REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3244/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Andrei Krstanović Čada, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Nike Skelina, univ. spec. iur., u pravnoj stvari tužiteljice GTU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ivani Eni Hemar, odvjetnici u ODVJETNIČKOM DRUŠTVU TEREŠAK & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Kaptol 15, protiv tuženika GT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ani Hrabar, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hrabar & partneri d.o.o., Zagreb, Gajeva 35, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave zaključene 26. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnice tuženika, 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku GT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], platiti tužiteljici GTU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kamatu na glavnicu u iznosu od 18,53 EUR.“

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u iznosu od 2.200,00 EUR (dvije tisuće dvjesto eura i nula centa).

II. Nalaže se tuženiku GT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknaditi tužiteljici GTU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 339,04 EUR (tri stotine i trideset i devet eura i četiri centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. lipnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne kamatne stope odnosno stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica navodi kako je tuženiku pozajmila novčana sredstva za kupnju garaže pri čemu je tuženik prije podnošenja tužbe dio pozajmljenih sredstava vratio, a 2.200,00 EUR nije vratio, iako je sam tuženik tražio rok povrata pozajmice do kraja travnja 2025., pa je stoga podnijela tužbu. Kako je tuženik podmirio predmetno dugovanje 25. lipnja 2025. to je tužiteljica djelomično povukla tužbu podneskom od 4. srpnja 2025. (za iznos od 2.200,00 EUR), ali ne i za iznos od 18,53 EUR na ime kamate na glavnicu. Predlaže sudu prihvatiti tužbeni zahtjev sukladno podnesku od 4. srpnja 2025. te naložiti tuženiku da joj naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate.

2. Tuženik u tijeku postupka ne osporava da je od tužiteljice pozajmio novčana sredstva, ali osporava da bi među strankama bio ugovoren rok vraćanja pozajmice, a što proizlazi i iz same dinamike plaćanja (u obrocima). Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev te potražuje trošak parničnog postupka.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u elektroničke poruke (stranice spisa 5, 7, 12), WhatsApp poruku (stranica spisa 13), kao i potvrde o plaćanju (stranice spisa 6, 8-11 i 20), dok nije saslušavao stranke s obzirom na to da je u postupku ostalo sporno pitanje kamata, a što je pravno pitanje na koje stranke ne bi mogle ponuditi odgovor, a niti bi se prema mišljenju ovoga suda moglo utvrditi je li ili nije ugovoren rok vraćanja pozajmice jer o predmetnom stranke imaju dijametralno suprotna stajališta, a isto se može i utvrditi na temelju pravila o teretu dokazivanja.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. – dalje u tekstu: ZPP) sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev nije osnovan.

U ostale navode, a koje su u bitnom rezultat međusobno narušenih međuljudskih odnosa nekadašnjih bračnih drugova, a sada protivnih stranaka u ovom postupku, sud nije ulazio jer nisu u vezi s predmetom ovog spora.

5. Predmet spora jest zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 18,53 EUR na ime zakonske zatezne kamate.

6. U tijeku postupka među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o zajmu, ali je sporno je li ugovoren rok otplate ili ne. Tužiteljica navodi kako je kao rok otplate bio dogovoren posljednji dan travnja 2025. pa stoga zakonsku zateznu kamatu potražuje od 1. svibnja 2025., dok tuženik navodi kako rok vraćanja zajma nije bio dogovoren, a što proizlazi i iz dinamike plaćanja (u obrocima).

7. Kako je u tijeku postupka tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev na način da više ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR, to je daljnji postupak proveden prema odredbama ZPP- a o postupku u sporovima male vrijednosti, a sukladno članku 464. stavku 2. ZPP-a.

8. Prije svega, u postupku nije moguće utvrditi je li među strankama ugovoren rok vraćanja zajma ili ne s obzirom na to da ugovor o zajmu nije sklopljen u pisanom, već u usmenom obliku pri čemu se pisani navod iz elektroničke poruke tužiteljice upućene tuženiku (stranica spisa 7) ne može uzeti kao dokaz da je među strankama uistinu ugovoreno vraćanje zajma do posljednjeg dana mjeseca travnja. Naime, u predmetnoj elektroničkoj poruci tužiteljica navodi kako je tuženik usmeno naveo da će novce vratiti do jeseni ove godine, ali da nažalost za to nema pisane dokaze pa da stoga pristaje na njegov prijedlog da plati do travnja 2025. godine. Kako na navedenu elektroničku poruku tuženik nije odgovorio ili je odgovorio, ali tužiteljica nije priložila odgovor to se nije moglo sa sigurnošću utvrditi je li ili ne ugovoren rok otplate, a koji rok je tuženik u tijeku cijelog postupka osporavao ističući da predmetni nije ugovoren.

