REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 149 P-1041/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužiteljice VB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Obradoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Eos Matrix d.o.o, Horvatova ulica 82, Zagreb, OIB: 76674680107, radi proglašenja izravne naplate nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 5.5.2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Gorana Obradovića u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a po objavi presude dana 2. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Proglašavaju se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate koji se protiv ovdje tužiteljice L V iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vodi pred Financijskom agencijom temeljem bjanko zadužnice ovjerene dana 27. lipnja 2008. od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem 4 OV-16699/08 iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, dalje u tekstu: OZ).

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.401,66 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 2. lipnja 2026. do isplate do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je ovosudnim zaključkom poslovni broj Ovr- 3639/2022 od dana 17.01.2023. upućena na pokretanje parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava ovršenika (tužiteljice) nedopuštenim u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom temeljem bjanko zadužnice ovjerene 27. lipnja 2008. od javnog bilježnika Lidije Perić, Osijek pod poslovnim brojem OV-16699/08 zbog razloga iz članka čl. 50. st. 1. toč.7. i toč. 11. Ovršnog zakona. Predmetni ovršni postupak izravne naplate je pokrenut protiv ovdje tužiteljice kao univerzalne pravne sljednice iza pok. DB iz [adresa], , temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj O - 1922/2013 od 28.1.2014., a radi naplate iznosa u visini od 93.397,91 kn/12.396,03 EUR1, od čega 45.885,53 kn /6.090,05 EUR s osnova glavnice te 47.512,38 kn/6.305,98 EUR s osnova kamata, te je ujedno ista osoba (DB) dužnik iz ovršne isprave navedene. Budući da je ovršna isprava u vidu bjanko zadužnice izdana na ime Slavonske banke d.d. kao vjerovnika te da isti subjekt nije ovrhovoditelj u konkretnom ovršnom postupku (ovosudnom postupku pod poslovnim brojem Ovr-3639/2022), kao i da tužiteljica nije potpisala istu ispravu u svojstvu dužnika, tužiteljica je u istom ovosudnom postupku pod poslovnim brojem Ovr - 3639/2022 ukazala na žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ, koji se sastoji u tome da ovrhovoditelj (ovdje tuženik) nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave u odnosu na ovdje tužiteljicu. Što se tiče činjenice da predmetna ovršna isprava u vidu bjanko zadužnice nije izdana na ime ovdje tuženika kako vjerovnika, tuženik je u predmetni ovršni postupak dostavio pravne poslove u vidu Ugovora o cesiji od dana 05.10.2016. zaključenog između Addiko Bank d.d. kao cedenta te ovdje tuženika kao cesionara te Dodatka V. Ugovoru o cesiji od dana 5. listopada 2016., zaključenog 30.11.2016. između istih subjekata. Kao što je vidljivo iz sadržaja citiranih pravnih poslova u istima se nigdje decidirano ne navodi da bi predmetnom cesijom bilo obuhvaćeno i potraživanje koje proizlazi s osnova Ugovora o nenamjenskom kreditu s depozitom, zaključenom dana 16.6.2008., a što jasno upućuje na zaključak kako tuženik nije dokazao da bi potraživanje po navedenoj osnovi (kao i osnovi u vidu bjanko zadužnice iz t. 1.) prešlo na istog te su s obzirom na navedenu činjenicu bile ispunjene pretpostavke da ovršni sud meritorno odluči prigovoru tužiteljice, ali kako protiv odluke istog nije dopušten poseban pravni lijek, to je tužiteljica bila primorana ustati s predmetnom tužbom. Tužiteljica je u ovršnom postupku pod poslovnim brojem Ovr-3639/2022 istaknula i prigovor zastare tražbine iz ovršne isprave u smislu žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 11. OZ, a sve s obzirom na činjenicu da je ovršna isprava (bjanko zadužnica) izdana 27.06.2008., odnosno više od deset godina računajući od trenutka kad je predmetni ovršni postupak pokrenut. Razvidno je da je predmetna situacija definirana odredbom sadržanom u čl. 242. st. 2. ZOO te da je konkretna radnja, u vidu slanja zahtjeva Financijskoj agenciji 26.11.2015. u potpunosti pravno irelevantna za prekid zastare, budući da je isti zahtjev podnesen u odnosu na mrtvu osobu. Predlaže da sud donese presudu kao u toč. I. izreke, uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi vrijednosti predmeta spora navedenoj u tužbi smatrajući istu previsoko određenom. Ističe kako se tužba mora odbaciti, obzirom da se tužiteljica u istoj poziva na razloge za podnošenje žalbe iz članka 50. stavka 1. Ovršnog zakona, a radi kojih nije upućena u parnicu. Ističe kako je tužiteljica temeljem zaključka naslovnog suda poslovni broj: Ovr 1448/2022 -4 od dana 12.1.2023. upućena pokrenuti parnicu zbog razloga propisanih člankom 50. stavkom 1. točkama 7. i 11. OZ. Međutim, tužiteljica tužbu, među ostalim temelji na razlozima radi kojih nije upućen u parnicu sukladno članku 50. OZ-, a za što nema temelj prema odredbi članka 55. stavka 3. OZ. Tužiteljica u tužbi navodi, primjerice (cit): „3.1.1. Međutim, tuženik nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je novčani iznos koji je predmetom ovrhe koja je dovela do pokretanja predmetnog postupka ikada isplaćen pok. DB,….“ „ **.**.2003. Kao što je vidljivo iz sadržaja citiranih pravnih poslova u istima se nigdje decidirano ne navodi da bi predmetnom cesijom bilo obuhvaćeno i potraživanje koje proizlazi s osnova Ugovora o nenamjenskom kreditu s depozitom, zaključenom dana 16.06.2008., a što jasno upućuje na zaključak kako tuženik nije dokazao da bi potraživanje po navedenoj osnovi (kao i osnovi u vidu bjanko zadužnice iz t. 1.) prešlo na istog, te su s obzirom na navedenu činjenicu bile ispunjene pretpostavke da ovršni sud meritorno odluči prigovoru tužiteljice, ali kako protiv odluke istog nije dopušten poseban pravni lijek, to je tužiteljica bila primorana ustati s predmetnom tužbom .". Tuženik raspolaže ovršnom ispravom izdanom od strane prednika tužiteljice pok. DB i to bjanko zadužnice ovjerene od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka dana 27.06.2008. pod brojem ovjere: OV 16699/08. Ističe kako je tužiteljica priložila isprave o osnovi same tražbine i o prijenosu tražbine i time Zadužnice, na ovdje tuženika. Nesumnjiv je prijenos prava na naplatu potraživanja putem zadužnice na ovdje tuženika. Tužiteljica je temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Osijeku od dana 28.01.2014. proglašena jednim od zakonskih nasljednika iza prednika. Poziva se na odredbu čl. 139. Zakona o nasljeđivanju. Nesporno je da su rješenjem o nasljeđivanju, pored tužiteljice, kao nasljednici proglašeni i drugi srodnici, no stavak 4. citirane odredbe ZN jasno propisuje da u situaciji kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva. Zadužnica je ovršna isprava koja ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi. Isto tako, zadužnica je vrijednosni papir, isprava kojom se njezin izdavatelj obvezuje ispuniti obvezu upisanu u toj ispravi njezinom zakonitom imatelju. S obzirom da je tužiteljica pravni sljednik prednika, osnovano je tuženik nastavio vođenje postupka izravne naplate kod Financijske agencije po Zadužnici u odnosu na tužiteljicu kao nasljednika. U odnosu na prigovor zastare, ističe kako je isti neutemeljen, paušalan i bespredmetan. Raniji vjerovnik - Addiko Bank d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) je dana 26.11.2015. godine u svrhu naplate predmetne tražbine, a temeljem predmetne Zadužnice pokrenuo postupak izravne naplate pred Financijskom agencijom, čime je nastupio prekid tijeka zastarnog roka. Jednom prekinuti tijek zastarnog roka, kreće teći ispočetka tek od trenutka kad su prestale okolnosti koje su dovele do prekida, a sukladno odredbi članka 245. stavka 2. ZOO. Ističe kako je uslijed smrti prednika (14.2.2009.) sukladno članku 237. ZOO došlo do nesavladive prepreke koja je uzrokovala zastoj postupka, i to sve do saznanja za nasljednike Prednika. Činjenica smrti prednika nije krivnja tuženika, tj. Addiko bank d.d. u smislu prekida zastare, stoga nije niti primjenjiv članak 242. stavak 2. ZOO na koji se tužiteljica poziva. Zadužnica ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, slijedom čega se na istu primjenjuje zastarni rok od 10 godina, sukladno sudskoj praksi. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbaciti, odnosno odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u zaključak ovog suda poslovni broj Ovr-3639/2022 od 17. siječnja 2023. (stranica 8-11, 71-74 spisa), u rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-1922/2013 od 28.siječnja 2014. (stranica 12- 14 spisa), zahtjev za izravnu naplatu od 14.12.2022. (stranica 15-16 spisa), dopis tuženika od 12.12.2022. (stranica 17-18 spisa), bjanko zadužnicu ( stranica 19-22 spisa), rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj O-4583/2015 od 17. rujna 2015. (stranica 23-27 spisa), rješenje o nasljeđivanju od 28. siječnja 2014. (stranica 30-32 spisa), Ugovor o nenamjenskom kreditu s depozitom (stranica 33-39,80-86 spisa), Ugovor o cesiji sklopljen 5.10.2016. (stranica 40-42, 106-108 spisa), dodatak V. Ugovoru o cesiji od 5. listopada 2016. ( stranica 43-48,109-114 spisa), zahtjev za izravnu naplatu od 26.11.2015. ( stranica 52 spisa), prijedlog od 22.12.2022. (stranica 75-76 spisa), djelomično povijesni izvadak iz sudskog registra (stranica 87 - 105 spisa), zahtjev za opoziv zahtjeva za izravnu naplatu (stranica 164 spisa), dopis Fine od 3. svibnja 2024. (stranica 192 spisa), dopis Addiko bank od 7.11.2025. (stranica 200 spisa), izvršio uvid u spis ovog suda poslovni broj P-1041/2023 4. Među strankama nije sporno da je prednik tužiteljice, sada pok. DB kao korisnik kredita sa tadašnjom Slavonskom bankom d.d. kao kreditorom 16.6. 2008. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu s depozitom broj [broj depozita]/2008 na iznos od 50.000,00 kn, s rokom vraćanja od 8 godina. Nije sporno niti da je temeljem Ugovora o kreditu, u svrhu osiguranja navedene tražbine, korisnik kredita izdao kreditoru bjanko zadužnicu koja je izdana i ovjerena 16.6. 2008. u uredu javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem Ov-16699/2008. Nije sporno niti da je DB umro **.**.2009. te je njegovom nasljednicom, između ostalog, proglašena i ovdje tužiteljica temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Osijeku poslovni broj O-1922/2013-5 od 28. siječnja 2014. koje je postalo pravomoćno s 16.10.2014. Među strankama nije sporno niti da je raniji ovrhovoditelj-Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao pravni sljednik Slavonske banke d.d. dana 30.11.2015. (list 192 spisa), dakle u vrijeme kada je DB bio mrtav zatražio od Financijske agencije provedbu izravne naplate na računima tada pok. DB temeljem bjanko zadužnice broj Ov-16699/2008 te da je ista bjanko zadužnica kao osnova za plaćanje vraćena od strane Financijske agencije ranijem ovrhovoditelju budući da DB nije imao aktivnih računa s kojih bi se mogla izvršiti ovrha na novčanim sredstvima. Nije sporno niti da je tuženik kao novi ovrhovoditelj zatražio od Financijske agencije provedbu izravne naplate na računima tužiteljice temeljem iste ovršne isprave- bjanko zadužnice broj Ov-16699/2008 te da je predmetna osnova za plaćanje zaprimljena kod Financijske agencije dana 14.12.2022. Nije sporno niti da je tuženik nepoznatog dana tijekom 2023. povukao zahtjev za izravnu naplatu podnesen na temelju bjanko zadužnice broj Ov- 16699/2008 u odnosu na tužiteljicu. Sporno je da li je s obzirom na tu činjenicu tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka. Također je sporno da li je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj provedbu izravne naplate kod Financijske agencije zahtijevao nakon proteka zakonom propisanog zastarnog roka za zahtijevanje ispunjenja ove tražbine te da li je tuženik kao ovrhovoditelj ovlašten tražiti provedbu izravne naplate u odnosu na tužiteljicu kao ovršenicu, obzirom da je ona u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa koji je prethodio ovom postupku tvrdila da je pok. DB potpisao bjanko zadužnicu za korist HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao vjerovnika, da ona kao ovršenica nije izdatnik predmetne ovršne isprave, kao i da ista isprava nije izdana za korist ovrhovoditelja u ovom postupku, da u predmetnoj pravnoj stvari nedostaje isprava (u vidu kauzalnog pravnog posla) iz koje ima biti vidljiva pravna osnova iz koje je proizašlo sporno potraživanje, kao i isprava iz koje ima biti vidljivo da je isto potraživanje temeljem valjane pravne osnove prešlo s vjerovnika iz iste ovršne isprave (bjanko zadužnice) na ovdje ovrhovoditelja.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu s depozitom broj [broj depozita]/2008 utvrđeno je da je prednik tužiteljice, sada pok. DB kao korisnik kredita sa tadašnjom Slavonskom bankom d.d. kao kreditorom 16.6. 2008. sklopio isti ugovor na iznos od 50.000,00 kn (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), s rokom vraćanja od 8 godina. Člankom 9. Ugovora određeno je da su stranke suglasne da su instrumenti osiguranja potraživanja Banke po osnovi odobrenog kredita, između ostalog i 1 (jedna) bjanko zadužnica dužnika na iznos kredita uvećana za kamate i troškove.

7. Uvidom u bjanko zadužnicu koja je izdana i ovjerena 16.6. 2008.u uredu javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem Ov-16699/2008 utvrđeno je da je istu izdao sada pok. DB kao korisnik kredita. Radi se dakle o običnoj zadužnici koju je izdao prednik tužiteljice kreditoru-Slavonskoj banci d.d. radi naplate tražbine iz Ugovora o kreditu, a koja nije potvrđena od javnog bilježnika (tj. solemnizirana).

8. Uvidom u podnesak tuženika od 11.4.2025. te u podnesak Addiko bank d.d. od 7.11.2025. utvrđeno je da je Ugovor o namjenskom kreditu s depozitom broj [broj depozita]/2008 raskinut, odnosno stavljen na dospijeće s 27.8.2010.

9. Uvidom u dopis Financijske agencije od 3.5.2024. utvrđeno je da je Agencija dana 30.11.2015. zaprimila i vratila osnovu za plaćanje (bjanko zadužnicu broj Ov-16699/2008) prvotnom ovrhovoditelju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. budući da ovršenik DB nije imao aktivnih računa s kojih bi se mogla izvršiti ovrha na novčanim sredstvima.

10. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Osijeku poslovni broj O-1922/2013-5 od 28. siječnja 2014. utvrđeno je da je DB umro **.**.2009. te je njegovom nasljednicom, između ostalog, proglašena i ovdje tužiteljica te da je ono postalo pravomoćno s 16.10.2014.

11. Uvidom u Ugovor o cesiji od 5.10.2016. zaključenog između Addiko bank d.d. i ovdje tuženika utvrđeno je da je tuženik postao i vlasnik potraživanja koja se odnose na dospjelo, a nepodmireno dugovanje dužnika, prednika ovdje tužitelja iz Ugovora o kreditu. Uvidom u Dodatak V. Ugovoru o cesiji od 5.10.2016. zaključenog 30.11.2016. između Addiko bank d.d. i ovdje tuženika utvrđeno je da je tim ugovorom Addiko bank d.d. kao cedent dodatno i izričito prenio na tuženika kao cesionara sva prava iz svih i svake pojedine zadužnice kojima su osigurane stock tražbine koja se prenose sukladno Ugovoru, a koje se zadužnice odnose na glavne dužnike i ostale sudionike u bankovnim proizvodima (sudužnike, jamce…). Popis dužnika i ostalih sudionika u bankovnim proizvodima te njihovih zadužnica nalazi se u Prilogu 1 tog Dodatka V.

