Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-474/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč-Pecirep, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić. Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6450/2024-11 od 5. ožujka 2026. i žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv odluke o troškovima postupka sadržane u istoj presudi, u sjednici vijeća održanoj dana 2. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  i r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6450/2024-11 od 5. ožujka 2026.

II. Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana i potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6450/2024-11 od 5. ožujka 2026.

III. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9011724433 od 27. srpnja 2006. zaključenog između tužiteljice ČN kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditora, koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici ČN iznos od 94,33 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 29. srpnja 2006. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužiteljici ČN troškove postupka u iznosu od 151,54 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 5. ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ujedno potražuje i naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1. Tužiteljica se žali protiv dijela prvostupanjske presude pod točkom III. izreke kojim je odlučeno o trošku postupka u dijelu u kojem joj nije dosuđena zatražena naknada u cijelosti, ističući da je uz kondemnatorni zahtjev postavila i deklaratorni i da je pri tome vrijednost predmeta spora postavljena sukladno odredbi čl. 37. ZPP, da je stoga tužiteljici valjalo odmjeriti trošak za svaku pojedinu poduzetu radnju sukladno u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 1.421,56 eura, a ne jednokratnu naknadu. Predlaže preinačiti pobijanu odluku te potražuje trošak za sastav žalbe.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužiteljice ni tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9011724433 od 27. srpnja 2006. zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora (dalje: ugovor o kreditu), te zahtjev za isplatu iznosa koji je tužiteljica platila na temelju te ništetne odredbe.

6. Prvostupanjski sud polazi od nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor 27. srpnja 2006. sklopile ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.428,24 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je nesporno ugovoreno da se korisniku kredita naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 1,00% od iznosa kredita, naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita (točka 11.3.),

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je nesporno tuženica tužiteljici na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva naplatila iznos od 94,33 eura,

- da iz iskaza tužiteljice, koji je detaljno naveden pod točkom 7. obrazloženja, u bitnome proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila jer su joj bila potrebna sredstva za kupnju vozila za njezine osobne potrebe, sporna odredba o naknadi za obradu kredita nije joj baš bila jasna i nije imala mogućnosti pregovaranja oko te odredbe, s obzirom da je cijeli ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane tuženika na obrascu i ona nije imala utjecaja na njegov sadržaj, a iznos te naknade plaćen je iz sredstava kredita s time da joj u banci nije objašnjeno ni od čega se sastoje troškovi za koje plaća predmetu naknadu,

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 i 79/2007, dalje - ZZP),

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO), kao i posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ništetnost sporne odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu utvrđena je u ovom parničnom postupku.

7. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da je sporna odredba čl. 11.3. ugovora nepoštena ugovorna odredba, a time i ništetna jer se o istoj nije pregovaralo, istu je unaprijed formulirala tuženica i tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj, niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, a ista je neodređena i neodrediva, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP.

8. Prvostupanjski sud je, stoga, na temelju odredbe čl. 81., čl. 84., čl. 87. st. 1. i 96. ZZP utvrdio ništetnom odredbu čl. 11.3. ugovora o kreditu, te primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1115. ZOO naložio tuženici platiti tužiteljici iznos od 94,33 eura s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja 29. srpnja 2006. do isplate zaključivši da je tuženica nepošteni stjecatelj jer je spornu odredbu nametnula tužiteljici-potrošaču bez mogućnosti pregovaranja.

8.1. O parničnim troškovima odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP.

U odnosu na žalbu tuženice:

9. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje: ZPP) navodeći da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer u obrazloženju nisu navedeni razlozi zbog kojih bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a koja je naknada naplaćena jednokratno i to u znatno manjem postotku u odnosu na presudu Suda Europske unije u predmetu broj C-621/17 (RB protiv CIB Bank Zrt), imala karakter značajnosti kao zakonske pretpostavke za utvrđenje nepoštenosti, posljedično tome i ništenosti, pa osim što je prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu, ujedno je pogrešno primijenio odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i odredbu čl. 81. st. 1. ZZP. Daljnjim navodima žalbe obrazlaže da je sporna odredba bila zakonom propisana i izričito dopuštena, da nije protivna niti Ustavu Republike Hrvatske niti prisilnim propisima niti moralu društva, da je bila transparentna, uočljiva i jasna pa nema osnove za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe; da je nejasno kako je prvostupanjski sud zaključio da bi ponašanje tuženice pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, a sve uzimajući u obzir da je tuženica postupala u granicama zakonitosti i dopuštenosti te uredno ispunila sve svoje obveze, a tužiteljica je bila upoznata s obvezom plaćanja i visinom sporne naknade. Tuženica i u žalbenoj fazi postupka ustraje kod prigovora zastare. Zaključno ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske jer je prvostupanjski sud propustio donijeti obrazloženu odluku te utvrditi sve pretpostavke zbog kojih bi se sporna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva mogla utvrditi ništetnom.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju obrazlaže tuženica u žalbi, jer suprotno tvrdnji tuženice, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, te je obrazloženje pobijane presude sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, prvostupanjski sud je pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP, pri čemu valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženice, prvostupanjski sud nije ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

11. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud nije povrijedio njezino ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), jer je svoju odluku opravdao uvjerljivim, logičnim, razumnim i relevantnim razlozima, koji se ne mogu smatrati arbitrarnim ili očito nerazumnim, te je pobijana odluka u skladu s postojećom sudskom praksom i pravnim propisima.

12. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnom odredbu čl. 11.3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kada je na temelju dokumentacije priložene spisu i rezultata dokaznog postupka utvrdio da se nije pojedinačno pregovaralo o toj spornoj ugovornoj odredbi, da se radi o obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženici, koji tužiteljica nije mogla mijenjati, pa protivno žalbenim navodima tuženice, ista nije dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljicom udovoljila zahtjevu transparentnosti. Naime, zahtjev transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njezinog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe. S obzirom na opseg informiranosti koja proizlazi iz stanja spisa, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

13. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da prije sklapanja ugovora o kreditu nije dobila nikakvu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ''ulazne naknade'', te nije bila informirana o predmetnoj naknadi niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini), te da je bila ograničena uvjetima iz ponude banke, to i prema stavu ovog suda tuženica u ovom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja navedene naknade koju je naplatila u trenutku odobravanja kredita niti je postupala u dobroj vjeri, a sve navedeno prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

14. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. '', pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 10. listopada 2006., to je i u duhu prava Europske unije zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti i isplatu valjalo ocijeniti osnovanim.

15. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno, uzimajući u obzir pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., te sada već ustaljenu sudsku praksu, ocijenio prigovor zastare neosnovanim, zaključivši da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetnih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da i po ocjeni ovog suda u smislu odredbe čl. 216. i čl. 225. ZOO nije nastupila zastara, obzirom da će zastarni rok početi teći pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu.

16. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od uplate naknade za obradu kredita, jer i po ocjeni ovog suda tuženica je nepošteni stjecatelj, s obzirom da je utuženi iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva koju je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa, te je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna platiti tužiteljici zatezne kamate od dana stjecanja, pa su stoga i u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.

17. Konačno, odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, a tuženica odluku o trošku posebno ni ne osporava, osim vezano za osporavanje glavnog zahtjeva. Također valja napomenuti da ovaj sud nije posebno odlučivao o navodima žalbe tuženika koji se odnose na plaćeni iznos sudske pristojbe na žalbu, jer ne postoji prethodna odluka prvostupanjskog suda o obvezi plaćanja te pristojbe. Naime, prema članku 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/2018, 51/2023, dalje: ZSP) obveza plaćanja pristojbe nastaje u trenutku podnošenja podneska, a sudska pristojba na žalbu određuje se i naplaćuje u prvostupanjskom postupku. Drugostupanjski sud ne može odlučivati o nepostojećoj odluci prvostupanjskog suda a u postupku žalbe ispituje zakonitost i svrhovitost odluke prvostupanjskog suda, ali nije nadležan za odlučivanje o pitanjima koja nisu prethodno riješena u prvostupanjskom postupku. Također, ako je sudska pristojba plaćena u previsokom iznosu zbog pogreške u sustavu eSpis, ispravan postupak je da se najprije u prvostupanjskom postupku donese odluka o visini pristojbe, odnosno da se eventualno zatraži povrat preplaćene pristojbe ili njena korekcija, a ne da se to rješava u žalbenom postupku pred drugostupanjskim sudom.

18. Slijedom svega navedenoga, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

U odnosu na žalbu tužiteljice:

19. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka pa je žalbu valjalo smatrati žalbom na rješenje u smislu odredbe čl. 129. st. 5. u vezi čl. 167. ZPP.

20. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji je prethodio njegovu donošenju, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da je sud prvog stupnja počinio ijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u skladu sa čl. 365. st. 2. ZPP, a nisu ostvareni ni sadržajem žalbe istaknuti razlozi pogrešne primijene materijalnog prava.

21. Pobijanim rješenjem pod točkom III. izreke prvostupanjski sud je naložio tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od ukupno 151,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP.

22. Iz obrazloženja pobijanog dijela presude koji se odnosi na troškove postupka razvidno je da je prvostupanjski sud kao vrijednost predmeta spora uzeo iznos od 94,33 eura prema kondemnatornom dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva, što je i po ocjeni ovog suda pravilno. Prema pravnom stavu ovog suda - kod postavljenih zahtjeva za utvrđenje i postavljenih kondemnatornih zahtjeva vrijednost predmeta spora se ima utvrditi prema visini postavljenog kondemnatornog zahtjeva, s obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju ništetnom utvrđene ugovorne odredbe) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu). Istovjetno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008., pa neosnovano u žalbi tužiteljica tvrdi suprotno zbog čega je i žalba tužiteljice neosnovana.

23. Prvostupanjski sud je, dakle, i po ocjeni ovog suda pravilno primijenio odredbu članka 154. stavak 1. ZPP, imajući u vidu i odredbu članka 155. ZPP i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi odluku prvostupanjskog suda o troškovima sadržanu u točki III. izreke pobijane presude i odlučiti kao u izreci pod točkom II.

24. Na temelju odredbe čl. 166.st.1. ZPP u vezi odredbe čl. 154.st.1. ZPP odbijen je zahtjev tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, s obzirom da sa žalbama nisu uspjeli, te je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U Šibeniku, 2. lipnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić