REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

10000 ZAGREB – Ul. Grada Vukovara 84

Poštanski pretinac 310

Poslovni broj: Pr-1449/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Kristini Trtanj Vukoja , u pravnoj stvari tužiteljice JU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Gracin, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Gracin & Vatroslav Šego u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 14. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOM ELEKTRIČNOM TRAMVAJU d.o.o., iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici JU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.605,39 eura bruto zajedno sa zateznim kamatama tekućim na:

- na iznos od 46,89 eura teku od 11. studenog 2018. godine do isplate,

- na iznos od 100,82 eura teku od 11. prosinca 2018. godine do isplate,

- na iznos od 102,48 eura teku od 11. siječnja 2019. godine do isplate,

- na iznos od 41,03 eura teku od 11. srpnja 2019. godine do isplate,

- na iznos od 34,70 eura teku od 11. kolovoza 2019. godine do isplate,

- na iznos od 61,46 eura teku od 11. rujna 2019. godine do isplate,

- na iznos od 71,24 eura teku od 11. listopada 2019. godine do isplate,

- na iznos od 35,09 eura teku od 11. studenog 2019. godine do isplate,

- na iznos od 43,57 eura teku od 11. prosinca 2019. godine do isplate,

- na iznos od 35,49 eura teku od 11. siječnja 2020. godine do isplate,

- na iznos od 22,63 eura teku od 11. veljače 2020. godine do isplate,

- na iznos od 5,11 eura teku od 11. ožujka 2020. godine do isplate,

- na iznos od 5,53 eura teku od 11. lipnja 2020. godine do isplate,

- na iznos od 31,97 eura teku od 11. srpnja 2020. godine do isplate,

- na iznos od 50,23 eura teku od 11. kolovoza 2020. godine do isplate,

- na iznos od 38,14 eura teku od 11. rujna 2020. godine do isplate,

- na iznos od 73,31 eura teku od 11. listopada 2020. godine do isplate,

- na iznos od 5,14 eura teku od 11. studenog 2020. godine do isplate,

- na iznos od 23,06 eura teku od 11. prosinca 2020. godine do isplate,

- na iznos od 5,14 eura teku od 11. veljače 2021. godine do isplate,

- na iznos od 83,60 eura teku od 11. ožujka 2021. godine do isplate,

- na iznos od 33,23 eura teku od 11. travnja 2021. godine do isplate,

- na iznos od 30,83 eura teku od 11. lipnja 2021. godine do isplate,

- na iznos od 22,73 eura teku od 11. srpnja 2021. godine do isplate,

- na iznos od 61,84 eura teku od 11. kolovoza 2021. godine do isplate,

- na iznos od 109,61 eura teku od 11. rujna 2021. godine do isplate,

- na iznos od 100,31 eura teku od 11. listopada 2021. godine do isplate,

- na iznos od 110,51 eura teku od 11. studenog 2021. godine do isplate,

- na iznos od 106,31 eura teku od 11. prosinca 2021. godine do isplate,

- na iznos od 71,25 eura teku od 11. siječnja 2022. godine do isplate,

- na iznos od 115,66 eura teku od 11. veljače 2022. godine do isplate,

- na iznos od 96,48 eura teku od 11. ožujka 2022. godine do isplate,

- na iznos od 16,13 eura teku od 11. travnja 2022. godine do isplate,

- na iznos od 106,42 eura teku od 11. svibnja 2022. godine do isplate,

- na iznos od 41,30 eura teku od 11. lipnja 2022. godine do isplate,

- na iznos od 75,24 eura teku od 11. srpnja 2022. godine do isplate,

- na iznos od 37,10 eura teku od 11. kolovoza 2022. godine do isplate,

- na iznos od 61,91 eura teku od 11. rujna 2022. godine do isplate,

- na iznos od 67,59 eura teku od 11. listopada 2022. godine do isplate,

- na iznos od 11,17 eura teku od 11. studenog 2022. godine do isplate,

- na iznos od 66,36 eura teku od 11. prosinca 2022. godine do isplate,

- na iznos od 21,56 eura teku od 11. siječnja 2023. godine do isplate,

- na iznos od 38,88 eura teku od 11. veljače 2023. godine do isplate,

- na iznos od 122,59 eura teku od 11. ožujka 2023. godine do isplate,

- na iznos od 113,14 eura teku od 11. travnja 2023. godine do isplate,

- na iznos od 50,61 eura teku od 11. svibnja 2023. godine do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOM ELEKTRIČNOM TRAMVAJU d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, da tužiteljici JU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.562,50 euro, sa zateznim kamatama tekućim od 2. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/ Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnog troška preko dosuđenih 1.562,50 euro, kao neosnovan.