Člankom 504. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. – dalje: ZOO) propisano je da ako ugovaratelji nisu odredili rok vraćanja zajma, a niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac (sada tuženik) je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva (sada tužiteljica) zahtjeva.

Kako u konkretnom slučaju nije moguće utvrditi je li među strankama bio ugovoren rok vraćanja zajma ili ne, a niti je to moguće utvrditi iz okolnosti zajma s obzirom na to da je plaćanje vršeno sukcesivno, tj. u dijelovima, to je sud na temelju pravila o teretu dokazivanja iz članka 219. stavka 1. u vezi s člankom 221.a ZPP-a kao odredbe materijalnog prava sadržanog u procesnom zakonu zaključio kako se kao dan zahtjeva ima uzeti dan kada je tužba dostavljena tuženiku na odgovor, tj. 19. svibanj 2025. kada je tužiteljica nesporno podnijela zahtjev za vraćanjem preostalog dijela zajma u iznosu od 2.200,00 EUR.

Kako je člankom 504. ZOO-a propisano da rok ne može biti kraći od dva mjeseca od zahtjeva, to bi se sukladno članku 300. stavku 2. ZOO-a kao početak tijeka zakonske zatezne kamate imao uzeti 19. srpanj 2025. godine.

Međutim, prema shvaćanju ovoga suda predmetno bi dovelo do paradoksalnog učinka jer bi bilo protivno zdravom razumu da se vrijeme trajanja parničnog postupka promatra kao „primjereni rok“ unutar kojeg se može izvršiti vraćanje dijela zajma bez da se padne u zakašnjenje. Slijedom navedenoga, a uzimajući u obzir da svaka odluka suda mora imati utemeljenje u zdravom razumu, ovaj sud kao datum od kojega se računa zakonska zatezna kamata uzima 19. svibanj 2025. godine.

9. Kako je u postupku sporna ne samo osnova, već i visina tužbenog zahtjeva, a što proizlazi iz tuženikovog osporavanja cjelokupnog tužbenog zahtjeva, to valja navesti kako nije moguće utvrditi iznos uglavničene kamate bez provođenja financijskog vještačenja kojeg niti jedna od stranaka u postupku nije predložila. Slijedom navedenoga, a uzimajući u obzir kako tužiteljica nije dostavila nikakav obračun iz kojeg bi bio razvidan način izračuna sada uglavničene kamate, već je samo u podnesku od 4. srpnja 2025. navela da potražuje kamatu na glavnicu u iznosu od 18,53 EUR, kao i činjenice da sud ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, valjalo je odbiti njezin zahtjev kao neosnovan.

Pritom je potrebno navesti i kako je člankom 172. ZOO-a jasno propisano da u slučaju kada dužnik (ovdje tuženik) pored glavnice duguje i kamate i troškove se prvo namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. U konkretnom slučaju tužiteljica je prekršila i zakonom propisan redoslijed namirenja jer je uplatom tuženika od 2.200,00 EUR navela da je tuženik „u cijelosti podmirio dug u iznosu od 2.200,00 EUR“ očito misleći na glavnicu s obzirom na ostatak sadržaja predmetnog podneska od 4. srpnja 2025. (v. točku 10. obrazloženja).

10. Odluka o trošku parničnog postupka donesena je na temelju članka 154. stavka 2. u vezi s člancima 155. i 158. ZPP-a, a odmjerena je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/2023. i 107/2025. – dalje tekstu: OT) pri čemu je potrebno navesti kako je u tijeku postupka došlo do smanjena tužbenog zahtjeva koji ne predstavlja preinaku tužbe (članak 191. stavak 3. ZPP-a), ali predstavlja djelomično povlačenje tužbe (članak 193. stavci 1. i 2. ZPP-a) za koje je potreban pristanak tuženika. U ovom predmetu tuženik je pristao na djelomično povlačenje podneskom od 11. srpnja 2025. pri čemu se protivio zahtjevu tužiteljice za naknadom troška postupka s obrazloženjem kako nije dao povoda podnošenju tužbe.

Pritom je potrebno navesti i kako je tuženik naveo kako „pristaje na povlačenje tužbe“ implicirajući pritom da je tužba u cijelosti povučena. Međutim, iz podneska tužiteljice od 4. srpnja 2025. jasno i nedvojbeno proizlazi kako je djelomično povukla tužbu jer je u petitu izrijekom navela da sada potražuje iznos od 18,53 EUR na ime kamate na glavnicu pa stoga ni omaška suda sadržana u obavijesti od 8. srpnja 2025. iz koje bi se na prvu moglo zaključiti da je tužba u cijelosti povučena nije od značaja s obzirom na to da bi bilo dovoljno da je sud podnesak tužiteljice od 4. srpnja 2025. samo dostavio tuženiku na očitovanje bez posebne obavijesti.

Slijedom navedenoga, a na temelju članka 193. stavka 2. ZPP-a, odlučeno je kao pod točkom I. rješenja.

11. Kako je tuženik u konkretnom predmetu dao povod vođenju ove parnice jer je tužiteljica morala radi namirenja tražbine podnijeti tužbu pred ovim sudom (pa stoga nema mjesta primjeni članka 157. ZPP-a u ovom slučaju), to je prilikom odlučivanja o trošku postupka potrebno razlikovati vođenje parnice prije djelomičnog povlačenja, kao i vođenje parnice nakon djelomičnog povlačenja tužbe. U tom smislu, prije djelomičnog povlačenja tužbe do kojeg je došlo nakon što je tuženik izvršio uplatu iznosa od 2.200,00 EUR, tužiteljici pripada trošak postupka, i to sastava tužbe od 7. svibnja 2025. u vrijednosti 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT-a), kao i troška podneska od 4. srpnja 2025. u vrijednosti 50 bodova (Tbr. 8. toč. 3. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. OT-a), a što kada se uzme u obzir vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT-a) iznosi 300,00 EUR na koji je valjalo obračunati i pripadajući PDV (25%) sukladno Tbr. 46. OT-a (75,00 EUR), a što ukupno iznosi 375,00 EUR, sve uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.200,00 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan jer je postavljen u previsokom iznosu, tj. protivno gore navedenim odredbama OT-a.

Isto tako, na temelju članka 155. ZPP-a valjalo je odbiti i trošak podneska od 11. srpnja 2025. s obzirom na to da je tužiteljica sama pogrešno navela kako povlači tužbu jer je dug podmiren u cijelosti, a potom u tom istom podnesku navela kako potražuje kamatu u iznosu od 18,53 EUR. Ukupno stoga tužiteljici pripada trošak u iznosu od 375,00 EUR.

Nakon djelomičnog povlačenja tužbe, vrijednost predmeta spora predstavlja iznos od 18,53 EUR sukladno članku 35. stavku 2. ZPP-a i u tom je dijelu tuženik u cijelosti uspio u sporu pa prema shvaćanju ovoga suda njemu pripada pravo na naknadu troška na ime ročišta od 26. svibnja 2026. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. OT-a), a što kada se uzme u obzir vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT-a) iznosi 50,00 EUR na koji je valjalo obračunati i pripadajući PDV (25%) sukladno Tbr. 46. OT-a (12,50 EUR). Ukupno stoga tuženiku pripada trošak u iznosu od 62,50 EUR.

Navedene iznose potrebno je međusobno prebiti, a slijedom čega se dolazi do troška tužiteljice u iznosu od 312,50 EUR pri čemu je tužiteljici ujedno valjalo priznati trošak pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu od 26,54 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/2018. i 51/2023.) i na temelju njega donesene Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, dok je u preostalom dijelu (preko navedenog iznosa pa do 200,00 EUR koliko je tražila) zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan. Tužiteljici nije priznat trošak pristojbe na tužbu s obzirom na to da ga do današnjeg dana nije platila.

Slijedom navedenoga, ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 339,04 EUR, a koji joj je valjalo dosuditi u cijelosti s obzirom na to da nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu, tj. za 18,53 EUR u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev (2.200,00 EUR). Pritom se ističe kako je predmetna situacija specifična pa stoga prema mišljenju ovoga suda u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni članka 154. stavka 5. ZPP-a, a niti je moguće primijeniti članak 154. stavak 2. ZPP-a s obzirom na to da bi se omjer uspjeha stranaka u sporu u tom slučaju određivao sukladno konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (18,53 EUR), a što bi dovelo do apsurdnog učinka da onaj koji je dao povoda parnici svojom neaktivnošću sada ne toj istoj parnici zarađuje.

12. Kako je tužiteljica podneskom od 4. srpnja 2025. tražila zakonske zatezne kamate na trošak parničnog postupka to je na temelju članka 151. stavka 3. ZPP-a u vezi s člankom 29. stavkom 2. ZOO-a valjalo dosuditi i zakonske zatezne kamate od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne kamatne stope odnosno stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

13. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb 2. lipnja 2026.

Sutkinja

Andrea Krstanović Čada

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana donošenja presude (članak 348. stavak 1. ZPP-a), a o žalbi odlučuje sudac pojedinac županijskog suda (članak 467. stavak 3. ZPP-a). Ova presuda može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP- a).

Dostaviti:

- tužiteljici putem punomoćnice

- tuženiku putem punomoćnice