Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-195/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč- Pecirep, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić. Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-636/2025-8 od 13. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-636/2025-8 od 13. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9012369766 sklopljenog 28. ožujka 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao Banke kojom se tužitelj obvezuje, prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 581,41 EUR s pripadajućom zateznom kamatom od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 30. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 29.3.2007. pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 303,08 eura s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 13. siječnja 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je iz svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Ujedno traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i osiguranje kredita sadržane u čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012369766 sklopljenog 28. ožujka 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao davatelja kredita, kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita, te posljedično tome isplata iznosa od 581,41 eura zbog ugovorene ništetne odredbe za plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje.

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima dostatne razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženice ni zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

8. Među strankama nije sporno da je sklopljen predmetni ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 24.638,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da je čl. 11.3. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% te da je tužitelj platio tu naknadu tuženiku u utuženom iznosu od 581,41 eura.

9. Tijekom postupka, kao i u žalbenoj fazi, među strankama je sporno pitanje ništetnosti odredbe ugovora koja se odnosi na tzv. ulaznu naknadu i naknadu za osiguranje kredita i posljedično osnovanost zahtjeva za isplatu, kao i pitanje zastare.

10. Prvostupanjski sud polazi od nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 28. ožujka 2007. sklopili ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 24.638,67 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je nesporno ugovoreno da se korisniku kredita naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 1,50% od iznosa kredita, naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (točka 11.3.),

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je nesporno tuženica tužitelju na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva naplatila iznos od 223,62 eura (tada 1.694,90 kn) eura, a iznos od 357,79 eura (tada 2.695,84 kn) na ime naknade za osiguranje kredita,

- da iz iskaza tužitelja, koji je detaljno naveden pod točkom 13. obrazloženja, u bitnome proizlazi da je platio sve što je trebalo; da nema saznanja na što banka troši naknadu za obradu kredita niti se sjeća da bi mu to netko objasnio, službenik iz banke da mu nije ništa pokušavao objasniti, a nije pregovarao niti pokušao pregovarati o visini tih naknada, te nije ni pročitao Opće uvjete tuženika, a za ništavost ovih odredbi je doznao iz medija,

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 i 79/2007, dalje - ZZP),

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO), kao i posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ništetnost sporne odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu utvrđena je u ovom parničnom postupku.

11. Na temelju svega navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da je sporna odredba čl. 11.3. ugovora nepoštena ugovorna odredba, a time i ništetna jer se o istoj nije pregovaralo, istu je unaprijed formulirala tuženica i tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, niti je mogao ishoditi da se eliminira iz ugovora, a ista je netransparentna i neproporcionalna, protivna načelu savjesnosti i poštenja, tuženik nije prije sklapanja ugovora informirao korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknada ni pojasnio na što se one odnose niti naveo njihovu specifikaciju, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP.

8. Prvostupanjski sud je, stoga, na temelju odredbe čl. 81., i čl. 87. st. 1. ZZP utvrdio ništetnom odredbu čl. 11.3. ugovora o kreditu, te primjenom odredbe čl. čl. 323. st. 1. i čl. 1115. ZOO naložio tuženici platiti tužitelju iznos od ukupno 581,41 eura i to 29. ožujka 2007. s pripadajućim zateznim kamatama od 1. siječnja 2008. do isplate zaključivši da je tuženica nepošteni stjecatelj jer je spornu odredbu nametnula tužitelju- potrošaču bez mogućnosti pregovaranja.

11.1. O parničnim troškovima odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP.

12. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje: ZPP) navodeći da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer je obrazloženje oskudno, u obrazloženju nisu navedeni razlozi zbog kojih bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita, a koja je naknada naplaćena jednokratno i to u znatno manjem postotku u odnosu na presudu Suda Europske unije u predmetu broj C-621/17 (RB protiv CIB Bank Zrt), imala karakter značajnosti kao zakonske pretpostavke za utvrđenje nepoštenosti, posljedično tome i ništenosti, pa osim što je prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu, ujedno je pogrešno primijenio odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i odredbu čl. 81. st. 1. ZZP. Daljnjim navodima žalbe obrazlaže da je sporna odredba bila zakonom propisana i izričito dopuštena, da nije protivna niti Ustavu Republike Hrvatske niti prisilnim propisima niti moralu društva, da je bila transparentna, uočljiva i jasna pa nema osnove za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe; da je nejasno kako je prvostupanjski sud zaključio da bi ponašanje tuženice pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, a sve uzimajući u obzir da je tuženica postupala u granicama zakonitosti i dopuštenosti te uredno ispunila sve svoje obveze, a tužiteljica je bila upoznata s obvezom plaćanja i visinom sporne naknade. Tuženica i u žalbenoj fazi postupka ustraje kod prigovora zastare. Zaključno ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske jer je prvostupanjski sud propustio donijeti obrazloženu odluku te utvrditi sve pretpostavke zbog kojih bi se sporna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva mogla utvrditi ništetnom.

13. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju obrazlaže tuženica u žalbi, jer suprotno tvrdnji tuženice, pobijana presuda sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, te je obrazloženje pobijane presude sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, prvostupanjski sud je pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP, pri čemu valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženice, prvostupanjski sud nije ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

14. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud nije povrijedio njezino ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), jer je svoju odluku opravdao uvjerljivim, logičnim, razumnim i relevantnim razlozima, koji se ne mogu smatrati arbitrarnim ili očito nerazumnim, te je pobijana odluka u skladu s postojećom sudskom praksom i pravnim propisima.

15. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnom odredbu čl. 11.3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita, kada je na temelju dokumentacije priložene spisu i rezultata dokaznog postupka utvrdio da se nije pojedinačno pregovaralo o toj spornoj ugovornoj odredbi, da se radi o obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženici, koji tužitelj nije mogao mijenjati, pa protivno žalbenim navodima tuženice, ista nije dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljem udovoljila zahtjevu transparentnosti. Naime, zahtjev transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njezinog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe. S obzirom na opseg informiranosti koja proizlazi iz stanja spisa, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

16. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da prije sklapanja ugovora o kreditu nije dobio nikakvu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ''ulazne naknade'', niti naknade za osiguranje kredita te nije bio informiran o predmetnoj naknadi niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini), te da je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, to i prema stavu ovog suda tuženica u ovom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja navedene naknade koju je naplatila u trenutku odobravanja kredita niti je postupala u dobroj vjeri, a sve navedeno prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

17. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. ''.

18. Sve navedeno može se primijeniti i na naknadu za osiguranje kredita, jer ni u odnosu na tu naknadu tuženica nije dokazala da je uopće imala te troškove, ni u kojoj visini, pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 10. listopada 2006., to je i u duhu prava Europske unije zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu valjalo ocijeniti osnovanim.

19. Sama činjenica da je trošak obrade i osiguranja kredita određen u postotku od odobrenog kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što također govori u prilog tome da takvom ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer bi onda takva naknada bila određena u nominalnom iznosu.

20. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno, uzimajući u obzir pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., te sada već ustaljenu sudsku praksu, ocijenio prigovor zastare neosnovanim, zaključivši da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetnih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da i po ocjeni ovog suda, a u smislu odredbe čl. 216. i čl. 225. ZOO nije nastupila zastara, s obzirom da će zastarni rok početi teći pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu.

21. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata kako je to zatraženo, jer ta obveza je osnovana i od uplate spornih naknada 29. ožujka 2007. (a zatraženo je i nakon toga – od 1. siječnja 2008.), jer i po ocjeni ovog suda tuženica je nepošteni stjecatelj, s obzirom da je utuženi iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita koju je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa, te je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna platiti tužitelju zatezne kamate od dana stjecanja, pa su stoga i u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.

22. Konačno, odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je zakonita, a tuženica odluku o trošku posebno ni ne osporava, osim vezano za osporavanje glavnog zahtjeva, dok u skladu sa odredbom čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

23. Slijedom svega navedenoga, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

24. Na temelju odredbe čl. 166.st.1. ZPP u vezi odredbe čl. 154.st.1. ZPP odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka, s obzirom da nije sa žalbom uspjela, te je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

U Šibeniku, 2. lipnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić