Poslovni broj: P-513/2024-16

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja po zaposlenju GN i punomoćnika tuženika po zaposlenju JN, a po objavi presude dana 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku CROATIA osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 isplati na ime naknade štete svotu od 7.662,05 € sa zateznom kamatom koja teče od 21.10.2023. godine do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuju Hrvatska narodna banka, kao i naknaditi trošak parničnog postupka, u roku 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 12.5.1992. njegov osiguranik MN zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nesreći u kojoj je sudjelovao kao pješak, a koju je skrivio osiguranik tuženika ĆN upravljajući motociklom reg. oznaka [registarska oznaka] koje vozilo je u vrijeme nesreće bilo osigurano kod tuženika policom broj [broj police]. Pravomoćnom presudom Općinskom suda u Zagrebu Pn-3684/92 utvrđen je omjer odgovornosti odnosno suodgovornosti osiguranika tužitelja od 50 % za prometnu nezgodu. Na osnovu zadobivenih ozljeda u prometnoj nesreći osiguraniku tužitelja je rješenjem HZMO broj IN-608834 od 10.01.2000. priznato pravo na invalidsku mirovinu. Kako se mirovina i dalje isplaćuje , to je za razdoblje od 1.9.2021. do 31.8.2023. isplaćeno ukupno 15.324,10€. Budući je osiguranik tužitelja suodgovoran za štetni događaj u omjeru 50 %, to iznos od 7.662,05 € predstavlja štetu za tužitelja (50 % od 15.324,10 €). Tužitelj stoga predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.662,05 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21.10.2023. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Priznaje pasivnu legitimaciju, odgovornost, kao i činjenicu nastanka štetnog događaja od 12.5.1992., odnosno prometne nesreće u kojoj je stradao osiguranik tužitelja MN. Osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva za naknadu štete na ime isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1. 9. 2021. do 31. 8. 2023., a sve budući da je osiguranik tužitelja rođen **.**.1947. te je isti dana 4. 4.2012. navršio 65 godina, čime je ispunio zakonske uvjete za odlazak u starosnu mirovinu. Nesporna je činjenica da bi osiguranik tužitelja prema redovnom tijeku stvari, a da nije nastradao u prometnoj nesreći, radio i ostvarivao plaću do najduže 65 godine života , kada bi stekao pravo na invalidsku mirovinu. Tuženik smatra kako bi tužitelj nakon 65 godina života svog osiguranika, a s obzirom na godine života i količinu minulog rada, svom osiguraniku bio u obvezi isplaćivati starosnu mirovinu iz svojih fondova i da nije bilo predmetnog štetnog događaja. Budući da je u ovom predmetu tuženik također osiguravajuće društvo koje je pasivno legitimirano temeljem police obveznog osiguranja od odgovornosti jasno je da se visina štete koju tužitelj navodno trpi isplatom invalidske mirovine mora utvrđivati upravo temeljem čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojim je propisano da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u povreda o prijavi na radu (stranica 3-6 spisa), zapisnik o uviđaju (stranica 7-10 spisa), skicu lista mjesta (stranica 11 spisa), Presuda od 12. veljače 1996. (stranica 13-18 spisa), prijavu o povredi na radu (stranica 19-22 spisa), obračun isplata na teret Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (stranica 23 spisa), banku podataka doznačenih mirovinskih primanja (stranica 24-35 spisa), odštetni zahtjev (stranica 36-37spisa), rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske (stranica 61,62,63,64 spisa), potvrde o isplatama (stranica 67-81 spisa), spis tužitelja za osiguranika MN te spis ovog suda poslovni broj P-416/2020.

