REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Sesvete, Industrijska cesta 15

Poslovni broj: P-595/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Lovri Tomičiću, u pravnoj stvari tužiteljice CK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Zrinka Prlić, odvjetnica iz Zagreba, Kaptol 21, protiv tužene ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 7. svibnja 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice odvjetničke vježbenice ŽK, tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika tužene odvjetničkog vježbenika ČK , s danom objave 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj ugovora 2402006-1031262160 / 51404627-5102352352 sklopljenog 19. travnja 2005. između tužiteljice CK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tužene ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, u dijelu kojim je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti tuženoj naknadu u visini od 2,50% od iznosa kredita, a koji glasi:

„NAKNADA:

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % (dva cijelih pedeset posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.(…).“.

II. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a da tužiteljici CK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 611,57 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. travnja 2005. po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 664,81 EUR sa zateznom kamatom od 2. lipnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 138,27 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi kako su ona u svojstvu potrošača kao korisnica kredita i tužena kao banka sklopili su 19. travnja 2005. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102352352 (dalje u tekstu: «Ugovor o kreditu»). Ugovorom o kreditu tužena je tužiteljici stavila na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.927,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan puštanja kredita u tečaj. Rok otplate kredita iznosio je 144 mjeseca i to na način da se kredit otplaćuje u 144 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan odobrenja žiro-računa tužene, prema otplatnom planu koji je sastavni dio tog ugovora uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci tužene o kreditiranju građana koja je na dan sklapanja predmetnog Ugovora iznosila 7,99% godišnje. Ističe, kako je tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit. Tužena je u čl. 10. Ugovora o kreditu ugradila odredbu kojom je ugovoreno da će tužiteljica prije korištenja kredita platiti tuženoj naknadu za obradu kredita i odobravanje kredita u visini od 2,50% od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK. Temeljem navedene ugovorne odredbe tužena je tužiteljici obračunala i od tužiteljice naplatila jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu od 4.607,89 kuna, odnosno 611,57 EUR. Ističe, kako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tužene. Tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj te odredbe te je navedena odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, tužiteljici nije bio objašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga, odnosno nije joj bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Navedena je odredba protivna prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine; broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ali i u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužiteljice po Ugovoru o kreditu. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (čl. 87. st. 1. ZZP/03). Osim što je odredba protivna citiranim odredbama ZZP/03 kao lex specialis, ista je protivna osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava). Tužiteljica ukazuje na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su stvarno nastali, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud EU presudom u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 zaključuje: „članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.“ Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., zauzeo pravno stajalište da takva odredba nepoštena te da je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno da:

" "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.

To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“ Ističe, kako je jednake zaključke izveo Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-818/2023 od 17. siječnja 2024. te presudi poslovni broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024. Slijedom svega navedenoga, predlaže prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tužena osporava osnovu tužbenog zahtjeva i to iz više razloga, dok ne osporava visinu istoga. U bitnome ističe kako je tužiteljica u ovom predmetu dužna dokazati svoj status potrošača. Navodi, da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ističe, prigovor zastare utuženog potraživanja.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pregledao sudsku prasku (str. 6 – 40 spisa), dopis tužene od 6. veljače 2025. (str. 41 spisa), pregled prometa po kreditu 5102352353 za razdoblje od 20. travnja 2005. do 16. kolovoza 2012. (str. 43 – 60 spisa), Ugovor o kreditu broj 51404627-5102352352 od 19. travnja 2005. (str. 61 - 64 spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. (str. 94 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (str. 104 spisa), informacije tužene o kreditima (str. 105 i 106 spisa), sudsku praksu (str. 112 – 167 spisa), izvatke iz pravne literature (str. 168 – 216 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice CK (str. 314 i 315 spisa).

4. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Između stranaka nije sporno postojanje Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51404627-5102352352 od 19. travnja 2005. (dalje: Ugovor), a kojim je tužiteljici kao korisnici kredita odobren kredit za zatvaranje obveza u iznosu od 38.927,00 CHF.

6. Najprije je sporno pitanje zastare dijela tužbenog zahtjeva za isplatu. Ovaj sud ocjenjuje kako je istaknuti prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Naime, u predmetnom slučaju dio zahtjeva za isplatu vezan je uz dio zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojim se tužiteljica obvezala platiti tuženoj naknadu od 2,50 % od iznosa kredita i to prije korištenja kredita . Pri takvom stanju stvari, ovaj sud ocjenjuje, kako u predmetnom slučaju zastara nije niti mogla početi teći, već ista može početi teći tek kada bi se pravomoćno utvrdilo da je ugovorna odredba ništetna, budući da se zahtjev za isplatu temelji na ništetnosti pojedine ugovorne odredbe. Dakle, istaknuti prigovor zastare tužene je u cijelosti neosnovan..

7. Iz Ugovora razvidno je da su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor sklopili ugovor o namjenskom kreditu, sa rokom otplate od 144 mjeseca i kamatnom stopom od 7,99% godišnje te se korisnica kredita obvezala kreditoru platiti jednokratnu naknadu u visini 2,50 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje jednokratno prije korištenja kredita.

8. Iz potvrde tužene (str. 41 spisa) proizlazi da je tužiteljici 20. travnja 2005. naplaćena tzv. ulazna naknada u iznosu od 4.607,89 kuna, odnosno 611,57 EUR, a što je tužena i učinila nespornim tijekom postupka.

