Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Broj: P-2927/2019-34

Petrovac 3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

RJEŠENJE

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu tog suda Željku Gusiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OO iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivo Juričko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Juričko & Partneri d. o. o. iz Splita, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koje zastupa Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d. o. o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, 02. lipnja 2026.,

r i j e š i o j e:

Dopušta se preinaka tužbe u pravnoj stvari tužitelja OO iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, sukladno podnesku tužitelja od 17. listopada 2025. godine.

p r e s u d i o j e :

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 11.383,87 EUR, uvećan za zakonske zatezne kamate koje na iznos od:

38,90 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

36,42 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

36,89 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

36,53 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

36,45 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

36,44 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

41,31 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

47,15 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

38,85 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

61,24 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

61,47 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

53,95 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

55,68 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

56,02 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

53,05 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

53,58 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

65,48 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

68,80 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

65,11 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

67,49 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

67,11 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

73,53 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

77,66 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

76,77 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

80,86 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

88,38 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

82,28 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

90,89 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

90,60 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

108,45 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

98,05 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

100,45 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

93,71 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

94,65 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

90,85 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

93,15 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

93,27 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

100,29 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

115,19 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

132,16 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

141,34 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

112,84 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

103,25 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

103,89 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

105,22 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

113,48 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

115,98 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

113,26 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

112,86 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

114,24 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

116,62 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

113,64 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

112,82 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

105,51 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

111,81 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

114,75 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

112,80 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

110,46 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

109,65 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

108,82 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

114,64 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

106,08 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

104,68 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

105,52 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

104,64 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

107,77 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

109,80 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

110,78 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

114,31 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

110,75 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

82,71 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

84,70 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

82,97 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

80,49 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

81,02 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

82,80 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

84,21 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

84,57 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

86,09 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

88,26 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

88,67 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

88,99 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

88,83 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate,

3.101,11 EUR teku od 26. siječnja 2016. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se od 26. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.488,87 EUR u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 2.720,58 EUR uvećan za zakonske zatezna kamate koje na taj iznos teku od dana donošenja presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 07. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovorene valutne klauzule za koju je vezana glavnica CHF i odredbe o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi pozivajući se na presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/212 od 04. srpnja 2013., odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014.g. posl. br. Pž-7129/13- 4, Pž-6632/2017-10.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da je značajna uplata na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, izvršena od strane GO, a na tužitelju je teret dokaza da je on stvarno izvršio tu uplatu. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 25.01.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na neodređen iznos, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

3. Tužbeni zahtjev je uređen podneskom tužitelja od 17. 10. 2025. (list 362-365 spisa) nakon provedenog financijskog vještačenja.

4. Podneskom od 28. studenoga 2025. tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva navodeći da kako je tužitelj podneskom od 17. listopada 2025. preinačio tužbeni zahtjev na način da sada zahtjeva isplatu iznosa od 11.383,87 EUR s osnove navodne ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te isplatu iznosa od 1.488,87 EUR s osnove iznosa zateznih kamata ne preplaćene mjesečne iznose obračunatih do dana provođenja konverzije, a čime je tužitelj povećao tužbeni zahtjev za iznos od 12.872,74 EUR s obzirom na prvotno postavljeni zahtjev. Ujedno, tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na preinačeni (povišeni) tužbeni zahtjev.

5. Uzimajući u obzir da je tužitelj nakon provedenog vještačenja povećao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a u pogledu koje preinake nisu nastali posebni troškovi postupka, sud je temeljem članka 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku u („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), dopustio preinaku tužbenog zahtjeva jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

6. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. u pogledu tijeka zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva zauzeto je pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. S obzirom da je u konkretnom slučaju preinaka tužbe izvršena nakon provedenog vještačenja, te se temelji na istoj činjeničnoj osnovi, uzimajući u obzir navedeno pravno shvaćanje, podnošenjem tužbe u ovom sporu, prekinuta je zastara i u odnosu na preinačeni dio tužbe (povećanje zahtjeva).

7. U provedenom postupku ovaj sud je utvrdio:

- da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, dana, 28. 03. 2007. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj:3208717430, kojim Ugovorom je tuženik, kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 72.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, sa rokom otplate od 360 mjeseci, uz valutnu klauzulu, uz kamatnu stopu koja je promjenjiva i u trenutku sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje, sa namjenom kredita za dovršenje stambenog objekta, te se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke,

- da su stranke 25. 01. 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je reguliran izračun konverzije otplata obveza p kreditu iz Osnovnog ugovora u CHF tako što je umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR,

- da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena,

8. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. U smislu odredbe članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga Suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

12. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

13. Te presude su donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje: ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Kako su spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, koja je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom jer da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora banka kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga su i predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu izumeđu tužitelja i tuženika ništetne, pa na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

15. Prema tome tužitelj se u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe članka 502.c. ZPP u vezi sa čl. 502.a. st. 1. ZPP

16. U nalazu i mišljenju vještaka Ines Lozić, Centar za ještačenja d. o. o. Split iz rujna 2025. godine se navodi da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak:

Ad 1) Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj: Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do provođenja konverzije kredita iznose 8.282,76 EUR od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 2.749,91 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 5.532,85 EUR. Ukupno je manje plaćen iznos od 725,66 EUR, od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje plaćen iznos od 705,32 EUR, a zbog pada tečaja za otplatu ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 20,34 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do provođenja konverzije kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 7.557,10 EUR i to: Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 2.044,59 EUR, Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 5.512,51 EUR. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije ukupno iznose 3.480,44 EUR. Na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 01.02.2016. godine je utvrđena glavnica u iznosu 39.437,92 EUR što primjenjivim tečajem na dan 01.02.2016.g. iznosi 301.976,67 kn (tečaj 7,657013 kn za 1 EUR). Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 01.02.2016.g. bi prema početnom otplatnom planu bila manja za 3.101,11 EUR. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. te priznao preplatu tužitelja na dan 30.09.2015. godine u ukupnom iznosu od 1.991,57 EUR. Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi. Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172 ZOO-a (Uračunavanje kamata i troškova), tada bi preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana provođenja konverzije iznosio 1.488,87 EUR 17. Konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. c toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

18. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

19. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj u navedenom Dodatku odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

20. Stoga, tužitelj unatoč sklopljenom Dodatku kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

21. Takvo pravno shvaćanje, suprotno stajalištu tuženika, u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., LO protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

22. Na navedeno pravno shvaćanje poziva se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

23. Slijedom navedenog proizlazi da među strankama nije sporno da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj ne pobija Dodatak kojim je izvršena konverzija i stoga isti obvezuje stranke.

24. Sklapanjem Dodatka/Sporazuma kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te je zadržao pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u pogledu ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF.

25. Kako je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno da tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen, odnosno da tužitelj provedbom konverzije nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju te da se je za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom povećala imovina tuženika jer je tuženik navedeni iznos primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, isti je dužan vratiti temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO. Vještak stoga jasno navodi da tužitelj provedbom konverzije nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. 26 . U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

27. Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj stvari se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba podnesena ovom sudu neposredno dana, 07. lipnja 2019., kako i proizlazi iz štambilja prijamne pisarnice Općinskog suda u Splitu, zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovanim. Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023.

28. Uzimajući u obzir predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da se radi o namjenskom kreditu za dovršenje stambenog objekta, a za koji nije utvrđeno da bi služio zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, proizlazi da je u predmetnom postupku tužitelj imao status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZPP/03, kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

29. Neosnovano tuženik tijekom postupka ističe da bi valutna klauzula iz čl. 22. ZOO-a kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila isključena od testa poštenosti. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

30. Neosnovano tuženik žalbom osporava zatraženi tijek zateznih kamata od strane tužitelja ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

31. Sud je u cijelosti prihvatio financijsko vještačenje jer je izrađeno stručno i na temelju financijske dokumentacije iz spisa.

32. Tužitelj je podneskom od 02. travnja 2026. godine u cijelosti obrazložio tužbeni zahtjev koji je u skladu sa vještačenjem i koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud. Naime, točka I. tužbenog zahtjeva u iznosu od 11.383,87 EUR se odnosi na izračun vještaka iz Tablice 2. stupac 7, te Tablice 3, redni broj 8., točkom II. zatražen je iznos od 1.448,87 EUR koji se odnosi na preostali dio iznosa dospjelih i neplaćenih zakonskih zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana provođenja konverzije po predmetnom ugovoru o kreditu tako da se od ukupnog iznosa dospjelih i neplaćenih zakonskih zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana provođenja konverzije 3.480,44 EUR oduzme iznos priznate preplate po konverziji od strane tuženika u iznosu od 1.991,57 EUR.

33. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati sve utužene iznose, jer da iz izvršenih uplata proizlazi da je uplate vršila i treća osoba, valja reći da taj prigovor nije osnovan. Navedeno iz razloga jer je izvršenim uplatama mjesečnih anuiteta tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju, pri čemu nije od utjecaja da li je te uplate vršio tužitelj osobno ili neka treća osoba, jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita, a tužitelj je svoju ugovornu obvezu ispunio.

34. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP. Troškovi tužitelja se odnose na zastupanje po odvjetniku: sastav tužbe, ročište 12. 03. 2025., podnesak 17. 10. 2025., 23. 01. 2026., ročište 24. 03. 2026., podnesak 01. 04. 2026., ročište 28. 04. 2026., svaka od tih radnji po 100 bodova, što sveukupno iznosi 700 bodova, pomnoženo sa 2,00 EUR po bodu, daje iznos od 1.400,00 EUR, PDV 350,00 EUR., trošak vještačenja 650,00 EUR, sudska pristojba 320,58 EUR, sveukupno iznosi 2.720,58 EUR. Troškovi tužitelja su obračunati temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. i Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023., 107/2025.).

U Sinju, 02. lipnja 2026. godine

Sudac:

Željko Gusić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja,

2. pun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte