REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

P-242/2024-99

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužitelja HOTEL AMFITEATAR d.o.o. Pula, Amfiteatarska 6, OIB: 80794419575, kojeg zastupa punomoćnik UJ, odvjenik u Puli, Dobrilina 9, protiv tuženika TIMIA d.o.o. Rijeka, Korzo 30, OIB: 53834244574, kojeg zastupa punomoćnica Nela Šuša, odvjetnica u Rijeci, Janeza Trdine 2/IV, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 20. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 2. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku TIMIA d.o.o. Rijeka, Korzo 30, OIB: 53834244574, isplatiti tužitelju HOTEL AMFITEATAR d.o.o. Pula, Amfiteatarska 6, OIB: 80794419575, iznos od 44.900,13 eura (338.300,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana podnošenja tužbe pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Nalaže se tuženiku TIMIA d.o.o. Rijeka, Korzo 30, OIB: 53834244574, naknaditi tužitelju HOTEL AMFITEATAR d.o.o. Pula, Amfiteatarska 6, OIB: 80794419575, trošak parničnog postupka u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.“

II. Nalaže se tužitelju HOTEL AMFITEATAR d.o.o. Pula, Amfiteatarska 6, OIB: 80794419575, naknaditi tuženiku TIMIA d.o.o. Rijeka, Korzo 30, OIB: 53834244574, trošak parničnog postupka u iznosu od 20.382,95 eura (dvadeset tisuća tristo osamdeset i dva eura i devedeset i pet centi) u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je tuženik za njega u razdoblju od 2014. do prosinca 2017. obavljao poslove računovodstva te je imao ovlaštenje na tužiteljevim potpisnim kartonima u banci i mogao je obavljati plaćanja s tužiteljevih računa. Zloupotrebljavajući tužiteljevo povjerenje, tuženik je bez znanja i odobrenja tužitelja te bez pravnog temelja vršio prijenose sredstava s tužiteljevog računa na račun tuženika te je za takve prijenose kao opis plaćanja fiktivno upisivao "povrat pozajmice". Na taj način tuženik je bez pravnog osnova, a na štetu tužitelja stekao ukupan iznos od 338.300,00 kn. Naime, tuženik je s bankovnih računa tužitelja neosnovano izvršio isplatu u svoju korist u visini od ukupno 708.000,00 kn, od kojeg je iznosa izvršio povrat u iznosu od 369.700,00 kn iz čega proizlazi da je neosnovano stekao iznos od 338.300,00 kn (708.000,00 – 369.700,00). Zato je tužitelj tužbom zatražio isplatu preostalog iznosa kojeg je tuženik sebi neosnovano isplatio i kojeg je zadržao.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik nije osporavao da je vodio poslove računovodstva za tužitelja u razdoblju od 2014. do 2017. godine, ali je osporio činjenicu prema kojoj tužitelj nije imao uvid u plaćanja koja su se za tužitelja obavljala te je osporio činjenicu prema kojoj je imao ovlaštenje na tužiteljevim potpisnim kartonima. Suprotno tužiteljevim navodima, on je imao uvid u sva izvršena plaćanja, a u ime zastupnika po zakonu tužitelja vođenje poslova komunikacije s računovodstvom obavljao je GJ. Naveo je kako je tužitelj imao račune u više poslovnih banaka, a sva plaćanja koja je vršio tuženik bila su po nalogu tužitelja tj. njegovog tadašnjeg zastupnika po zakonu. Tuženik je posebno ukazao na to da je 31. listopada 2014. tužitelju isplatio iznos od 18.000,00 kn na temelju Ugovora o zajmu i to na račun tužitelja u Veneto banci, a 22. listopada 2014. isplatio mu je temeljem Ugovora o pozajmici i iznos od 30.000,00 kn na isti račun. Nadalje je naveo kako je u ime tužitelja, po osnovi Ugovora o pristupu dugu između tužitelja i ĐJ od 13. lipnja 2016. za tužitelja platio iznos od 60.000,00 kn u korist računa ĐJ, a tužitelj je kao pristupatelj dugu taj iznos bio dužan vratiti tuženiku. Temeljem Ugovora o cesiji između trgovačkog društva GLOBAL NEKRETNINE d.o.o., tuženika i tužitelja od 26. studenoga 2014. tuženik je (za tužitelja) izvršio isplatu iznosa od 181.271,48 kn u korist računa GLOBAL NEKRETNINE d.o.o. Osim toga, tuženik je po osnovi Ugovora o pristupu dugu između trgovačkog društva AMBER FAST FOOD d.o.o. i tuženika od 24. travnja 2014. platio potraživanje prema društvu CAMP MARZI d.o.o. u iznosu od 22.900,00 kn. Kako trgovačko društvo AMBER FAST FOOD d.o.o. nije vratilo tuženiku dug, taj dug je preuzeo tužitelj temeljem Ugovora o cesiji od 10. studenoga 2014. Konačno, tuženik je platio za tužitelja i po osnovi Ugovora o pristupu dugu između GLOBAL NEKRETNINE d.o.o. i tuženika od 11. ožujka 2015. iznos od 20.655,09 kn te je 10. srpnja 2014. za tužitelja platio društvu DURAVIT d.o.o. iznos od 2.222,52 kn. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod navoda iz tužbe. Osporavao je potpis osobe koja je u ime tužite lja potpisala Ugovore na koje se pozivao tuženik (Ugovori o cesiji i Ugovori o pristupu dugu). Isticao je kako su Ugovor o pozajmici od 31. listopada 2014. i 22. listopada 2014., Ugovor o pristupu dugu od 13. lipnja 2016., Ugovor o cesiji od 26. studenoga 2014. te Ugovor o cesiji od 10. studenoga 2014. sastavljeni isključivo u svrhu ovog postupka na što ukazuje korištenje pogrešnog pečata tužitelja, pogrešna adresa sjedišta tužitelja te pogrešan navod o osobi direktora tužitelja. Podneskom od 1. lipnja 2023. specificirao je tužbeni zahtjev, postavljajući ga u valuti euro.

4. Tuženik je u nastavku postupka ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu, ističući kako ne postoji tražbina tužitelja prema tuženiku jer je ona prestala djelomično povratom zajma, a djelomično uplatama koje je tuženik izvršio trećim osobama, umjesto tužitelja.

5. Presudom ovog suda poslovni broj P-469/2020-62 od 4. srpnja 2023. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 338.300,00 kn/44.900,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 14. veljače 2019. do isplate te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka.

6. Rješenjem Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-3672/2023-2 od 3. travnja 2024. ukinuta je navedena presuda ovog suda te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

7. U ponovljenom postupku sud je izveo dokaze uvidom u potvrdu o uplatama i isplatama Erste & Steiermarkische bank d.d. (stranica 4 i 5 spisa), promet po računu Zagrebačka banke d.d. (stranica 6 spisa), dopis tužitelja Poreznoj upravi (stranica 7 spisa), podatke o računima tužitelja (stranica 19 spisa), izvod iz sudskog registra za tužitelja (stranica 20 do 22 spisa), Ugovor o pozajmici od 31. listopada 2014. (stranica 23 spisa), izvadak računa broj 14/2014 (stranica 24 spisa), Ugovor o pozajmici od 22. listopada 2014. (stranica 25 spisa), izvadak računa broj 10/2014 (stranica 26 spisa), Ugovor o pristupu dugu od 13. lipnja 2016. (stranica 27 spisa), izvod prometa po računu od 2. travnja 2019. (stranica 28 spisa), Ugovor o cesiji od 26. studenoga 2014. (stranica 29 spisa), izvod prometa po računu od 16. ožujka 2019. (stranica 30 spisa), izvadak računa broj 22/2014 (stranica 31 spisa), Ugovor o cesiji od 10. studenoga 2014. (stranica 32 spisa), Ugovor o pristupu dugu (stranica 33 spisa), izvod prometa po računu od 17. travnja 2019. (stranica 34 i 35 spisa), Ugovor o pristupu dugu od 24. travnja 2014. (stranica 36 i 37 spisa), podatke iz Jedinstvenog registra računa za tuženika (stranica 56 spisa), dopis Podravske banke od 30. prosinca 2020. (stranica 57 spisa), podatke iz Jedinstvenog registra računa za tužitelja (stranica 62 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za trgovačko društvo AMBER FAST FOOD d.o.o. (stranica 153 do 157 spisa), konto kartice tuženika (stranica 158 do 174 spisa), izvod prometa po računu za trgovačko društvo GLOBAL NEKRETNINE d.o.o. (stranica 270 do 278 spisa). U postupku su saslušani u svojstvu svjedoka GJ, ĐJ, RJ, SJ te zastupnica po zakonu tuženika VJ. Provedena su i vještačenja po vještacima financijske struke Bibici Milat i AJ.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP), sud je u ponovljenom postupku utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Među strankama nije sporno da je tuženik za tužitelja obavljao računovodstvene usluge u razdoblju od 2014. do prosinca 2017. godine. Nesporno je i da je vršio prijenos novčanih sredstava s računa tužitelja na svoj račun. Sporno je , postoji li valjana pravna osnova za prijenos novčanih sredstava koje je tuženik s računa tužitelja prenosio na svoj račun. Sporno je i je li tuženik vratio tužitelju iznose koji su preneseni na tuženikov račun, odnosno je li mu vratio te iznose izravnim isplatama na račun tužitelja ili isplatama trećim osobama po nalogu i u dogovoru s tužiteljem. Posljedično, sporno je, je li tuženik osnovano ili bez valjane pravne osnove stekao iznos kojeg tužitelj od njega potražuje u ovom postupku (338.300,00 kn/44.900,12 eura).

10. Naime, tuženik je svoje osporavanje tužbenog zahtjeva utemeljio na činjeničnim tvrdnjama prema kojima je tuženik za tužitelja i po njegovom nalogu vršio plaćanja trećim osobama kojim plaćanjima je zapravo zatvarao svoje obveze prema tužitelju . Dakle, u ovom postupku trebalo je utvrditi (među ostalim) je li tuženik vršio sporne isplate trećim osobama po tužiteljevom nalogu, je li za to imao potrebno ovlaštenje od tužitelja te postoji li, posljedično tome, dugovanje tuženika prema tužitelju koje je predmet ovog postupka ili je tuženik isplatama trećim osobama namirio tražbinu prema tužitelju.

11. U ponovljenom postupku sud je proveo dokaz (ponovnim) vještačenjem po vještaku ekonomske struke AJ. Iz nalaza i mišljenja vještaka AJ proizlazi da je tuženik u razdoblju od 2014. do prosinca 2017. vršio prijenos novčanih sredstava s računa tužitelja na svoj račun (a koje isplate se ne odnose na plaćanje računa za knjigovodstvene usluge koje je tuženik obavljao za tužitelja) u ukupnom iznosu od 774.655,09 kn. U istom razdoblju od početka 2014. do prosinca 2017. tuženik je sa svog računa uplatio na račun tužitelja iznos od 417.700,00 kn. Dodatno, 2018. godine, tuženik je sa svog računa izvršio uplatu na račun tužitelja u visini od 50.000,00 kn. Dakle, od ukupnog iznosa od 774.655,09 kn, uplaćenog na račun tuženika, tužitelju je direktno vraćen iznos od 467.700,00 kn (417.700,00 + 50.000,00 kn). Preostali iznos, do ukupnog iznosa od 774.655,09 kn, tuženik tvrdi da je također vratio tužitelju, ali isplatom trećim osobama čiji je dužnik bio tužitelj, i to po tužiteljevom nalogu.

12. Prema nalazu i mišljenju vještaka AJ, tuženik je izvršio plaćanje prema Podravskoj banci u iznosu od 60.000,00 kn te je u odnosu na taj iznos u opisu plaćanja navedeno „plaćanje po Ugovoru“. Iz Ugovora o pristupu dugu od 13. lipnja 2016. (stranica 27 spisa) proizlazi da su ĐJ (bivša supruga bivšeg tužiteljevog zastupnika po zakonu MJ) kao dužnik i tužitelj kao pristupatelj dugu sklopili Ugovor o pristupu dugu kojim je utvrđeno da tuženik ima potraživanje prema ĐJ u visini od 60.000,00 kn te se potpisom tog Ugovora tužitelj kao pristupatelj dugu obvezao taj iznos platiti na račun naveden u čl. 2. Ugovora (koji predstavlja račun tuženika prema podacima iz izvoda prometa po računu, primjerice, na stranici 28 spisa). Iz iskaza svjedokinje ĐJ proizlazi da je tuženik za nju platio dug Podravskoj banci i da se radilo o iznosu od „nekih 60.000,00 kn“. Da je iznos od 60.000,00 kn od strane tuženika uplaćen Podravskoj banci, a na ime kredita kojeg su ĐJ (i njezin tadašnji suprug GJ) imali prema toj banci, proizlazi i iz iskaza svjedokinje ŽJ (koja je kod tuženika zaposlena od 2012. godine), SJ (zaposlenice tuženika od 2013. godine) i zastupnice po zakonu tuženika VJ.

13. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka AJ proizlazi da je 26. studenoga 2014. tuženik izvršio uplatu trgovačkom društvu GLOBAL NEKRETNINE d.o.o. u iznosu od 181.271,48 kn te je u opisu plaćanja navedeno „povrat za hotel Amfiteatar“. Iz Ugovora o cesiji od 26. studenoga 2014. proizlazi da je trgovačko društvo GLOBAL NEKRETNINE d.o.o. Rijeka kao ustupitelj, svoje potraživanje prema tužitelju u visini od 181.271,48 kn ustupio tuženiku (stranica 29 spisa). O postojanju duga tužitelja prema društvu GLOBAL NEKRETNINE d.o.o. iskazivala je tuženikova zastupnica po zakonu VJ, svjedokinje ŽJ i svjedokinja SJ koja je vodila poslovne knjige za GLOBAL NEKRETNINE d.o.o. O isplati pozajmica koje je tuženik plaćao društvu GLOBAL NEKRENTINE d.o.o. te o isplati pozajmica koje je društvo GLOBAL NEKRETNINE d.o.o. isplaćivalo tužitelju svjedoče i izvodi prometa po računu na stranici 271 do 277 spisa.

14. Prema nalazu i mišljenju vještaka AJ tuženik je sa svog računa izvršio uplatu u korist trgovačkog društva CAMP MARZO d.o.o. 24. travnja 2014. u iznosu od 22.900,00 kn. U opisu plaćanja za navedeni iznos navedeno je „pristup dugu za Amber fast“ te je priložen Ugovor o cesiji od 10. studenoga 2014. (stranica 32 spisa) između tuženika kao primatelja potraživanja, tužitelja kao cesionara i društva AMBER FAST FOOD d.o.o. kao cesusa kojim tuženik svoju tražbinu u iznosu od 22.900,00 kn koju ima prema AMBER FAST FOOD d.o.o. ustupa tužitelju te ugovaraju da će obveza tužitelja prema tuženiku biti podmirena tek kad tužitelj taj iznos plati tuženiku.

15. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka AJ proizlazi i da je tuženik 11. ožujka 2015. izvršio uplatu primatelju GLOBAL NEKRETNINE d.o.o. u iznosu od 20.655,09 kn te u opisu plaćanja stoji „povrat za hotel Amfiteatar“. Iz Ugovora o pristupu dugu od 11. ožujka 2015. proizlazi da je tuženik kao pristupatelj, pristupio dugu u iznosu od 20.655,09 kn koji dug ima tužitelj prema društvu GLOBAL NEKRETNINE d.o.o. (stranica 33 spisa).

16. Vještak je utvrdio i da je tuženik sa svog računa izvršio uplatu u korist dobavljača Duravit u iznosu od 2.222,52 kn te uplatu u korist dobavljača OPG Trapan u visini od 2.931,00 kn i da je izvršio isplate u iznosu od 7.000,00 kn, 30.000,00 kn i 2.000,00 kn g. MJ s opisom plaćanja „dizanje gotovine za hotel“. Tuženik je tužitelju na ime Ugovora o pozajmici od 31. listopada 2014. isplatio iznos od 18.000,00 kn, dok je na temelju Ugovora o pozajmici od 22. listopada 2014. isplatio tužitelju iznos od 30.000,00 kn (stranica 23 i 25 spisa), a prema nalazu vještaka navedeni iznosi nisu vraćeni tuženiku.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka AJ kao stručan, objektivan i vjerodostojan jer je isti sačinjen na temelju relevantne dokumentacije i to prije svega na temelju bankovnih izvoda iz kojih je vještak utvrdio predmetne transakcije. Osim toga, nalaz ovog vještaka je u bitnom istovjetan prethodno izrađenom nalazu vještakinje Bibice Milat u odnosu na provedena plaćanja izvršena trećim osobama. Iako je sud prihvatio vještačenje vještakinje Bibice Milat u prethodnom postupku, u ponovljenom postupku provedeno je vještačenje po drugom vještaku ekonomske struke, a s obzirom na ocjenu suda prema kojoj bi u konkretnim okolnostima, a s obzirom na složenost vještačenja bilo svrhovito provesti dokaz dodatnim, novim vještačenjem s drugim vještakom.

18. Dakle, prethodno opisana plaćanja su prema nalazu vještaka vršena u korist trećih osoba, međutim, ključno je pitanje, jesu li plaćanja s računa tuženika trećim osobama u suštini predstavljala povrat preostalog duga tuženika prema tuž itelju, odnosno jesu li ta plaćanja vršena po nalogu te u ime i za račun tužitelja.

19. Što se tiče isplata koje su izvršene s računa tuženika na račun GLOBAL NEKRETNINE d.o.o. u ukupnom iznosu od 201.926,57 kn (181.271,48 kn i 20.655,09 kn), ističe se da je isplatom navedenog iznosa tom društvu tuženik tužitelju vratio dio isplaćenih iznosa koji su u poslovnim knjigama knjiženi kao pozajmice. Drugim riječima, umjesto da plati tužitelju, po njegovom nalogu – uputi, tuženik je vršio plaćanja društvu GLOBAL NEKRETNINE d.o.o., čime je među strankama ovog spora zasnovan i poslovni odnos iz ugovora o asignaciji – uputi (čl. 130. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35705, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). Naime, da je tužitelj imao dugovanja prema društvu GLOBAL NEKRETNINE d.o.o. proizlazi iz iskaza zastupnice po zakonu tuženika VJ te svjedokinja RJ i SJ. Sud je njihove iskaze ocijenio vjerodostojnima jer su sukladni ispravama u spisu (Ugovorima na stranicama 29 i 33 spisa), a i radi se o svjedocima koji su vodili poslovne knjige i za tužitelja i za trgovačko društvo GLOBAL NEKRETNINE d.o.o. zbog čega su imale relevantn ih saznanja o njihovim poslovnim odnosima. U tom smislu ističe se da je sud prihvatio kao istinite njihove iskaze kojima su u bitnom isticale da je društvo GLOBAL NEKRENTINE d.o.o. davalo pozajmice tužitelju u iznosu od više od 900.000,00 kn, a povrat dijela tih pozajmica vršen je iz sredstava tuženika, a po nalogu tužitelja. Takav slijed događaja logičan je, a posljedično tome i uvjerljiv s obzirom na narav poslovnog odnosa između stranaka, koji se, osim vođenja poslovnih knjiga za tužitelja, sastojao i od međusobnih davanja pozajmica, cesija, pristupanja dugu, asignacija, odnosno od niza financijskih transakcija i poslova kojima su zatvarali međusobna potraživanja te potraživanja tužitelja prema trećim osobama, a kako to proizlazi iz svih provedenih dokaza u njihovoj ukupnosti koji su u konačnici potkrijepljeni i nalazom i mišljenjem vještaka AJ. U tom kontekstu, ovaj sud prihvaća kao istinite navode tuženika prema kojima je tuženik imao tužiteljevo odobrenje (nalog) vršiti takva plaćanja sa svog računa u ime i za račun tužitelja, dok, s druge strane, iskaz tužiteljevog bivšeg zastupnika po zakonu, KJ, sud nije ocijenio vjerodostojnim jer je njegov iskaz suprotan svim ostalim provedenim dokazima i ispravama u spisu. Među ostalim, ovaj svjedok je iskazivao da tužitelj nije uzimao u zajam sredstva od društva GLOBAL NEKRETNINE d.o.o. što je u izravnoj suprotnosti s podacima iz izvoda prometa po računu za društvo GLOBAL NEKRETNINE d.o.o. iz kojeg je vidljivo da su sa računa tog društva isplaćivane pozajmice tužitelju (stranica 271 do 278 spisa).