4. Među strankama nije sporno da je osiguranik tužitelja MN zadobio ozljede u prometnoj nesreći od 12.5.1992., a nije sporna niti pasivna legitimacija tuženika u ovom postupku. Nije sporno niti da je rješenjima tužitelja određeno osiguraniku tužitelja pravo isplate invalidske mirovine zbog ozljede na radu kao posljedice predmetnog štetnog događaja jer je tu okolnost punomoćnica tužitelja na raspravi od 5.5.2026. učinila nespornom, iako u spisu postoje i proturječna rješenja tužitelja glede toga, ali postoji prijava ozljede na radu. Nije sporno niti da je tužitelj svom osiguraniku za razdoblje koje je obuhvaćeno tužbom isplatio ukupan iznos od 15.324,10 EUR, dok 50 % toga iznosa predstavlja iznos od 7.662,05 EUR, a koji iznos tužitelj potražuje tužbom. Nije sporna niti suodgovornost osiguranika tužitelja u omjeru od 50 % za nastanak prometne nezgode pa stoga tužitelj temeljem toga potražuje 50 % ukupno isplaćenog iznosa svom osiguraniku. Sporna je osnov i visina tužbenog zahtjeva te je sporno primjenjuju li se u konkretnom slučaju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19. - u daljnjem tekstu: ZOMO) ili pak odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14. - u daljnjem tekstu: ZOOP).

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio u razdoblju od 1.9.2021-31.8.2023. svom osiguraniku ĐN u dijelu od 50 % ukupno isplaćenog iznosa, odnosno u dijelu u kojem je istu isplatio zbog ozljede na radu koju je spomenuti osiguranik zadobio u prometnoj nesreći od 12.5.1992. koju je skrivio osiguranik tuženika.

7. Ovaj sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju o kojem su viši sudovi zauzimali različita pravna shvaćanja. U aktualnim drugostupanjskim odlukama pa tako u odluci Županijskog suda u Osijeku Gž - 1663/2022-2 od 23. veljače 2023. zauzeto je shvaćanje da je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu koje je bio na snazi u vrijeme nastanka štete odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, a koje je pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama Revx-388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022. Istovjetno stajalište zauzima i Visoki trgovački sud na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 9. lipnja 2022., a kojim je promijenjeno ranije pravno shvaćanje upravo zbog usklađenja sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-45188/22 od 28. listopada 2022.). Nadalje i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih aktualnih odluka pa tako i npr. u odluci Rev 1246/2022-2 od 13. prosinca 2022. ponovio svoje pravno shvaćanje izraženo u brojnim odlukama kao što su primjerice odluka broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., broj Rev-909/2021 od 8. rujna 2021. i broj Rev-66/2022 od 1. veljače 2022., a prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja, odnosno prometne nezgode. VSRH nadalje ukazuje da je tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalog i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakon o obveznom osiguranju u prometu, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznom osiguranju u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visina i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, odnosno Zakon o obveznom osiguranju u prometu. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik te je obveza tuženika regulirana Zakonom o obveznom osiguranju u prometu temeljem kojeg zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi tog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane u Zakonu o obveznom osiguranju u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari – motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe – štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen upravo Zakonom o obveznom osiguranju u prometu. Tuženik kao društvo za osiguranje ima temeljem čl. 8. st. 1. Zakona o obveznom osiguranju u prometu obvezu sklopiti ugovor o osiguranju, a kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića i rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom kao obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje premija osiguranja. Zaključno VSRH u spomenutoj odluci navodi kako odluku u predmetnoj pravnoj stvari treba donijeti primjenom odredbi Zakona o obveznom osiguranju u prometu, i to čl. 27. tog Zakona koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.“

8. Sukladno takvom pravnom shvaćanju VSRH valja primijeniti odredbe čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23; dalje u tekstu: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, a kojim odredbama je propisana obveza društva za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

9. Obveze tuženika kao društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP pa su u postupcima u kojima spor pokreće tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne upravo odredbe ZOOP koje su bile na snazi u trenutku izvršenih isplata invalidskih mirovina, a ne, kako to pogrešno smatra tužitelj, odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji Zakon predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja, dok se u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe ZOOP, i to odredbe čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. ZOOP.

9.1. Iz privremenog rješenja tužitelja (list 61-62 spisa) proizlazi da je osiguraniku tužitelja ĐN priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 1.5.1994. zbog povrede izvan rada. Iz privremenog rješenja tužitelja (list 63-64 spisa) proizlazi da je osiguraniku tužitelja ĐN priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 1.5.1994. te da je profesionalna nesposobnost za rad prouzročena bolešću. Na ročištu od 3. veljače 2026. stranke su suglasno predložile odgoditi pripremno ročište budući da iz rješenja koje je tužitelj dostavio uz podnesak od 1.9.2025. proizlazi da se radi o invalidskoj mirovini zbog ozljede izvan rada, no uz tužbu je dostavljena prijava o povredi na radu pa je u tom smjeru potrebno da se tužitelj nakon što izvrši detaljnu provjeru očituje radi li se o invalidskoj mirovini zbog ozljede na radi ili o invalidskoj mirovine zbog ozljede izvan rada. Nakon što je tužitelj izvršio uvid u spis ovog suda poslovni broj P-416/2020 i u njemu nalazeći spis tužitelja za osiguranika HN, punomoćnica tužitelja je na raspravi od 5.5.2026. istaknula kako se u konkretnom slučaju radi o ozljedi na radu osiguranika tužitelja HN pa je sud tu tvrdnju uzeo kao mjerodavnu. Iz obračuna isplata tužitelja (list 23 spisa) proizlazi da je tužitelj svom osiguraniku ĐN tijekom utuženog razdoblja isplatio na ime invalidske mirovine iznos od 15.324,10 EUR, dok 50 % toga iznosa predstavlja iznos od 7.662,05 EUR.

9.2. Dakle, iz rješenja tužitelja proizlazi da je osiguraniku tužitelja ĐN priznata invalidska mirovina koja je prouzrokovana bolešću, a tužitelj tvrdi da je uzrokovana ozljedom na radu te za dio od 50 % od ukupno uplaćenog iznosa mirovine osiguraniku tužitelj navodi da mu je nastala šteta isplatom iznosa osiguraniku navedenih u obračunu isplata.

10. Uzevši u obzir da tužitelj potražuje naknadu štete s osnove invalidske mirovine, obveza tuženika naknaditi takvu štetu tužitelju postoji samo ako postoji razlika između invalidske mirovine koja je utvrđena rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP. Razlika koju bi trebalo utvrđivati na ime naknade štete u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP (razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu) u konkretnom slučaju ne postoji s obzirom da tužitelj u ovom postupku traži isplatu iznosa invalidske mirovine u dijelu u kojem ju je isplaćivao svom osiguraniku upravo na temelju ozljede na radu (50 % isplaćenog iznosa, obzirom da je osiguranik tužitelja odgovoran za štetni događaj u omjeru od 50 5). Stoga tužitelju nije niti nastala šteta u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP (tako i Žs u Zagrebu u odlukama poslovni broj Gž-2380/2024-2 od 22. svibnja 2024., Gž- 4455/2024-2 od 29.10.2024., Gž-4455/2024-2 od 29.10.2024.).

10.1. No opreza radi se napominje da čak da se u konkretnom slučaju i radi o invalidskoj mirovini koja je prouzrokovana zbog povrede izvan rada, odnosno bolešću (kako to proizlazi iz rješenja tužitelja od 10.5.1994. i 10.1.2000.), a ne onoj koja je utvrđena zbog ozljede na radu, kako to tvrdi tužitelj, a s čime je tuženik suglasan, razlika koju bi trebalo utvrđivati na ime naknade štete u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP (razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu) u konkretnom slučaju nije dokazana jer tužitelj nije predložio financijsko vještačenje na tu okolnost. Tužitelj pak smatra da se u predmetu primjenjuje ZOMO, a ne ZOOP. Dakle, tužitelj na kojem se temeljem odredbe čl. 219. st. 1. ZPP nalazi teret dokazivanja nije dokazao da je stvarna šteta u smislu naprijed navedene odredbe čl. 27. ZOOP veća od isplaćenog iznosa, odnosno nije predložio dokaz financijskim vještačenjem pa bi u tom slučaju i zbog toga valjalo odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj je naime predložio da se visina tužbenog zahtjeva utvrdi prema ispravama koje je dostavio uz tužbu. Pritom se opreza radi još ukazuje i da je tuženik odustao od dokaza financijskim vještačenjem.

10.2. Sud nije posebno cijenio navode tuženika da je osiguranik tužitelja 4.4.2012. navršio 65 godina, čime je stekao uvjete za odlazak u starosnu mirovinu jer su ti navodi, imajući u vidu sadržaj citiranih odredbi ZOOP, neodlučni za ovaj postupak.

11. Odluka o troškovima parničnog postupka nije donesena jer stranke nisu potraživale iste.

U Zagrebu, 2. lipnja 2026.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju

2. tuženiku