12. Uvidom u zahtjev za izravnu naplatu utvrđeno je da je tuženik kao novi ovrhovoditelj zatražio od Financijske agencije provedbu izravne naplate na računima tužiteljice temeljem iste ovršne isprave- bjanko zadužnice broj Ov-16699/2008 te da je predmetna osnova za plaćanje zaprimljena kod Financijske agencije dana 14.12.2022.

13. Uvidom u zahtjev za opoziv zahtjeva za izravnu naplatu od 23.5.2023. tuženika utvrđeno je da je tuženik nepoznatog dana tijekom 2023. (jer nema potvrde o primitku Financijskoj agenciji) opozvao u cijelosti zahtjev za izravnu naplatu podnesen na temelju bjanko zadužnice broj Ov-16699/2008 u odnosu na tužiteljicu. Da je doista došlo do opoziva zahtjeva za izravnu naplatu unatoč tome jer nema potvrde o primitku Financijskoj agenciji sud zaključuje jer tužiteljica tu činjenicu niti ne osporava.

14. Odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona važećeg u vrijeme podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji ("Narodne Novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24; u daljnjem tekstu: OZ) propisano je da ovršenik protiv rješenja o ovrsi može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika. Točkom 11. te odredbe propisano je kako ovršenik protiv rješenja o ovrsi može izjaviti žalbu ako nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Odredbom čl. 55. st. 3. OZ propisano je da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu.

15. Imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe te činjenicu da je tužiteljica u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim izjavila žalbu iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. OZ, dok je u odnosu na žalbeni navod iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ navela da je pok. DB potpisao bjanko zadužnicu za korist HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao vjerovnika, da ona kao ovršenica nije izdatnik predmetne ovršne isprave, kao i da ista isprava nije izdana za korist ovrhovoditelja u ovom postupku, da u predmetnoj pravnoj stvari nedostaje isprava (u vidu kauzalnog pravnog posla) iz koje ima biti vidljiva pravna osnova iz koje je proizašlo sporno potraživanje, kao i isprava iz koje ima biti vidljivo da je isto potraživanje temeljem valjane pravne osnove prešlo s vjerovnika iz iste ovršne isprave (bjanko zadužnice) na ovdje ovrhovoditelja, to ovaj sud nije uzeo u obzir njezine navode iz tužbe kako tuženik nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je novčani iznos koji je predmetom ovrhe koja je dovela do pokretanja predmetnog postupka ikada isplaćen pok. DB.

16. U odnosu na žalbene navode iz odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ, valja napomenuti kako je zahtjev za izravnu naplatu pokrenut temeljem ovršne isprave- bjanko zadužnice ovjerene od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka dana 27.06.2008. pod brojem ovjere: OV-16699/08, a koju je prednik tužiteljice izdao kreditoru-Slavonskoj banci d.d. radi naplate tražbine iz Ugovora o namjenskom kreditu s depozitom broj [broj depozita]/2008. Uvidom u djelomični izvadak iz sudskog registra (list 87, 90 i 94) utvrđeno je da je tvrtka HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. mijenjala naziv u Addiko bank d.d. te da je tom društvu pripojeno dioničko društvo SLAVONSKA BANKA d.d. [adresa] sa sjedištem u [adresa], upisano u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS): 030002102 Trgovačkog suda u Osijeku, na temelju Odluke glavne skupštine društva SLAVONSKA BANKA d.d. Osijek od 19.06.2008. te glavne skupštine društva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. iz Zagreba od 19.06.2008. kojima se daje odobrenje na ugovor o pripajanju od 18.06.2008., a nakon upisa (pod e) povećanja temeljnog kapitala radi provedbe pripajanja, na temelju odluke Izvanredne glavne skupštine društva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. od 29.01.2009. Dakle, na temelju navedenog utvrđeno je da je Addiko bank d.d. pravni sljednik SLAVONSKE BANKE d.d. Nadalje, uvidom u Ugovor o cesiji od 5.10.2016. zaključenog između Addiko bank d.d. i ovdje tuženika utvrđeno je da je tuženik postao i vlasnik potraživanja koja se odnose na dospjelo, a nepodmireno dugovanje dužnika, prednika ovdje tužitelj ice iz Ugovora o kreditu, dok je uvidom u Dodatak V. Ugovoru o cesiji od 5.10.2016. zaključenog 30.11.2016. između Addiko bank d.d. i ovdje tuženika utvrđeno je da je tim ugovorom Addiko bank d.d. kao cedent dodatno i izričito prenio na tuženika kao cesionara sva prava iz svih i svake pojedine zadužnice kojima su osigurane stock tražbine koja se prenose sukladno Ugovoru, a koje se zadužnice odnose na glavne dužnike i ostale sudionike u bankovnim proizvodima (sudužnike, jamce…). U popisu se nalazi naziv prednika tužiteljice DB i naveden je broj OV -16699/08, što odgovora broju ovjere te zadužnice kod javne bilježnice pa stoga suprotno tvrdnjama tužiteljice nedvojbeno proizlazi da je tražbina koju je Addiko bank d.d. kao pravni sljednik SLAVONSKE BANKE d.d. imao prema predniku tužiteljice prenesena na ovdje tužitelja. Na temelju naprijed navedenog pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju utvrđeno je da je nasljednicom pok. DB između ostalog, proglašena i ovdje tužiteljica. Odredbom čl. 139. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj: 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015, 14/2019, u daljnjem tekstu: ZN) propisano je kako nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove, dok je st. 2. propisano da samo nasljednik koji se izričito odrekne nasljednog dijela ne odgovara za dugove ostavitelja. Stavkom 4. te odredbe propisano je da u situaciji kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva. Imajući u vidu naprijed navedeno, nedvojbeno je da je ovdje tuženik ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave-zadužnice koju je izdao pravnik prednik tužiteljice, sada pok. DB protiv tužiteljice kao ovršenice i jedne od nasljednika sada pok. DB pa stoga žalbeni razlog propisan odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ nije osnovan.

17. U odnosu na žalbene navode iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ, valja prvenstveno u odnosu na bjanko zadužnicu koja je ovjerena pod brojem Ov- 16699/2008 napomenuti kako se radi o običnoj zadužnici koju je izdao prednik tužiteljice kreditoru-Slavonskoj banci d.d. radi naplate tražbine iz Ugovora o kreditu. Riječ je o zadužnici koja je sastavljena prije 1. siječnja 2011. i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (tj. solemnizirana). Valja istaknuti da je do donošenja Ovršnog zakona 2010. zadužnica predstavljala privatnu ispravu na kojoj je samo javno ovjerovljen potpis izdavatelja zadužnice radi čega nije mogla biti izjednačena s javnobilježničkim aktom pozivom na odredbu članka 59. stavak 1. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22, dalje: ZJB) pa se na takvu zadužnicu ne može primijeniti zastarni rok iz članka 233. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO), već opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom članka 225. ZOO. Valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Su-IV-4/18 od 19. studenog 2018. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem se na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011.) i koja nije potvrđena kod javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz odredbe čl. 225. ZOO. Ujedno valja napomenuti kako početak zastare tražbine iz zadužnice odgovora početku zastare tražbine iz Ugovora o namjenskom kreditu s depozitom broj [broj depozita]/2008 koji je raskinut s 27.8.2010. pa s tim danom cjelokupna nepodmirena tražbina po Ugovoru o kreditu dospijeva na naplatu. Temeljna svrha izdavanja zadužnice je naplata tražbine ukoliko ista po dospijeću nije podmirena te kao takva zadužnica prati pravnu sudbinu tražbine čijoj naplati služi. Kako je predmetna zadužnica pribavljena u svrhu osiguranja naplate tražbine iz Ugovora o kreditu, ukoliko bi se zastarni rok računao pod dana izdavanja zadužnice, zastara bi počela teći prije nego što vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a što bi bilo suprotno odredbi članka 215. ZOO iz koje proizlazi da zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Stoga u konkretnom slučaju zastarni rok počinje teći s danom raskida ugovora o kreditu s kojim danom cjelokupna nepodmirena tražbina po Ugovoru o kreditu dospijeva na naplatu., tj. s danom s 27.8.2010. Prema odredbi čl. 237. ZOO zastara ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju na strani ovdje tuženika u razdoblju od smrti prednika tužiteljice do pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju postojala je nesavladiva prepreka koja je onemogućavala tuženika da u tom razdoblju izvansudskim putem (podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu) zahtijeva ispunjenje predmetne obveze, a tu nesavladivu prepreku je činila okolnost da je dužnik iz ovršne isprave umro, a da je tužiteljica tek pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju proglašena jednom od njegovih nasljednika. Tuženik u razdoblju od smrti prednika tužiteljice do pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju bez pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju (kao dopunske ovršne isprave u smislu odredbe čl. 32. st. 1. i st. 2. OZ ) nije mogao pokretati postupak izravne naplate protiv ovdje tužiteljice kao ovršenice (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-990/2024-2 od 27. kolovoza 2024.). Ovdje još valja ukazati na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 24. svibnja 2021. koje glasi: "Kad je dužnik iz ovršne isprave umro prije pokretanja ovršnog postupka i ako u trenutku pokretanja tog postupka u odnosu na preminulog dužnika nije doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, ovršni sud ne može odrediti ovrhu protiv nasljednika umrlog dužnika bez postojanja pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju (kao tzv. dopunske ovršne isprave).". Dakle, u razdoblju od 14.2.2009. do 16.10.2014. zastara nije tekla. Odredbom čl. 238. st. 2. ZOO propisano je da ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. U konkretnom slučaju zastara nije niti počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek jer je DB umro prije nego što je dospjela cjelokupna nepodmirena tražbina po Ugovoru o kreditu pa je zastara u konkretnom slučaju počela teći od 17.10.2014., dakle dan nakon što je rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno. Prvotni ovrhovoditelj Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. je od Financijske agencije 30.11.2015. zatražio provedbu izravne naplate u odnosu na tada pok. DB na temelju naprijed navedene ovršne isprave (zadužnice), a Agencija je vratila osnovu za plaćanje prvotnom ovrhovoditelju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. budući da ovršenik DB nije imao aktivnih računa s kojih bi se mogla izvršiti ovrha na novčanim sredstvima , dakle ta radnja ranijeg ovrhovoditelja je poduzeta s ciljem naplate tražbine protiv osobe koja u vrijeme poduzimanja te radnje nije bila živa pa nije niti mogla biti ovršenik . Imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 241. ZOO kojom je propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, ovaj sud smatra da podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu 30.11.2015. od strane prvotnog ovrhovoditelja Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Financijskoj agenciji u odnosu na tada pok. DB na temelju naprijed navedene ovršne isprave (zadužnice) nije došlo do prekida zastare jer je ta radnja poduzeta radi naplate tražbine protiv osobe koja u vrijeme njezinog poduzimanja nije bila živa pa nije mogla ovršenik već je tu radnju trebalo poduzeti u odnosu na nasljednike pok. DB kao osobe koje mogu biti ovršenici nakon smrti ranijeg dužnika iz ovršne isprave. Stoga je 17.10.2019. protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO jer je novi ovrhovoditelj-ovdje tuženik tek 14.12.2022. zatražio od Financijske agencije provedbu izravne naplate na računima tužiteljice kao jedne od nasljednica pok. DB temeljem iste ovršne isprave- bjanko zadužnice broj Ov-16699/2008. Podredno valja istaknuti da čak i da se uzme da je radnja poduzeta 30.11.2015. od strane prvotnog ovrhovoditelja Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (podnošenje zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji u odnosu na tada pok. DB) radnja poduzeta protiv dužnika pred drugim nadležnim tijelom radi ostvarenja tražbine (a što prema stajalištu ovog suda nije), Agencija je vratila osnovu za plaćanje prvotnom ovrhovoditelju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. budući da ovršenik DB nije imao aktivnih računa s kojih bi se mogla izvršiti ovrha na novčanim sredstvima pa se može smatrati da je zastarni rok počeo teći iznova od dovršetka postupka izravne naplate nakon što je Financijska agencija obavijestila ranijeg ovrhovoditelja o vraćanju osnove za plaćanje na temelju odredbe čl. 4. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj 6/13) upravo s obzirom na odredbu čl. 245. st. 3. ZOO, prema kojoj zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, a pritom valja napomenuti kako se dovršetak postupka izravne naplate pred Financijskom agencijom ne konstatira sudskom odlukom (tako i Žs u Zagrebu u Gž -3375/2024-2 od 25. ožujka 2025.). Dakle, Financijska agencija je ranijem ovrhovoditelju odmah po zaprimanju osnove za plaćanje 30.11.2015. tu osnovu i vratila, a novi ovrhovoditelj je tek 14.12.2022. zatražio od Financijske agencije provedbu izravne naplate na računima tužiteljice kao jedne od nasljednica pok. DB temeljem iste ovršne isprave- bjanko zadužnice broj Ov-16699/2008. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tuženik provedbu izravne naplate na temelju obične zadužnice nedvojbeno zahtijevao nakon isteka zastarnog roka propisanog odredbom čl. 225. ZOO pa je odlučeno kao u toč. I. izreke.

18. U odnosu na navode tuženika da je sa izravne naplate pri Financijskoj agenciji povukao bjanko zadužnicu pa da tužiteljica više nema pravnog interesa za vođenje predmetnog postupka, slijedom čega se tužba treba odbaciti , valja napomenuti kako prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u brojnim odlukama (npr. Rev 1012/2020-2 od 22. prosinca 2020., Rev 1604/18-2 od 8. siječnja 2019., Rev 1153/2021-4 od 15. veljače 2022. i Rev 244/2023-2 od 6. lipnja 2023.), tužitelj koji je pravomoćnom odlukom suda donesenom u ovršnom postupku upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, može u skladu s tim rješenjem podnijeti tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i sud može po toj tužbi provesti parnični postupak i u slučajevima kad je ovrha provedena odnosno pravomoćno obustavljena. Niti jednom odredbom OZ nije propisano da nakon provedbe ili obustave ovrhe i samo zbog te činjenice tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom postaje neosnovan, niti da je tužba postala nedopuštena. Osim toga, tužiteljica koja je zaključkom ovršnog suda upućena na pokretanje parnice radi proglašenja izravne naplate nedopuštenom nije u toj parnici dužna dokazivati pravni interes za podnošenje tužbe. Stoga, neovisno o tome što je tuženik opozvao zahtjev za izravnu naplatu, tužiteljica ima pravni interes za vođenje ove parnice.

19. Imajući u vidu da je tuženik osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora, potrebno je istaknuti da je tužba u ovom predmetu podnesena radi proglašenja izravne naplate nedopuštenom. Odredbom čl. 40. ZPP propisano je da kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je ona vrijednost predmeta spora koju tužitelj naznači. Ako tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznači, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora. Prema stajalištu ovog suda, kod utvrđenja vrijednosti predmeta spora, u parničnom postupcima kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, kao što je to kod proglašenja izravne naplate nedopuštenom, vrijednost predmeta spora ne mora biti jednaka vrijednosti novčanog iznosa u odnosu na koji se provodi izravna naplata. Kako je tužitelj ica naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 12.396,03 EUR, sud je provjerio točnost naznačene vrijednosti te na pripremnom ročištu odredio vrijednost predmeta spora upravo u iznosu od 2.000,00 EUR, smatrajući pritom da je tužiteljica vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačila te da nije opravdano pritom uzimati u obzir vrijednost novčanog iznosa u odnosu na koji se provodi izravna naplata jer se radi o parnici radi proglašenja izravne naplate nedopuštenom, a ne o parnici radi isplate.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP. Pritom valja istaknuti kako je VSRH u svojoj odluci Rev 547/2023-2 od 5. rujna 2023. zauzeo stajalište da kada je vrijednost predmeta spora utvrđena na način propisan odredbom čl. 40. st. 3. ZPP, tako utvrđena vrijednost predmeta spora primjenjuje se i na parnične radnje poduzete prije postupanja suda sukladno navedenoj odredbi. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR temeljem Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23- dalje: Tarifa), trošak sastava podnesaka od 19.5.2023. i 7.11.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1.) za svaki podnesak, trošak zastupanja na ročištima održanim 3.4.2024 i 5.5.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1.) za svako navedeno ročište. Za svaku navedenu radnju tužiteljici je priznat PDV po stopi od 25 %. Priznat joj je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 85,21 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,45 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

U Zagrebu, 2. lipnja 2026.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljica po punomoćniku, uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 66,45 EUR

2. tuženik