IV/ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je zaposlena kod tuženika od 21. srpnja 1977. Tijekom radnog vijeka tužiteljica je obavljala poslove vozača autobusa sve dok joj 2005. nije, zbog zdravstvenih problema, poništena vozačka dozvola kada je i prestala obavljati navedene poslove te je 25. siječnja 2006. sklopila ugovor o radu na neodređeno za radno mjesto „Preuzimač tramvaja“, redni broj poslova 03320, Tramvajski promet Dubrava, a nakon kojega 2. siječnja 2014. sklapa novi ugovor o radu na neodređeno za radno mjesto „Preuzimač autobusa“, redni broj poslova 482 u Prometu autobusa Velika Gorica. U sklopu ovog radnog mjesta tužiteljica je obavljala poslove vođenja evidencije o povratku vozila iz redovnog i izvanrednog prometa, pregleda vozila koja se vraćaju u garažu, poslove evidencije oštećenja na vozilima i slične povezane poslove. Opisane poslove vozača preuzimača tužiteljica je obavljala do 2017.

1.1. Od srpnja 2017. godine tuženik je tužiteljicu rasporedio na radno mjesto „dispečera“. O rasporedu na ovo radno mjesto parnične stranke nisu sklopile poseban dodatak ugovoru o radu već je po zaprimanju upute tuženika tužiteljica započela obavljati poslove novog radnog mjesta. Poslove radnog mjesta dispečera tužiteljica je obavljala sve do travnja 2023. U naznačenom periodu od 2017. do 2023. tužiteljica je raspoređena u dispečersku službu u tuženikovom pogonu u Velikoj Gorici gdje je obavljala isključivo poslove radnog mjesta „dispečera“ sa svim obvezama i radnim zadacima tog mjesta. Tužiteljica je poslove obavljala prema rasporedima rada dispečera koje rasporede rada, za svaki pojedini mjesec, utvrđuju nadređene osobe za sve dispečere istovremeno.

1.2. Iako je tužiteljica obavljala poslove radnog mjesta dispečera, tuženik je istoj cijelo vrijeme obračunavao i isplaćivao manju plaću kao da ista obavlja poslove radnog mjesta vozača preuzimača. U skladu s ugovorom o radu za vozača preuzimača tužiteljici je određen koeficijent za obračun plaće u visini 2,40 dok je koeficijent obračuna plaće za dispečere u cijelom navedenom periodu bio 2,80. Radnim kolegama tužiteljice, dispečerima UU, IU, FU, KU i AU tuženik je cijelo vrijeme od 2017. do 2023. isplaćivao plaću obračunatu prema koeficijentu 2,80 dok je tužiteljica isti posao obavljala i za to primala plaću obračunatu prema koeficijentu 2,40. Tuženik je naknadno na radno mjesto dispečera zaposlio i dodatne radnike, 2019. ŽU i 2020. PU, kojima je odmah po zaposlenju za obračun plaće korišten koeficijent 2,80 dok je tužiteljica i dalje poslove dispečera nastavila obavljati temeljem upute poslodavca bez usklađivanja ugovora o radu sa stvarnim stanjem i bez uvećanja koeficijenta u skladu sa stvarnim poslovima koje obavlja.

1.3. Stoga smatra da tuženik postupa suprotno odredbi čl. 91. Zakona o radu, koji određuju da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Kod tužiteljice i njenih muških kolega radi se obavljanju istog posla, jer je tužiteljica je šest godina obavljala potpuno isti posao kao i njeni muški kolege, posao dispečera, prema svim radnim uvjetima identičnim za svakog od njih , a nije imala jednaku plaću za takav rad. Tužiteljica je uskraćena za iznos razlike plaće koji bi joj pripadao po koeficijentu 2,80 i plaća koje su joj obračunavane i isplaćivane po koeficijentu 2,40.

1.4. Podneskom od 3.11.2025. potražuje razliku između bruto razlike plaće između koeficijenata složenosti poslova u iznosu od 2,40 i 2,60 za datume za koje je evidencijom rada nesporno utvrđeno da je tužiteljica obavljala poslove radnog mjeseca dispečera u iznosu od 2.605,39 euro, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos i troškovima postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe nespornim da je tužiteljica temeljem ugovora o radu od 25.01.2006. obavljala poslove „Preuzimač tramvaja„ u Tramvajskom prometu Dubrava, temeljem ugovora o radu od 02.01.2014. poslove „Preuzimač autobusa“ u Prometu autobusa Velika Gorica, a trenutno važeći je sklopljeni ugovor o radu za radno mjesto „Preuzimač“ u Autobusnom prometu Velika Gorica od 25.04.2023, s koeficijentom složenosti poslova 1,80, ali je utvrđeno u ugovoru da je iznimno od čl. 2. st.1. ugovora o radu temeljem čl. 104. i 110. Kolektivnog ugovora utvrđen koeficijent složenost i poslova 2,40. Kako tužiteljica u tužbi potražuje isplatu od dana 11.10.2018. , ističe da je u tom trenutku važeći akt koji je uređivao radna mjesta kod tuženika bio Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta s pripadajućim prilogom 3 - Katalogom radnih mjesta po grupama složenosti poslova donesen dana 24. srpnja 2015. Kod tuženika došlo do statusne promjene pa je dana 5. siječnja 2018. donesena Odluka o preuzimanju i primjeni pravnih akata Zagrebačkog holdinga d.o.o. Izmjenom i dopunom Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz 2019. vidljiva je izmjena u tekstu Pravilnika vezano za navedenu statusnu promjenu, čime se nesporno prethodno navedeni akti primjenjuju na tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o. i nakon statusne promjene. U utuženom periodu došlo je i do sklapanja Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz prosinca 2019. i veljače 2023. kao i Dodatka Kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 31.03.2023.g. s novim Katalogom radnih mjesta u kojem su utvrđene grupe složenosti poslova s pojedinačnim koeficijentima složenosti poslova i stručnim spremama, sve sukladno čl. 182. Kolektivnog ugovora.

2.1. Smatra da je tužiteljica u potpunosti netočno i pogrešno navela radno mjesto čije poslove smatra da je obavljala i prema kojima smatra da joj je trebala biti obračunata plaća u utuženom razdoblju. Katalogom 2015. su utvrđena sljedeća radna mjesta: - Dispečer I, koef. složenosti, 2,40; Dispečer II, koef. složenosti 2,50; Dispečer III, koef. složenosti 2,60; za koje su definirane i pripadajuće Karte radnih mjesta s opisom poslova. Tužiteljica je eventualno mogla sklopiti ugovor o radu sa poslodavcem za jedno od navedenih radnih mjesta, koja su utvrđena i sistematizirana u tom trenutku važećim aktom, no radno mjesto Dispečer s koeficijentom složenosti poslova 2,80 nije postojalo. Tužiteljica stoga ni na koji način ne može potraživati razliku plaće za radno mjesto s nepostojećim koeficijentom složenosti poslova. Tužiteljica netočno, neistinito i neutemeljeno tvrdi „koeficijent obračuna plaće za dispečere u cijelom navedenom periodu bio 2,80“. Također netočno navodi podatke o radnim kolegama tužiteljice, ko ji su obavljali poslove Dispečera. Radnici TU, FU i KU obavljali su prema ugovoru o radu poslove radnog mjesta Dispečer s koeficijentom složenosti poslova 2,60, a navedeni radnici su ugovore o radu sklopili prije donošenja Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta s pripadajućim prilogom 3 - Katalogom radnih mjesta po grupama složenosti poslova donesen im dana 24. srpnja 2015., tj. prema važećim aktima u trenutku sklapanja njihovih ugovora, te se na njih i njihove ugovore o radu ne odnose prethodno navedene Karte radnih mjesta. Radnici OU, BU i ŽU sklopili su ugovore o radu nakon donošenja Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta s pripadajućim prilogom 3 - Katalogom radnih mjesta po grupama složenosti poslova donesen dana 24. srpnja 2015., svi za radno mjesto Dispečer I, prema prethodno navedenim Kartama radnih mjesta, s koeficijentom složenosti poslova 2,40. Stoga su neutemeljene tvrdnje da je „tuženik naknadno na radno mjesto dispečera zaposlio i dodatne radnike,…, kojima je odmah po zaposlenju za obračun plaće korišten koeficijent 2,80“, jer je vidljivo da su radnici zaposleni nakon 2015. godine i u utuženom periodu zaposleni na radno mjesto Dispečer I, s koeficijentom složenosti poslova 2,40. Netočne su tvrdnje da su skupini radnika koji su imali sklopljen ugovor o radu prije 2015. za radno mjesto Dispečer imali koeficijent složenosti 2,80, kad je on bio 2,60. Tužiteljica stoga potražuje izjednačavanje koeficijenta za radno mjesto koje je navodno isključivo obavljala s radnim kolegama, ali potražuje veći koeficijent od onog koji su navedeni radnici imali.

