. U tom smislu da je na ovom sudu, pred kojim se vodi pojedinačni postupak, utvrditi jesu li odredbe Aneksa u cijelosti u skladu sa ZIDZPK-a (t. 58. presude). Također Sud Europske unije da utvrđuje da sud koji je uputio zahtjev navodi kako je Dodatak u cijelosti u skladu sa glavom IV. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Tuženik ističe kako u ovom predmetu ne bi trebalo biti sporno da je Aneks koji su sklopili tužitelj i tuženik u cijelosti odraz ZIDZPK-a. Slijedom navedenoga, odredbe Aneksa da obvezuju ugovorne strane i sud da mora donijeti odluku u skladu s izmjenama osnovnog ugovora. Tuženik ponovno ističe kako je isto utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, kada da je zauzeo pravni stav da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Iz otplatnog plana uz Aneks i činjenice da je za korist tužitelja, upravo zbog retroaktivnosti, utvrđena preplata, očito da je da se ugovorne odredbe Aneksa primjenjuju retroaktivno. Ta retroaktivnost da je određena na temelju ZIDZPK jer da se u suprotnome ne bi moglo staviti tužitelja u isti položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu uz EUR valutu. Upravo da je na sudu koji vodi postupak da utvrdi jesu li ugovorne strane izmijenile retroaktivno svoja prava i obveze Aneksom tj. je li ZIDZPK naložio retroaktivnost. U odnosu na retroaktivnost ZIDZPK, banke da su pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., isticale prigovor zabrane retroaktivne primjene ZIDZPK, a koje prigovore da je Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio uz sljedeće obrazloženje: „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“ Tako da je očito da je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da ZIDZPK ima retroaktivnu primjenu te da je ista dopuštena budući da je legitimni cilj takve intervencije u postojeće ugovorne odnose suglasan s Ustavom i da nije u neskladu sa zaštitom pravne sigurnosti kao jednog od aspekata vladavine prava. Stoga da je potpuno nejasno kako tužitelj može ignorirati obvezujuće odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske, a sada i tumačenje Suda Europske unije, i ustrajati na zahtjevu za isplatom kao da nikada nije sklopio Aneks ugovora o kreditu. S obzirom na recentno pravno shvaćanje Vrhovnog suda o pitanju prava na isplatu kod tzv. konvertiranih kredita, tuženik ističe kako bi tužitelju eventualno pripadalo pravo na isplatu zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije, a svakako ne i jednako pravo na isplatu kao i kod onih potrošača koji nisu izvršili konverziju. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu posl. br. Rev-1014/2018 od 20. listopada 2021., a u kojem da je tužitelj nakon sklapanja Aneksa povukao tužbu, zauzeo da je stav kako je sklapanjem Aneksa došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva. Tako da se utvrđuje: „Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Naime, kada se radi o troškovima postupka i naknadi istih tužitelju nakon povlačenja uslijed sklapanja Aneksa, VSRH da je zauzeo stav da isti padaju na teret tuženika budući da je došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da se ne može očekivati da VSRH zauzme drugačiji stav, kada bude odlučivao o tužbenom zahtjevu radi isplate nakon sklapanja Aneksa, jer da bi različito pravno utvrđenje u odnosu na glavni tužbeni zahtjev i troškove postupka grubo narušilo pravnu sigurnost i pravni poredak. Opreza radi, tuženik ukazuje na činjenicu da bi se, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“, eventualni izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu da govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine br. 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Stoga da je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Stoga, tuženik da se ne protivi provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja predloženom od strane tužitelja no da predlaže da se vještak očituje i na okolnost ispravnosti konverzije te je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, da se izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu. Tuženik da dostavlja obavijest o parametrima kamatne stope od 09.01.2014. U navedenoj obavijesti da je navedeno od čega se kamatna stopa sastoji, odnosno koji ju parametri formiraju, te da su isti tužitelju jasno objašnjeni. Slijedom navedenoga, a čak i kad bi ranije promjene bile nedopuštene, o ništetnosti da se ne bi moglo govoriti nakon 09.01.2014., pa da se niti razlika ne bi smjela računati za to razdoblje. Radi ekonomičnosti postupka, tuženik da prilaže pisani iskaz u odgovoru na tužbu predloženog svjedoka gđe. VMĆ koji da je ista ovjerila kod javnog bilježnika, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Podredno, ako bi sud smatrao da je potrebno provesti predmetni dokaz i na ročištu, tuženik da ostaje kod prijedloga za saslušanjem. Nadalje, tuženik da odustaje od prijedloga da se saslušaju predloženi svjedoci IM i PM, dok da ostaje kod prijedloga da se sasluša djelatnica ŽM koja da je sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora. Tuženik da se protivi preinaci. Nadalje, tuženik prigovara zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju da se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja da veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome da nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim

da je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako da predmetni slučajevi nisu identični, oni da su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga da tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako da se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio da je i Općinski sud u Splitu u presudama posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i u presudi posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021. gdje da se navodi: „Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“ U odnosu na stav kako konverzijom nije u potpunosti ispravljeno postupanje banke te pozivanje na odluku Suda Europske unije C-118/17, RM protiv ERSTE Bank Hungary Zrt (ECLI:EU:C:2019:207) gdje da se uvodi pojam tzv. „puna restitucija potrošača“, tuženik da ponovno ukazuje na gore citirane dijelove i zaključke Suda Europske unije, slijedom čega da se na ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ne može primijeniti Direktiva 93/13, a samim tim niti tumačenje Suda Europske unije u predmetu RM. Tuženik da ostaje kod ranije istaknutog prigovora zastare te ističe da, čak i kad bi stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom postupku bio ispravan, tužitelj da je zahtjevom za isplatu obuhvatio i razlike anuiteta dospjelih i plaćenih prije travnja 2007. godine. Drugim riječima, obuhvaćeni da su iznosi koji su u trenutku pokretanja kolektivnog spora već bili zastarjeli. Stoga tuženik upozorava kako zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka, a isti stav da potvrđuje i sudska praksa, kako npr. Županijski sud u Bjelovaru u presudi posl. broj Gž-65/2022 od 10. veljače 2022. Tuženik ističe da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Ovako da tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze.

5. U svojoj replici tužitelj navodi da se protivi korištenju bilo koje pisane izjave u ovom postupku tako i priložene izjave VMĆ. Tuženik da se u svojim navodima prvenstveno očituje na odluku C-567/2020. Naime, na pravne odnose koji da su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, te sporove proizašle iz njih, neposredno da se ne primjenjuje pravo Europske unije, već nacionalno pravo, time da na temelju odredbi Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji da je Republika Hrvatska sklopila sa svim tadašnjim državama članicama Europske unije, a stupio da je na snagu 1. veljače 2005., Republika Hrvatska da se obvezala u prijelaznom razdoblju u primjeni nacionalnog prava ga tumačiti koliko je to moguće u duhu prava Europske unije – ukupne pravne stečevine, što da dakle uključuje i praksu suda Europske unije. Zaštita kolektivnih interesa potrošača da jest područje primjene prava Europske unije, uređeno pravom Europske unije između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) (u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ). Odredbe te Direktive da su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji da je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te da se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje da je bilo u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03)

koji da je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP), koji da je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji da je stupio na snagu 16. srpnja 2009. Dakle, sporni ugovori o kreditu, a čije odredbe, kako glede ugovorene valutne klauzule uz primjenu švicarskog franka, odnosno ugovorne odredbe o ugovorenoj i promjenjivoj zateznoj kamatnoj stopi na takve kredite sklopljene između 8.tužene banke i potrošača, a koji su predmet ovog spora, nastali da su u razdoblju 2004.-2008., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te da se na pravne odnose nastale iz tih ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako da je prethodno rečeno, nacionalno pravo, čije odredbe da treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije. Tuženik da se također osvrće na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku, broj: Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020.godine ( u daljnjem tekstu: ogledni postupak ) kojim da je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( u daljnjem tekstu: ZID ZPK ) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Tuženik da iz navedenog rješenja izvlači potpuno pogrešne premise koje da se ne mogu primijeniti na ovaj predmetni postupak i koje da nisu u skladu s obrazloženjem iz oglednog postupka. Naime, točno da je da je Vrhovni sud odgovorio na postavljeno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali pri tome Vrhovni sud da u obrazloženju navodi i slijedeće: „….bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…“ Prema tome, razvidno da je kako je i u oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske ukazao kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom. Navedeno da je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019.godine ( u daljnjem tekstu: presuda RM ) i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojim da daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. Prema tome, tužitelj da je imao pravni interes za pokretanje ovog postupka, a što se da očituje u činjenici da tužitelj nakon konverzije nije obeštećen uslijed ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, a što da je utvrđeno kroz vještačenje i matematičkom usporedbom konvertirane glavnice i glavnice po početnom otplatnom planu. S tim u vezi da treba jasno utvrditi da se prilikom provođenja konverzije nije zatvarala glavnica kredita sukladna početnom otplatnom planu, odnosno bez promjena kamatne stope i tečaja, već glavnica kredita koja da je rezultat uključivanja svih promjena tečaja i kamatnih stopa. Za stvarnu neotplaćenu glavnicu, po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi, potrošač da je uslijed ništetnosti kamatne stope i tečaja bio dužan platiti samo one iznose anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, dakle bez rasta tečaja i kamatne stope.

Nadalje, tužitelj ukazuje na se na predmetni pravni odnos stranaka koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji uređuje pitanje nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredbi ugovora, te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe. Navedene odredbe implementirane da su temeljem Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja da je temeljni akt donesen s ciljem usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Navedena direktiva da je putem prakse Europskog suda dovela do visoke razine prava potrošača pri čemu da je praksa Europskog suda razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti. Odredbe čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača /03, kao i odredba čl. 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača /07, odnosno čl. 49.st.1. Zakona o zaštiti potrošača /14 da u sebi sadrže implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ koji da sadrži test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koje nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka. Nacionalni da sud mora provesti kontrolu nepoštenosti po službenoj dužnosti, pri čemu da su tumačenja Europskog suda obvezna za nacionalne sudove. Europski da je sud dao slijedeća tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima: potrošač da se u potrošačkim ugovorima nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( presude Europskog suda c-194/14 Sancges Morcillo i Abril Garcia od 17. srpnja 2014.godine, te C-415/11 Aziz od 14. ožujka 2013.godine ), test nepoštenosti da pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pregovaralo u slučaju da se radi o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na koji potrošač ne može utjecati. Takvu nepoštenu odredbu u načelu da valja smatrati kao da nije nikada ni postojala, tako da ne može imati utjecaja na potrošača (presude Europskog suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013.g., C154/15, C-307/15 i C-308/15 Gutierrez Naranjo i dr. od 21. prosinca 2016.g.). Okolnost da je neka ugovorna odredba proglašena ništetnom i nepoštenom putem zakona i zamijenjena novim odredbama da ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača ( presuda Europskog suda C-118/17 RM od 14. ožujka 2019.g. ). Navedena tumačenja Europski sud da je dodatno proširio svojom presudom C-452/18 ( Ibercaja Bnco SA od 09. srpnja 2020.g. ). Tom odlukom Europski sud da je odgovorio na postavljena pitanja koja da se mogu primijeniti i na ovaj predmetni postupak. Naime, nastavno na gornja tumačenja direktive Europski sud da navodi kako odredba ugovora koja je utvrđena kao nepoštena može biti predmet ugovora o obnovi između stranaka i kada se potrošač odrekne učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, a što da treba provjeriti nacionalni sud. Kada se ovo tumačenje primijeni na predmetni postupak tada da se može zaključiti da sporazum o konverziji koji je sklopljen može biti valjan i mogao bi prouzročiti odricanje tužitelja od daljnjih potraživanja, ali samo pod uvjetom kada bi takvo odricanje bilo rezultat tužiteljevog slobodnog i informiranog pristanka. Kada se uzme u obzir činjenica da je prilikom konverzije tuženik primijenio kamatnu stopu na kredit u Eurima, koja je bila promjenjiva – odnosno preciznije u cijelom da je razdoblju otplate bila značajno veća od početno ugovorene – i to bez jasno definiranih parametara promjenjivosti, te činjenica da u trenutku potpisivanja sporazuma o konverziji valutna klauzula nije bila pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena kao ništetna i nepoštena, tada da je potpuno jasno kako tužitelj kao potrošač

nije bio valjano informiran i prema tome da nije dao informiran i slobodan pristanak, a time da se nije ni odrekao učinaka koje bi imalo proglašenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetnom. Isto tako, Europski da je sud navedenom odlukom utvrdio kako se potrošač ne može valjano odreći buduće sudske zaštite i prava koja izvodi iz Direktive 93/13. Prema tome, opetovano da je Europski sud utvrdio kako tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe u ovom predmetu ( kao što da je ranije navedeno, isto da je zaključio i Vrhovni sud RH u oglednom postupku i odluci Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g.), da se konverzijom nije odrekao zahtjeva koje ima temeljem ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te imajući u vidu presudu C-118/17 da konverzija ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača i pravo na potpunu restituciju, odnosno obeštećenje. Nadalje, tužitelj da smatra potrebnim ukazati na važnost odluka Europskog suda u provedbi direktiva pri čemu da se ističu dva glavna motiva donošenja presuda kojima se tumače pojedine odredbe direktiva. Prvi: zaštititi subjektivna prava fizičkih i pravnih osoba na način da im se priznaju subjektivna prava izravno temeljem direktiva i osigura njihova pravna zaštita pred nacionalnim sudovima, drugi: disciplinirati države članice i potaknuti ih na pravovremenu, ispravnu, potpunu i učinkovitu provedbu prava Zajednice u njihovim nacionalnim pravnim porecima. Pravilna primjena odredbi europskog prava obveza da je ne samo najviših sudova države članice, već i prvostupanjskih sudova, a posebice drugostupanjskih sudova, budući da protiv odluka

županijskih sudova nema u hrvatskom zakonodavstvu redovnog pravnog lijeka, čime

da su takve odluke pravomoćne i ovršne. Stoga da se nameće pitanje odgovornosti države za naknadu štete pojedincima kad prilikom donošenja svojih odluka suci županijskih i općinskih sudova ne osiguraju potpunu primjenu prava EU. U poznatoj presudi V od 09. ožujka 1978. godine da stoji kako nacionalni sudac koji je

u okviru svojih ovlasti zadužen za primjenu odredbi europskog prava ima obvezu osigurati potpunu učinkovitost tih normi i, ako je potrebno, oslanjajući se na vlastiti autoritet, odbaciti primjenu svih suprotnih odredbi nacionalnog zakonodavstva, čak i ako je ono nastalo naknadno, a da pritom ne mora zahtijevati ili čekati prethodno uklanjanje istih zakonodavnim putem ili putem bilo koje druge ustavne procedure. Na navedenu da se presudu Europskog suda nadovezuje presuda C-6/90 T i L kojom da je zauzeto shvaćanje da je država članica odgovorna za štetu koja nastane pojedincima u slučaju povrede njihovih prava uslijed neprimjene prava EU. Daljnje tumačenje navedenog stava dano da je u odluci C-224/01 R od 30. rujna 2003.g. kada da je sud Europske unije utvrdio načelo da su države članice obvezne nadoknaditi štetu koju su prouzročile pojedincima kršenjem prava zajamčenih pravom Zajednice za koja su odgovorne, a to da je načelo također primjenjivo kada navodno kršenje prava proizlazi iz odluke suda koji odlučuje u najvišem stupnju. U vezi s utvrđivanjem postojanja odgovornost države članice za štetu prouzročenu pojedincima povredom prava Unije, Europski sud da je u više navrata utvrdio da oštećenici imaju pravo na naknadu pretrpljene štete kada se ispune tri uvjeta: da je svrha povrijeđenog pravnog pravila priznavanje prava pojedincima, da je ta povreda dovoljno ozbiljna, da postoji uzročno posljedična veza između povrede i štete koju je pojedinac pretrpio. Kada se ove odluke primijene na predmetni postupak tada da je razvidno kako bi u slučaju odbijanja tužbenog zahtjeva postojala odgovornost Republike Hrvatske za naknadu štete tužitelju. Naime, kako da je to ranije navedeno, Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima da priznaje tužitelju kao pojedincu prava na zaštitu čime da je ispunjen prvi uvjet. Drugi uvjet koji da se odnosi na ozbiljnost povrede sadržan da je u tumačenju da je povreda dovoljno ozbiljna ako je do nje došlo očitim nepoštovanjem sudske prakse Suda u tom području. Kada se imaju u vidu navedene odluke C-118/17 i C-452/18 tada da je očito da bi nepoštovanje te prakse u ovom predmetu predstavljalo ozbiljnu povredu prava.

Treći uvjet koji da se odnosi na uzročno posljedičnu vezu između povrede i štete koja bi tužitelju nastala u slučaju da sud odbije njegov zahtjev u ovom predmetu da ne treba posebno obrazlagati, jer da bi ona bila razvidna ne samo u snošenju troškova postupka nego i u daleko većoj šteti koju da bi u tom slučaju tužitelj pretrpio. Nadalje da se posebno ukazuje na odluku C-168/15 I od 12. ožujka 2015.g. koja da je direktno primjenjiva na predmetni postupak, jer da je utvrđena odgovornost države za štetu koja da je nastala kao posljedica toga što nacionalni sud nije po službenoj dužnosti ispitao nepoštenost ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13, iako da je raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima za tu prosudbu. Prema tome, a kako da je kontrola nepoštenosti obveza nacionalnog suda po službenoj dužnosti, tada da je očito da ako bi nadležni sud zaključio da tužitelj nema pravo na kondemnatorni zahtjev, bez da je proveo test nepoštenosti i utvrdio da li je konverzijom tužitelj kao potrošač obeštećen, isti da bi počinio ozbiljnu povredu prava uslijed čega da bi došlo do odgovornosti države za štetu. Stoga tužitelj zaključno smatra kako bi imajući u vidu sve gore navedeno, sud prvog stupnja, a posebice drugostupanjski sud (kao sud koji da odlučuje u najvišem stupnju) prilikom donošenja odluke u ovom predmetu morao voditi računa o možebitnoj odgovornosti države ukoliko se odluka donese protivno ustaljenoj praksi suda EU. Obzirom da su u Ugovoru o kreditu ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, a kako bi tužitelj ostvario pravo na potpunu restituciju, vještačenjem da je potrebno obračunati: razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete prema simuliranom otplatnom planu i primjenom početnog srednjeg CHF tečaja, razliku preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunati razliku između stvarno

naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja da se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu stopu koju da je tužitelj trebao plaćati prema simuliranom otplatnom planu, primjenom početnog CHF tečaja, prilikom izrade izračuna u razdoblju od 01. siječnja 2014.god. pa nadalje primijeniti zakonsku kamatnu stopu od 3,23%, sukladno Izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 01. siječnja 2014.god. kojim da je propisano da se na sve stambene kredite u CHF valuti ima primijeniti kamatna stopa od 3,23%, izračunati visinu preostale glavnice kredita na dan 30.09.2015. godine na način da se primijeni početno ugovorena kamatna stopa te srednji tečaj švicarskog franka koji je bio važeći na dan solemnizacije osnovnog Ugovora o kreditu /u trenutku isplate kredita. Dakle, utvrditi stanje kredita koje je bilo na dan 30.09.2015. godine prema početnom otplatnom planu, primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, na dan 30.09.2015.god. izračunati razliku između glavnice po Dodatku i glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, da vještak odgovori je li provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (valutne klauzule i promjena kamate), da vještak utvrdi razliku glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30.09.2015.g. iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30.09.2015, i stanja neotplaćene glavnice u CHF, stvarno zatečene na dan 30.09.2015.g. obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita, utvrdi je li provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30.09.2015 i u kojem iznosu, te da napravi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30.09.2015 na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjak sukladno ZOO čl.171. red uračunavanja, i čl. 172. uračunavanje kamata i troškova, imajući u vidu da je na potraživanja temeljem preplaćene kamate i valute do dana 30.09.2015.g obračunata i zakonska zatezna kamata. Ukoliko bi sud smatrao da bi valjalo primijenit koji drugi tečaj npr. tečaj na dan zaključenja ugovora o kreditu ili na dan uplate prvog anuiteta, tužitelj predlaže tada sudu da naloži financijskom vještaku izradu vještačenja i prema tim tečajevima. Slijedom navedenoga, predlaže se usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Činjenice koje su stranke iznijele tijekom glavne rasprave sud, sukladno čl. 299. st. 3. ZPP-a, nije uzeo u obzir, jer stranke ni ne tvrde da te činjenice bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka.

7. Tužitelj je, početno, kondemnatorni (novčani) tužbeni zahtjev bio postavio neodređeno, te, u smislu čl. 186. b st. 3. ZPP-a, zatražio od suda da naloži tuženiku da dostavi isprave potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva.

Nakon što je sud, a nakon dostave tužbe tuženiku, sukladno čl. 325. a st. 1. ZPP-a naložio tuženiku da dostavi isprave potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, tuženik te isprave dostavio, te sud, potom, u smislu čl. 325. a st. 2. u vezi s čl. 165. b st. 4. ZPP-a, pozvao tužitelja da određeno postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev i tužitelj to, prije zaključenja prethodnog postupka, učinio, tuženik se usprotivio preinaci.

Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka, nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika.

Kako je tužitelj u ovom predmetu početno ustao tzv. stupnjevitom tužbom, njegov čin naknadnog postavljanja određenih kondemnatornih tužbenih zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe. Posljedično, ovo tuženikovo protivljenje preinaci tužbe je bez procesnopravnog učinka.

7. Tužitelj je do zaključenja prethodnog postupka kondemnatornim tužbenim zahtjevima zahtijevao isplatu novčanih iznosa od ukupno 145.382,17 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije, 19.295,53 eur sa pripadajućim zateznim kamatama.

Tužitelj je nakon zaključenja prethodnog postupka i provedenog financijskog vještačenja, kondemnatornim tužbenim zahtjevima zatražio isplatu novčanih iznosa od ukupno 20.333,83 eur sa pripadajućim zateznim kamatama. Time je tužitelj povećao svoje kondemnatorne tužbene zahtjeve, te u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinačio tužbu.

Tuženik se usprotivio preinaci tužbe.

Prema čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

Kako se u ovom predmetu radi o sporu po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima, a preinaka tužbe je izvršena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, sud je, temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a, dopustio ovu preinaku.

8. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

9. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 316-82/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 28. lipnja 2005. (6-15), aneks uz ugovor o kreditu broj 316-82/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. siječnja 2016. (16-20). Provedeno je financijsko vještačenje. Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.

10. Uvidom u ugovor o kreditu broj 316-82/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 28. lipnja 2005. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili pravni prednik tuženika (Hypo Alpe – Adria – Bank d.d.), kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik. Ugovor o kreditu je potvrđen dana 03. lipnja 2005. kod javnog bilježnika Đordana Pahovića, iz [adresa], pod brojem OU-580/05-1. Ugovorom o kreditu pravni prednik tuženika je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 103.600,00 CHF u svrhu kupovine stana. Ugovor o kreditu u čl. 2. sadrži odredbu koja glasi: " Banka gospodinu SM, [adresa], rođen: **.**.1971. (tridesetogprosincatisućudevetstosedamdesetprve godine) u skladu s propisima Republike Hrvatske odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 103.600, - CHF (slovima:stotinutritisućešesto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana." Ugovor o kreditu u čl. 3. st. II, drugom pasusu, sadrži odredbu koja glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 494,01 CHF (slovima:četiristodevedesetčetiri švicarskih franaka i 01/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši od 31. kolovoza 2005. (tridesetprvogkolovozadvije tisućepete) godine. Dospijeće svakog slijedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu." Ugovor o kreditu u čl. 3. st. II, trećem pasusu, sadrži odredbu koja glasi:" U razdoblju korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu Banka zaračunava interkalarnu kamatu na kredit u visini redovne kamatne stope iz stavka I ovog članka. Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća." Ugovor o kreditu u čl. 6. sadrži odredbu koja glasi: "Ugovorne strane su suglasne da je Banka 01.05.2006. (prvog svibnja dvijetisućešeste) godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenta u kojoj pripada korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom na ovog ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjeni kamatne stope po odluci banke i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

Kredit iz ugovora o kreditu je tužitelju odobren za kupovinu stana. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je isti sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužitelja, odnosno, njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužitelj u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika (Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je pravni prednik tuženika u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude prema kojoj su povrijeđeni njegovi interesi time što su, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ništetne.

Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, opisane u t. I i II dispozitiva, su ništetne.

Kod prava na utvrđenje ništetnosti pravnog posla ili pojedine njegove odredbe nema zastare.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I i II dispozitiva.

Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu, je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 8.622,09 eur / 64.963,03 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 06. lipnja 2006. 32,16 eur / 242,33 kn, 06. srpnja 2006. 32,04 eur / 241,44 kn, 04. kolovoza 2006. 31,88 eur / 240,18 kn, 05. rujna 2006. 32,03 eur / 241,35 kn, 04. listopada 2006. 32,04 eur / 241,39 kn, 03. studenog 2006. 31,97 eur / 240,88 kn, 05. prosinca 2006. 31,80 eur / 239,60 kn, 04. siječnja 2007. 31,51 eur / 237,38 kn, 06. veljače 2007. 31,28 eur / 235,69 kn, 06. ožujka 2007. 31,26 eur / 235,53 kn, 04. travnja 2007. 31,27 eur / 235,62 kn, 04. siječnja 2007. 30,86 eur / 232,50 kn, 05. lipnja 2007. 30,53 eur / 230,04 kn, 04. srpnja 2007. 30,30 eur / 228,26 kn, 03. kolovoza 2007. 30,48 eur / 229,62 kn, 04. rujna 2007. 30,62 eur / 230,74 kn, 04. listopada 2007. 49, 57 eur / 373,47 kn, 05. studenog 2007. 49,45 eur / 372,60 kn, 05. prosinca 2007. 50,05 eur / 377,13 kn, 04. siječnja 2008. 49,78 eur / 375,04 kn, 05. veljače 2008. 50,66 eur / 381,67 kn, 04. ožujka 2008. 51,14 eur / 385,29 kn, 03. travnja 2008. 120,11 eur / 769,36 kn, 29. siječnja 2008. 99,57 eur / 750,19 kn, 24. lipnja 2008. 98,55 eur / 742,53 kn, 30. srpnja 2008. 99,74 eur / 751,52 kn, 04. rujna 2008. 97,92 eur / 737,76 kn, 15. rujna 2008. 97,98 eur / 738,21 kn, 03. listopada 2008. 99,01 eur / 746,01 kn, 08. prosinca 2008. 107,04 eur / 806,50 kn, 09. prosinca 2008. 101,61 eur / 765,59 kn, 04. veljače 2009. 119,63 eur / 901,35 kn, 18. veljače 2009. 120,76 eur / 909,86 kn, 06. ožujka 2009. 121,25 eur / 913,57 kn, 07. travnja 2009. 119,77 eur / 902,37 kn, 06. siječnja 2009. 120,00 eur / 904,16 kn, 04. lipnja 2009. 117,75 eur / 887,20 kn, 07. srpnja 2009. 116,09 eur / 874,65 kn, 04. kolovoza 2009. 116,48 eur / 877,62 kn, 04. rujna 2009. 117,29 eur / 883,74 kn, 05. listopada 2009. 117,17 eur / 882,84 kn, 05. studenog 2009. 116,27 eur / 876,03 kn, 04. prosinca 2009. 117,86 eur / 887,98 kn, 05. siječnja 2010. 119,11 eur / 897,40 kn, 04. veljače 2010. 120,91 eur / 911,01 kn, 04. ožujka 2010. 120,44 eur / 907,46 kn, 06. travnja 2010. 122,90 eur / 925,98 kn, 14. svibnja 2010. 122,37 eur / 922,03 kn, 06. srpnja 2010. 123,25 eur / 928,61 kn, 12. srpnja 2010. 131,22 eur / 988,67 kn, 25. kolovoza 2010. 129,51 eur / 975,79 kn, 21. rujna 2010. 134,99 eur / 1.013,35kn, 05. studenog 2010. 132,69 eur / 999,73 kn, 05. siječnja 2011. 129,83 eur / 978,20 kn, 04. ožujka 2011. 135,67 eur / 1.022,20 kn, 17. ožujka 2011. 127,51 eur / 960,75 kn, 17. ožujka 2011. 122,71 eur / 924,55 kn, 17. ožujka 2011. 124,47 eur / 937,81 kn, 05. svibnja 2011. 122,29 eur / 921,38 kn, 09. svibnja 2011. 122,60 eur / 923,70 kn, 05. srpnja 2011. 131,45 eur / 990,44 kn, 05. srpnja 2011. 135,25 eur / 996,44 kn, 19. kolovoza 2011. 139,61 eur / 1.051,88 kn, 10. listopada 2011. 135,71 eur / 1.022,48 kn, 11. studenog 2011. 131,44 eur / 990,32 kn, 06. prosinca 2011. 99,20 eur / 747,41 kn, 05. siječnja 2012. 98,87 eur / 744,90 kn, 06. veljače 2012. 100,30 eur / 755,72 kn, 06. veljače 2012. 101,54 eur / 765,06 kn, 05. travnja 2012. 101,63 eur / 765,76 kn, 04. svibnja 2012. 100,66 eur / 758,41 kn, 05. svibnja 2012. 101,18 eur / 762,34 kn, 07. lipnja 2012.101,52 eur / 764,93 kn, 05. srpnja 2012. 100, 74 eur / 759,00 kn, 06. kolovoza 2012. 100,84 eur / 759,76 kn, 06. rujna 2012. 100,23 eur / 755,17 kn, 06. studenog 2012. 99,02 eur / 743,03 kn, 06. prosinca 2012. 100,14 eur / 754/54 kn, 06. prosinca 2012. 100,63 eur / 758,23 kn, 08. siječnja 2013. 100,12 eur / 754,35 kn, 15. veljače 2013. 97,76 eur / 736,55 kn, 13. ožujka 2013. 99,60 eur / 750,45 kn, 18. travnja 2013. 99,68 eur / 751,04 kn, 15. svibnja 2013. 98,83 eur / 744,65 kn, 11. lipnja 2013. 96,36 eur / 726,19 kn, 08. srpnja 2013. 96,23 eur / 725,07 kn, 08. kolovoza 2013. 96,71 eur / 728,69 kn, 06. rujna 2013. 97,54 eur / 734,91 kn, 07. listopada 2013. 98,73 eur / 743,86 kn, 13. prosinca 2013. 97,96 eur / 738,09 kn, 13. prosinca 2013. 98,33 eur / 740,86 kn, 12. veljače 2014. 98,76 eur / 744,09 kn. Istim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 5.894,43 eur / 44.411,66 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 06. rujna 2005. 3,56 eur / 26,81 kn, 05. listopada 2005. 4,28 eur / 32,21 kn, 04. studenog 2005. 4,31 eur / 32,44 kn, 06. prosinca 2005. 4,95 eur / 37,29 kn, 05. siječnja 2006. 2,88 eur / 21,69 kn, 07. veljače 2006. 0,78 eur /5,88 kn, 08. prosinca 2008. 8,63 eur / 65,00 kn, 04. veljače 2009. 12,45 eur / 93,81 kn, 18. veljače 2009. 15,27 eur / 115,05 kn, 06. ožujka 2009. 16,54 eur / 124,65 kn, 07. travnja 2009. 13,04 eur / 98,22 kn, 06. svibnja 2009. 13,71 eur / 103,29 kn, 04. lipnja 2009. 8,35 eur / 62,88 kn, 07. srpnja 2009. 4,39 eur / 33,11 kn, 04. kolovoza 2009. 5,44 eur / 41,02 kn, 04. rujna 2009. 7,53 eur / 56,73 kn, 05. listopada 2009. 7,35 eur / 55,38 kn, 05. studenog 2009. 5,24 eur / 39,50 kn, 04. prosinca 2009. 9,20 eur / 69,30 kn, 05. siječnja 2010. 12,37 eur / 93,22 kn, 04. veljače 2010. 16,89 eur / 127,23 kn, 04. ožujka 2010. 15,85 eur / 119,45 kn, 06. travnja 2010. 21,98 eur / 165,64 kn, 14. svibnja 2010. 20,82 eur / 156,90 kn, 06. srpnja 2010. 23,09 eur / 173,99 kn, 12. srpnja 2010. 42,71 eur / 321,81 kn, 25. kolovoza 2010. 38,68 eur / 291,44 kn, 21. rujna 2010. 51,03 eur / 384,47 kn, 05. studenog 2010. 46,77 eur / 352,42 kn, 05. siječnja 2011. 39,92 eur / 300,79 kn, 04. ožujka 2011. 54,41 eur / 409,49 kn, 17. ožujka 2011. 73,70 eur / 555,33 kn, 17. ožujka 2011. 60,52 eur / 455,97 kn, 17. ožujka 2011. 65,61 eur / 494,33 kn, 05. svibnja 2011. 59,72 eur / 449,99 kn, 09. svibnja 2011. 60,81 eur / 458,18 kn, 05. srpnja 2011. 85,79 eur / 846,42 kn, 05. srpnja 2011. 88,24 eur / 664,88 kn, 19. kolovoza 2011. 109,14 eur / 822,30 kn, 10. listopada 2011. 98,44 eur / 741,67 kn, 11. studenog 2011. 86,72 eur / 653,36 kn, 06. prosinca 2011. 87,58 eur / 659,86 kn, 05. siječnja 2012. 86,87 eur / 653,03 kn, 06. veljače 2012. 92,43 eur / 696,42 kn, 06. veljače 2012. 97,46 eur / 734,28 kn, 05. travnja 2012. 98,15 eur / 739,49 kn, 04. svibnja 2012. 94,70 eur / 713,51 kn, 05. svibnja 2012. 97,06 eur / 731,31 kn, 07. lipnja 2012. 98,68 eur / 743,52 kn, 05. srpnja 2012. 96,01 eur / 723,38 kn, 06. kolovoza 2012. 96,74 eur / 728,87 kn, 06. rujna 2012. 94,74 eur / 713,80 kn, 06. studenog 2012. 90,45 eur / 681,52 kn, 06. prosinca 2012. 95,13 eur / 716,76 kn, 06. prosinca 2012. 93,79 eur / 733,78 kn, 08. siječnja 2013. 95,78 eur / 721,68 kn, 15. veljače 2013. 87,01 eur / 655,58 kn, 13. ožujka 2013. 94,50 eur / 712,03 kn, 18. travnja 2013. 95,18 eur / 717,12 kn, 15. svibnja 2013. 92,27 eur / 695,22 kn, 11. lipnja 2013. 83,18 eur / 626,72 kn, 08. srpnja 2013. 82,97 eur / 825,12 kn, 08. kolovoza 2013. 85,23 eur / 642,16 kn, 06. rujna 2013. 88,84 eur / 669,39 kn, 07. listopada 2013. 93,84 eur / 707,04 kn, 13. prosinca 2013. 91,30 eur / 687,89 kn, 13. prosinca 2013. 93,14 eur / 701,77 kn, 12. veljače 2014. 95,23 eur / 717,50 kn, 11. ožujka 2014. 98,93 eur / 745,36 kn, 11. travnja 2014. 101, 71 eur / 766,30 kn, 12. svibnja 2014. 100,80 eur / 759,45 kn, 11. lipnja 2014. 97,72 eur / 736,28 kn, 11. lipnja 2014. 96,74 eur / 728,55 kn, 11. srpnja 2014. 97,18 eur / 732,20 kn, 11. kolovoza 2014. 100,67 eur / 758,50 kn, 11. rujna 2014. 103,61 eur / 780,64 kn, 10. listopada 2014. 103,00 eur / 776,05 kn, 11. studenog 2014. 105,54 eur / 795,19 kn, 11. prosinca 2014. 107,27 eur / 808,20 kn, 12. siječnja 2015. 106,25 eur/ 800,54 kn, 10. veljače 2015. 106,53 eur / 802,67 kn, 10. ožujka 2015. 106,53 eur / 802,67 kn, 10. travnja 2015. 106,53 eur / 802,67 kn, 08. svibnja 2015. 106,53 eur / 802,67 kn, 09. lipnja 2015. 106,53 eur / 802,67 kn, 08. srpnja 2015. 106,53 eur / 802,67 kn, 07. kolovoza 2015. 106,53 eur / 802,67 kn, 08. rujna 2015. 106,53 eur / 802,67 kn.

Zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik bi, sukladno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, dalje: ZOO/91) bio dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope i promjene tečaja.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 214. ZOO-a/91, bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. ZOO-a/91 i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05).

Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu broj 316-82/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. siječnja 2016., utvrđeno je da su pravni prednik tuženika, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik, navedenog dana sklopili aneks ugovoru o kreditu (dalje: aneks). Aneksom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste. Stranke su aneksom izvršile tzv. konverziju.

Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur sklapanjem aneksa izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Tzv. konverzija, odnosno, potpisivanje aneksa između stranaka nije od značaja za postavljene kondemnatorne tužbene zahtjeve, budući da se, niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti aneksom, izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, te ugovarale valutnu klauzulu.

Glavni motiv i ratio legis ZIDZOPK-a bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Dodatkom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanje istog, odnosno, njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, kao ni preplate zbog promjene tečaja, a do kojih preplata je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Kao što je rečeno, čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

Stoga, činjenica da su stranke sklopile aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na utvrđenje da je tužitelju vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope, te razliku nastalu zbog promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Zato je valjalo utvrditi da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, te razlika između tečaja švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, te ukoliko postoji visinu istih, kao i da li je utvrđenom preplatom iz sklopljenog dodatka izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično.

Financijskim vještačenjem je utvrđeno sljedeće: 1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno, da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 8.622,09 eur, 2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika više uplatio 5.894,43 eur, 3. tužitelj sa svojim realiziranim uplatama nije dosegnuo iznos potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom eur kreditu, te tako utvrđeni manjak iznosi 1.144,72 eur. Konverzija je provedena sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te je na taj način tužitelj matematički izjednačen s jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u eur. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznosi koji su iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnosti promjene kamate i valutne klauzule, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim s valutnom klauzulom eur, ali ne i sa CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom. Posljedično, tuženik na ime obeštećenja, duguje tužitelju iznose utvrđene pod t. 1., 2. i 3.

Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao stručan i točan, ali s napomenom da je nepotpun (jer da je sud svojim rješenjem trebao naložiti vještaku i izračun visine preostale glavnice kredita na dan 30. rujna 2015., kao i obračunate iznose zakonske zatezne kamate na pozitivne iznose preplate po valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do izračuna konverzije).

Tuženik, u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, u bitnom, prigovara izračunu koji se odnosi na razliku zbog promjene kamatne stope, jer da je vještak razliku računao na način da je usporedio samo iznose kamata i preračunao u kune po tekućem tečaju. Da bi se ispravno prikazala predmetna razlika, potrebno da je usporediti anuitete po primijenjenom otplatnom planu i anuitete po početno ugovorenim uvjetima i preračunati u kune po tečaju na dan isplate kako bi se isključile tečajne razlike. Naime, promjena kamatne stope da uzrokuje promjenu visine ukupnog anuiteta, a ne samo kamate koja da je dio anuiteta, pa da metoda koju je primijenio vještak nije ispravna. Slijedom navedenog, vještak da je dobio pogrešnu razliku po osnovi promjene kamatne stope, a nastavno i pogrešan izračun zatezne kamate na predmetne razlike. Nadalje, tuženik osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna, budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit. U obzir da se može uzeti isključivo sveukupna razlika, odnosno, onaj izračun koji uključuje razliku u svakom pojedinom anuitetu, pa tako i tzv. negativne razlike. Tuženik ne osporava sam matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka.

