REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Đ 5

Poslovni broj: Us I-432/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja ĐKNL iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, 2. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I-216-03/25-06/7424, URBROJ: 511-01/212-26-12 od 10. ožujka 2026. te usvajanja zahtjeva tužitelja za pružanje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć.

III. Nalaže se tuženiku da pružatelju pravne pomoći, odvjetniku Milanu Baniću iz Zagreba, naknadi trošak pružanja pravne pomoći od 1.250,00 eura (tisuću dvjesto pedeset eura), u roku od 30 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima i računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-03/25-06/7424, URBROJ: 511- 01/212-26-12 od 10. ožujka 2026. (str. 7/2-10/2 spisa) odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (RH) te je odlučeno kako je isti dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) u roku od 15 dana od dana izvršnosti tog rješenja.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnost stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede odredaba upravnog postupka. Obrazlaže da je državljanin Arapske Republike Egipat, bez drugih državljanstava, te da traži međunarodnu zaštitu zbog straha za vlastiti život i slobodu u slučaju povratka u Egipat. Ističe da je radi ishođenja radne dozvole preko agencije posudio iznos od 8.000,00 eura, očekujući da će dug vratiti radom u RH, no da novi poslodavac nije pravodobno podnio zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad, o čemu tužitelj nije bio obaviješten. Tek prilikom policijskog postupanja da je saznao da radi nezakonito. Zbog dugovanja da mu prijete zatvaranje, progon i prisilna naplata duga, pri čemu smatra da mu država podrijetla ne može pružiti zaštitu te da bi povratkom bio izložen ozbiljnoj i stvarnoj opasnosti od mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja. Također navodi da je u RH zasnovao obiteljsku zajednicu sa svojom izvanbračnom partnericom te da je o tome dostavio dokaze u spis, no da se pobijano rješenje na iste nije očitovalo. Smatra kako ispunjava uvjete za međunarodnu zaštitu iz čl. 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, dok je njegov zahtjev odbijen pozivom na čl. 38. st. 1. t. 3. istoga Zakona , stoga da se rješenje ne može ispitati. Dalje, da rješenje nije dovoljno obrazloženo jer tuženik nije jasno naveo razloge odbijanja zahtjeva niti razloge isključenja iz međunarodne zaštite. Drži da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno. Ujedno ističe i kako tuženik nije primijenio načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja („non - refoulement“) iz čl. 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti niti je naveo razloge vezano uz primjenu istog. Predlaže sudu poništiti pobijano rješenje, odobriti zahtjev za međunarodnu zaštitu u RH i priznati azil, kao i usvojiti zahtjev za besplatnu pravnu pomoć uz naknadu troška.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te ustraje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Ističe da je predmetni zahtjev podnesen kako bi se odgodilo ili otežalo izvršenje odluke o povratku u zemlju podrijetla nakon što je utvrđeno da tužitelj nezakonito boravi na području RH. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Na raspravi je isključena javnost iz razloga zaštite privatnosti na temelju odredbe čl. 90. st. 2. ZUS-a u vezi s odredbom čl. 12. st. 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine br. 70/15., 127/17., 33/23., 17/25.; dalje: ZMPZ).

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora te saslušanjem tužitelja (str. 31-32 spisa).

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Čl. 20. ZMPZ-a propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Čl. 21. ZMPZ-a propisuje da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz čl. 20. toga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje )st. 1.), s time da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smr tnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba (st. 2.).

8. Prema odredbama čl. 38. st. 1. i 3. ZMPZ-a nadležno ministarstvo donosi odluku kojom se zahtjev odbija ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. toga Zakona.

9. Iz osporavanog rješenja te iz spisa tuženika (Zahtjeva za međunarodnu zaštitu od 22. rujna 2025.) proizlazi da je tužitelj zemlju podrijetla napustio iz ekonomskih razloga jer je u Egiptu teško živjeti i pronaći dovoljno dobro plaćen posao te kako je radi dolaska u RH i ishođenja radne dozvole posudio iznos od 8.000,00 eura.

10. Navedeno je tužitelj potvrdio i u svojem iskazu pred sudom, pri čemu je dodatno naveo da bi se u slučaju povratka u Egipat suočio sa zatvorom zbog duga koji nije u mogućnosti vratiti. U svom iskazu pojašnjava kako je vjerovnicima u Egiptu potpisao bjanko čekove u prisutnosti svjedoka te da je protiv njega već pokrenut sudski postupak radi naplate duga. Naveo je da je posudio 8.000,00 eura, dok ga vjerovnici sada terete za iznos od 15.000,00 eura te da navedeni dug ne bi mogao vratiti ni dugogodišnjim radom u Egiptu. Ujedno je istaknuo da je u RH u vezi s hrvatskom državljankom te da su u postupku pripreme za sklapanje braka.

11. Iz podataka spisa sud dalje utvrđuje da je tužitelj u RH doputovao 12. lipnja 2024. služeći se vlastitom putnom ispravom i radnom dozvolom, a da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio 22. rujna 2025. nakon što je zatečen u nezakonitom boravku u Republici Hrvatskoj. Na saslušanju tijekom upravnog postupka je naveo da zahtjev podnosi kako ne bi bio deportiran u Egipat pri čemu nije bilo sporno da je bio svjestan nezakonitosti svojega boravka, no isto pravda time što je smatrao da će poslodavac uredno regulirati njegov radnopravni status.

12. Sud zaključuje da je tužitelj zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio prvenstveno radi reguliranja svojeg boravka u RH i izbjegavanja povratka u Egipat zbog ekonomskih posljedica nastalih zaduživanjem. Ekonomski razlozi napuštanja zemlje podrijetla, kao ni postojanje privatnopravnog duga, prema međunarodnim i nacionalnim propisima ne predstavljaju osnovu za odobrenje međunarodne zaštite. Iz navoda tužitelja proizlazi da je RH napustio radi zaposlenja i boljih životnih uvjeta, dok problemi koje navodi proizlaze iz njegovih privatnih financijskih odnosa. Okolnost da je protiv tužitelja eventualno pokrenut postupak radi naplate duga, kao i mogućnost sankcioniranja zbog neispunjenja financijskih obveza, ne predstavlja proganjanje zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja u smislu čl. 20. ZMPZ-a.

13. Nadalje, prema podacima Centralne agencije za javnu mobilizaciju i statistiku Egipta (CAPMAS), objavljenim na javno dostupnim stranicama egipatskog državnog informacijskog servisa (State Information Service Your Gateway to Egypt, https://sis.gov.eg/en), stopa nezaposlenosti u Egiptu tijekom 2025. je relativno niska (6,3%), uz trend poboljšanja mogućnosti zapošljavanja. Također, prema podacima Armed Conflict Location & Event Data Project (ACLED), objavljenim na javno dostupnim stranicama https://acleddata.com/), za područje Sjevernog Sinaja, gdje je tužitelj živio, u relevantnom razdoblju zabilježen je vrlo mali broj incidentnih situacija (pet incidenata u razdoblju od ožujka 2025. do ožujka 2026.), slijedom čega je tuženik pravilno zaključio da u zemlji podrijetla tužitelja ne postoji opća sigurnosna situacija koja bi predstavljala ozbiljnu nepravdu u smislu čl. 21. ZMPZ-a.

14. Cijeneći izjave tužitelja dane u upravnom postupku i one dane pred sudom nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu čl . 20. ZMPZ-a. Tužitelj nije tvrdio da je u zemlji podrijetla bio izložen proganjanju zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, niti da je bio pritvaran, zlostavljan ili izložen fizičkom nasilju. Iz njegovih navoda proizlazi da razlozi napuštanja zemlje podrijetla leže u lošoj ekonomskoj situaciji i nemogućnosti vraćanja privatnog duga. Tužitelj je sam naveo da je zemlju podrijetla napustio legalno, koristeći vlastitu putnu ispravu te da prije odlaska nije imao problema s državnim tijelima.

15. Prilikom utvrđivanja postoji li stvarni rizik da će tužitelj povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi, razmotreno je opće stanje u zemlji podrijetla, kao i osobne okolnosti tužitelja. Utvrđeno je da na području Egipta iz kojeg dolazi ne postoji sigurnosni rizik za civilno stanovništvo koji bi dosezao razinu ozbiljne i individualne prijetnje životu zbog proizvoljnog nasilja. Također nisu utvrđene okolnosti koje bi upućivale na to da bi tužitelj bio izložen smrtnoj kazni, mučenju ili nečovječnom i ponižavajućem postupanju. Sama mogućnost vođenja sudskog postupka zbog duga i eventualnog izricanja sankcija predviđenih zakonodavstvom zemlje podrijetla ne predstavlja ozbiljnu nepravdu u smislu čl. 21. ZMPZ-a.

16. Neosnovani su i tužbeni navodi kojima tužitelj upire na povredu načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja („non-refoulement“) iz čl. 6. ZMPZ-a. Naime, tijekom upravnog postupka, kao niti tijekom upravnog spora, nisu utvrđene okolnosti koje bi upućivale da bi tužitelj povratkom u zemlju podrijetla bio izložen proganjanju, mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju zbog nekog od konvencijskih razloga. Navodi tužitelja odnose se isključivo na posljedice privatnog dugovanja i loše ekonomske situacije, što samo po sebi nije dostatno za primjenu načela „non- refoulement“.

17. Slijedom svega navedenog, na temelju ocjene izjava tužitelja, procjene budućeg rizika te analize informacija o zemlji podrijetla, pravilno je utvrđeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje azila iz čl. 20. niti supsidijarne zaštite iz čl. 21. ZMPZ-a.

18. Sud nije našao osnovanim ni tužbene navode da osporavano rješenje nije moguće ispitati. Iz obrazloženja osporavanog rješenja razvidni su razlozi zbog kojih je zahtjev tužitelja odbijen, kao i razlozi zbog kojih nisu utvrđeni uvjeti za priznavanje azila ili supsidijarne zaštite, sve sukladno odredbi čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09., 110/21.). Tuženik je pravilno cijenio izjave tužitelja, podatke o zemlji podrijetla te osobne okolnosti tužitelja, uključujući i navode o njegovom privatnom i obiteljskom životu u Republici Hrvatskoj, koji sami po sebi nisu od utjecaja na ispunjenje pretpostavki za odobrenje međunarodne zaštite.

19. Odluka iz t. II. izreke osporavanog rješenja pravilno je donesena u skladu s odredbama čl. 183. st. 1. t. 3. i 184. st. 1. i 3. Zakona o strancima (Narodne novine broj 133/20., 114/22., 151/22., 40/25.).

20. Slijedom svega navedenog, sud zaključuje je osporavano rješenje doneseno na temelju pravilno utvrđenih činjenica, uz pravilnu primjenu materijalnog prava te u pravilno provedenom postupku, čime je osporavano rješenje zakonito te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan primjenom odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odnosno odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

21. Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći (t. II. - III. izreke presude) donesena je na temelju čl. 60. ZMPZ-a, čl. 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine br. 140/15., 155/22.; dalje: Pravilnik) i uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 te Tbr. 52/3 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.; dalje: Tarifa) prema neprocjenjivoj vrijednosti predmeta spora. Sud utvrđuje da je uz zahtjev postavljen u tužbi priložen i ispunjen obrazac Zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći (čl. 8. Pravilnika) iz kojeg proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava ili stvari veće vrijednosti, a opunomoćenik tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Slijedom, priznat je trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 19. svibnja 2026., svaka radnja 250 bodova, odnosno u iznosu od po 500,00 eura svaka, ukupno 1.000,00 eura, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) iznosi 1.250,00 eura.

22. Uputa o pravnom lijeku je donesena primjenom čl. 51. st. 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao posebnom propisu koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, a kojom odredbom je propisano da žalba na prvostupanjsku presudu upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi posl.br. Usž-4354/19-3 od 26. kolovoza 2020.).

U Rijeci 2. lipnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a).

Žalba ne odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 51. st. 3. ZMPZ-a).