REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Poslovni broj: P-310/25-25
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Pokupcu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika KH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 28. travnja 2026. godine u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice te tuženika, dana 02. lipnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I.Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„I. Nalaže se Tuženiku da Tužiteljici isplati po osnovi stečenog bez osnove iznos od 9.999,00 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 25. rujna 2024. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se Tuženiku da Tužiteljici isplati po osnovi izmakle dobiti:
- iznos od 2.000,00 eura od 1.11.2024. godine,
- iznos od 2.000,00 eura od 1.12.2024. godine,
- iznos od 2.000,00 eura 1.1.2025. godine,
- iznos od 1.000,00 eura od 16.1.2025. godine,
zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 25. rujna 2024. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se Tuženiku da Tužiteljici isplati po osnovi povrede prava osobnosti iznos od 8.000,00 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od presuđenja po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se Tuženiku da Tužiteljici plati troškove ovog postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe“
kao neosnovan.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je tužiteljica u bračnoj zajednici s tuženikom od 18. ožujka 2023. godine u vezi čijeg razvoda se vodi sudski postupak pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem P Ob-1260/23, s time da je tužiteljica vlasnica motornog vozila marke Mazda 3, smeđe boje s efektom, registracijske oznake [registarska oznaka], s kojim vozilom je doživjela prometnu nesreću dana 14. rujna 2024. godine te je na vozilu nastala imovinska šteta. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je tužiteljica dana 24. rujna 2024. godine predala tuženiku predmetno vozilo na kojem je nastala imovinska šteta obzirom da se tuženik obvezao odvesti vozilo na popravak kod svog poznanika, od kojeg datuma se vozilu „gubi svaki trag“, jer je to vozilo tuženik odveo na tužiteljici nepoznato mjesto koje ne želi otkriti tužiteljici unatoč tome što je tužiteljica u više navrata pokušavala od tuženika doznati gdje se nalazi njezino vozilo. Dakle tuženik je predmetno vozilo stekao bez pravne osnove pa je sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti vozilo, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute vrijednosti, a prema relevantnoj oglašivačkoj internetskoj stranici prosječna cijene predmetnog vozila ovog modela i starosti iznosila bi oko 9.999,00 eura. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da tužiteljica od predmetnog vozila živi obzirom da obavlja autotaksi prijevoz i to joj je jedini izvor prihoda, a u razdoblju neposredno pred predaju vozila tuženiku zarađivala je taksi prijevozom oko 500,00 eura tjedno, pa je tužiteljici nastala šteta izmakle dobiti sukladno odredbi članka 1089. u svezi s odredbom članka 1046. Zakona o obveznim odnosima u iznosu od 2.000,00 eura mjesečno, odnosno u ukupnom iznosu od 7.000,00 eura, jer tri mjeseca i 15 dana, odnosno 10., 11., 12. i pola 1. mjeseca nema pristup predmetnom vozilu, s time da ostavlja mogućnost povisiti tužbeni zahtjev u slučaju produljenja ove štetne situacije, daljnjeg nastanka štete. Nadalje punomoćnik tužiteljice je naglasio da je tužiteljica ujedno pretrpjela duševnu bol i strah zbog ugrožene osobne egzistencije koja traje do danas te je očigledno došlo do produljene i višekratne duševne boli i straha, odnosno povrede prava osobnosti kod tužiteljice, po kojoj osnovi potražuje iznos od 8.000,00 eura. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je tužbenim zahtjevom zatražio po osnovi stečenog bez osnove iznos od 9.999,00 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. rujna 2024. godine, zatim po osnovi izmakle dobiti iznos od 2.000,00 eura od 1.11.2024. godine, zatim iznos od 2.000,00 eura od 1.12.2024. godine, iznos od 2.000,00 eura od 1.1.2025. godine i iznos od 1.000,00 eura od 16.1.2025. godine i to zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 25. rujna 2024. godine do isplate te po osnovi povrede prava osobnosti iznos od 8.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka.
2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući kako je nesporna činjenica da su tužiteljica i tuženik trenutno u braku i da je u tijeku postupak radi razvoda braka koji se vodi pred naslovnim sudom poslovni broj P Ob-1260/23, u kojem je donesena nepravomoćna presuda kojom je razveden brak tužiteljice i tuženika, ali je na tu odluku tužiteljica uložila žalbu, a nesporna je i činjenica da je tužiteljica vlasnica vozila marke Mazda 3, smeđe boje s efektom, registracijske oznake [registarska oznaka], kao i činjenica da je tužiteljica sudjelovala u prometnoj nesreći u kojoj je na predmetnom vozilu nastala imovinska šteta, s time da je osporio sve ostale navode tužbe. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasivši kako osporava navod da je tuženik odveo vozilo tužiteljice na nepoznato mjesto i da ne želi tužiteljici otkriti gdje se nalazi, istaknuo da je tužiteljica nakon što je 14. rujna 2024. godine sudjelovala u prometnoj nesreći nazvala tuženika kako bi organizirao prijevoz vozila, s time da je tuženik tada bio na putu, izvan RH te je tužiteljica organizirala vučnu službu Kelava i sinovi d.o.o. radi premještanja vozila, a tuženik je telefonskim putem s vučnom službom dogovorio da se kod njih smjesti vozilo na čuvanje, jer nije bilo u voznom stanju, za što je ležarina iznosila 10,00 eura po danu te da će tuženik platiti što je potrebno, da bi kasnije, u dogovoru s tužiteljicom, tuženik kontaktirao VH u [adresa] koji je od Z i sinovi d.o.o. preuzeo vozilo i prebacio to vozilo u svoju mehaničarsku i autolimarsku radnju. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da predmetno vozilo nije moguće popraviti, jer je motor vozila od siline udarca pomaknut, s time da se vozilo i dalje nalazi na istoj lokaciji u [adresa], o čemu je tužiteljica imala saznanja, a iako je tuženik u više navrata pozivao tužiteljicu da s njim ode u [adresa] kako bi prisustvovala procjeni vozila, tužiteljica to nije htjela, zbog čega je tuženik sam otišao u [adresa] kod automehaničara i tužiteljici u listopadu 2024. godine dostavio fotografije koje prikazuju stanje vozila te je tužiteljica zatražila od tuženika da se sam pobrine za vozilo, pa je nejasno zbog čega sada pokušava netočno prikazati kako je tuženik otuđio njezino vozilo. Naime tužiteljica je na platformi Njuškalo stavila oglas za prodaju predmetnog vozila i u oglas stavila broj telefona tuženika radi komunikacije i jezične barijere, što je iskazala u postupku poslovni broj P Ob-126'0/23, pa se može zaključiti da je ovaj postupak tužiteljica pokrenula isključivo iz razloga što je postupak razvoda braka pri kraju, a tužiteljica se protivi razvodu braka pa pokušava od tuženika neosnovano naplatiti troškove koje je sama prouzročila. Dakle osim što tuženik nije neovlašteno i protupravno zadržao predmetno vozilo, niti je na bilo koji način vršio psihološki i financijski pritisak na tužiteljicu, već tužiteljica nije dokazala da je od rujna 2024. godine pozvala tuženika na dostavu lokacije vozila, niti je učinila bilo što drugo kako bi došla do vozila prijeko potrebnog za ostvarivanje prihoda, a koje vozilo nije u voznom stanju, pa tuženik navodnim zadržavanjem tog vozila ne bi imao nikakvu financijsku korist, tim više što je za to vozilo određena zabrana otuđenja, što je razvidno iz prometne dozvole. Jednako tako punomoćnik tuženika je naglasio da uz osnovu osporava i visinu tužbenog zahtjeva na ime stjecanja bez osnove, a ujedno tužiteljica ne može osnovano od tuženika zahtijevati niti isplatu po osnovi izmakle dobiti, čiju visinu također nije dokazala, a niti isplatu po osnovi povrede prava osobnosti, jer nije niti jasno što točno tužiteljica po toj osnovi potražuje, u čemu se ogleda bilo kakva štetna radnja, uzročno posljedična veza štetne radnje i posljedice te same navodne štete. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku prometne dozvole (stranica 5-6 spisa), u presliku fotografija vozila (list 7-8 i 50-56 spisa), u presliku poruka (list 9 spisa), u presliku oglasa (list 10 i 61-75 spisa), u presliku Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01. svibnja 2024. godine (stranica 11-14 spisa), u presliku izjave o odnosu između flotnog partnera i vozača od 29. travnja 2024. godine (stranica 15 spisa), u presliku Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01. kolovoza 2024. godine (stranica 16-19 spisa), u presliku rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za mjesnu samoupravu, promet, civilnu zaštitu i sigurnost Klasa: UP/I-340-03/24-004/368 Urbroj: 251-13-51-3/004-24-10 od 17. lipnja 2024. godine (stranica 20-22 spisa), u presliku rješenja Grada Velike Gorice, Upravnog odjela za komunalije, djelatnosti i promet Klasa: UP/I-340-08/24-05/212 Urbroj: 238- 31-06-24-2 od 26. srpnja 2024. godine (stranica 23-24 spisa), u presliku presude naslovnog suda poslovni broj P Ob-1260/23 od 14. ožujka 2025. godine (stranica 44- 49 spisa), u presliku zapisnika poslovni broj P Ob-1260/23 od 28. siječnja 2025. godine (stranica 57-60 spisa), u iskaz svjedoka VH (stranica 168-169 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 171-173 spisa) te u iskaz tuženika (stranica 173- 175 spisa).