2.2. Osporava navode tužiteljice da bi u utuženom razdoblju obavljala isključivo poslove radnog mjesta „Dispečera“ sa svim obvezama i radnim zadacima tog mjesta te da joj je od strane tuženika obračunata i isplaćivana manja plaća kao da ista obavlja poslove radnog mjesta vozača preuzimača. Obrazlaže oznake koje se pojavljuju u Rasporedima rada dispečera, koje je tužiteljica priložila uz tužbu. Ako je u redu s njezinim imenom upisana brojka 1 ili 2, radi se o oznaci 1 – prva smjena, 2 – druga smjena i znači da je tada radila na poslovima Dispečera. Ako su u tablici oznake P, P1 i P2 ili su kućice prazne, tužiteljica je radila svoje redovne poslove radnog mjesta za koje ima sklopljen ugovor o radu znači da je radila kao Preuzimač. Oznaka A je oznaka kada je radnica obavljala administrativne poslove. Uzimajući u obzir navedene oznake vidljivo je iz priloženih Rasporeda rada da je tužiteljica povremeno, a ne isključivo, kako tvrdi, obavljala poslove Dispečera. Iz nekih Rasporeda je vidljivo da je u pojedinim mjesecima na tim poslovima radila svega 1 ili 2 put mjesečno, što se ne može podvesti pod pojam isključivog obavljanja posla radnog mjesta. Poslove Dispečera je obavljala zbog nedostatka broja radnika na navedenom radnom mjestu u tom vremenu ili zbog nekih izvanrednih okolnosti. Primjerice rujan 2020. i veljača 2021. su primjeri mjeseci kada je radila više od 2 puta mjesečno na tim poslovima, no radi se o izvanrednim okolnostima pandemije korona virusa, kada je općenita situacija bila vrlo neizvjesna vezano za preporuke, mjere i obveze poslodavca, a i očiti problem tada važećih izolacija oboljelih radnika, koji bi iznenada dobili nalog nadležnih epidemioloških službi da ne smiju odlaziti na posao zbog statusa kontakata i slično. Tuženik se u tim nesvakidašnjim, izvanrednim i neuobičajenim okolnostima i vremenu morao organizirati u smislu procesa rada, no nedvojbeno je da takav raspored njezinog rada bio izvarendan, nije bio stalan, konstantan i prevladavajući u njenoj evidenciji rada. Tužiteljici prema priloženim Rasporedima nisu dodjeljivane najteže službe Dispečera, što bi bio rad u 3. smjeni, već većinski u 2. smjeni koja je najmanje zahtjevna od svih, što je također dokaz da se radi o manjem opsegu poslova i privremenom obavljanju poslova koje je radila samo u slučaju nužne potrebe procesa rada.

2.3. Osporava tvrdnje tužiteljice o neisplati jednake plaće njoj kao ženi i radnim kolegama kao muškarcima kao zlonamjerne i netočne. Ne radi se o istom poslu, jer je tužiteljica nedvojbeno posao Dispečera obavljala samo povremeno i rijetko, dok su njezini kolege obavljali isključivo posao radnog mjesta Dispečera, za koji su oni i imali potpisan ugovor o radu. Dio njezinih muških kolega koji su počeli obavljati te poslove nakon 2015. su imali sklopljen ugovor o radu za koeficijent 2,40 za radno mjesto Dispečera. Kako tužiteljica u tužbi navodi da je od 2017. počela obavljati poslove Dispečera, da joj je tuženik i nudio ugovor o radu za radno mjesto Dispečera, mogao joj je ponuditi također koeficijent 2,40 prema u tom vremenu važećim aktima, što je među ostalim koeficijent prema kojem se i tužiteljici obračunavala plaća prema njezinom Ugovoru o radu.

2.4. Ističe da su Pregovarački odbor poslodavca Zagrebačkog električnog tramvaja d.o.o. i Pregovarački odbor reprezentativnih Sindikata Zagrebačkog električnog tramvaja d.o.o. donijeli su dana 31.03.2023. Dodatak Kolektivnom ugovoru za radnike kojim su definirali: -grupe složenosti poslova s pojedinačnim koeficijentima složenosti poslova i stručnim spremama te dodatke za teže uvjete rada s iskazom radnih mjesta s tim uvjetima. Tužiteljica je 25.4.2023. potpisala novi ugovor o radu za radno mjesto „Preuzimač“, koji joj je ponuđen sukladno donesenom novom aktu. U tom trenutku ona nije odbila potpisati ugovor o radu za radno mjesto koje sada u tužbi navodi da nije obavljala, već tvrdi da je isključivo obavljala poslove radnog mjesta Dispečer. Iz toga se može zaključiti da je joj ponuđeno od strane tuženika nije bilo sporno ili neprihvatljivo. U skladu s navedenim aktom tek je tada ustrojeno radno mjesto „Dispečer“ za koje je predviđena srednja stručna sprema s koeficijentom složenosti poslova 2,80. , a do tog trenutka takvo radno mjesto s tim koeficijentom nije postojalo, a koeficijent je definiran u pregovaračkom postupku sa sindikatima. Budući je tužiteljica povremeno obavljala poslove Dispečera u prethodnom periodu i imala je saznanja o načinu obavljanja poslova tog radnog mjesta, posve je logično bilo da je tuženik zbog potrebe posla dana 29.05.2023. tužiteljici ponudio ugovor za novo radno mjesto „Dispečer“, a koja je isti odbila potpisati. Dakle, prethodno je potpisala ugovor o radu za radno mjesto Preuzimač, a kad joj je ponuđeno radno mjesto Dispečera, to je odbila iz tuženiku nepoznatih razloga.

2.5. Tuženik ističe da je plaća tužiteljice utvrđena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima u trenutku sklapanja ugovora. Prema odredbi čl. 90. važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu , a ugovor poslodavca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traže da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih ugovorena.“ Ukazuje da je ugovor o radu dvostranoobvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika, a tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time, tužiteljica je znala i pristala da joj plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,40. Ugovor poslodavaca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim ista traži da sud naloži tuženiku da joj isplati plaću različitu od one koja je između njih ugovorena.

2.6. Ističe i da pozivanje na čl. 91. Zakona o radu nije osnovano budući da se ne radi o jednakom radu s ostalim radnicima koji isključivo obavljaju poslove „Dispečera“ što proizlazi iz samog rasporeda rada kojeg je tužiteljica priložila u tužbi, a iz kojeg je razvidno da ostali radnici svakodnevno i isključivo obavljaju posao radnog mjesta „Dispečer“, dok to tužiteljica čini samo povremeno, obavljajući redovito poslove „Preuzimača“ za koji ima sklopljen ugovor o radu i u kojem stoji da se po ugovoru obavljaju i svi ostali srodni poslovi po nalogu nadređene osobe. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o radu od 25. siječnja 2006., ugovor o radu od 2. siječnja 2014., rasporede rada dispečera za period od 2017. do 2023., platne liste tužiteljice za period od 2018. do 2023. , ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 25.04.2023.g., Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZGH d.o.o.-Podružnica ZET od 24.07.2015.g., Prilog 3 – Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, Odluku o preuzimanju i primjeni pravnih akata Zagrebačkog holdinga d.o.o., Izmjene i dopune Pravilnika iz 2019.g., Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2019. i 2023. , Dodatak Kolektivnom ugovoru od 31.03.2023 s Prilogom I katalog radnih mjesta, Karte radnih mjesta Dispečer I, II i III, ugovore o radu radnika OU, BU, ŽU, TU, FU, KU, evidenciju radnog vremena, izračune tuženika i ostalu dokumentaciju u spisu. U postupku je saslušana tužiteljica kao stranka te svjedoci AU, TU i FU.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, te brižljive i savjesne ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno, a sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/2025 - dalje ZPP - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U postupku je utvrđeno kako je tužiteljica imala zaključen ugovor o radu od 25.01.2006. za obavljanje poslova radnog mjesta „Preuzimač tramvaja„ u Tramvajskom prometu Dubrava, potom ugovor o radu od 02.01.2014. za poslove „Preuzimač autobusa“ u Prometu autobusa Velika Gorica te od 25.4.3023. ugovor o radu za radno mjesto „Preuzimač“ u Autobusnom prometu Velika Gorica od 25.04.2023,

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike plaće za dane kada je obavljala poslove dispečera, po koeficijentu 2,60, s obzirom na tvrdnju kako u razdoblju od 2017.g. do 2023.g., po naputku tuženika, obavlja poslove dispečera.

7. Tužiteljica u svom iskazu navodi kako je prvo imala ugovor kao vozač tramvaja, no imala je ozljedu na radu, ne svojom krivnjom i zbog ozljeda koje je zadobila i zdravstvenog stanja nakon te ozljede trajno joj je izuzeta vozačka dozvola vozača tramvaja. Potom je dobila ugovor o radu za poslove preuzimača 2005. no negdje 2017. -2018. učestalo radim kao dispečer, ovisno o potrebi i po nalogu svojih rukovoditelja. Nikada nije imala nikada koeficijent kao dispečeri jer je dobivala plaću po vozačkom koeficijentu 2.40 dok su dispečeri dobivali plaću po koeficijentu 2.60. Svi dispečeri obavljaju iste poslove i nema razlike u obavljanju tih poslova, pa je tako i ona obavljala poslove kao i svi ostali dispečeri.

8. Svjedok: AU u svom iskazu navodi da je do 2020.g. radio kod tuženika kao dispečer, bilo je pet dispečera u Pogonu Velika Gorica, a kada bi netko bio na bolovanju, otišao od tuženika ili umro njega je mijenjala tužiteljica kao dispečer i to je bilo jako često. Poznato mu je da je tužiteljica imala ugovor o radu kao preuzimač, no da je svaki dan radila kao dispečer, odnosno mjesečno tri dana možda ne bi radila kao dispečer. Ne znam po kojem koeficijentu je tužiteljici isplaćivana plaća, ali njemu je isplaćivana po koeficijentu 2.60. Nije bilo razlike u obavljanju poslova između njega i tužiteljice jer sve što je radio svjedok obavljala je i tužiteljica. Tužiteljici su šefovi naložili da dođe raditi kao dispečer, a mislim da se tada zvao ĐU. Tužiteljica nije radila noćnu smjenu već jutarnju i popodnevnu, a dispečeri rade u tri smjene. Primao je smjenu od tužiteljice ili preuzimao smjenu od nje, pa tako nisu radili skupa.

8.1. Svjedok: TU, radio je kao dispečer do 2023. Nije mu poznato kakav ugovor o radu ima tužiteljica, ali su radili nekih dvije do tri godine zajedno i zna da je povremeno radila kao dispečer kada nekog od dispečera nije bilo, nekad je to bilo mjesec dva u komadu, ne može točno reći u kojem obujmu je to bilo. Imao je koeficijent 2.60. Kada bi tužiteljica nekog mijenjala da radi kao dispečer ona bi radila potpuno iste poslove kao i drugi dispečeri.

