REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Povrv-373/2026

R E P U B L I K A  H R V A T SK A

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja FORTIS PROJEKT d.d., Zagreb, Nova cesta 184, OIB: 22200991726, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Bradvica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu WAHL i partneri d.o.o., u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnik Davor Palatinuš, odvjetnik u odvjetničkom društvu Palatinuš i partneri d.o.o., radi isplate iznosa od 12.821,46 EUR, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 28. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude, 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva naložiti tuženiku da mu u roku od petnaest dana isplati novčanu tražbinu u iznosu od 12.821,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 11. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i da mu isplati nastali ovršni trošak u iznosu od 352,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 28. kolovoza 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj : sudski predmet Ovrv-63000/2024, javnobilježnički predmet UPP/OS-Ovrv- 874/2024 kojeg je 28. kolovoza 2024. donio javni bilježnik Ljiljana Vodopija Čengić iz Zagreba kojim je naloženo tuženiku namiriti tužitelju tražbinu u iznosu od 12.821,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 11. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 352,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana od dana dostave rješenja o ovrsi.

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 EUR, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 299,67 EUR.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Na prijedlog pravnog prednika tužitelja, trgovačkog društva FORTIS PROJEKT d.d., OIB: 86877525325, javni bilježnik Ljiljana Vodopija Čengić iz Zagreba donio je 28. kolovoza 2024. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, sudski predmet

Ovrv-874/2024, javnobilježnički predmet UPP/OS-Ovrv-63000/2024, radi naplate novčane tražbine tužitelja u iznosu od 12.821,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 11. lipnja 2024. do isplate te radi naplate nastalih troškova ovršnog postupka u iznosu od 352,76 EUR.

2. Tuženik je izjavio pravodoban prigovor protiv gore navedenog rješenja o ovrsi slijedom čega je rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-1250/2024 od 18. prosinca 2024. navedeno rješenje stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su provedene radnje te je odlučeno da će se postupak u dijelu kojim je naloženo plaćanje nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. Tuženik u prigovoru, koji se sada smatra odgovorom na tužbu, osporava osnovu i visinu potraživanja navodeći u bitnome da tužitelj nije dokazao osnovanost utuženog potraživanja kamata, odnosno kako nije dokazao kada su dospjela potraživanja na koje je obračunao kamate, da bi tuženik uopće bio u zakašnjenju u namirenju potraživanja na koja je obračunao kamate te kako nije dokazao da potraživanja na koja je obračunao kamate predstavljaju novčana potraživanja. Tuženik ističe i kako je zbog navedenog dopisom od 8. svibnja 2024. vratio tužitelju predmetni račun.

4. U daljnjem tijeku postupka, nastavljenom prema pravilima parničnog postupka, tužitelj je podneskom od 20. kolovoza 2025. (list 73. – 233. spisa) obavijestio sud da je došlo do statusne promjene podjele s osnivanjem pri čemu je prvotni tužitelj društvo FORTIS PROJEKT d.d., OIB: 86877525325, izmijenilo tvrtku tako da se sada zove HORNET PROJEKT d.d., te je uslijed podjele prenijelo dio imovine, prava i obveza na novoosnovano društvo FORTIS PROJEKT d.d., Zagreb (Grad Zagreb), OIB 22200991726. Slijedom navedenog, novi FORTIS PROJEKT je zapravo univerzalni sukcesor starog FORTIS PROJEKT-a (sada HORNET PROJEKT d.d.) te je na njega prenesen Okvirni ugovor o pristupu i zajedničkom korištenju elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme Hrvatskog Telekoma d.d. broj 099/2014 pa time i tražbine temeljem tog Okvirnog ugovora.

5. Gore navedenim podneskom tužitelj je nadalje činjenično obrazložio tužbeni zahtjev te se očitovao na navode iz odgovora na tužbu istaknuvši u bitnome, a u odnosu na pravni temelj utuženog potraživanja, kako je između tužitelja i tuženika 11. studenog 2014. sklopljen Okvirni ugovor o pristupu i zajedničkom korištenju elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme Hrvatskog Telekoma d.d. broj 099/2014 (dalje u tekstu: Okvirni ugovor) kojim su stranke utvrdile:

- da je tuženik operator javnih komunikacijskih mreža koji ima prava infrastrukturnog operatora te ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu (EKI);

- da je tužitelj operator za davanje u najam elektroničke komunikacijske mreže i/ili vodova u Republici Hrvatskoj te u svrhu pružanja tih usluga ima namjeru koristiti se EKI-jem;

- da je tuženik kao infrastrukturni operator, sukladno Zakonu o elektroničkim komunikacijama, Pravilniku o načinu i uvjetima pristupa i zajedničkog korištenja EKI-ja i Standardnoj ponudi HT-a o načinu i uvjetima pristupa i zajedničkog korištena EKI-a, dužan omogućiti tužitelju, uz naknadu i temeljem sklopljenog ugovora, pristup i zajedničko korištenje svoje EKI, te

- da su faze pružanja usluge od strane tuženika kao operatora korisnika, podrobnije opisane u Standardnoj ponudi koja je sastavni dio Okvirnog ugovora.

6. Na osnovi pruženih usluga temeljem Okvirnog ugovora i Standardne ponude, tužitelj je tuženiku, između ostalog, isporučio račune, a koje je tuženik bio dužan podmiriti, i to račun broj 130-1-1/2021 od 21.4.2021. u iznosu od 4.309,14 kn, račun broj 271-1-1/2021 od 17.6.2021. u iznosu od 18.588,05 kn, račun broj 436-1-1/2021 od 19.10.2021. u iznosu od 22.627,66 kn, račun broj 442 -1-1/2021 od 21.10.2021. u iznosu od 147.935,26 kn, račun broj 444-1-1/2021 od 29.10.2021. u iznosu od 389.876,15 kn, račun broj 474-1-1/2021 od 17.11.2021. u iznosu od 14.509,29 kn, račun broj 476-1-1/2021 od 25.11.2021. u iznosu od 287.554,38 kn, račun broj 477-1- 1/2021 od 25.11.2021. u iznosu od 1.489,08 kn, račun broj 507 -1-1/2021 od 24.12.2021. u iznosu od 638.675,13 kn, račun broj 508-1-1/2021 od 24.12.2021. u iznosu od 6.562,00 kn, račun broj 96-1-1/2022 od 18.3.2022. u iznosu od 38.501,99 kn, račun broj 103-1-1/2022 od 29.3.2022. u iznosu od 46.130,41 kn, račun broj 219 - 1-1/2022 od 27.6.2022. u iznosu od 4.767,67 kn, račun broj 220-1-1/2022 od 27.6.2022. u iznosu od 155.475,05 kn, račun broj 269-1-1/2022 od 25.7.2022. u iznosu od 186.483,66 kn, račun broj 404-1-1/2022 od 26.10.2022. u iznosu od 3.058,73 kn, račun broj 488-1-1/2022 od 30.11.2022. u iznosu od 33.534,61 kn, račun broj 497 -1- 1/2022 od 16.12.2022. u iznosu od 96.784,70 kn, račun broj 541 -1-1/2022 od 30.12.2022. u iznosu od 2.710,71 kn, račun broj 9-11/2023 od 27.1.2023. u iznosu od 1.190,86 EUR, račun broj 55-1-1/2023 od 27.2.2023. u iznosu od 113.867,67 EUR, račun broj 105-1-1/2023 od 29.3.2023. u iznosu od 136,01 EUR, račun broj 106 -1- 1/2023 od 29.3.2023. u iznosu od 817,73 EUR, račun broj 378-1-1/2023 od 28.9.2023. u iznosu od 117.383,74 EUR, račun broj 379-1-1/2023 od 28.9.2023. u iznosu od 275,44 EUR te račun broj 508-1-1/2024 od 14.12.2023. u iznosu od 2.369,59 EUR.

7. Budući da je tuženik bio u zakašnjenju s isplatom novčanih tražbina koje proizlaze iz gore navedenih računa, tužitelj od tuženika potražuje zakonske zatezne kamate od dana dospijeća pojedinog računa do dana njegove potpune isplate.

8. Tužitelj ističe i da je radi pozivanja na plaćanje nastalih zakonskih zateznih kamata tuženiku isporučio Račun koji predstavlja zbroj svih zakonskih zateznih kamata po pojedinim dospjelim računima, a koje su nastale radi zakašnjenja s plaćanjem tih računa. Upravo temeljem tog Računa, u kojem su sadržane neisplaćene zakonske zatezne kamate, tužitelj je pokrenuo ovrhu temeljem vjerodostojne isprave.

9. Račun, a koji je dospio na naplatu 24. travnja 2024., tuženik je uredno zaprimio te ga nije podmirio do dana njegovog dospijeća tj. do 24. travnja 2024. pa je slijedom navedenog, tužitelj 11. lipnja 2024. podnio predmetni prijedlog za ovrhu temeljem vjerodostojne isprave.

10. Tužitelj je nadalje, a u odnosu na sve račune izdane za od strane tužitelja obavljene investicije koje su se sastojale od uvlačenja cijevi i izvođenja radova na pojedinim trasama, detaljno naznačio iznose koje tuženik nije platio u cijelosti po dospijeću računa te koji iznosi zakonskih zateznih kamata su ostali neplaćeni nakon što je izvršen prijeboj dijela glavnica po predmetnim računima.

11. Podneskom od 16. rujna 2025. (list 234. – 256. spisa) tuženik se očitovao na gore iznesene navode istaknuvši u bitnome kako nije sporno da su tužitelj i tuženik u poslovnom odnosu temeljem Okvirnog ugovora o pristupu i zajedničkom korištenju elektroničke komunikacije infrastrukture i povezane opreme (kabelske kanalizacije) Hrvatskog Telekoma d.d. broj 099/14 sklopljenog 11. studenog 2014. (dalje: Okvirni ugovor), te da je tuženik kao infrastrukturni operater i vlasnik izgrađene elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme (dalje u tekstu: EKI) omogućio tužitelju, temeljem zakonske obveze, pristup i zajedničko korištenje EKI -ja, što podrazumijeva davanje u najam tužitelju kao operatoru korisniku, dio slobodnog prostora u kabelskoj kanalizaciji tuženika, za koji je tužitelj dužan plaćati tuženiku naknadu (najamninu).

12. Nesporno je i da je temeljem tog Ugovora tuženik obvezan tužitelju refundirati troškove rada i utrošenog materijala za radove polaganja zaštitne cijevi malog promjera ili mikrocijevi u slobodni prostor izgrađene kabelske kanalizacije tuženika i to po jediničnim cijenama navedenim u troškovniku iz tehničkog rješenja i stvarno izvedenim radovima prema količini koja se dokazuje dokaznicom mjera izvedenih radova, a što predstavlja i osnovu za refundaciju.

13. Tuženik nadalje ukazuje kako je, pored spomenutog Okvirnog ugovora, pravni odnos stranaka uređen i temeljem drugih pravnih izvora odnosno pravnog okvira, i to:

- Standardnom ponudom Hrvatskog Telekoma d.d. o načinu i uvjetima pristupa i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacije infrastrukture i povezane opreme (kabelske kanalizacije) Hrvatskog Telekoma d.d. (dalje u tekstu: Standardna ponuda), koja je sastavni dio Okvirnog ugovora te je odobrena od strane Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (HAKOM),

- Pravilnikom o načinu i uvjetima pristupa i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme (Narodne novine, broj 36/2016; dalje u tekstu: Pravilnik), koji je donio HAKOM,

- Zakonom o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine broj 73/2008, 90/2011, 133/2012, 80/2013, 71/2014 i 72/2017;dalje u tekstu: ZEK), te

- pojedinačnim ugovorima koji se sklapaju za svaku pojedinu trasu.

14. Međutim, tuženik osporava da bi tužitelju bio dužan utužene zakonske zatezne kamate radi navodnog zakašnjenja u refundiranju troškova rada i utrošenog materijala za radove polaganja zaštitne cijevi malog promjera ili mikrocijevi u slobodni prostor izgrađene kabelske kanalizacije tuženika (dalje u tekstu: refundacija ulaganja) te ističe kako nije zakasnio u ispunjenju refundacije ulaganja i kako je svoju obvezu u cijelosti ispunio u skladu s odredbom čl. 6.5. Standardne ponude, odredbom čl. 13. st. 4. Pravilnika HAKOM-a i odredbom čl. 2.2. Okvirnog ugovora.

15. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako iz navedenog pravnog okvira jasno proizlazi da način refundiranja predstavlja ugovorno prebijanje tražbine s osnova Refundacije ulaganja koju tuženik ima prema tužitelju s tražbinom s osnova najma koju tužitelj ima prema tuženiku.

16. Naime, čl. 6.5. Standardne ponude je određeno da će se refundiranje obaviti na način da će se za navedeni iznos refundacije jednokratno umanjiti račun za najam po drugim ugovorima za zajedničko korištenje kabelske kanalizacije, a u slučaju da se cjelokupni iznos ne može refundirati od najma za tekuću godinu, preostali iznos će se refundirati od sljedećeg računa i tako sve do konačnog refundiranja ukupnog troška.

17. Tuženik smatra kako iz navedenog jasno proizlazi da su stranke ugovorno odredile da tražbina po osnovi refundacije ulaganja prestaje ugovornim prijebojem te da učinci ugovornog prebijanja nastupaju izdavanjem prvog i slijedećih računa za najam, stoga tražbina po osnovi refundacije ulaganja prestaje u trenutku kada je tuženik izvršio umanjenje računa za najam, kako je to određeno u Standardnoj ponudi.

18. Tuženik nadalje ukazuje da je tužitelj pogrešno u svojim računima naznačio kao dospijeće refundacije ulaganja „30 dana od dana izdavanja računa“, budući je takva naznaka protivna Ugovoru, a s obzirom da je ugovoren kao način namirenja ugovorni prijeboj čiji učinci nastupaju izdavanjem računa za najam, a ne 30 dana od dana izdavanja računa za refundaciju ulaganja pri čemu ističe kako predmetni tužiteljev račun uopće ne predstavlja osnovu za refundaciju ulaganja već to predstavlja dokaznica mjera i tehničko rješenje kako je to određeno u čl. 6.5. Standardne ponude.

19. Dakle, tuženik smatra kako tužitelj nema pravo na zakonske zatezne kamate iz razloga što je čl. 6.5. Standardne ponude kao način prestanka tužiteljeve tražbine refundacije ulaganja predviđen ugovorni prijeboj a ne ispunjenje novčane obveze te navedenom odredbom nije ugovoreno pravo tužitelja da zahtjeva ispunjenje refundacije ulaganja isplatom u novcu, ne radi se o novčanoj obvezi pa je stoga isključeno pravo na zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima koje je propisano samo za novčane obveze.

20. Nadalje, tuženik ukazuje kako je svoju obvezu ispunjavao upravo onako kako ona glasi te je podmirio sve tražbine tužitelja po osnovi refundacije ulaganja za koje je tuženik izdao račune koje je priložio uz svoj podnesak, i to upravo umanjenjem računa za najam za iznos predmetnih ulaganja.

21. Citirajući potom odredbu čl. 166. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te ga niti dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo, tuženik navodi da je stoga ispunio svoju obvezu namirenja refundacije ulaganja ugovornim prijebojem jer upravo tako glasi sadržaj njegove obveze u čl. 6.5. Standardnoj ponudi (i pravnom okviru), pa tužitelj ne može zahtijevati isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos refundacije ulaganja budući da nije ugovoreno namirenje refundacije ulaganja isplatom, već je za prestanak tražbine ugovorom predviđen ugovorni prijeboj.

22. Tuženik pri tome smatra bitnim za istaknuti da u predmetima koje su stranke vodile o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, samo za potraživanje zakonskih zateznih kamata po drugim refundacijama ulaganja, tužitelj nikada nije sporio da tuženik nije ispunio svoju obvezu kako ona glasi, pa ne spori niti u svojem podnesku u ovom predmetu. U slučaju da tuženik nije izvršio umanjenje najma za iznos refundacije ulaganja, a je, tužitelj bi imao pravo na naknadu štete i zatezne kamate na iznos najma koji je trebao biti umanjen.

23. S obzirom da su stranke u Ugovoru odredile da se refundacija ulaganja namiruje ugovornim prijebojem te su odredile nastupe učinaka prijeboja (nastupaju od izdavanja prvog i slijedećih računa za najam), to su irelevantne i bilo kakve naznake dospijeća na računima tužitelja.

24. Budući da kod ugovornog prijeboja njegov učinak ne nastupa od trenutka kad su se ostvarile pretpostavke za prijeboj kao kod zakonskog prijeboja, već od trenutka kojeg stranke odrede u ugovoru, tužitelj nema pravo na zakonsku zateznu kamatu od dospijeća kojeg je naznačio na svojim računima do dana dospijeća računa za najam kao kod zakonskog prijeboja, a navedeno potvrđuje i tumačenje odredbe članka 13. st. 4. Pravilnika od strane Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje u tekstu: HAKOM) od 6. veljače 2023., koji je temeljem čl. 30. st. 9. Zakona o elektroničkim komunikacijama i donio predmetni Pravilnik.

25. Tuženik nadalje ističe i da je tužitelj nakon višegodišnjeg poslovnog odnosa, protivno svom dotadašnjem ponašanju, počeo pogrešno tumačiti odredbe Pravnog okvira, tvrdeći da je tuženik zakasnio u refundiranju troškova tužitelju te slijedom takvih svojih tvrdnji sada potražuje zakonske zatezne kamate, a da do tada niti nije prigovarao tužiteljevoj naznaci na računu za ulaganja, već je to učinio odmah kad je tužitelj počeo pogrešno tumačiti Pravni okvir, iako je račun sam po sebi irelevantan.

26. Tuženik ukazuje i kako tužitelj pogrešno tvrdi da je tuženiku pružao usluge za koje je izdao tuženiku račune koje prilaže uz podnesak, implicirajući da se radi o usluzi izvođenja radova koje je tuženik naručio od tužitelja i to za novčanu naknadu, iako to nema nikakvo uporište u Pravnom okviru. Naime, refundacija ulaganja nije rezultat nikakvog zahtjeva ili narudžbe tuženika da mu tužitelj izvrši određenu uslugu.

27. Naime, tuženik ističe kako mu tužitelj nije pružao nikakve usluge, već se radi u potpuno uobičajenoj pravnoj situaciji u kojoj zakupnik vrši ulaganja u predmet zakupa (tužitelj vrši ulaganja polaganjem svojih optičkih kablova u mikro cijevi u kabelsku kanalizaciju tuženika) kako bi mogao obavljati svoju gospodarsku djelatnost (tuženik djelatnost operatora) i ostvariti svoj gospodarski interes, a zakupnina se umanjuje (ili se ne plaća) do iznosa tih ulaganja čime je zakupnik u cijelosti namiren po pitan ju refundacije ulaganja.

28. Tuženik ističe i da bi u konkretnoj situaciji naplata zateznih kamata na refundaciju ulaganja predstavljala grubu povredu načelo ravnopravnosti u obveznim odnosima, budući da je razlika u odnosu na uobičajena ulaganja u predmet zakupa u konkretnoj pravnoj situaciji u tome da je ovdje tuženik dužan omogućiti tužitelju korištenje EKI-a na temelju Zakona o elektroničkim komunikacijama, a pravnim okvirom je propisano da trošak ulaganja mikro cijevi tuženik refundira tužitelju umanjenjem najma jer mikro cijevi ostaju tuženiku nakon prestanka ugovora dok je optički kabel tužitelj obvezan nakon prestanka ugovora izvaditi iz mikro cijevi o svom trošku. Međutim, trošak izvlačenja kabla iz mikro cijevi je toliko velik da se operaterima korisnicima više isplati održavati ugovor o najmu (što i rade) i isti plaćati (ili prenijeti svoju ugovornu poziciju nekom trećem) nego izvlačiti kabel, stoga tuženik doslovce nikada nije došao u situaciju da koristi cijevi čije je troškove polaganje u cijelosti vratio svakom operatoru korisniku do sada, što predstavlja grubu povredu načelo ravnopravnosti u obveznim odnosima, a naplata kamate bi k tome bila gotovo pa „groteskna“. Iz tog konteksta, upravo proizlazi i sadržaj obveze tuženika „da umanji račun za najam…“ na ime refundiranja troškova tužitelju, koja je sadržana u pravnom okviru .te se s jedne strane radi o tome da je zakonom nametnut pravni odnos koji predstavlja grubu povredu načela ravnopravnosti u obveznim odnosima, a naplata kamate bi k tome bila gotovo pa kvalificirana povreda spomenutog načela.

29. U daljnjem tijeku postupka stranke su dopunjavale ranije u obrazloženju ove presude iznesene tvrdnje na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari, pri čemu je tuženik učinio nespornim obračun kamata dostavljen od strane tužitelja, dok je tužitelj učinio nespornim činjenicu da je između stranaka vršen prijeboj sukladno dokumentaciji u spisu.

30. Valja naglasiti da je rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-1250/2024 od 6. ožujka 2026. postupak prekinut temeljem odredbe čl. 212. st. 1. t. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu: ZPP), i to sukladno odredbi čl. 541. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24), a sve s obzirom da je trgovačko društvo FORTIS PROJEKT d.d., OIB: 86877525325, a koje je izmijenilo tvrtku u HORNET PROJEKT d.d., uslijed podjele prenijelo dio imovine, prava i obveza na novoosnovano društvo FORTIS PROJEKT d.d., OIB: 22200991726.

31. Rješenjem od 6. ožujka 2026. postupak je nastavljen temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZPP-a, a imajući u vidu da je društvo FORTIS PROJEKT d.d., OIB 22200991726 obavijestilo sud da je s dotadašnjeg tužitelja, odnosno trgovačkog društva FORTIS PROJEKT d.d., OIB: 86877525325, a koje je izmijenilo tvrtku u HORNET PROJEKT d.d., temeljem plana podjele na novoosnovano društvo radi provođenja odvajanja FORTIS PROJEKT d.d., OIB 22200991726 prenesen Okvirni ugovor o pristupu i zajedničkom korištenju elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme Hrvatskog telekoma d.d. br. 099/2014, pa time i utuženo potraživanje, pri čemu se to društvo naznačilo kao univerzalni sukcesor društva HORNET PROJEKT d.d. (ranije FORTIS PROJEKT d.d., OIB: 86877525325).

32. S obzirom da je zbog gore navedenog došlo do promjene na strani tužitelja te su postojale smetnje za daljnji tijek postupka, primjenom odredbe čl. 452. st. 1. ZPP -a odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja.

33. Tijekom postupka sud je izvršio pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu.

34. Izvedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a te je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

35. Predmet spora je tužiteljevo potraživanje u iznosu od 12.821,46 EUR koje temelji na računu broj 150-1-1 od 24. travnja 2024. (list 8. spisa) izdanom tuženiku na ime neisplaćenih zakonskih zateznih kamata, odnosno isti predstavlja zbroj obračuna zakonskih zateznih kamata (list 10. -34. spisa) po dospjelim računima broj: 130-1- 1/2021, 271-1-1/2021, 436-1-1/2021, 442-1-1/2021, 444-1-1/2021, 474-1-1/2021, 476-

1-1/2021, 477-1-1/2021, 507-1-1/2021, 508-1-1/2021, 96-1-1/2022, 103-1-1/2022, 219-1-1/2022, 220-1-1/2022, 269-1-1/2022, 404-1-1/2022, 488-1-1/2022, 497-1- 1/2022, 541-1-1/2022, 9-11/2023, 55-1-1/2023, 105-1-1/2023, 106-1-1/2023, 378-1- 1/2023, 379-1-1/2023 i 508-1-1/2024, a koje je račune izdao tuženiku na osnovi pruženih usluga temeljem Okvirnog ugovora o pristupu i zajedničkom korištenju elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme (kabelske kanalizacije) Hrvatskog Telekoma d.d. broj 099/14 (list 113. -117. spisa, dalje: Okvirni ugovor) i Standardne ponude (list 118.-136. spisa), a za koje tužitelj tvrdi da ih je tuženik platio sa zakašnjenjem.

36. Između stranaka nije sporno da su u poslovnom odnosu temeljem Okvirnog ugovora koji su sklopile 11. studenog 2014.

37. Nesporno je i da su predmetnim Ugovorom stranke utvrdile da je tuženik operator javnih komunikacijskih mreža koji ima prava infrastrukturnog operatora te da ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu (EKI), da je tužitelj operator za davanje u najam elektroničke komunikacijske mreže i/ili vodova u Republici Hrvatskoj te u svrhu pružanja tih usluga ima namjeru koristiti se EKI -jem, da je tuženik kao infrastrukturni operator, sukladno Zakonu o elektroničkim komunikacijama, Pravilniku o načinu i uvjetima pristupa i zajedničkog korištenja EKI- ja i Standardnoj ponudi HT-a o načinu i uvjetima pristupa i zajedničkog korištena EKI- a, dužan omogućiti tužitelju, uz naknadu i temeljem sklopljenog ugovora, pristup i zajedničko korištenje svoje EKI, što podrazumijeva davanje u najam tužitelju kao operatoru korisniku, dio slobodnog prostora u kabelskoj kanalizaciji tuženika, za koji je tužitelj dužan plaćati tuženiku naknadu (najamninu), da je temeljem tog Ugovora tuženik obvezan tužitelju refundirati troškove rada i utrošenog materijala za radove polaganja zaštitne cijevi malog promjera ili mikrocijevi u slobodni prostor izgrađene kabelske kanalizacije tuženika i to po jediničnim cijenama navedenim u troškovniku iz tehničkog rješenja i stvarno izvedenim radovima prema količini koja se dokazuje dokaznicom mjera izvedenih radova, a što predstavlja i osnovu za refundaciju, kao i da su faze pružanja usluge od strane tuženika kao operatora korisnika, podrobnije opisane u Standardnoj ponudi koja je sastavni dio Okvirnog ugovora.

38. Nesporan je i matematički izračun zateznih kamata izrađen od strane tužitelja, kao i činjenica da je između stranaka vršen prijeboj.

39. Između stranaka je sporno je li tuženik dužan namiriti tužitelju utuženi račun, odnosno ima li tužitelj pravo na zatezne kamate radi zakašnjenja u podmirenju računa koji se odnose na troškove rada i utrošenog materijala za radove polaganja zaštitne cijevi malog promjera ili mikrocijevi u slobodni prostor izgrađene kabelske kanalizacije tuženika, a imajući u vidu tuženikovu tvrdnju kako nije zakasnio u ispunjenju refundacije ulaganja te kako je svoju obvezu u cijelosti ispunio u skladu s relevantnim pravnim okvirom, odnosno u skladu s odredbom čl. 6.5. Standardne ponude, odredbom čl. 13. st. 4. Pravilnika HAKOM-a i odredbom čl. 2.2. Okvirnog ugovora, iz kojeg pravnog okvira jasno proizlazi da su stranke ugovorno odredile da tražbina po osnovi refundacije ulaganja prestaje ugovornim prijebojem te da učinci ugovornog prebijanja nastupaju izdavanjem prvog i sljedećih računa za najam , pa da stoga tražbina po osnovi refundacije ulaganja prestaje u trenutku kada je tuženik izvršio umanjenje računa za najam, kako je to određeno u Standardnoj ponudi, pri čemu tvrdi i kako račun tužitelja ne predstavlja osnovu za refundaciju ulaganja već to predstavlja dokaznica mjera i tehničko rješenje kako je to određeno u čl. 6.5. Standardne ponude.

40. Posljedično, sporno je da li se u konkretnoj situaciji radi o zakonskom ili ugovornom prijeboju.

41. Odredbom čl. 1. Okvirnog ugovora (list 113. -117. spisa) određeno je, između ostaloga, da je njegov sastavni dio i Standardna ponuda (list 118. -136. spisa), pri čemu je odredbom čl. 6.5. određeno da će HT Operatoru korisniku, koji je u skladu s važećim propisima položio zaštitne cijevi malog promjera ili mikrocijevi u slobodni prostor izgrađene kabelske kanalizacije, refundirati troškove materijala i radova po cijenama navedenim u troškovniku, a po stvarno izvedenim radovima koji su sastavni dio tehničkog rješenja, ovjereni od ovlaštene nadzorne osobe. Osnova za refundiranje su stvarno izvedeni radovi po jediničnim cijenama iz tehničkog rješenja, a količina radova se dokazuje sukladno dokaznici mjera izvedenih radova. Refundiranje će se obaviti na način da će se za navedeni iznos jednokratno umanjiti račun za najam po drugim ugovorima za zajedničko korištenje kabelske kanalizacije. U slučaju da se cjelokupni iznos ne može refundirati od najma za tekuću godinu, preostali iznos će se refundirati od sljedećeg računa i tako sve do konačnog refundiranja ukupnog troška.

42. Nadalje, odredbom čl. 13. Pravilnika o načinu i uvjetima pristupa i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme (Narodne novine, broj 36/2016; dalje: Pravilnik, list 247. -255. spisa), propisano je da Operator korisnik inicijalno snosi troškove materijala i radova za realizaciju tehničkog rješenja (izvlačenje nekorištenog kabela, uvlačenje cijevi do pune popunjenosti slobodnog prostora, popravak kabelske kanalizacije, proširenje i/ili dopuna dijela kabelske kanalizacije). Sve uvučene cijevi postaju vlasništvo infrastrukturnog operatora (st. 2.). Stavkom 3. propisano je, između ostaloga, da je troškove iz stavka 2. ovoga članka infrastrukturni operator obvezan refundirati operatoru korisniku, dok je stavkom 4. propisano da se troškovi iz stavka 2. ovoga članka refundiraju jednokratnim umanjenjem računa za najam po drugim ugovorima za zajedničko korištenje kabelske kanalizacije. U slučaju da se cjelokupni iznos ne može refundirati u tekućoj godinu, preostali iznos će se refundirati od sljedećeg računa i tako sve do konačnog refundiranja ukupnog troška.