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica i tuženik bivši bračni drugovi, kao i činjenica da je tužiteljica dana 24. rujna 2024. godine sudjelovala u prometnoj nezgodi u kojoj je oštećeno vozilo marke Mazda 3, smeđe boje s efektom, registracijske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu tužiteljice. Naprotiv sporna je osnova tužbe, odnosno sporno je pitanje da li je tuženik bez osnove stekao predmetno vozilo, jer je organizirao prijevoz tog oštećenog vozila radi popravka na tužiteljici nepoznatu adresu, s time da je ujedno sporna i uzročno posljedična veza između navodne štetne radnje tuženika i nastale štete tužiteljici u vidu izgubljene zarade, kao i povrede prava osobnosti tužiteljice na ime duševnih bolova i straha zbog ugrožene osobne egzistencije tužiteljice, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva po svim utuženim osnovama.
6. Iskazu svjedoka VH (stranica 168-169 spisa) u dijelu kojim je istaknuo da su po prethodnom dogovoru s tuženikom predmetno vozilo djelatnici Z i sinovi d.o.o. dopremili u njegovu radionu u [adresa] radi popravka, to je bilo u listopadu 2024. godine, utvrdio je da je popravak tog vozila nerentabilan, jer je „vrijednost vozila iznosila otprilike 4.000,00 – 5.000,00 eura, a trošak popravka bi iznosio oko 10.000,00 eura“, odnosno popravak je nerentabilan čak i ukoliko se u to vozilo stave „rabljeni, polovni dijelovi“, što je rekao tuženiku kada je sutradan došao u njegovu radionu, a kojom prilikom je iz vozila uzeo stvari, da bi mu otprilike mjesec nakon toga tuženik u telefonskom razgovoru rekao da je njegova supruga našla majstora u Rusiji koji će popraviti vozilo, pa je vozilo ostalo kod njega u radioni, odnosno i danas se nalazi u radioni, s obzirom da po to vozilo nitko nije došao, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan kako dio iskaza svjedoka da ga je zapravo prijatelj IH zamolio da popravi vozilo žene „njegovog prijatelja KH“, pa je tako tuženik s njim stupio u kontakt, a iz kojeg razloga je ujedno pristao da to vozilo bude smješteno u njegovu radionu i nakon što je utvrdio da je popravak vozila nerentabilan, za što tuženiku nije naplatio ležarinu, tako i dio iskaza da su ga otprilike početkom 2025. godine nazvali iz policije, jer su dobili prijavu da je to vozilo ukradeno te im je tada ispričao iz kojeg razloga se to vozilo nalazi u njegovoj radioni. Treba posebno naglasiti da je svjedok navodeći da nikada nije kontaktirao s tužiteljicom zahtijevao od tužiteljice da dođe po predmetno vozilo, da ga smjesti „gdje god hoće, jer će u protivnom od sutra za taj auto početi računati ležarinu“.
7. Nastavno iskazu tužiteljice (stranica 171-173 spisa) koja je ističući da je tuženika, s kojim je tada bila u braku, iako je već bila pokrenuta brakorazvodna parnica, obavijestila da je imala prometnu nesreću u kojoj je oštećeno njezino vozilo, naglasila da je joj je tuženik rekao da će „dogovoriti sa šlep službom“ da ovo vozilo, koje je par dana bilo na parkiralištu te šlep službe, što je platio tuženik, „odvezu negdje na popravak“, da bi joj par dana nakon toga rekao da će „on kao muškarac sve riješiti“, da će „on sve ovo platiti“ te da vozilo nije odvezeno u servis na Samoborskoj cesti, što je predlagala, kod kojeg servisera je već bila tri, četiri puta, već da je vozilo odvezeno u [adresa], sud je poklonio povjerenje, jer je logičan te u svim bitnim dijelovima suglasan iskazu tuženika. Naprotiv dijelu iskaza tužiteljice da osim što joj tuženik nikada nije rekao točnu adresu, točnu lokaciju gdje se nalazili njezino vozilo u [adresa], već joj je na upit što je s popravkom vozila davao različite odgovore od toga da na vozilu nije veliko oštećenje, do toga da je vozilo „smeće i da se ne isplati popravljati“, sud nije poklonio povjerenje iz slijedećih razloga. Naime tužiteljica je istaknula da je tada s tuženikom živjela u njegovom stanu na Novoj cesti, gdje i danas živi, iako je u međuvremenu donesena presuda o razvodu braka, na što se tužiteljica žalila, pa je brak razveden u lipnju 2025. godine, a nakon rastave braka više nema „pravni status u RH“, „ne može ništa raditi, niti taksirati, a niti ima zdravstvenu zaštitu, a ni dozvolu boravka“, s time da od tada, odnosno od nesreće u kojoj je oštećeno njezino vozilo kojim je „taksirala“, kao uostalom i danas, živi od „donacija“, dobivala je „po 50,00 eura tjedno od tuženika“, a dakako tuženik snosi i sve troškove za ovaj stan, ali nije željela odgovoriti na pitanje gdje je namjeravala živjeti nakon rastave braka, a mislila se uzdržavati „taksiranjem“, na koji način je navodno „kod punog radnog kapaciteta od 40 sati tjedno“, zarađivala „oko 500,00 eura“, a oko „50,00 eura tjedno“ je trošila na benzin. Kada se ima na umu da je tuženik inicirao postupak razvoda braka, dok se naprotiv tužiteljica, koja i danas živi u tuženikovom stanu i to bez ikakvih prihoda, pa istu uzdržava tuženik, odnosno, kao što je to tužiteljica naglasila, snosi sve troškove za ovaj stan i uz to joj daje „donacije“, „po 50,00 eura tjedno“, žalila na presudu o razvodu braka, jer je pravomoćnošću te presude izgubila dozvolu boravka u RH, ukazuje da tuženik, suprotno navodima tužiteljica, nema nikakav interes „otuđiti“ vozilo tužiteljice, odvesti to vozilo na navodno tužiteljici nepoznatu adresu, već je naprotiv upravo u interesu tuženika da se tužiteljica počne sama uzdržavati, da preuzme „brigu o sebi“, jer tuženik nema nikakve pravne, a niti moralne obveze „uzdržavati“ tužiteljicu, ali to nakon rastave braka i dalje čini. Drugim riječima tužiteljica je u iskazu pokušavala, dakako neuspješno, situaciju vezanu uz popravak njezinog vozila prikazati na način da je tuženik zapravo otuđio to vozilo, s kojim je inače „taksirala“ i to počevši tek od svibnja 2024. godine, dakle samo par mjeseci prije ove prometne nesreće, a u braku je s tuženikom od ožujka 2023. godine, što je razvidno iz preslike presude naslovnog suda poslovni broj P Ob-1260/23 od 14. ožujka 2025. godine (stranica 44-49 spisa), s time da, iako je navodno tek na ročištu dana 04. ožujka 2026. godine saznala gdje se točno nalazi njezino vozilo te ju je svjedok VH, vlasnik radione, jasno upozorio da će početi naplaćivati ležarinu za to vozilo, po to vozilo nije otišla iz razloga što nema financijskih sredstava, ali također i iz razloga što je tuženik „preuzeo na sebe da će sve to sam riješiti do kraja“. Nastavno tužiteljica je uz navod da „ne traži ništa od tuženika, nikakve novce, nego samo ono“ što je njezino, a što je nejasno i kontradiktorno, s obzirom da tužiteljicu, čak i nakon rastave braka, zbog čega više tužiteljica niti nema dozvolu boravka u RH, financira tuženik, što nije obvezan, a niti je obvezan snositi troškove popravka vozila, za koji je svjedok VH, vlasnik radione, napomenuo da je da je vozilo nerentabilno popravljati, isticala da je predlagala tuženiku da ukoliko je „velik trošak popravka vozila“ da taj trošak plati tuženik, što će istom kasnije vratiti i to „određeni dio kako se budu dogovorili, a što bi ovjerili kod javnog bilježnika“, odnosno da će platiti cijeli taj trošak popravka „kada taj novčani iznos“ zaradi, pa „kako bude mogla“ da taj iznos vraća tuženiku. Navedeni dio iskaza tužiteljice samo dodatno potvrđuje stav suda da tužiteljica potpuno neosnovano smatra da je tuženik, uz to što je financira, daje joj „donacije“, „po 50,00 eura tjedno“ i ujedno dopušta da i dalje živi u njegovom stanu, koje troškove dakako snosi isključivo tuženik te je čak omogućio tužiteljici da prošle godine posjeti svoju kćer i unuku u Moldaviji, za što joj je dao „novce, platio povratnu kartu“, a tamo je bila 25 dana, obvezan podmiriti trošak popravka njezinog vozila, koji trošak je nerentabilan, pa kada to tuženik nije učinio, cijelu situaciju oko popravka vozila nelogično i životno neuvjerljivo prikazuje na način da je tuženik to vozilo otuđio, odvezao na nepoznatu adresu, zbog čega traži naknadu štete na ime gubitka vrijednosti tog vozila, zatim na ime izgubljene zarade, pa čak i na ime povrede prava osobnosti, točnije duševnih bolova i straha zbog ugrožene osobne egzistencije.
8. Nastavno iskazu tuženika (stranica 173-175 spisa) u djelu kojim je u bitnom istaknuo da je, nakon što ga je tužiteljica, s kojom je tada bio u postupku razvoda braka, koji je u međuvremenu pravomoćno razveden, obavijestila da je imala prometnu nesreću, u kojoj je oštećeno njezino vozilo, organizirao da se to vozilo, koje je bilo 10-tak dana na parkiralištu vučne službe, za što je platio naknadu, radi popravka preveze do automehaničarske radione u [adresa], s time da je namjeravao platiti trošak popravka tog vozila, ali mu je VH, vlasnik radione rekao da su na vozilu nastala „dosta velika oštećenja, da se uslijed udarca malo pomaknuo i motor auta, aktivirali su se zračni jastuci i da se zapravo ne isplati popravljati ovaj auto, nego da bi ga bilo bolje prodati za dijelove“, što je sve rekao tužiteljici te ju pozvao da s njim ode kod tog mehaničara u [adresa], što nije htjela, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tuženika da je brak s tužiteljicom pravomoćno okončan, ali i nadalje financira, uzdržava tužiteljicu, a financirao je prošle godine putovanje tužiteljice njezinoj kćeri i unuci u Moldaviju, s time da čak i kada je tužiteljica imala dozvolu boravka u RH „baš se nije trudila naći neki posao, a kada je dobila prvu plaću od taksiranja nije čak ni kavu platila“ te je predlagao tužiteljici da „uzme rent a car i da s tim vozilom obavlja taksi usluge“, što nije htjela, jer je rekla da „140,00 eura tjedno davati za rent a car joj se ne isplati“, već je naprotiv tužiteljica predlagala da tuženik „uzme vozilo na leasing“, koje će ona koristi za taksiranje, na što međutim nije pristao, s obzirom da su bili u postupku razvoda braka. Nastavno treba napomenuti dio iskaza tuženika da je tužiteljica oglasila prodaju ovog vozila za dijelove i to za iznos od 3.000,00 eura, s time da je bio spreman dati tužiteljici 2.000,00 eura, jer bi „toliko koštao trošak popravka vozila u Rusiji, što je procijenjeno preko fotografija“, a i inače je on „servisirao i održavao“ ovo vozilo, za koji ga vežu i sentimentalni razlozi, s tim vozilom je zajedno s tužiteljicom „prošao pola Europe“. Konačno sudu je uvjerljiv i dio iskaza tuženika da vozilo radi popravka nije odvezeno u servis na Samoborskoj cesti, gdje se inače vozilo servisiralo, s obzirom da se taj servis bavi auto plinom i manjim mehaničkih radovima, kao što je izmjena ulja, servis kočnica, a ne i popravkom karamboliranih vozila, s time da je tužiteljica od početka znala gdje se nalazi njezino vozilo, koje prema procjeni vlasnika te radione nije bilo rentabilno za popravak, da bi ga tužiteljica u međuvremenu prijavila policiji kao da je to vozilo „ukrao“, zbog čega je dao iskaz policiji.
9. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da suprotno navodima tužiteljice, predmetno vozilo tuženik nije „otuđio“, odnosno organizirao da se to vozilo odveze na tužiteljici navodno nepoznatu adresu, već je naprotiv pokušavao pomoći tužiteljici vezano uz popravak tog vozila oštećenog u prometnoj nesreći dana 24. rujna 2024. godine, a bio je spreman i snositi trošak popravka tog vozila, ali je, prema procjeni svjedoka VH, vlasnika radione, popravak tog vozila financijski neisplativ, nerentabilan, o čemu je tuženik obavijestio tužiteljicu, pa cijelu situaciju oko popravka vozila tužiteljica neuvjerljivo prikazuje na način da je tuženik to vozilo otuđio, odvezao na nepoznatu adresu iz kojeg razloga zahtijeva od tuženika naknadu štete na ime gubitka vrijednosti tog vozila, zatim na ime izgubljene zarade, pa čak i na ime povrede prava osobnosti, točnije „duševnih bolova i straha zbog ugrožene osobne egzistencije“. Drugim riječima, iako je tuženik rekao tužiteljici da će snositi trošak popravka predmetnog vozila, što nije bio obvezan, kao što nije obvezan i nadalje nakon pravomoćne presude o razvodu braka, uzdržavati, financirati tužiteljicu, koja, što ponovno treba naglasiti, više niti nema dozvolu boravka u RH, iako to čini, nikako ne znači da je tuženik zbog toga što nije platio trošak popravka vozila i to samo iz razloga što taj popravak nije financijski isplativ, nije rentabilan, time „ukrao“ predmetno vozilo, što je tužiteljica pokušavala prikazati, dakako nelogično i neuvjerljivo, pa da bi zbog toga imala pravo zahtijevati od tuženika naknadu štete. Isto tako, a neovisno o navedenom, tužiteljica, na kojoj je sukladno odredbi članka 221. a ZPP-a bio teret dokaza, nije niti dokazala visinu navodno nastale štete na ime gubitka vrijednosti predmetnog vozila, jer ta visina nije dokazana dostavom preslike objavljenih oglasa za prodaju vozila, već bi se mogla dokazati samo provođenjem dokaza vještačenjem po sudskom vještaku prometne struke, koji za to, za razliku od stranaka i suda, ima potrebno stručno znanje, ali taj dokaz punomoćnik tužiteljice nije predložio, a niti je tužiteljica dokazala visinu navodno izgubljene zarade, jer osim što nije dokazala visinu zarade prije oštećenja vozila, s obzirom da nije dostavila nikakvu dokumentaciju vezanu uz visinu te zarade, ujedno na tu spornu okolnost punomoćnik tužiteljice nije predložio provođenje dokaza vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke. Naprotiv prijedlog punomoćnika tužiteljice za provođenjem dokaza vještačenjem po sudskom vještaku psihijatru sud je odbio kao neosnovan, jer osim što tužiteljica nije dokazala osnovu tužbe, odnosno da je tuženik „otuđio“ njezino vozilo s kojim je „taksirala“ i to tek od svibnja 2024. godine, već ujedno vezano uz navodnu povredu prava osobnosti, točnije „duševne bolove i strah zbog ugrožene osobne egzistencije“, treba naglasiti da je svaka punoljetna i poslovno sposobna osoba, kao što je i tužiteljica, odgovorna za svoju „osobnu egzistenciju“, a tim više što tužiteljicu, čak i nakon pravomoćnosti presude o razvodu braka, nesporno i nadalje financira, uzdržava tuženik, snosi sve troškove života i boravka tužiteljice u RH, iako to nije pravno obvezan.
10. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a), odredbom članka 1046. ZOO-a, odredbom članka 1049. ZOO-a, odredbom članka 1085. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a, odredbom članka 1089. stavka 1., stavka 2. i stavka 3. ZOO-a, odredbom članka 19. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 221. a ZPP-a sud je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.
11. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka odbio kao neosnovan, jer je tužiteljica zastupana po punomoćniku izgubila u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.
12. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer iako je tuženik bio zastupan po punomoćniku, nisu određeno navedeni troškovi postupka za koje se zahtijeva naknada. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.
U Zagrebu, dana 02. lipnja 2026. godine
Sudac:
Dijana Mađerčić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.
DNA:
1. Tužiteljici po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 296,44 eura
2. Tuženiku
U Zagrebu, dana 02. lipnja 2026. godine
