REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Broj: P-3290/2024-35

Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu tog suda Željku Gusiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Srđanu Brajeviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika: 1) NS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i 2) ŽS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Mireli Perković, odvjetnici u Sinju, radi prava vlasništva, 02. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Zabranjuje se tuženicima NS i ŽS da uznemiravaju tužitelja SS u posjedu dijela nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] upisane u z. u. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina], a koja u naravi predstavlja kuću s dvorištem, pomoćnim objektom-ostavom i parking mjestom, i to onog dijela koji je u nalazu i mišljenju sudskog vještaka Zvonimira Rubića označeno slovnim oznakama I-J-K-L-I, a osobito:

A) da tužitelju ili članovima njegove obitelji onemogućuju korištenje parkirnog mjesta koji se nalazi na jugu nekretnine na način da parkiranjem vozila, postavljanjem stupića ili postavljanjem drugih prepreka onemogućuju parkiranje njegovog vozila ili vozila članova njegove obitelji,

B) da tužitelju ili članovima njegove obitelji onemogućuju korištenje dijela ostave označene u nalazu i mišljenju sudskog vještaka označenog slovnim oznakama E-F-G- H-E koja se nalazi na istočnom dijelu nekretnine na način da ostavljaju svoje stvari, skidaju bravu ili postavljaju druge prepreke, te da ulaze u njegov dio ostave, a sve pod prijetnjom izricanja novčane kazne.

II. Nalaže se tuženiku ŽS da u roku od 15 dana i pod

prijetnjom ovrhe ukloni stupiće koje je postavio na parking mjestu koje pripada tužitelju i to parking mjestu u nalazu i mišljenju sudskog vještaka Zvonimira Rubića označeno slovnim oznakama I-J-K-L-I koje se nalazi na južnom dijelu nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te mu se nalaže da se ubuduće kani takvog i sličnog ponašanja pod prijetnjom izricanja novčane kazne.

III. Nalaže se tuženiku ŽS da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe ukloni svoje stvari iz dijela ostave koja pripada tužitelju, i to dijela ostave u nalazu i mišljenju sudskog vještaka Zvonimira Rubića označeno slovnim oznakama E-F-G-H-E koja se nalazi na istočnom dijelu nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te mu se nalaže da postavi bravu i kvaku na ulaznim vratima ostave i ključ preda tužitelju te ne poduzima radnje kojima se istom onemogućava korištenje iste te da se ubuduće kani takvog i sličnog ponašanja pod prijetnjom izricanja novčane kazne.

IV. Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana naknade tužitelju troškove parničnog postupka uvećane za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

II. Dužan je tužitelj nadoknaditi tuženicima troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR u roku od 8 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi uznemiravanja.

2. U tužbi se navodi da je u zemljišnim knjigama čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisana kao oranica. Međutim, upis u zemljišnoj knjizi ne odgovara stvarnom stanju. Naime, na predmetnom zemljištu nalazi se obiteljska kuća s pripadajućim dvorištem i pomoćnim objektom (ostavom). Nakon smrti roditelja tužitelj i tuženici izvršili su diobu kuće na način da svaki od njih koristi jedan stan kao samostalnu uporabnu cjelinu. Dana 8. lipnja 2023. sačinili su i dogovor oko korištenja pripadajućeg zemljišta odnosno dvorišta kuće, ostave i parking mjesta na način da su sačinili skicu te se dogovorili da tužitelj koristi dio dvorišta, ostave i parking mjesto označene plavom bojom, tuženik NS dio dvorišta, ostave i parking mjesto označene crvenom bojom, a tuženik ŽS dio dvorišta, ostave i parking mjesto označene zelenom bojom. Također su dogovorili i koji dio dvorišta ostaje u zajedničkom vlasništvu svih ugovornih stranaka. Iako su stranke postigle dogovor o načinu korištenja kuće i pripadajućeg dvorišta, ostave i parking mjesta, ove godine, kad je kći tužitelja VS uz suglasnost tužitelja ogradila svoj dio dvorišta te započela s izgradnjom fasade za dio kuće koji pripada tužitelju, tuženik ad.2 započeo je s uznemiravanjem na način da je bez dopuštenja tužitelja ulazio u dio ostave koji pripada tužitelju te tom prilikom svojim stvarima zagradio stvari iste te ujedno bez dopuštenja tužitelja skinuo bravu i kvaku s ulaznih vrata ostave. Tuženici su nastavili s uznemiravanjem dijela nekretnine u vlasništvu tužitelja na način da su 1. kolovoza 2024. godine prilikom dolaska sestre zeta tužitelja BS prvo tuženik ad. 2. svojim vozilom zagradio pristup parking mjestu tužitelja ne dajući mogućnost gospođi BS ulaska na parking mjesto. Međutim, kad je ista uspjela parkirati vozilo dijelom na parking tužitelja, a dijelom na parking tuženika ad.1., tuženici su svojim vozilima blokirali vozilo iste te joj na taj način onemogućili izlazak. Kći tužitelja VS pristojno ih je zamolila da pomaknu svoja vozila i omoguće izlazak. Oni su joj tada prijetili i vršili verbalno nasilje nad istom pa je bila primorana pozvali policiju koja je naredila tuženicima da pomaknu svoja vozila. U cilju onemogućavanja daljnjeg uznemiravanja VS je dana 2. kolovoza 2024. godine željela staviti stupiće na parkirno mjesto koje pripada tužitelju, ali je u tome onemogućena na način da je tuženik ŽS stavio stupiće na području parkirnog mjesta koje pripada tužitelju te mu na taj način onemogućio korištenje istog. Ponovno je VS pozvala policiju, ali ista nije intervenirala smatrajući da se radi o imovinskopravnom problemu za koji oni nisu nadležni te je uputila da se obrati sudu. Potpisivanjem skice o načinu korištenja dvorišta čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od strane svih suvlasnika iste, stranke su međusobno podijelile posjed stvari i izvršavanje svih vlasničkih ovlasti glede predmetnog dvorišta, a sve sukladno čl. 42. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Stoga tužitelj kao suvlasnik predmetne nekretnine temeljem čl. 37. st. 6. Zakona ima pravo prema tuženicima, kao suvlasnicima nekretnine, stavljati sve zahtjeve koji proizlaze iz njegova prava vlasništva pa tako i podnijeti tužbu za zaštitu od uznemiravanja iz čl. 167. st.1. ZV-a tražeći da to uznemiravanje prestane, a u odnosu na tuženika pod. 2. i pravu vlasničku tužbu / rei vindicatio /, obzirom da mu je svojim postupanjem oduzeo posjed dijela dvorišta namijenjenog za parkiranje vozila.

3. U odgovoru na tužbu tuženici se protive tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kao neosnovanima i neistinitima. Prije svega, tuženici pod 1. i 2. ističu prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja u ovom postupku. Naime, nije sporno da je tužitelj upisan u zemljišnim knjigama kao suvlasnik nekretnine označene kao č. zem. [katastarska čestica], oranica, površina 815 m2, zk. ul. br. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] na kojoj je sagrađena obiteljska kuća s pripadajućim dvorištem i ostavom kao pomoćnim objektom u kojoj svaka od parničnih stranaka ima svoj stan kao samostalnu uporabnu cjelinu, sa pripadajućim dvorištem, parking mjestom i ostavom, međutim tužitelj ne živi niti je ikada živio u stanu u navedenoj obiteljskoj kući, nego je u kontinuiranom posjedu njegovog dijela nekretnine njegova kći VS, koja živi u tužiteljevom stanu, pa budući da tužitelj tu uopće ne živi nije niti mogao biti uznemiravan kao suvlasnik na način opisan u tužbi odnosno nije mogao imati neposredne spoznaje o navodnom uznemiravanju. Tako tužitelj u tužbi navodi neistinite radnje tuženika pod 1. i 2. kojima su navodno uznemiravali ne njega nego njegovu kćer VS, a sve da je to istina, a nije, onda je tužiteljeva kćer VS kao posjednica mogla podnijeti tužbu zbog smetanja posjeda što ista nije napravila niti je tužbu zbog smetanja posjeda podnio tužitelj. U prilog navedenom se ističe da je u tužbi navedena adresa tužitelja [adresa]. Tuženici pod 1. i 2. ističu u pogledu točke II. tužbe da nije sporno da su se podijelili u pogledu predmetne nekretnine označene kao č. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], ali ne na način koji je prikazan na priloženoj skici tužitelja od 08.06.2023.g. Naime, predmetna skica ne odgovara stvarnom stanju na terenu, nije dogovorno sačinjena nego jednostrano od strane tužitelja koji ju je isprintao, donio na potpis i time doveo tuženike pod 1. i 2. pred gotov čin. Tuženici pod 1. i 2. su je pod pritiskom tužitelja „na brzinu bez razmišljanja” lakovjerno i u dobroj vjeri odmah potpisali bez da su je detaljno proučili (imali su povjerenja u tužitelja) da bi naknadnim pregledom skice uočili da ista nema veze sa stvarnim stanjem i da su dovedeni u zabludu od strane tužitelja odnosno predmetna skica ne ide u prilog niti samom tužitelju u pogledu površine njegovog dijela.Tuženici pod 1. i 2. ističu kako su neistiniti i ničim dokazani navodi iz točke II. tužbe da bi tuženik pod 2. uznemiravao tužitelja (koji tu ne živi) na način da bi „započeo s uznemiravanjem na način da je bez dopuštenja tužitelja ulazio u dio ostave koji pripada tužitelju te tom prilikom svojim stvarima zagradio stvari te ujedno bez dopuštenja tužitelja skinuo bravu i kvaku sa ulaznih vrata” s tim da tužitelj ne navodi datum i godinu kada se dogodilo to navodno uznemiravanje. Naime, ostavu dijele zajednički tužitelj i tuženik pod 2. ŽS, ostava ima samo jedan zajednički ulaz koji nikad nije bio zaključan niti postoji ključ. Ostavu koriste zajednički i nije fizički podijeljena da bi tužitelj mogao tvrditi koji je dio ostave njegov, pa se postavlja pitanje koji je to onda dio ostave iz kojeg bi tuženi pod 2. trebao iznijeti svoje stvari budući da ostava nije podijeljena. Tuženici pod 1. i 2. također ističu kako su neistiniti i ničim dokazani navodi iz točke IV. tužbe da bi „uznemiravali dio nekretnine u vlasništvu tužitelja” 01. kolovoza 2024.g. prilikom dolaska sestre zeta tužitelja gđe. BS na način da bi tuženik pod 2. svojim vozilom zagradio pristup parking mjestu tužitelja ne dajući gđi. BS mogućnost ulaska na parking mjesto, a kad je ista uspjela parkirati vozilo dijelom na parking tužitelja, a dijelom na parking tuženika pod 1., da su tuženici pod 1. i 2. svojim vozilima blokirali vozilo iste te joj na taj način onemogućili izlazak, kao i da su na navodnu zamolbu VS da pomaknu svoja vozila, istoj prijetili i vršili verbalno nasilje nad istom pa da je bila primorana zvati policiju koja je naredila tuženicima da pomaknu svoja vozila. U pogledu navedenih tužbenih navoda tuženici pod 1. i 2. ističu da je od svega jedino istina dolazak gđe. BS. Tuženik pod 2. ŽS, kao i njegovo vozilo, nemaju nikakve veze sa ovim događajem. Naime, tužitelj na svom dijelu parkinga drži tri kante za smeće koje koristi kći tužitelja VS koja tu živi, a ne tužitelj, te su se gosti VS parkirali često na parking mjesto tuženika pod 1. NS bez ikakvog pitanja, tako se i kritične prigode na njegovo parking mjesto parkirala gđa. BS. Prilikom povratka iz grada tuženik pod 1. NS nije se mogao parkirati na svoje parking mjesto, pa se parkirao iza nepoznatog auta. Dakle, ako je išta zagradilo parking mjesto tužitelja onda su to bile tri velike kante za smeće koje koristi kći tužitelja VS i koje se nalaze na parking mjestu tužitelja. Tuženici pod 1. i 2. također ističu kako su neistiniti i ničim dokazani navodi iz točke V. tužbe da bi tuženik pod 2. ŽS dana 02. kolovoza 2024.g. stavio stupiće na području parkirnog mjesta koje pripada tužitelju, te mu na taj način onemogućio korištenje istog. Naime, upravo je tužitelj SS uz nazočnost kćeri VS postavio predmetne stupiće, bez tuženika pod 1. i 2. i za vrijeme njihove odsutnosti, te stupići i dalje stoje na istom mjestu. Dakle, neosnovani su navodi da bi tuženik pod 2. ŽS oduzeo tužitelju posjed dijela dvorišta namijenjenog za parkiranje vozila slijedom čega tuženik pod 2. ŽS ne može ukloniti nešto što nikada nije ni stavio.

