REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-404/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužiteljice SŽŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Vlatka Glad-Zakšek, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika, 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012481439 od 7. svibnja 2007. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita, potvrđenog kod Javnog bilježnika Biserke Lovrić iz Zagreba 21. svibnja 2007. pod brojem OV-6438/07, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna".

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 554,37 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 31. svibnja 2007. do isplate, i to po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope(kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelj ici troškove parničnog postupka u iznosu od 239,81 eura sa zateznim kamatama tekućim od 2. lipnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 7. svibnja 2007.godine sklopila Ugovor o kreditu broj 9012481439 koji je potvrđen 21. svibnja 2007. po Javnom bilježniku Biserki Lovrić iz Zagreba pod brojem OV-6438/07 (u daljnjem tekstu: Ugovor), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 188.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navedeni Ugovor sadrži odredbe o tzv. „Ulaznoj naknadi“ koje su bez pravnog učinka. U članku 12.3. Ugovora navedeno je: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna. Navedene odredbe tužiteljica predlaže utvrditi ništetnim i bez pravnih učinaka. Tužiteljica ističe da njoj kao prosječnom potrošaču prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije omogućeno pregovarati s tuženikom, navedene ugovorne odredbe nalazile su se na tipskom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja te joj nije pojašnjeno niti u čemu se sastoji naknada za obradu kredita, visina iste, koji su to troškovi koje tuženik ima. Dakle, banka je tužiteljici jednostrano nametnula dodatnu obavezu, a da nije na jasan i razumljiv način opravdala plaćanje određene naknade i iznosa takve naknade. Slijedom navedenoga, tuženik je kao trgovac postupio suprotno temeljnim načelima obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja te je tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj koji je prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka . Ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, da naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 554,37 EUR s pripadajućim zateznim kamatama te da naloži tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva i navodi da odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, dok iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno, a u vrijeme sklapanja Ugovora naplata naknade za obradu kredita bila je redoviti trošak kreditiranja. Sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom na to da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora znala da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristala. Ističe prigovor zastare te navodi da ugovorna odredba o obradi kreditnog zahtjeva nije prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, a činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Tuženik je tužiteljici osporio i status potrošača te je naveo da je bila svjesna ekonomskog značenja ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te da se tužiteljici naloži naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak.

2.2. U daljnjem tijeku postupka stranke su suglasno navele kako je ulazna naknada naplaćena u iznosu od 554,37 eura te da zatezne kamate na navedeni iznos teku od

31. svibnja 2007. do isplate.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor (list 5-17 spisa) te je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice (list 49 spisa). Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22., 155/23 i 146/25 dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 7. svibnja 2007. sklopile Ugovor i da je čl. 12. st. 3. Ugovora tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da je tužiteljici 31. svibnja 2007. naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 554,37 EUR, što je predstavljalo 0,50% iznosa odobrenog kredita.

6. Sporno je da li je predmetna odredba ugovora ništetna, ima li tužiteljica status potrošača, je li potraživanje tužiteljice u zastari te je sporna i aktivna legitimacija tužiteljice.

7.1. Iz sadržaja odredbe čl. 12.3. Ugovora proizlazi da se korisnik kredita obvezuje isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

7.2. Stranke su suglasno navele da je predmetna naknada naplaćena 31. svibnja 2007. u iznosu od 554,37 EUR.

7.3. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je pročitala predmetni ugovor o kreditu prije nego što ga je potpisala. Nije joj bila jasna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita, niti kakvi troškovi banke se podmiruju plaćanjem navedene naknade. To joj nije objasnio nitko od djelatnika tuženika. O toj odredbi kao i o ostalim odredbama predmetnog ugovora nije se moglo pregovarati s obzirom na to da je sklapanje ugovora bilo po principu "uzmi ili ostavi". Predmetni kredit podigla je radi rješavanja stambenog pitanja, a nikada nije bila vlasnica OPG-a, obrta ili trgovačkog društva. Tuženik je sastavio predmetni ugovor o kreditu. Ni je pitala djelatnike tuženika što navedena naknada predstavlja. Pokušala je pregovarati s djelatnicom tuženika o visini kamatne stope, ali ista joj je rekla da nije moguće pregovarati o navedenom, kao niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora te joj je rečeno "ako joj ne paše da niti ne uzima kredit". Naknada joj je naplaćena na način da je taj iznos odbijen od iznosa kredita, a rate kredita plaćala je osobno. U braku je bila prije sklapanja navedenog ugovora, a to je i danas.

7.4. Slijedom navedenog, iz sadržaja Ugovora i iskaza tužiteljice proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

9.1. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud je utvrdio da tužiteljici nije pružena prilika pregovarati o uvjetima Ugovora, a sve da joj je i pružena, ne bi mogla postići da se bilo što u Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ako su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ako prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Tuženik, suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, iako je to bio dužan prema pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP.

9.2. Plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto se odnosi i na ostale naknade koje se utvrđuju prema Odluci banke, jer tužiteljica o tome nije imala mogućnost niti pregovarati, a ni po čemu joj iz takve odredbe nije moglo biti poznato koliko će iznositi naknada koju će biti dužna platiti. Tuženik nije niti pokušao dokazati da je tužiteljica bila informirana o svrsi sporne naknade te na tu okolnost nije niti predložio saslušanje djelatnika banke koji je osobno sudjelovalo prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom. S obzirom na zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu predmetnom odredbom Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.3. U odnosu na prigovor tuženika da je predmetna odredba Ugovora bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, valja reći da i čl. 84. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu čl. 12. st. 3. predmetnog Ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

9.4. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom na to da na temelju takve formulacije tužiteljica nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna platiti naknadu. Na tom tragu je i odluka Vrhovnog suda RH posl. br. Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.5. Neosnovan je i prigovor da tužiteljica nije imala svojstvo potrošača. Naime, valja reći da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta iz čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP i to: (1) da se radi o fizičkoj osobi i (2) da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nije sporno da je tužiteljica fizička osoba, dok je sud na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da ista ima položaj potrošača, pa je na tuženiku bio teret dokazivanja suprotnog (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.) te je samim time kao neosnovan odbijen i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice.

10. Slijedom navedenog, s obzirom na to da se o odredbi čl. 12.3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP, pa je ista utvrđena ništetnom te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

11.1. Kako je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna , ona se među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. U skladu s odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Imajući u vidu da među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva , sud je tužiteljici dosudio iznos plaćene naknade u iznosu od 544,37 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Također, među strankama nije bilo sporno da je predmetna naknada naplaćena 31. svibnja 2007.

11.2. Tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utuženi iznos. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je već prilikom sklapanja Ugovora bio nepošten s obzirom na to da je kao osoba, koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora nepoštena odnosno ništetna, pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženog iznosa.

11.3. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate, dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

11.4. Zato je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

12. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja s obzirom na to da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena i na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.). Zato u ovome slučaju nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja za povrat isplaćenih naknada s obzirom na to da je tek u ovome postupku utvrđena ništetnost predmetne odredbe Ugovora.

13. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP u skladu s vrijednosti predmeta spora (554,37 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50 bodova (Tbr. 7.1. Tarife) i trošak pristupa na ročište koje je održano 23. travnja 2026. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 EUR iznosi 200,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i na presudu u iznosu od 26,54 EUR. Slijedom navedenog, tužiteljici je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 239,81 EUR sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP -a, po visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki IV. izreke.

U Zagrebu 2. lipnja 2026.

Sudac:

Ivan Bešlić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po pun.

- tuženik po pun.