Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-796/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč-Pecirep, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Srebačiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po generalnim punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2767/2024-8 od 17. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2767/2024-8 od 17. srpnja 2025. u pobijanom dijelu:

- pod točkom I. izreke u cijelosti,

- pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju 659,43 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. kolovoza 2006. do isplate,

- te u dijelu pod točkom III. izreke u cijelosti.

II. Uvažava se žalba tužitelja i tuženice i preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2767/2024-8 od 17. srpnja 2025. na način da glasi:

„Nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.206,18 eura sa zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2026. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

III. Svaka stranka snosi svoj trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9011754943 od 03.08.2006. godine, zaključenog između tužitelja ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, sve u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 659,43 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07.08.2006. do isplate,

te mu naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.831,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.07.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je iz svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Ujedno traži naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1. Protiv dijela prvostupanjske presude kojim je odlučeno o troškovima postupka, i to dijela u kojem tužitelju nije priznata naknada troškova za pristup na ročište za objavu presude 17. srpnja 2025. žali se i tužitelj iz svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom da ovaj sud preinači odluku o troškovima postupka u smislu žalbenih navoda, a ujedno potražuje i naknadu troškova sastava žalbe.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tuženice nije osnovana u odnosu na glavu stvar, ali je djelomično osnovana u odnosu na troškove postupka, a žalba tužitelja je također djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i osiguranje kredita sadržane u čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9011754943 sklopljenog 3. kolovoza 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao davatelja kredita, kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita, te posljedično tome isplata preplaćenog iznos od 659,43 eura zbog ugovorene ništetne odredbe za plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje.

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženice ni zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

8. Među strankama nije sporno da je sklopljen predmetni ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 27.663,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da je čl. 11.3. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% te da je tužitelj platio tu naknadu tuženiku u utuženom iznosu od 659,43 eura.

9. Tijekom postupka, kao i u žalbenoj fazi, među strankama je sporno pitanje ništetnosti odredbe ugovora koja se odnosi na tzv. ulaznu naknadu i naknadu za osiguranje kredita i posljedično osnovanost zahtjeva za isplatu, kao i pitanje zastare. Također je sporno da li je tužitelj previsoko naznačio vrijednost predmeta spora.

10. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza posebice prihvaćenog iskaza tužitelja, utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru, da o spornoj odredbi ugovora stranke prethodno nisu pregovarale, već da se radilo o uvjetima koje je odredila tuženica, a prosječni klijent ih je morao prihvatiti da bi mu kredit bio odobren, te da tuženica nije ničim u bitnom osporila ove navode niti predložila dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ove naknade.

11. Na temelju izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je tuženica na tužitelja prenijela obvezu plaćanja naknade i troškova bez pojedinačnog pregovaranja i bez objašnjenja o kakvoj se naknadi radi. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa tužitelj - potrošač nije mogao utjecati na postojanje te odredbe, pa smatra da je stoga to nepoštena i ništetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja - potrošača, sve sukladno čl. 81. Zakona o pravima potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Slijedom navedenoga u smislu članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu plaćenog iznosa na temelju te sporne ugovorne odredbe.

12. Stoga, utvrdivši da preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznosi 253,63 eura, a na temelju naknade za osiguranje kredita da iznosi 405,80 eura (ukupno 659,43 eura) – što nije ni sporno među strankama, te je utvrđeno i financijskim vještačenjem, prvostupanjski sud pozivom na članak 1111. ZOO prihvaća zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa, i to sa zateznim kamatama od dana plaćanja tzv. ulazne naknade pozivom na članak 1115. ZOO.

13. Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

14. U odnosu na žalbene navode tuženice valja odgovoriti da je u smislu odredbe članka 81. ZZP na tuženici bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o toj naknadi i njezinoj visini, a što tuženica nije dokazala. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženice i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti prilikom korištenja kredita 1,50% od iznosa kredita, te 2,00% od iznosa kredita za osiguranje istoga, te se radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.1. Suprotno navodima tuženice, iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, dok s druge strane tuženica nije predložila dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe, pa je provođenjem dokaza saslušanjem tužitelja zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Prema tome, osim što vrijedi predmnijeva iz članka 81. stavak 2. ZZP/03 jer je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženice te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo.

14.2. Sama činjenica da je trošak obrade i osiguranja kredita određen u postotku od odobrenog kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da takvom ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer bi onda takva naknada bila određena u nominalnom iznosu.

14.3. Pravilan je zaključak prvostupanjskoga suda da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Utvrđivanje postojanja znatnije neravnoteže, se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao „slabije“ stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14.4. Sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada troškova za obradu i osiguranje kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim, transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavak 1. ZZP/03, a u vezi odredbi članka 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP/03 (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1056/2024-2).

14.5. Prvostupanjski sud je donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz navedenih odredbi slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba Ugovora o kreditu nepoštena i time, ništetna.

15. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određen zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

16. Kraj takvog stanja stvari, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da je predmetna odredba ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu i osiguranje kredita sadržana u članku 11.3., u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. ZZP te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO, ništetna.

17. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio i zahtjev tužitelja osnovanim te pozivom na odredbu članka 1111. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu od strane tužitelja uplaćene naknade za obradu i osiguranje ugovora, čija visina nije sporna. O zateznoj kamati pravilno je odlučeno na temelju članka 1115. ZOO. Naime, tuženica je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništetne, pa je kamata pravilno dosuđena od dana stjecanja.

18. Zbog svega navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbu tuženice kao djelomično neosnovanu je valjalo odbiti, i potvrditi prvostupanjsku presudu te na temelju članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

19. Osnovano međutim tuženica i tužitelj osporavaju odluku o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude.

20. Tuženica odluku o trošku osporava navodeći da je vrijednost predmeta spora previsoko naznačena, a tužitelj se žali jer mu nije dosuđena naknada troška pristupa na ročište za objavu presude 17. srpnja 2025.

21. U odnosu na žalbu tuženice valja reći da u konkretnom slučaju tužitelj je istaknuo deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu, a prihvaćanje deklaratornog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora se uzima u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu, a ne i zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske odluka Revr- 475/08, Revr-31/02, Rev-688/00, Revr-774/05).

21.1 Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz stavka I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu i osiguranje kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, pa je u ovoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu od 659,43 eura, po kojoj je tužitelju pravilno trebalo odmjeriti parnični trošak.

22. U odnosu na žalbu tužitelja koja se prema odredbi čl. 129. st. 3. ZPP u vezi čl. 167. st. 1. ZPP smatra žalbom na rješenje, valja reći da osnovano tužitelj navodi kako mu je trebalo priznati i zatraženu naknadu za trošak pristupa na ročište za objavu presude 17. srpnja 2025. Naime, tužitelju pripada naknada troškova pristupa tužiteljevog punomoćnika na ročište za objavu presude jer se radi o radnji koja je bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP, s obzirom da se na tom ročištu stranci uručuje pisani otpravak presude, a od toga dana teče i rok za izjavljivanje žalbe. Pri tom valja dodati da objava presude na internetskim stranicama e-oglasne ploče ne supstituira pravo stranke na pristup ročištu za objavu presude i s tim u vezi njezino pravo na nadoknadu troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika koji je bio nazočan na tom ročištu. Prema stanju u spisu punomoćnik tužitelja je pristupio na ročište za objavu presude održano 17. srpnja 2025. i taj trošak zatražio troškovnikom predanim na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava 9. srpnja 2025. O tom pitanju zauzeo je stav i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, primjerice u odluci broj Rev-1121/2022-2 od 24. travnja 2024., te odluci broj Rev-1094/2024-2 od 20. studenog 2024., koje su donesene u činjenično i pravno podudarnim predmetima u odnosu na istovjetno pitanje zbog kojeg je dopuštena i revizija u tim predmetima, odgovoreno je: „Stranci koja je zastupana po punomoćniku - odvjetniku i pristupila je na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude.“.

23. S obzirom na navedeno valjalo je, u odnosu na odluku o troškovima postupka uvažiti žalbe tužitelja i tuženice, te primjenom odredbi čl. 167. st. 2. ZPP u vezi čl. 373. toč. 3. i 380. toč. 3. ZPP, preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke prvostupanjske presude.

24. Pravilnom primjenom materijalnog prava, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora kondemnatornog zahtjeva za isplatu od 659,43 eura, valjalo je tužitelju troškove postupka obračunati primjenjujući tarifni razred od 332,01 eura do 664,00 eura za koji važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje: Tarifa) predviđa nagradu od 50 bodova. Tužitelju je slijedom navedenoga valjalo dosuditi naknadu troška zastupanja tužitelja koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 9. rujna 2024. i 24.ožujka 2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 17. listopada 2024. i 9. srpnja 2025. (Tbr. 9/1) od po 50 bodova za svaku radnju, te za sastav podnesaka od 28.svibnja 2024. i 21. listopada 2024. (Tbr. 8/4) od po 12,5 bodova za svaku radnju, kao i za pristup na ročište za objavu 17. srpnja 2025. (Tbr.9/3) 25 bodova, što ukupno iznosi 300 bodova, a uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 eura, to ukupno iznosi 600 eura, te uz PDV od 25% u iznosu od 150,00 eura, to ukupno iznosi 750,00 eura. Uz trošak sudskih pristojbi od 53,09 eura za tužbu i 53,09 eura za presudu i financijskog vještačenja od 350,00 eura, to ukupno iznosi 1.206,18 eura, te je taj iznos sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP valjalo dosuditi tužitelju i odlučiti kao u izreci ove presude u točki II.

25. S obzirom na kvalitativan i kvantitativan uspjeh stranaka sa žalbama, na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 4. ZPP o troškovima žalbenog postupka odlučeno je kao u izreci pod točkom III.

U Šibeniku, 2. lipnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić