Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-223/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč-Pecirep, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Goran Gašparon, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7732/2024-15 od 17. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7732/2024- 15 od 17. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8.1 Ugovora o kreditu br. 311299 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 23. lipnja 2006., koji Ugovor je sastavljen u obliku ovršnog javnobilježničkog akta ovjerenog po javnom bilježniku Dušku Sudar, Zagreb, Mesnička 8, broj OU-697/2006 između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi:

„....Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00 % (slovima jedanposto) od iznosa kredita, a maksimalno tisuću kuna, a koji iznos naknade je uključen u iznos kredita“. II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 132,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. srpnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi koja se obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 13.1. Ugovora o kreditu br. 311299 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 13. lipnja 2006., a koji Ugovor je sastavljen u obliku ovršnog javnobilježničkog akta ovjerenog po javnom bilježniku Duško Sudar, Zagreb, Mesnička 8, broj OU-697/2006 između tužitelja i tuženika i to u dijelu koji glasi:

„………..Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani Zahtjev i za istu se plaća naknada određena općim aktom Kreditora.“.

IV Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 635,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2015. do 31. srpnja 2025. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu 990,59 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od 17. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržanima u Ugovoru o kreditu broj 311299 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (dalje: Ugovor) kojeg su 13. lipnja 2006. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika VOLKSBANK d.d., kao kreditor, te zahtjev za isplatu s osnova tih ništetnih odredaba.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju žalbom ukazuje tuženik, jer je sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, a niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

7. Nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Tijekom postupka sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio:

- da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika 23. lipnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 311299, na iznos kunske protuvrijednosti od 53.750,00 CHF,

- da je u čl. 8.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, maksimalno tisuću kuna, koji iznos naknade je uključen u iznos kredita,

- da je u čl. 13.1. Ugovora o kreditu ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća uz pisani zahtjev korisnika kredita, a za istu se plaća naknada određena općim aktom kreditora,

- da je nesporno tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 132,72 eura 25. srpnja 2006., kao i da mu je 16. siječnja 2015. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 635,68 eura,

- da je kredit podignut radi kupnje stana,

- da tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika nisu pojedinačno pregovarali o navedenim naknadama, već da ih je prednik tuženika – banka jednostrano unijela u ugovor pa je tužitelj te odredbe mogao jedino prihvatiti sklapanjem ugovora o kreditu,

- da tužitelju nije pojašnjeno na što se odnosi naknada za obradu zahtjeva, ni za prijevremenu otplatu kredita.

10. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o predmetnim ugovornim odredbama, da su iste nepoštene i stoga ništetne, sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP) te da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena, na temelju čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 153/23 – dalje: ZOO).

11. Zaključak prvostupanjskoga suda je pravilan te ga prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, a sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje tuženiku platiti troškove obrade kredita u iznosu od 1,00% koja se naplaćuje prije korištenja kredita, a najkasnije na dan isplate kredita kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita određenu općim aktom kreditora, te se radi o odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su nepoštene odredbe čl. 8.1 i 13.1 Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 te ništetne u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je teret dokaza na tužitelju da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo što žalitelj opetovano ističe u žalbi.

13. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika valja reći i da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

15. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu doista nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj: 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

16. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (čl. 13.1 Ugovora o kreditu) nepoštena u smislu čl. 87. ZZP/03 te ništava u smislu čl. 81. ZZP/03 obzirom da je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom. Radi toga je osnovan zaključak suda prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora (u tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV - 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Zato je pravilan i zaključak da se radi o ništetnoj odredbi ugovora, te je tuženik dužan vratiti primljeno na temelju te odredbe.

19. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također pravilno sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,00% od iznosa kredita, i naknada za prijevremenu otplatu kredita jednostrano određenu općim aktom kreditora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja-potrošača, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

20. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok, pa nije niti mogao isteći.

21. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP).

22. Tuženik u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako u osnovi, tako i u visini odmjerenih troškova.

23. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvoga stupnja.

24. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana, te dakle nije s istom uspio (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Šibeniku, 2. lipnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić