REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-17/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Andreju Garić, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika OTP BANKA HRVATSKA d.d. Split, OIB: 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 21. travnja 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Andreja Garića, odvjetnika, i za tuženika zamjenice punomoćnika Vjekoslave Herceg, odvjetnice, 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz točke 7. st.1. i 2. Ugovora o kreditu br. 48252/07, sklopljenog dana 19.4.2007. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,50 % (slovima: dva cijela pedeset posto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita – a najmanje 200,00 kn. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz točke 10. st. 6. Ugovora o kreditu br. 48252/07, sklopljenog dana 19.4.2007. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan prethodno podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.“

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. Split, OIB: 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, da tužitelju BE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 803,10 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa ko ja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika Splitskom bankom d.d. dana 19.4.2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 4825/07 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 6.000,00 EUR prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, na rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.1. Navodi da je predmetnim tipskim Ugovorom u točki 7. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,00%, koja se naplaćuje prilikom potpisa ugovora te da je prednik tuženika 20. travnja 2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 180,00 eura.

1.2. Nadalje, da je člankom 10. istog ugovora predviđeno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz suglasnost i prema uvjetima banke te da je tužitelj prijevremeno isplatio kredit 7.12.2009. za što mu je banka obračunala naknadu u iznosu od 83,44 eura.

1.3. Ističe da se o ugovornim odredbama za tzv „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja i tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje.

1.4. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak.

1.5. Zaključno, tužitelj navodi da s obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.7. Predlaže da se u ovom postupku utvrdi ništetnost ugovornih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi i tuženik obaveže na plaćanje parničnog troška skupa sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik se u odgovor na tužbu protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

2.1. Ne osporava činjenični supstrat koji tužitelj u tužbi navodi u odnosu na plaćanje predmetne naknade te pregovora oko plaćanja iste.

2.2. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja iz razloga što ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da su u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržane odredbe koja su tužitelju navodno prouzročile štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Nadalje ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.3. Tuženik dalje navodi u odnosu na navodno ništetne odredbe o ulaznoj naknadi kako je ulazna naknada točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl.7., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik drži da ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita.

2.4. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Iz navedenog tuženik izvodi zaključak da sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove.

2.5. Isto tako, tuženik ističe kako tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Članak 342. stavak 1. ZOO -a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema tome, obveza je korisnika kredita, ovdje tužitelja plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama Ugovora. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342.-350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja.

2.6. Prigovara naznačenoj vrijednosti spora.

2.7. Predlaže tužitelja odbiti s tužbom i tužbenim zahtjevom te potražuje troškove prouzročene predmetnim postupkom.

3. U nastavku postupka stranke su u bitnome ostale kod svojih prvotnih navoda.

4. Tužitelj se u podnesku od 10. veljače 2026. očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu i istakao da vezano uz prigovor naznačene vrijednosti spora da se poziva na članka 19. Zakona o sudskim pristojbama.

4.1. Nadalje vezano uz prigovor naznačene vrijednosti spora zastare tužiteljevog potraživanja da je VSRH svojim pravnim shvaćanjem Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. potvrdio kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari, a da na to ukazuje i priopćenje navedenoga objavljeno na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021. u kojemu se obavještava da je SUD EU u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021. zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja.

4.2. Nadalje tužitelj ukazuje kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4.1993.g. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO -a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

4.3. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora.

4.4. U odnosu na (ne)transparentnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi ističe da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da: sukladno točki 67. poziva se na presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020.g.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7. st. 1. i 2. Ugovor o kreditu br. 48252/07 od 19. travnja 2007. u dijelu odredbe koji glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,50 % (slovima: dva cijela pedeset posto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita – a najmanje 200,00 kn. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“ i članka 10.st.6. istog ugovora u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan prethodno podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.“

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 19. travnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 48252/07 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 6.000,00 eura po kupovnom deviznom tečaju kreditora za EUR na dan korištenja (članak 1.1. i 1.2.),

-da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,00% (članak 7.1.),

- da je kredit odobren kao nenamjenski (članak 2.),

- da je naknada naplaćena 20. travnja 2007. u iznosu od 180,00 eura,

-da je ugovoreno da korisnik kredita može prijevremeno otplatiti kredit u kom slučaju se obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima

Kreditora (članka 10. stavak 6.),

- da je naknada naplaćena 7. prosinca 2009. u iznosu od 83,44 eura.

7. Sporno je da li su odredbe kojima je ugovoreno plaćanje jednokratnih naknada sadržane u članku 7. st. 1 i članku 10.6. Ugovora o kreditu, ništetne. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača i aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja. Sporno je da li je pravilno utvrđena vrijednost predmeta spora.

8. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 48252/07 od 19. travnja 2007. (str. 6-8 spisa), u početni otplatni plan (str. 10-12 spisa), u obračun prijevremene otplate kredita od 7. prosinca 2009. (str. 13 spisa), u podnesak tužitelja od 8. prosinca 2025. (str. 9 spisa), u dopis tuženika od 19. prosinca 2025. ( str. 5 spisa). Proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

10. Vezano uz istaknuti prigovor neosnovano postavljene vrijednosti predmeta spora ističe se da je prigovor tuženika neosnovan pozivom na odredbu članka 19. Zakon o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) u kojoj se navodi da u parnicama u kojim je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili ne postojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili neistinitost neke isprave, da se kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura.

11. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da se sjeća da je u 2007. realizirao predmetni kredit u svrhu adaptacije obiteljske nekretnine, da u to vrijeme nije imao nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu, niti je ista nekretnina bila u zakupu ili najmu i da mu je služila isključivo za osobne potrebe stanovanja. Kredit je realizirao u svojoj banci, tada Splitskoj banci nakon razgovora sa službenikom tuženika kojom prilikom nije bilo govora o ničemu osim o visini kredita i periodu otplate, odnosno taj mu je kredit preporučen kao najpovoljniji. Siguran je da mu nitko nije pojašnjavao za što će se naknada utrošiti. Kredit je prijevremeno isplatio i tada mu je samo rečeno koliki preostali iznos postoji po kreditu i isti je zatvorio. Niti tada nije bilo govora o nikakvoj naknadi za zatvaranje kredita, a nije niti znao da je s tim preostalim iznosom ona obuhvaćena. Inače kredit je realizirao nakon prethodnog dogovora vezano uz iznos i ratu te je nakon par dana bio pozvan potpisati ugovor koji ga je čekao unaprijed sačinjen i otišao je kod javnog bilježnika na ovjeru. Iskazao je da je ugovor pročitao u dijelu u kojem ga je razumio i koji ga je zanimao a to je iznos kredita i visina rate. Nije uočio odredbu o ulaznoj naknadi, niti ju je razumio, a prilikom potpisivanja kredita samo su mu rekli gdje da potpišem i niti su mu pokazali, niti objasnili da je ugovorom obuhvaćena naknada. Nije primijetio niti da mu je prilikom realizacije, odnosno isplate kredita isti umanjen za ulaznu naknadu jer je kredit doznačen u kunskoj protuvrijednosti.

12. Iz iskaza tužitelja je nesporno utvrđeno da je realizirao nenamjenski kredit koji je utrošio za adaptacije obiteljske kuće koju je koristio za osobne potrebne, odnosno da realizirani iznos kredita nije koristio u bilo kakve poslovne svrhe. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. navodi svoje pravno shvaćanje koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu imao status potrošača.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je sam otplaćivao kredit od svoje plaće tako da je i aktivno legitimiran za postavljanje tužbenog zahtjeva. Nesporno je on osobno stranka u ugovornom odnosu sa bankom i kao takav bio obveznikom plaćanja obveza iz ugovora.

14. Tuženik je osporio pravo tužitelja postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi koji prigovor je sud odbio kao neosnovan.

15. Člankom 187. st. 1. ZPP-a predviđeno je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave a u st. 2. istoga članak navodi se da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

16. Nesporan je interes tužitelja na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi jer isto predstavlja osnov za postavljanje kondemnatornog zahtjeva za stjecanje bez osnova. Kako je tužitelj stranka u ugovoru u kojem pojedine odredbe smatra ništetnim, nesporno je postojanje njegovog interesa za postavljanjem predmetnog tužbenog zahtjeva.

17. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o sporn im ugovornim odredbama o ulaznoj i izlaznoj naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz visinu kredita i periodu otplate, uz potrebnu dokumentaciju za dokazivanje kreditne sposobnosti, da mu nije pojašnjeno na što će se naknade trošiti, da nije mogao utjecati na njezinu visinu i da su odredbe o naknadama bila predviđena na unaprijed sačinjenom tipskom ugovoru. Za istaći je i činjenica da je visina naknade za prijevremenu otplatu u trenutku sklapanja ugovora bila i neodrediva ne samo u iznosu, već i u postotku ( ".. u iznosu određenom aktom Kreditora..").

18. Temeljem provedenih dokaza u postupku, ovaj sud smatra da su sporne odredbe članka 7. st. 1. i 2. i članka 10. st. 6. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

20. Tuženik nije osporio navode tužbe tako da nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s odredbama o ugovornim naknadama, niti mu je pojašnjeno kako se iste formiraju i koji troškovi su njima obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

21. Uvidom u ugovor o kreditu nesporno je da u odredbama vezanim uz naknade ništa nije navedeno osim da će se naknada naplatiti kao trošak kredita u visini koja je navedena u postotku odobrenog kredita, odnosno za izlaznu niti postotak nije naveden. Tužitelj je takvom odredbom imao informaciju o obvezi plaćanja predmetnih naknada ali ne i o njihovoj visini niti razlozima koji opravdavaju plaćanja istih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) , odnosno nije imao informaciju o njenoj krajnjoj svrsi.

22. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

23. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

24. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

25. Ugovaranje naknade kao troška obrade/zatvaranja kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade, odnosno prijevremenog zatvaranja kredita, nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade odnosno zatvaranja kredita i tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.). A banka ga je naplatila i to prilikom realizacije kredita, unaprijed, odnosno prilikom prijevremenog zatvaranja kredita.

26. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju policajac i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

27. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 7. st. 1. i 2. i čl. 10. st. 6. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknada prema mišljenju suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

28. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i zatvaranje kredita ni oko njegovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Postojanje znatnije neravnoteže se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer mu je predmetni ugovor ponuđen kao takav, iz čega se može zaključiti da je imao mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.

30. Tuženik je u postupku istakao i prigovor zastare postavljanja deklaratornog zahtjeva.

31. U odnosu na istaknuti prigovor ovaj sud ističe da u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO).

32. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu odnosno prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), sud je odlučio kao pod I. i II. izreke presude.

33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužitelju dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

34. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 803,10 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora , priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 21.4.2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava podneska od 10.2.2026. kao očitovanja na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9/3 Tarife) kao i trošak zahtjeva za dostavom dokumentacije u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 32. Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 550,00 eura. Tužitelju su priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu (26,55 eura i 26,55 eura) ili ukupni troškovi postupka u visini od 803,10 eura.

35. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP -a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

36. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

Slavonski Brod, 2. lipnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Andrej Garić, Slavonski Brod,

2. Odvj. Belizar Tomaić, Osijek.