4. Predmet spora je zabrana uznemiravanja tužitelja od strane tuženika u posjedu dijela sporne nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] upisane u Z. U. [broj ZK uloška]. K. O. [katastarska općina].

5. Tužba nije osnovana.

6. Nesporno je da su tužitelj i tuženici upisani kao suvlasnici svaki za 1/3 dijela nekretnine kat. čest. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], te da se na toj nekretnini nalazi i sporni prostor koji je parking mjesto u nalazu i mišljenju sudskog vještaka Zvonimira Rubića označeno slovnim oznakama I-J-K-L-I, te dio ostave u nalazu i mišljenju sudskog vještaka Zvonimira Rubića označeno slovnim oznakama E-F-G-H-E koja se nalazi na istočnom dijelu nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

7. Dakle, tužitelji i tuženici su suvlasnici spornih dijelova predmetne nekretnine.

8. Svjedokinja TS je iskazala da je vidjela ispod prozora da na betoniranom dijelu parkinga SS i VS postavljaju nekakve željezne stupiće. Oni su postavili dva veća stupića i jedan manji i između su ta dva stupića povezana lancem. Inače na taj dio gdje su postavljeni ti stupići prije se nije parkiralo nego su tu bile postavljene kante za otpad: zelena, žuta i plava, a te kante su bile od RS.

9. Svjedokinja IS je iskazala da je to bilo 2. kolovoza 2024. godine ili nekako početkom osmog mjeseca 2024. godine da je probudilo u kući nekakvo lupanje i razgovor ispod prozora, te bušenje, pa kada je pogledala kroz prozor dječje sobe vidjela je da SS i VS buše na betonskom prostoru ispod dječje sobe i da su postavili tri željezna stupića od kojih dva velika i jedan mali, te između njih lanac. Inače taj prostor gdje su postavljeni stupići prije nego li su stupići postavljeni prije se koristio tako što su tu parkirali njen muž, ona, diverovi SSZ, i po potrebi kada bi došao koristio bi i SS. Isto tako tu su bile odložene kante za smeće od RS i to ispred prozora dječje sobe usred ljeta. Prostor sušare Davor nije koristio nikada jer tu nije živio. SS bi se inače parkirao kada bi tu došao tamo gdje bi bilo mjesta. Ostava nikada nije podijeljena ni fizički odvojena. Kada je svjedokinji predočena skica sa lista 12. spisa iskazala je da je to ta skica koju je SS napravio i što se tiče ovog dijela parkinga kako je prikazan na skici da ga koriste ŽS gdje je zeleno, SS gdje je plavo, SSZ gdje je crveno svjedokinja je iskazala da se taj parking koristio kako bi tko parkirao, a što se tiče ostave ona se nikada nije koristila tako kako je nacrtano nego su tu ostavljali stvari ona i njena obitelj.

10. Svjedokinja NSZ je iskazala da ona zna da je njn otac napravio skicu, a koja se odnosi na taj parking, te kada joj se predočava skica sa lista 12. spisa iskazala je da je to ta skica. Oni su to svi potpisali. Jedne prigode početkom kolovoza 2024. godine kada je se na to mjesto parkirala SSZ i ŽS su joj sa svojim autima zagradili izlaz, te se na njeno traženje nisu htjeli pomaknuti te je ona zvala policiju. Policija je došla, te su se oni po dolasku policije pomaknuli. Nakon toga njen otac i ona su postavili ova dva željezna veća stupića kako bi mogli koristiti to svoje parking mjesto. Tada je nastala svađa ponovno između njih oko tog parking mjesta, te su isti dan ŽS i SSZ postavili ovaj manji željezni stupić koji se nalazi u sredini. Što se tiče te sušare odnosno ostave ona je po toj skici trebala pripasti ŽS i njenom ocu, ali kada su oni došli prije 3-4 godine tu su unutra bile samo Anđelkove stvari. Kada su došli to nije bilo ključano i kvaka je bila skinuta. U toj ostavi su i dalje Anđelkove stvari. SSZ ima svoju ostavu koja ima poseban ulaz. U toj ostavi sada ima oko 20 % stvari od moga oca. Od kada je ona tamo došla i oni su to njoj rekli koji je dio u koji ona može ostavljati stvari, a to je taj srednji dio. Taj srednji dio je dio odmah na ulazu kroz ova vrata trule višnje.