43. Prema ocjeni ovog suda, gore citirana odredba čl. 6.5. Standardne ponude u dijelu načina obavljanja refundacije predstavlja ugovorni prijeboj tražbina tužitelja i tuženika odnosno ugovorno prebijanje tuženikove tražbine s osnove ulaganja koju ima prema tužitelju s tražbinom s osnove najma koju tužitelj ima prema tuženiku, pri čemu su stranke izričito ugovorile da učinci prijeboja nastupaju od izdavanja prvog i sljedećih računa za najam.

44. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 6.5. Standardne ponude, tužitelj i tuženik sporazumno su odredili da učinci ugovornog prijeboja nastupaju prilikom izdavanja prvog i slijedećih računa za najam pa tražbina tužitelja s osnove izvršenih ulaganja prestaje u trenutku kada je tuženik izvršio umanjenje računa za najam. Naime, predmetnom je odredbom kao način prestanka tužiteljeve tražbine predviđen ugovorni prijeboj, a ne ispunjenje novčane obveze slijedom čega tužitelj ne može zahtijevati od tuženika isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos izvršenih ulaganja jer to stranke nisu ugovorile Okvirnim ugovorom. Stoga tuženik nije mogao pasti u zakašnjenje s obvezom isplate ulaganja koja je izvršio tužitelj, i to zbog toga što je za prestanak predmetne tužiteljeve tražbine predviđen ugovorni prijeboj kao poseban način prestanka obveze.

45. Valja naglasiti i da kada je za način prestanka obveze predviđena ugovorna kompenzacija, njezin učinak nastupa od trenutka koji su stranke odredile u ugovoru, a ne od trenutka kada su se ostvarile pretpostavke za prijeboj, pa imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj kompenzaciji, tužitelj nema pravo na zateznu kamatu od dospijeća svoje tražbine do nastupanja pravnih učinaka prijeboja, a što bi imao u slučaju zakonskog prijeboja sukladno odredbi čl. 195. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) kojom je propisano da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

46. Identično stajalište zauzeo je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-157/2025-2 od 12. veljače 2025.

46. Imajući u vidu da je odredbom čl. 6.5. Standardne ponude kao način prestanka tužiteljeve tražbine predviđen ugovorni prijeboj, a ne ispunjenje novčane obveze, razvidno je kako isplate zateznih kamata na iznos izvršenih ulaganja nije ugovorena pa tuženik nije mogao pasti u zakašnjenje s ispunjenjem obveze isplate ulaganja koja je izvršio tužitelj.

47. Slijedom svega navedenog, temeljem odredbe čl. 6.5. Standardne ponude, kao sastavnog dijela Okvirnog ugovora te primjenom odredbe čl. 2. i čl. 195. ZOO-a odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

48. Odluku o parničnim troškovima iz t. II., III. i IV. izreke rješenja sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

49. Tuženiku je priznat zatraženi trošak po odvjetniku Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 i 107/25; dalje: OT), i to za: sastav prigovora, odnosno odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT) uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 16. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT) uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 9. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT) uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu 6. ožujka 2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 2. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 125,00 EUR te za zastupanje na ročištu 28. travnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR.

50. Dakle, tuženiku je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 1.125,00 EUR pa je slijedom navedenog odlučeno kao u t. II. izreke rješenja.

51. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak u iznosu od 174,67 EUR na ime pristojbe na rješenje o ovrsi jer sukladno Zakonu o sudskm priestojbama (Narodne novine, broj 118/18 I 51/23) tuženik nije dužan platiti pristojbu a rješenje o ovrsi, niti mu je priznat trošak za zastupanje na ročištu 6. ožujka 2026. u iznosu postavljenom prema Tbr. 9.

1. OT-a jer se radilo o ročištu opisanom Tbr. 9. 2. OT-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke rješenja.

52. Odluku o parničnom trošku iz t. IV. izreke rješenja sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 2. lipnja 2026.

Sutkinja:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.