8.2. Svjedok FU, u svom iskazu navodi da je 5-6 godina na bolovanju i poznato mu je da ga tužiteljica zamjenjuje za razdoblje njegovog bolovanja. Navodi kako svi dispečeri rade isti posao, osim onih koji su radili noćne smjene, on nije radio noćne smjene zbog invaliditeta, a poznato mu je i kako tužiteljica ima neki invaliditet.

8.3. Svjedok DU je radio s tužiteljicom u pogonu autobusa Velika Gorica, i obavljao poslove šefa prometa. Poznato mu je da je tužiteljica imala rješenje za radno mjesto preuzimača autobusa, no zbog manjka dispečera iz raznih razloga od bolovanja, godišnjih odmora, mirovina, tužiteljica je po nalogu viših struktura radila poslove dispečera. Ona je te poslove uredno obavljala i nije bilo primjedbi na njezin rad, no nitko joj nikada nije ponudio satisfakcija što obavlja poslove dispečera, bilo novčanu ili neku drugu

9. Iskazima svjedoka i tužiteljice sud je poklonio vjeru jer su međusobno suglasni, a i potkrijepljeni materijalnom dokumentacijom u spisu – rasporedom radnog vremena dispečera. Iz iskaza svjedoka proizlazi kako su za svoj rad plaćeni koeficijentom 2,60.

10. Odredba čl. 91. st. 1. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23 -dalje ZR) propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, dok odredba čl. 91. st. 2. ZR -a određuje da se o radu jednake vrijednosti radi ako dvije osobe različitoga spola obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti, te ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi. Pri tome odredbe ZR-a o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca sud tumači ekstenzivno tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, kao što je ovdje slučaj. Takvo shvaćanje proizlazi i iz sudske prakse (Presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž R-432/2020. od 12. rujna 2022).

11. Prema rasporedu radnog vremena dispečera i evidenciji rada proizlazi kako je tužiteljica obavljala poslove dispečera na točno određene dane, ukupno u utuženom razdoblju 499 dana.

12. Iz rasporeda radnog vremena dispečera te iskaza svjedoka vidljivo je kako je tužiteljica zaista kontinuirano u utuženom periodu imala obvezu i obavljala poslove dispečera na planiranom radnom mjestu dispečera. Iz dostavljenog rasporeda proizlazi kako se ne radi o povremenom upućivanju na radno mjesto kao zamjensku funkciju , već da tužiteljica taj posao obavlja po jasnoj uputi poslodavca , kao i njeni kolege koji su kod tuženika zaposlenik na radnom mjestu dispečera. Riječ je o kontinuiranom bez toga po poslodavcu očigledno planiranom radu koji je trajao više godina, a činjenica da je tužiteljica radila u utuženom periodu i neke druge poslove ne utječe na pravo na naplatu pripadajuće plaće za posao koji je ona prevladavajuće obavljala s drugim muškim kolegama koji su imali veću plaću. Dakle, tužiteljica je veći dio utuženog perioda, dokumentiranih 499 radnih dana, obavljala poslove dispečera.

13. Odredbom članka 5. stavak 1. Zakona o radu („NN broj: 149/09., 61/11., 82/12., 73/13.) jednako kao i člankom 7. stavak 1. , Zakonu o radu („NN“ broj: 93/14., 127/17. i 98/19.) propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, dok je radnik obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

14. U svezi s primjenom citirane zakonske odredbe treba imati u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem ovu odredbu valja tumačiti na način da je poslodavac radniku dužan isplatiti plaću za konkretno obavljeni faktični rad, pa i onaj koji se ne odnosi na poslove za koje je sklopljen ugovor o radu budući da je plaća ekvivalent davanja za faktični rad te njezina isplata ovisi o obavljenom faktičnom radu. Stoga, u situaciji kada radnik i poslodavac nisu sklopili ugovor o radu za određene poslove a radnik je po nalogu i uz suglasnost poslodavca faktički obavljao takve poslove ili dio tih poslova, tada bi imao pravo na plaću predviđenu za faktično obavljene poslove odnosno na razmjeran dio takve plaće (Revr-704/2014 od 2. prosinca 2014. i Revr-925/2017 od 2. svibnja 2018.).

15. U tom pravcu tužitelj je prihvatio izračun razlike plaće po tuženiku s točnim obimom poslova tako obavljenog faktičnog rada odnosno broj dana kada je tužitelj obavljao poslove veće složenosti rada za svaki mjesec u utuženom razdoblju. Nije sporno da je ostalim dispečerima u utuženom razdoblju plaća obračunavana po koeficijentu 2,60 te je stoga tužiteljica dosuđena razlika između isplaćene plaće po koeficijentu 2,40 i traženog koeficijenta 2,60, u ukupnom iznosu od 2.605,39 euro, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos preciznije navedenim u izreci.

16. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a, tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i važećom odvjetničkom tarifom („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22;138/2023 - dalje:). Pri odmjeravanju troškova sud je vodio računa i o odredbi čl.155.st.1. ZPP-a i priznao samo neophodne troškove u postupku, osobito vodeći računa o pravilima Zakona o parničnom postupku koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Priznati trošak sastoji se od: sastava tužbe 200 euro, (tbr. 7/1 OT), pristup ročištu 13.6.2024. i 5.3.2025. svako po 100 euro (tbr. 9/1 OT), sastav podneska od 25.11.2024. i 23.7.2025. svako po 200 euro (tbr. 8/1 OT), sastav podneska od 3.11.2025. 50 euro (tbr. 8/4 OT), pristup ročištu 13.1.2026. i 14.4.2026. svako po 200 euro (tbr. 9/1 OT), 1.250 euro, na koji iznos pripada PDV 25% 312,50 euro, odnosno sveukupno 1.562,50 eura. Ostali trošak nije priznat temeljem odredbe čl. 155.st.1. ZPP-a i čl. 156.st.1. ZPP-a, jer je sud smatrao da nisu bili neophodni u postupku ili ponavljaju već iznijete navode ili su uzrokovani krivnjom samog tužitelja.

16.1. To što procesne odredbe propisuje pravo stranke na podnošenje podnesaka, ne znači da stranka ima pravo u svakom slučaju prebaciti taj trošak na teret druge strane, već svaki trošak da bi se priznao, mora biti potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155.st.1. ZPP-a odvjetniku kao punomoćniku potrebno je da su kumulativno ispunjene dvije pretpostavke - da je zatraženi trošak predviđen odredbama Tarife te da je bio potreban za vođenje konkretnog postupka u smislu odredbe čl. 155.st.1. ZPP-a. Nepriznati podnesci po mišljenju suda nisu bili neophodni za vođenje ovog postupka jer se odnose na navode koji se ponavljaju ili su trebali biti iznijeti u ranijoj fazi postupka. Trošak pristupa ročištu na objavu nije trošak koji je neophodan u postupku jer se presude objavljuju i na e-oglasnoj ploči suda pa nije neophodno da sud primjerak prethodno digitalno potpisane presude printa i takav isprintani primjerak uručuje strankama, a da trošak za to snosi suprotna strana.. Naposljetku, s isprintanom presudom koja se uruči na objavu stranke ne mogu podnijeti nikakav prijedlog za ovrhu, već istu moraju podnijeti s digitalnim primjerkom presude, stoga navedeni trošak se ne može smatrati neophodnim u postupku. Stav VSRH o priznavanje troškova pristupa na ročište odnosi se na razdoblje prije stupanja na snagu Izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku NN 138/2023, kada je stranka morala fizički doći na sud i preuzeti presudu i klauzulu ovršnosti. Prije stupanja na snagu izmjena i dopuna ZPP NN 138/2023 stranka je morala doći fizički na sud barem jednom, dok nakon izmjena i dopuna ZPP NN 138/2023 stranke dobiju i presudu i klauzulu pravomoćnosti, putem e-spisa dok takve odluke, s kojom mogu pokrenuti ovršni postupak, ne mogu dobiti fizički u sudu.

17. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 2. lipnja 2026. godine

SUDAC:

Kristina Trtanj Vukoja

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u roku od 15 dana u smislu odredbe čl. 335 st. 7-11 Zakona o parničnom postupku.

Dna:

1. pun. tužitelja

2.pun. tuženika