REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-1245/26-10

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Sanji Porobija, odvjetniku iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 19. svibnja 2026. godine u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika Lorene Bakić, odvjetnika, dana 02. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. stavka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210820180/07 od 14. rujna 2007. godine sklopljenog između tužiteljice UI, tada VI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužiteljici UI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. lipnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 eura.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je dana 14. rujna 2007. godine tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210820180/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 125.000,00 CHF. Naime odredbom članka 2. stavka 7. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade i troškova za usluge kreditora bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima. Nastavno punomoćnik tužiteljice je ističući da sporna ugovorna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba članka 81., stavka 1. i stavka 2. te odredba članka 82. Zakona o zaštiti potrošača, jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, u kojem se položaju nalazi zbog nesporne činjenice da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo, naglasio da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnice kredita, potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti suradnje i načelu zlouporabe prava. Isto tako punomoćnik tužiteljice je istaknuo da u predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, s time da je ujedno tuženik odobrio tužiteljici jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 2. stavka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210820180/07 od 14. rujna 2007. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana objave presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila tužbu u ovom sporu, s time da je prvenstveno naglasio kako ime tužiteljice i ime osobe navedene u predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu ne odgovaraju, iz kojeg razloga ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasivši da tužiteljica nije dokazala potrošačko svojstvo napomenuo da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka 2. stavka 7. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu temelji na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima te na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača i to odredbi članka 1. i članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju temeljem kojih je ministar financija dana 31. siječnja 2014. godine donio Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite kojima je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, da bi tek odredbama Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 12. listopada 2017. godine, propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, a takva zabrana se ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu tog Zakona. Isto tako punomoćnik tuženika je ističući da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li je ta odredba poštena, s time da je tužiteljica o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila informirana od strane osobnog bankara, a osim toga obveza plaćanja naknade je propisana Općim uvjetima poslovanja Banke, naglasio da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije prouzročila nikakvu, a još manje znatnu neravnotežu između stranaka, jer činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne bi trebalo posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže, na što upućuje i praksa Suda EU. Inače navedenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva su se pokrivali troškovi poput troškova rada

- troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi, npr. doprinosi, porezi, prirezi i slično, zatim administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine, kao i troškovi provizija i naknada - nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba te troškovi poreza i drugi administrativnih davanja - porez na dodatnu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje predmetne, deklaratorne tužbe, jer nije postavila kondemnatorni zahtjev, s time da je istaknuo i prigovor zastare, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210820180/07 od 14. rujna 2007. godine (stranica 4-9 spisa), u Odluku o Tarifi naknada za usluge od 2007. godine (stranica 30-35 spisa), u Upute za odobravanje kredita građanima - osnovna uputa (stranica 36-38 spisa), u Opće uvjete poslovanja (stranica 39-43 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 44- 59 spisa), u presliku izvatka iz matice vjenčanih (stranica 70 spisa) te u iskaz tužiteljice (stranica 71-72 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna pasivna legitimacija, činjenica da su VI i tuženik dana 14. rujna 2007. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje korisnici kredita stambeni kredit u iznosu od 125.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita, na rok otplate 30 godina. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 2. stavka 7. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu ugovorena obveza korisnice kredita platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a što uključuje naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, koja je naplaćena prilikom isplate kredita. Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba članka 2. stavka 7. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo korisnice kredita, kao i prigovor zastare potraživanja, točnije prigovor prekluzije prava na podnošenje deklaratorne tužbe, a sporan je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, s obzirom da prezime tužiteljice ne odgovara prezimenu korisnice kredita.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 2. stavka 7. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnice kredita platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, što uključuje naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćeni iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Isto tako bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Nadalje prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

8. U odnosu na prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka navodeći da ime, točnije prezime tužiteljice i prezime osobe navedene u predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu ne odgovaraju, sud je utvrdio da je slijedeće. Imajući na umu da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu kao korisnica kredita sklopila VI, koja je udajom dana 14. rujna 2007. godine promijenila prezime u sada UI, a što je razvidno iz preslike izvatka iz matice vjenčanih (stranica 70 spisa) sud je utvrdio da je prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije neosnovan.

9. Iskazu tužiteljice (stranica 71-72 spisa) koja je u bitnom istaknula da je otišla u banku radi dizanja kredita koji joj je trebao za rješavanje stambenog pitanja, prije sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nije bilo govora o plaćanju naknade za obradu kredita, a kada je pročitavši tekst Ugovora o namjenskom kreditu uočila odredbu po kojoj mora platiti „nekakve troškove i naknade“ pitala je zašto to mora platiti i što time konkretno plaća, na što su joj rekli da se ta naknada odnosi na „obradu samog kredita“ i da o visini te naknade odlučuje banka, a bez plaćanja te naknade neće dobiti kredit, koja je naplaćena od odobrenog iznosa kredita, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i razumljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužiteljice da je ovim kreditom kupila stan u kojem i danas stanuje sa svojom obitelji, suprugom i djecom, taj stan nikada nije iznajmljivala, to je njihov obiteljski dom, u trenutku sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu i tijekom oplate bila je zaposlena u Klinici za traumatologiju, a danas je zaposlena kao patronažna sestra u Domu zdravlja Zaprešić, nije imala svoj obrt, niti je vlasnica trgovačkog društva, a niti je na adresi ovog stana bilo registrirano sjedište bilo čijeg obrta ili trgovačkog društva. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o namjenskom kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, a ujedno je sredstvima ovog kredita kupila stan u kojem i danas stanuje sa svojom obitelji, suprugom i djecom, rezultira time da je tužiteljica potrošač, kao što je i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu potrošački ugovor, pa tužiteljica kao „slabija“ ugovorna stranka ima pravo na zaštitu propisanu odredbama ZZP-a.

10. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 2. stavka 7. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu kojom je ugovorena obveza korisnice kredita platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a što uključuje naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada sukladno B3.4.1. Odluke o Tarifi naknada za usluge od 2007. godine (stranica 30-35 spisa) određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, točnije u visini od 1,00% od iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da ti troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužiteljici niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer su tek odredbama Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) zabranjene naknade za obradu stambenih kredita, ali tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača.

11. Isto tako u odnosu na sporni pravni interes za podnošenje predmetne deklaratorne tužbe, jer tužiteljica nije podnijela i kondemnatorni tužbeni zahtjev za restituciju, odnosno isplatu po osnovi te ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, sud je utvrdio da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe iz slijedećih razloga. Naime osim što ništetnost nekog pravnog posla, a time i neke ugovorne odredbe, predstavlja takvu grubu povredu pozitivnih pravnih propisa, obvezno pravnih odnosa, zbog kojih sukladno odredbi članka 327. stavka 1. ZOO-a i odredbi članka 328. ZOO-a i sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba te se ujedno pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, već ujedno treba imati na umu da tužiteljica ovom deklaratornom tužbom rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost navedene ugovorne odredbe, a što govori u prilog stava suda da tužiteljica sukladno odredbi članka 187. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a ima potrebni pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe.

12. Nastavno u odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, iako je zapravo u pitanju prigovor prekluzije prava na podnošenje deklaratorne tužbe, sud je utvrdio slijedeće. Treba naglasiti da se sukladno odredbi članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a ujedno je i Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da u ovom parničnom postupku niti nije postavljen kondemantorni tužbeni zahtjev, s time da će zastarni rok za restitucijski zahtjev tužiteljice ukoliko isti tužiteljica naknadno postavi početi teći tek po pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđeno da je odredba članka 2. stavka 7. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojim je ugovorena obveza korisnice kredita platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a što uključuje naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu ništetna, dok se samo pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sud je utvrdio da je prigovor prekluzije prava na podnošenje deklaratorne tužbe neosnovan.

13. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 327. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka 2. stavka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210820180/07 od 14. rujna 2007. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

14. S obzirom da je punomoćnik tuženika osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eura kao previsoko određenu, sud je sukladno odredbi članka 40. stavka 4. ZPP-a u svezi s odredbom članka 35. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 eura. Naime deklaratornim tužbenim zahtjevom predloženo je utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, što sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama predstavlja vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eura, dok naprotiv niti nije postavljan kondemnatorni tužbeni zahtjev, a što rezultira time da za vrijednost predmeta spora nije mjerodavan iznos naplaćene tzv. ulazne naknade te je sud utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 eura. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.079,64 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 24. veljače 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 02. travnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 28. travnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 19. svibnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 02. lipnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

16. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

17. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 02. lipnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 02. lipnja 2026. godine