20. U odnosu na isplatu iznosa od 60.000,00 kn prema Podravskoj banci napominje se da iz iskaza svjedokinje ĐJ (bivše supruge MJ) proizlazi da je tuženik za nju platio dug Podravskoj banci i da se radilo o iznosu od 60.000,00 kn . O tome je svjedočila i svjedokinja RJ, SJ i zastupnica po zakonu tuženika. Ovaj sud je ocijenio vjerodostojnim iskaz RJ koja je navela kako su ĐJ i GJ imali kredit, da je g. GJ postigao dogovor u Podravskoj banci i zamolio tuženika da kupi tražbinu od Podravske banke kako ne bi došlo do ovrhe nakon čega je taj dug tuženik platio. Svjedokinja je izjavila kako se sjeća da je taj Ugovor potpisala ĐJ te da je sve dogovorio GJ, a svjedokinja ĐJ da je došla potpisati navedenu ispravu kako bi se između nje i g. KJ riješili međusobni odnosi. Svjedokinja ĐJ iskazala je kako je potpis na Ugovoru od 13. lipnja 2016. njezin, dok je svjedokinja SJ koja je zaposlena kod tuženika od 2013. potvrdila da svi Ugovori sklopljeni među strankama koji se nalaze u spisu i u koje je svjedokinja izvršila uvid prilikom davanja svog iskaza (ugovori na stranicama 23 do 33 spisa) odražavaju stvarni poslovni odnos među strankama pa takvo stvarno stanje predstavlja i Ugovor o pristupu dugu od 13. lipnja 2016. prema kojem je tužitelj pristupio dugu ĐJ prema tuženiku. Osim toga, napominje se da iz rezultata ovog postupka proizlazi kao jedini logičan zaključak da je tuženik vršio navedena plaćanja po nalogu, odnosno u ime i za račun tužitelja, a da se za ovo konkretno plaćanje u visini od 60.000,00 kn osigurao Ugovorom o pristupu dugu sklopljenim s tužiteljem s kojim je od početka poslovnog odnosa na taj način poslovao.

21. Nadalje, isplata prema društvu CAMP MARZO d.o.o. 24. travnja 2014. u iznosu od 22.900,00 kn također predstavlja prema ocjeni ovog suda isplatu kojom je tuženik djelomično podmirio dug prema tužitelju po osnovi pozajmica , odnosno isplatu koju je tuženik izvršio za tužitelja i po njegovom nalogu društvu CAMP MARZO d.o.o . Navedeno, osim iz oznake u opisu plaćanja gdje je navedeno „pristup dugu za Amber fast“ proizlazi i iz iskaza svjedokinje SJ koja je potvdila da i taj Ugovor (stranica 32 spisa) odražava pravu volju stranaka u ovom poslovnom odnosu. Ovdje se dodaje da je direktor trgovačkog društva AMBER FAST FOOD d.o.o. (Amber fast) također bio GJ što dodatno upućuje na zaključak o tome da su stranke ugovorile ovakav način isplate duga (trećoj osobi) s obzirom na ustaljenu praksu njihovog međusobnog načina poslovanja (cesije, kompenzacije, asignacije) i međusobnu povezanost društva tužitelja i AMBER FAST FOOD d.o.o. i preko ovlaštene osobe KJ (koji je i nakon što je prestao biti zastupnik po zakonu društva tužitelja, prema vlastitoj izjavi nastavio voditi poslovanje tužitelja na temelju ovlaštenja upisane zastupnice po zakonu, ZJ).

22. Iz nalaza vještaka, a kako je prije navedeno, proizlazi i da je 22. listopada 2014. tuženik tužitelju isplatio iznos od 30.000,00 kn, dok je 31. listopada 2014. isplatio i iznos od 18.000,00 kn, a tuženik je, dodatno, 16. siječnja 2018. (također prema nalazu i mišljenju vještaka) isplatio tužitelju i iznos od 50.000,00 kn.

23. Tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 338.300,00 kn tužitelj je utemeljio na činjenici da je tuženik taj iznos stekao bez osnove te da ga je posljedično, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan vratiti. Iz nalaza i mišljenja vještaka AJ proizlazi da je s računa tužitelja u spornom razdoblju na račun tuženika izvršena isplata iznosa od 774.655,09 kn (tablica broj 1 na stranici 312 spisa), a koje isplate se ne tiču faktura za knjigovodstvene usluge. Iz nalaza također proizlazi da je s računa tuženika na račun tužitelja isplaćen ukupan iznos od 417.700,00 kn u razdoblju od početka 2014. do kraja 2017., a kasnije i dodatnih 50.000,00 kn u 2018. godini. Dakle, u razdoblju od početka 2014. do 2018. tužitelju je s računa tuženika isplaćen iznos od ukupno 467.700,00 kn (prema tablici vještaka na stranici 313 spisa i njegovom obrazloženju te tablice) te su ovi iznosi u opisu knjiženja navedeni kao pozajmice. Dakle, preostala je razlika u iznosu od 306.955,09 kn (774.655,09 – 417.700,00), od kojeg iznosa je tuženik, po tužiteljevom nalogu isplatio 201.926,57 kn trgovačkom društvu GLOBAL NEKRETNINE d.o.o. (za račun tužitelja), 60.000,00 kn Podravskoj banci d.d. (za račun tužitelja) i 22.900,00 kn trgovačkom društvu CAMP MARZO d.o.o. (za račun tužitelja). Nadalje, prema nalazu i mišljenju vještaka, tuženik je isplatio i 7.000,00 kn na ruke MJ za ovdje tužitelja, a što proizlazi iz Potvrde od 23. lipnja 2014. (stranica 325 spisa), iznos od 30.000,00 kn prema Potvrdi od 26. lipnja 2014. (stranica 324 spisa) te iznos od 2.000,00 kn prema Potvrdi na stranici 323 spisa, a koje potvrde i primitak isplata u ime tužitelja, tužitelj nije osporavao. Prema tome, već iz navedenog proizlazi da je tuženik trećim osobama, po nalogu i u dogovoru s tužiteljem, u ime tužitelja, isplatio iznos od 323.826,57 kn. Ovdje se napominje da se ovaj iznos razlikuje od iznosa obračunatog prema tablici broj 3 nalaza i mišljenja vještaka jer je ovdje dodan i iznos od 22.900,00 kn kojeg nema u navedenoj tablici, a naveden je u obrazloženju vještaka kao isplata trećoj osobi (po nalogu tužitelja) što je vještak pojasnio i na ročištu održanom 20. travnja 2026., dok su izostavljeni iznosi od 2.222,52 kn i 2.931,00 kn, a kako će biti nastavno obrazloženo.

24. Naime, u odnosu na isplate trećim osobama koje su navedene u nalazu i mišljenju vještaka (tablica broj 3) u visini od 2.222,52 kn i 2.931,00 kn, napominje se da iz ostalih dokaza provedenih u ovom postupku ne proizlazi da su i te isplate izvršene u ime i za račun tužitelja (trećim osobama), odnosno da je te isplate tuženik vršio po tužiteljevom nalogu i da je (i) njima suštinski podmirivao pozajmice uzete od tužitelja . Naime, u privitku nalaza i mišljenja vještaka nalaze se računi društva Duravit (stranica 320i 327 spisa) i obrta [obrt] (stranica 333 spisa), međutim, isti se ne mogu dovesti u izvjesnu vezu s provedenim plaćanjima izvršenim od strane tuženika ni s obzirom na datume isplate i datume računa ni s obzirom na iznose na koje računi glase i iznose isplata koji se razlikuju.

25. Prema tome, ovaj sud je utvrdio da je tuženik po nalogu tužitelja i u dogovoru s njim, trećim osobama sa svog računa, a radi namirenja obveza tužitelja prema tim trećim osobama i istovremeno radi namirenja svog dugovanja prema tužitelju isplatio iznos od ukupno 323.826,57 kn (181.271,48 kn + 20.655,09 kn + 60.000,00 kn + 22.900,00 kn + 7.000,00 kn + 30.000,00 kn + 2.000,00 kn).

26. Kako je u spornom razdoblju s računa tužitelja na račun tuženika izvršena isplata u ukupnom iznosu od 774.655,09 kn, a s računa tuženika je na račun tužitelja isplaćen (vraćen) iznos od 467.700,00 kn (417.700,00 kn + 50.000,00 kn), dok je isplatama trećim osobama, u ime i za račun tužitelja te po njegovoj uputi vraćen tužitelju i daljnji iznos od 323.826,57 kn, proizlazi da tuženik nije ništa stekao bez osnove jer ukupan iznos njegovih plaćanja, što tužitelju, što trećim osobama za tužitelja iznosi 791.526,57 kn (467.700,00 kn + 323.826,57 kn), što je više od iznosa kojeg je tužitelj isplatio tuženiku (774.655,09 kn).

27. Prema tome, rezultati dokaznog postupka ne upućuju na zaključak o tome da je tuženik, zloupotrebljavajući tužiteljevo povjerenje, vršio prijenose novčanih sredstava s računa tužitelja na svoj račun bez osnove (kako je to tvrdio tužitelj u tužbi) već se novčani tijek između ova dva subjekta odvijao dogovorno i temeljio se na već ustaljenoj praksi prema kojoj su stranke cesijama, pristupanjima dugu i asignacijama zatvarale međusobna potraživanja te je tuženik u ime i za račun tužitelja i po njegovom nalogu vršio plaćanja trećim osobama radi podmirenja tužiteljevih dugova prema tim trećim osobama i tim su se uplatama, osim izravnim uplatama s računa tuženika na račun tužitelja, podmirila dugovanja tuženika prema tužitelju po osnovi pozajmica koje su isplaćivane tuženiku s tužiteljevog računa. Prema tome, tuženik od tužitelja nije stekao utuženi novčani iznos bez osnove, niti je vršio isplate na svoj račun protivno volji i znanju tužitelja, već dogovorno i uz njegovu suglasnost.

28. Slijedom navedenog, a kako iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi postojanje tuženikovog duga prema tužitelju, tužbeni zahtjev je odbijen primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35705, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) u vezi sa čl. 219. st. 1. ZPP-a te je presuđeno kao u točki I. izreke presude.

29. Na kraju, dodaje se da je ovaj sud ocijenio nepotrebnim provesti dokaz grafološkim vještačenjem na prijedlog tužitelja, a zbog osporavanja potpisa ovlaštene osobe tužitelja na Ugovorima koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu (stranica 23 do 37 spisa). U tom smislu, prije svega se napominje da iz iskaza saslušanih svjedoka RJ, SJ i zastupnice po zakonu tuženika proizlazi priroda poslovnog odnosa među strankama, a takva priroda poslovnog odnosa potvrđena je i vještačenjem po vještaku financijske struke AJ. Osim toga, sud je iskaz KJ ocijenio nevjerodostojnim kako je to obrazloženo u točki 19. ove presude jer se radi o iskazu suprotnom ostalim provedenim dokazima, prije svega dokumentaciji koja taj iskaz demantira. S obzirom na navedeno, ovaj sud je osporavanje vjerodostojnosti tužiteljevog potpisa na Ugovorima na kojima je tuženik utemeljio svoje prigovorne tvrdnje ocijenio neosnovanim i usmjerenim navođenju na pogrešnu interpretaciju odnosa među strankama i na pogrešnu interpretaciju svrhe isplata koje je tuženik vršio kao tužiteljev knjigovođa, a kako je to tužitelj isticao u tužbi. Dodatno, ističe se da ugovori o cesiji, pristupu dugu, pozajmici ili uputi predstavljaju neformalne ugovore koji ne moraju biti sastavljeni u pisanoj formi kako bi bili pravno valjani, a kako provedeni dokazi upućuju na zaključak o tome da su upravo takvi ugovorni odnosi među stankama postojali te da su stranke ispunjavale svoje obveze iz takvih ugovora, ukazalo se nepotrebnim u ovom parničnom postupku provoditi vještačenje potpisa ugovora na čije postojanje ukazuju i drugi dokazi provedeni u postupku, osim samih isprava.

30. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

31. Tuženik ima pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od po 1.000,00 eura za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa), za pristup ročištima od 17. prosinca 2020., 17. veljače 2021., 11. svibnja 2022., 8. rujna 2022., 2. lipnja 2023. 18. rujna 2024., 13. siječnja 2025., 16. travnja 2025. i 20. travnja 2026. (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za sastav podnesaka od 25. listopada 2021., 30. rujna 2022., 23. prosinca 2022. i 11. veljače 2026. (Tbr. 8. t. 1. Tarife), iznos od 1.250,00 eura za sastavljanje žalbe protiv presude (Tbr. 10. t. 1. Tarife), iznos od po 50,00 eura za sastav podneska od 7. svibnja 2021. i 28. kolovoza 2024. (Tbr. 8. t. 4. Tarife), pripadajući PDV u visini od 3.837,50 eura (Tbr. 42. Tarife), iznos od 700,00 eura na ime predujma za provođenje vještačenja te trošak sudske pristojbe na žalbu protiv presude u visini od 495,45 eura (stranica 245 spisa), odnosno ukupno 20.382,95 eura. Zato je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Rijeci 2. lipnja 2026.

Sutkinja:

Ema Brdovčak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 8 (osam) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.