Vezano za tužiteljeve navode o nepotpunosti nalaza i mišljenja vještaka, sud je vještaku naložio vještačenje s obzirom na činjeničnu osnovu na koju se tužitelj pozivao do zaključenja prethodnog postupka, pa nalaz i mišljenje vještaka nisu nepotpuni. Što se tiče prigovora tuženika, vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po redovnom kreditu zbog promjene kamatne stope i tečajnih razlika. Sud nije naložio vještaku da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, jer tuženik tokom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev ili prigovor u tom pravcu. Nadalje, način i metoda izračuna koje je vještak primijenio su upravo način i metoda potrebni za utvrđenje da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, razlika između tečaja CHF na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, kolika je visina istih, kao i je li utvrđenom preplatom iz sklopljenog dodatka izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično, te je u skladu sa naloženim mu vještačenjem, kao i čl. 171. i 172. ZOO-a.

Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim, temeljitim i stručnim. Tužitelj prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik ne osporava sam matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, već tek metodu koju je koristio, a koju sud, iz navedenih razloga prihvaća. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Kraj izloženog, tuženik duguje tužitelju novčane iznose iz t. III, IV i VI dispozitiva sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana provedbe konverzije do isplate.

Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž 7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Iz činjenične osnove na koju se tužitelj pozivao do zaključenja prethodnog postupka ne proizlazi da tužitelju pripada i eventualna razlika u glavnici nastala kod konverzije (tužitelj se na to do zaključenja prethodnog postupka nije ni pozivao), pa onda ni osnovanost tužbenog zahtjeva iz t. V dispozitiva. Osim toga, tužitelju ni ne pripada pravo na eventualnu razliku glavnice, jer su se o visini glavnice utvrđene sklapanjem aneksa stranke međusobno suglasile i on nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača (tako i ŽS u Puli-Pola, Gž-1063/2025-2 od 15. prosinca 2025.).

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. III-VI dispozitiva presude.

11. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Stranke su djelomično uspjele u ovoj parnici.

Prema čl. 154. st. 2. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon čega će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačnom postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

Vrijednost predmeta spora, s obzirom na konačno postavljene tužbene zahtjeve, iznosi ukupno 21.961,09 eur (vrijednost predmeta spora deklaratornih tužbenih zahtjeva iznosi ukupno 1.327,26 eur, a kondemnatornih ukupno 20.633,83 eur).

Tužitelj je uspio s tužbenim zahtjevima čija vrijednost predmeta spora iznosi ukupno 17.288,50 eur, a tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev čija je vrijednost predmeta spora 4.672,59 eur. Shodno tome, ukupan uspjeh tužitelja u ovoj parnici je 78,72 %, a tuženika 21,28 %. Razlika njihovih uspjeha iznosi 57,44 %.

Tužitelju su, s obzirom na vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih radnji, kao svrhoviti za vođenje postupka, priznati sljedeći troškovi: za sastav tužbe 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za sastav podneska od 16. studenog 2022. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 21. svibnja 2025. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav žalbe podnesene 14. svibnja 2025. 625,00 eur (Tbr. 10. t. 1.), za sastav podneska od 07. svibnja 2026. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 15. svibnja 2026. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 706,25 eur (Tbr. 46.), za vještačenje 693,56 eur i za sudsku pristojbu na tužbu 53,09 eur, ili ukupno 4.277,90 eur.

Tužitelju nisu priznati troškovi sastava opomene pred tužbu, jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da prethodna opomena pred tužbu nije procesna pretpostavka za ovaj parnični postupak. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava tužbe u dijelu iznad priznatog, jer je u vrijeme poduzimanja ove radnje vrijednost predmeta spora iznosila 1.327,26 eur. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju u dijelu iznad priznatog. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 29. travnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti usmeno na ročištu za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 24. siječnja 2026., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući das je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti već u tužbi i podnesku od 16. studenog 2022., za sastav kojih su mu priznati troškovi. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 24. ožujka 2026., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 30. travnja 2026., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti usmeno na ročištu za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu, jer te troškove nije imao, budući da na tom ročištu nije bio zastupan (njegov punomoćnik nije pristupio na to ročište). Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi vještačenja u dijelu iznad priznatog, jer te troškove nema, budući da su isti iznosili onoliko koliko mu je priznato (ostatak položenog predujma biti će mu vraćen). Nisu mu priznati troškovi sudskih pristojbi na presudu i žalbu, jer te troškove nema, budući da je, temeljem čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama, oslobođen plaćanja ovih pristojbi. Nisu mu priznati troškovi prijevoza njegovog punomoćnika na relaciji [adresa] (3x), jer troškovi zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi parnica mogu iznositi samo onoliko koliko bi iznosili i troškovi odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, a taj odvjetnik ne bi imao te troškove. Nisu mu priznati troškovi izbivanja iz pisarnice njegovog odvjetnika, jer je njegov odvjetnik izbivao iz pisarnice upravo da bi zastupao tužitelja na ročištima, zbog čega je ostvario nagradu za to zastupanje, a za koja ročišta su tužitelju priznati troškovi zastupanja.

Kao što je rečeno, postotak koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici iznosi 57,44 %. 57,44 % ukupnih troškova priznati tužitelju iznosi 2.457,22 eur.

Tužitelju na pripadajuće troškove, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate, tekuće od dana donošenja odluke, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. VII i VIII dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 02. lipnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.