11. Tužitelj SS je iskazao da što se tiče ovog spornog prostora na kojem su postavljeni ovi željezni stupići, jedan stupić da on ne može parkirati postavili su još **.**.2024. SSZ i ŽS. Ova dva bočna stupića je on sam postavio. Inače taj prostor je u njihovoj diobi trebao pripasti njemu, a radi se o diobi koju smo oni napravili odnosno u dogovoru sa SSZ i ŽS on je napravio skicu u autoCAD-u na kojem je bilo nacrtano sve kako su se dogovorili i što će kome pripadat. Tu skicu nisu potpisivali kod bilježnika. Ta skica je napravljena negdje 2023. godine. Nakon što je napravljena ta skica svatko je parkirao gdje ga je volja odnosno gdje je bilo mjesta i to je sve bilo tako dok se SSZ nije počeo družiti sa ŽS. Nakon toga se njemu zabranjuje da se tu parkira i to se ne može opisati kojim riječima on se njemu obraća i zabranjuje parkiranje. Što se tiče tog prostora ostave odnosno sušare on je više puta molio ŽS da ukloni stvari iz dijela koji je njemu u toj diobi pripao, a radi se o srednjem dijelu od ulaza.

12. Tuženik NS je iskazao da što se tiče diobe koja bi bila izvršena između njih točno je da je SS napravio skicu prema njihovom dogovoru, te je to skica koja mu se predočava sa lista 12. spisa i točno je da su oni držali u posjedu te dijelove nekretnine onako kako je to prikazano na toj skici. Parking koji je obojan plavom bojom pripao je SS, do njega crvenom bojom njemu, i iznad njega zelenom bojom ŽS. Ove stupove/stupiće on je vidio da je postavio SS jer on to niti zna, niti ima alat, a niti mu je u interesu jer nakon što su ti stupići postavljeni on sa svojim vozilom karavanom ne može parkirati ni na parking mjesto koje je prije koristio, a koje je do Davorovog. Što se tiče ostave njemu je pripao ovaj dio koji je obojan u crveno i on ima svoj poseban ulaz koji ne dijeli ni sa SS ni sa ŽS. Što se tiče te ostave koliko je njemu poznato to nikada nije bilo zaključano,

13. Tuženik pod 2. ŽS je iskazao da što se tiče ovog parkinga on nije postavljao te stupiće niti je tada bio kući, a inače taj parking su mi koristili na način da se svako parkira kako ima mjesta. Prostor ostave su zajednički dobili SS i on, međutim između njih unutar te ostave nije izvršena nikakva podjela.

14. Svjedokinja BS saslušana zamolbenim putem kod Općinskog suda u Osijeku – Stalna služba u Belom Manastiru, 11. ožujka 2026., je u bitnom iskazala da da 1. kolovoza 2024. vozilom došla do šogorice VS u [adresa], parkirala ispred njihove kuće, gdje inače parkira kada dođe kod njih, međutim da nije mogla izići sa atom jer je iza nje bion parkiran auto od susjeda, te j susjed na traženje njene šogorice odbio manuti uto pa je tek po dolasku policije pomaknuo vozilo. Inače, kada dolazi kod šogorice parkira obično ispred kuće ili na livadu pokraj kuće, te da i njezin brat i šogorica svoje vozilo inače parkiraju ili naprijed ispred kuće ili iza pored kuće na livadi.

15. Mjerodavne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014.) glase kako slijedi:

Članak 37.

(6) Svaki suvlasnik ima pravo glede svoga idealnoga dijela stavljati svakome, pa i svojim suvlasnicima, sve zahtjeve koji proizlaze iz njegova prava vlasništva.

Članak 24.

(1) Svaki je suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnoga smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti.

Članak 167.

(1) Ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane.

(2) Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz stavka 1. ovoga članka, vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže.“

16. Mjerodavna sudska praksa izražena u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-845/2021-2 28. svibnja 2024.) glasi kako slijedi:

„14. Prema odredbi čl. 46. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 – dalje: ZV) propisano je da suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljati protiv svakog one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, a prema svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegovog suvlasništva.

15. Prema tome svaki pojedini suvlasnik ima pravo svoje suvlasništvo štititi od ostalih suvlasnika, ako bi mu ga oni povrijedili. Pravo na zaštitu suvlasničke stvari od trećih zakon priznaje svakom suvlasniku.