9. Radi utvrđivanja relevantnih okolnosti je li tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora išta objašnjeno glede same ulazne naknade koja joj se naplaćuje i radi provjere je li Ugovor tužiteljica sklopila u svojstvu potrošača na ročištu za glavnu raspravu 7. svibnja 2026. izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice CK. Tužiteljica je u bitnome iskazala kako joj je kredit bio potreban za osobne potrebe, a bilo je prezentirano kako se radi o nečemu nemjerljive vrijednosti u odnosu na iznos kredita, praktički se radilo o nagovaranju da se uzme taj kredit jer se više nikada takvo nešto neće ponuditi jer je to bilo u razdoblju kada su krediti u CHF bili nešto novo. Bilo joj je rečeno da pročita tekst Ugovora i u Ugovoru je primijetila da postoji neka naknada, ali joj nije bilo objašnjeno za što se ta naknada naplaćuje i o kojim bi se to troškovima banke radilo, rečeno joj je samo da pročita Ugovor i da ga potom potpiše, ali bez bilo kakvih upozorenja.

Na poseban upit tko je formirao ugovor, tužiteljica je odgovorila netko od djelatnika banke jer je u potpisu bio djelatnik banke. Na poseban upit kako je bila određena naknada u ugovoru, tužiteljica je odgovorila u postotku. Na poseban upit na koji način joj je naplaćena naknada, tužiteljica je odgovorila da joj je za toliko umanje iznos kredita koji joj je isplaćen. Konvertirala je predmetni ugovor, ali smatra da to nije dobro napravila. Na poseban upit je li u vrijeme sklapanja Ugovora bila vlasnica obrta ili trgovačkog društva, tužiteljica je odgovorila da nije.

10. Ovaj sud ocjenjuje kao vjerodostojan i životno logičan iskaz tužiteljice CK.

11. Iz iskaza proizlazi kako se o osporenoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi nije moglo pregovarati, budući da je ista bila sadržana u unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru kojeg su banke sklapale sa potrošačima pa tako i sa tužiteljem.

12. ZZP/03-om koji je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Predmetne ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a, jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

15. Tužiteljica sve da joj je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga je banka nezakonito i nepošteno primjenjivala i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a na koji način je dovela tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, a tužena suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a tijekom postupka niti nije dokazala, odnosno nije niti pokušala dokazati da je imala bilo kakve troškove za obradu zahtjeva za kredit i zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, kao niti na što se naplaćeni troškovi uopće odnose.

16. Pravno shvaćanje je ovog suda da su odredbe o ulaznoj naknadi prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), te je stoga ova odredba neodređena ili neodrediva, te posljedično ništetna sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a.

17. Slijedom navedenog sud je predmetnu ugovornu odredbu točke 10. Ugovora o kreditu, kojom se korisnik kredita (ovdje tužiteljica) obvezala kreditoru (ovdje tuženoj) platiti naknadu od 2,450% od iznosa kredita, utvrdio ništetnom (točka I. izreke presude).

18. Posljedično, po pravnom shvaćanju ovoga suda tužena je dužna vratiti tužiteljici sve što je stekla temeljem ništetne ugovorne odredbe i to sukladno pravilima obveznog prava o stjecanju bez osnove.

19. S obzirom na to da nije niti sporno da je tužena naplatila tužiteljici po predmetnom Ugovoru o kreditu tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 611,57 EUR dužna je tužiteljici istu vratiti i to sa zateznim kamatama od dana nakon dana kada je istu naplatila, po stopi propisanoj za ostale odnose (točka II. izreke presude).

20. S obzirom na činjenicu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu, u skladu sa odredbom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka. U skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23; dalje: Tarifa) trebalo je priznati tužiteljici zatraženi trošak sastava tužbe od 6. ožujka 2025. (Tbr.7.1.) u iznosu od 100,00 EUR, sastava obrazloženog podneska od 8. srpnja 2025. (Tbr. 8. t. 1.) u iznosu od 100,00 EUR, sastava obrazloženog podneska od 2. rujna 2025. (Tbr. 8. t. 1.) u iznosu od 100,00 EUR, zastupanja na ročištu 13. veljače 2026. (Tbr.9.1.) u iznosu od 100,00 EUR i zastupanja na ročištu 7. svibnja 2026. (Tbr.9.1.) u iznosu od 100,00 EUR EUR, dakle ukupno 500,00 EUR, uvećano za PDV 25%, dakle ukupno 625,00 EUR, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 26,54 EUR, dakle sveukupno 664,81 EUR. Sve uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate od dana donošenja presude, pa do isplate u skladu sa čl. 151.st. 3. ZPP-a (točka III. izreke presude).

21. Naprotiv, tužiteljica nema pravo na naknadu troškova pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR sa uključenim PDV-om, budući da nitko za tužiteljicu nije pristupio na to ročište. Pored toga tužiteljica nema pravo niti na naknadu troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,64 EUR, već na 13,27 EUR na koliku uplatu sudske pristojbe je i pozvana. Dakle, tužiteljica nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 138,27 EUR (točka IV. izreke presude).

U Sesvetama 2. lipnja 2026.

Sudac

Lovro Tomičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužiteljici po odvjetnici Zrinki Prlić uz nalog za sudsku pristojbu na presudu

- tuženoj po odvjetniku Damiru Metelku