16. Prema tome Zakonom nije isključena mogućnost da suvlasnik negatornom tužbom (čl. 167. st. 1. ZV) zatraži sudsku zaštitu od uznemiravanja ne samo prema trećim osobama već i prema suvlasniku stvari ali samo u onim situacijama kada mu drugi suvlasnik onemogućava dogovoreni način obavljanja fizičke vlasti nad stvari ili na drugi način bitno ograničava dogovorom utvrđeni način obavljanja suvlasničkih ovlaštenja.“

17. Dakle, prema ocjeni ovog suda predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži zabrana uznemiravanja u posjedu dijela nekretnine kat. čest. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], i to spornog parking mjesta označenog slovnim oznakama I-J-K-L- I te dijela ostave označenog slovnim oznakama E-F-G-H-E.

18. Nesporno je da su tužitelj i tuženici upisani kao suvlasnici predmetne nekretnine, svaki u omjeru 1/3 dijela. Budući da je spor između suvlasnika iste nekretnine, u primjenu dolaze odredbe čl. 46. st. 1. i čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kao i odredba čl. 24. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koja u odnosima između suposjednika zaštitu ograničava isključivo na slučajeve potpunog isključenja od dotadašnjeg suposjeda ili bitnog ograničenja dotadašnjeg načina izvršavanja faktične vlasti. Pritom je od ključnog značaja pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u citiranoj odluci Rev-845/2021- 2 od 28. svibnja 2024., kojim je precizirana granica negatorijske zaštite u odnosima između suvlasnika. Prema tom shvaćanju, suvlasnik može negatornom tužbom iz čl. 167. st. 1. ZV tražiti sudsku zaštitu od uznemiravanja i od drugog suvlasnika „ali samo u onim situacijama kada mu drugi suvlasnik onemogućava dogovoreni način obavljanja fizičke vlasti nad stvari ili na drugi način bitno ograničava dogovorom utvrđeni način obavljanja suvlasničkih ovlaštenja.“

19. Iz navedenog nedvosmisleno proizlazi da su, za uspjeh negatornog zahtjeva između suvlasnika, kumulativno potrebne dvije pretpostavke: - da između suvlasnika postoji određeni dogovor o načinu obavljanja faktične vlasti na stvari, te - da je drugi suvlasnik taj dogovoreni način onemogućio ili bitno ograničio.

20. Tužitelj nije uspio dokazati ni jednu od navedenih pretpostavki.

21. Tužitelj se u postupku pozivao na skicu izrađenu u autoCAD programu 2023. godine, prema kojoj je parking mjesto označeno plavom bojom trebalo pripasti njemu (parking I-J-K-L-I kasnije u skici vještaka), a srednji dio ostave njemu i tuženiku ŽS zajednički. Međutim, sam tužitelj je u svojem iskazu izjavio da skicu nisu potpisivali kod bilježnika, čime je izostao bilo kakav ovjereni ili formalno valjano zaključen sporazum o diobi načina korištenja suvlasničke nekretnine. Dodatno, bez obzira na pitanje formalne valjanosti sporazuma/skice, od odlučujućeg je značaja bilo utvrditi je li dogovorena fizička podjela uistinu bila provedena u praksi, budući da tužbeni zahtjev za negatorijsku zaštitu između suvlasnika pretpostavlja postojanje realiziranog obavljanja faktične vlasti.

22. Iskaz samog tužitelja upravo to opovrgava. Naime, tužitelj je izričito iskazao da je nakon izrade skice „svatko parkirao gdje ga je volja odnosno gdje je bilo mjesta“. Ovaj iskaz ne upućuje na faktički realiziran dogovor o točno određenom parking mjestu, već upravo suprotno — na nastavak ranijeg načina korištenja parkinga kao otvorenog zajedničkog prostora u kojemu je svaki suvlasnik parkirao prema vlastitoj procjeni i dostupnom prostoru. Ovu okolnost potvrđuje i iskaz svjedokinje IS, supruge tuženika ŽS, koja je izjavila da se parking koristio „kako bi tko parkirao", da je tužitelj SS, kada bi dolazio, parkirao „tamo gdje bi bilo mjesta", te da ostava „nikada nije bila podijeljenja ni fizički odvojena“. Iz navedenih iskaza sukladnih jednih drugima, a dijelom i iz iskaza samog tužitelja, sud zaključuje da dogovor prikazan spornom skicom nije bio faktički realiziran na spornom parkingu niti u spornoj ostavi. Iz perspektive sudske prakse VSRH, u predmetu Rev-1142/2016-2 od 2. prosinca 2020., Vrhovni sud je upravo za takvu situaciju — kada stranke nisu dogovoreni način korištenja zajednički stvarno uspostavile u praksi — zauzeo stajalište da se „nisu ostvarile niti pretpostavke za ostvarenje zaštite negatornom tužbom", jer se negatorijska zaštita između suvlasnika može ostvariti samo tamo gdje postoji dogovoreni i faktički realizirani način obavljanja suvlasničkih ovlaštenja koji je naknadno poremećen.

23. Tužitelj nije dokazao potpuno isključenje od dotadašnjeg suposjeda niti bitno ograničenje dotadašnjeg načina izvršavanja faktične vlasti. Čak i kada bi se prihvatilo da je određeni dogovor o načinu korištenja nekretnine postojao, tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan ni iz drugog razloga — tužitelj nije dokazao da su ga tuženici potpuni isključili od dotadašnjeg suposjeda ili da su mu bitno ograničili dosadašnji način izvršavanja faktične vlasti u smislu čl. 24. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Naime, u pogledu parking mjesta iz izvedenih dokaza iskaz svjedokinje TS i IS utvrđeno je da je dotadašnji način korištenja parking površine bio faktički slobodan, bez fiksno dodijeljenih mjesta, te da je svaki suvlasnik parkirao prema dostupnom prostoru. Nesporno je da su dva bočna stupića postavili tužitelj i njegova kći NSZ, a da je treći, manji stupić postavljen isti dan od strane tuženika — prema iskazu svjedokinje NSZ — kao reakcija na nastalu svađu oko parking mjesta. Pritom svjedokinja je TS izjavila je da se na spornom dijelu parkinga, na koji su postavljeni stupići „prije nije parkiralo“ nego su tu bile postavljene kante za otpad RS. Time nije niti dokazano da su tuženici tužitelju onemogućili korištenje mjesta koje je on dotad faktički koristio, budući da to mjesto prema iskazima svjedoka nije ni bilo predmet redovnog parkiranja tužitelja. Nadalje, i sam tuženik NS je izjavio da mu je postavljanje stupića štetno, jer nakon toga više ne može parkirati ni na parking mjesto koje je dotad koristio. Ova okolnost ukazuje da su bočni stupići — koje je postavio sam tužitelj — zapravo smetali i suvlasniku NS u korištenju parkinga, što upućuje na to da eventualno uznemiravanje ne može biti pripisano isključivo tuženicima. Sadržajno svrhovit u ovom kontekstu jest i iskaz svjedokinja BS saslušane zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Osijeku

— Stalnom službom u Belom Manastiru, dana 11. ožujka 2026. Naime, svjedokinja BS je iskazala da je dana 1. kolovoza 2024. vozilom došla do šogorice RS u [adresa] te se parkirala „ispred njihove kuće, gdje inače parkira kada dođe kod njih“, te da su ona i njezin brat (tužiteljev sin) te šogorica svoja vozila inače parkirali „ili naprijed ispred kuće ili iza pored kuće na livadi“, dakle, ne na točno određenom i navodno rezerviranom parking mjestu na koje je tužitelj polagao pravo. Navedeno potvrđuje da ni tužiteljevi posjetitelji nisu imali iskustvo ekskluzivnog, dogovorenog načina korištenja koji bi bio poremećen radnjama tuženika.

24. Što se tiče sporne ostave iz provedenih iskaza u postupku utvrđeno je da se ostava nikada nije fizički dijelila između suvlasnika. Svjedokinja NSZ izjavila je da je, kada su ona i njezin otac (tužitelj) pokušali preuzeti dio ostave, unutra zatekli samo Anđelkove stvari, te da kvaka nije bila zaključana. U toj ostavi sada se nalazi oko 20 % tužiteljevih stvari, prema iskazu iste svjedokinje. Tuženik ŽS je izjavio da nikakva podjela ostave između njega i tužitelja nije provedena. Iz navedenih iskaza ne može se zaključiti da su tuženici tužitelja potpuno isključili od suposjeda ostave, budući da tužiteljev pristup ostavi nije fizički onemogućen niti je ona bila zaključana, a i njoj su i tužiteljeve stvari. Tužiteljev iskaz da je molio tuženika ŽS da ukloni stvari ne predstavlja dokazanu povredu dogovorenog načina korištenja, nego je odraz spora oko (neprovedene) unutarnje podjele zajedničkog prostora, koji bi se morao rješavati u odgovarajućem izvanparničnom ili parničnom postupku radi uređenja načina korištenja suvlasničke stvari.

25. Sud je cijenio iskaze svih saslušanih svjedoka sukladno načelu slobodne ocjene dokaza iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007.,96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u nastavku: ZPP), prema kojemu sud o dokazanosti činjenica odlučuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Stoga iako su određeni svjedoci u rodbinskoj ili bliskoj vezi s jednom od stranaka postupka: svjedokinja IS je supruga tuženika ŽS, svjedokinja NSZ kći je tužitelja, a svjedokinja BS zaova je svjedokinje NSZ, sama ta veza svjedoka sa strankom ne može biti dovoljan razlog za odbacivanje iskaza kao nevjerodostojnog, jer bi se u protivnom pravna zaštita u sporovima unutar obiteljske zajednice praktički onemogućila. Naime, iskazi svjedoka sukladni su u ključnim točkama koje su odlučne za ishod spora jer su svi iskazali da se parking koristio slobodno, bez fiksno određenih mjesta, i to bez ikakva međusobnog dogovora, te da ostava nikada nije bila fizički razgraničena. Kada svjedoci suprotnih strana neovisno jedan o drugome iskazuju isto, unutarnja sukladnost iskaza sama po sebi upućuje na njihovu istinitost. Nadalje, iskaz svjedokinje IS potvrđen je dijelom i iskazom samog tužitelja koji je izjavio da je „nakon što je napravljena ta skica svatko parkirao gdje ga je volja odnosno gdje je bilo mjesta". Iskaz svjedokinje BS — koja je saslušana zamolbenim putem na drugom sudu, fizički udaljena od okoline u kojoj se spor odvija — nema obilježja koordiniranog ili sugeriranoga svjedočenja. Njezin iskaz tiče se konkretnog, vremenski precizno određenog događaja koji je sama osobno doživjela (dolazak vozilom dana 1. kolovoza 2024. i parkiranje „ispred kuće ili na livadi"), i koji je po svojoj naravi neovisan od iznošenja pravnih tvrdnji o načinu korištenja parkinga.

26. Imajući u vidu sve naprijed izneseno, tužbeni zahtjev nije osnovan.

27. Tužitelj nije dokazao da je dogovor o korištenju spornog parkinga i ostave, sadržan u skici izrađenoj 2023. godine, bio faktički realiziran i dosljedno primjenjivan u praksi kao etablirani način obavljanja faktične vlasti. Iskazi svih saslušanih svjedoka — uključujući djelomično i samog tužitelja, kao i tužiteljeve rodbinske posjetitelje — sukladni su u tome da se parking koristio slobodno prema dostupnom prostoru te da ostava nije bila ni fizički podijeljena niti razgraničena između suvlasnika. Kako pretpostavka za negatorijsku zaštitu između suvlasnika, jest onemogućavanje dogovorenog i faktički etabliranog načina obavljanja suvlasničkih ovlaštenja, a taj temeljni uvjet ovdje nije ispunjen, tužbeni zahtjev nije osnovan već iz tog razloga.

28. Uz to, tužitelj nije dokazao ni drugu pretpostavku negatorijske zaštite između suposjednika iz čl. 24. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima — da su ga tuženici potpuno isključili od dotadašnjeg suposjeda ili mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti — budući da dokazi upućuju na to da je dotadašnji način korištenja parking površine bio slobodan bez fiksnih mjesta te da pristup ostavi tužitelju nije bio onemogućen.

29. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev valjalo je u cijelosti odbiti.

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007.,96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u nastavku: ZPP). Troškovi tuženika se odnose na zastupanje po odvjetniku: sastav odgovora na tužbu, pripremno ročište 12. 01. 2026., očevid 27. 02. 2026., ročište 04. 03. 2026., ročište 14. 04. 2026., svaka od tih radnji po 200,00 EUR (po 100 bodova pomnoženo sa 2,00 EUR po bodu), sveukupno 1.000,00 EUR. Troškovi su obračunati Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023., 107/2025.).

U Sinju, 02. lipnja 2026. godine

Sudac:

Željko Gusić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika