REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

10000 ZAGREB – Ul. Grada Vukovara 84

Poštanski pretinac 310

Poslovni broj: Pr-1603/2024-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Kristini Trtanj Vukoja, u pravnoj stvari tužiteljice BGG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Ruždjaku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri u Zagrebu, protiv tuženika HP – Hrvatska pošta d.d., [adresa], OIB: 87311810356, zastupanog po punomoćnici Idi Stančić – Rokotov, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Stančić – Rokotov i partneri d.o.o., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 14. travnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika BG, odvjetničkog vježbenika, dana 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da su Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika tuženika HP – HRVATSKA POŠTA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87311810356, broj: HP-23/4/4/1-034494/24 od 11. rujna 2024. g. i Odluka broj: HP-23/4/4/1-034494/24 od 21. listopada 2024. g. nedopuštene.

II. Određuje se dan prestanka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika s danom donošenja 2. lipnja 2026.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete temeljem sudskog raskida plati iznos od 17.425,14 EUR bruto s pripadajućom kamatom od dana donošenja presude do isplate u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.125,00 euro, sa zateznim kamatama tekućim od 2.6.2026.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je kod tuženika temeljem ugovora o radu broj HP-02/2-029270/22 od 28.12.2022.g. obavljala poslove Voditelja kategorije proizvoda u organizacijskoj jedinici divizija mreža, sektor maloprodaje i veleprodaje, odjel za e - prodaju, grupa poslova nabave za e-prodaju. Odlukom tuženika broj HP-23/4/4/1- 034494/24 od 11.9.2024.g. tužiteljici je otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika. Pravovremeno je uložila zahtjev za zaštitu prava, kojeg je tuženik odbio odlukom broj HP- 23/4/4/1-034494/24. od 21.10.2024.g. Smatra kako je otkaz ugovora o radu nezakonit i nedopušten u dijelu koji se odnosi na proceduru otkazivanja, tako i u odnosu na opravdani razlog. Ističe kako je tuženik odlukom od 11.9.2024.g. otkazao ugovor o radu i aneks istoga temeljem kojih tužiteljica nije bila u radnom odnosu u vrijeme otkazivanja ugovora o radu pa pobijani otkaz ne može proizvoditi nikakve pravne učinke.

1.1. Tužiteljici je otkazan ugovor o radu jer je „prijevremeno, samovoljno i neopravdano napuštala radno mjesto bez odobrenja poslodavca, nije poštivala radno vrijeme poslodavca, povremeno kasnila na posao, te da je neistinito iskazivala da je od nadređenih dobila usmeno odobrenje za raniji odlazak s posla, a da je ranije odlaženje započela nakon roditeljskog dopusta i nastavno godišnjeg odmora što ne odgovara istini“. Smatra kako su netočni i proizvoljni navodi iz otkaza tuženika, te su isti iskonstruirani radi otkazivanja ugovora o radu tužiteljici nakon što je poslije korištenja godišnjeg odmora zbog bolesti dana 9.9.2024.g. otvorila bolovanje.

1.2. Tužiteljica je kod tuženika zaposlena od 2018.g., a ugovorom o radu od 28.12.2022.g. nakon isteka rodiljnog dopusta, premještena je na radno mjesto Voditelja kategorije proizvoda u [adresa]. Tužiteljica je upisala dijete u jaslice, te je njena majka prvih cca šest mjeseci odvodila dijete u jaslice i vraćala ga iz jaslica kući. Nakon što se majka tužiteljica razboljela i više nije bila u mogućnosti pomagati oko djeteta, tužiteljica je obavila razgovor s direktorom NG, objasnila mu situaciju i zamolila za razumijevanje da na posao dolazi kad dijete ostavi u svojoj jasličkoj grupi koja radi od 7.00 sati i s posla odlazi u vrijeme da može preuzeti dijete iz jasličke grupe najkasnije do 17.00 sati. Direktor je pokazao razumijevanje i dao odobrenje za navedeno traženje tužiteljice uz opasku da posao mora funkcionirati. Od tog dana je tužiteljica u skladu s odobrenjem dolazila na posao čim je ostavila dijete u jaslicama i odlazila s posla u vrijeme kako bi dijete mogla podići do kraja radnog vremena teta u djetetovoj grupi. Napominje da se jaslice nalaze u Zagrebu, a radno mjesto tužiteljice u [adresa], te da je parkiralište radnika udaljeno cca 10-15 minuta hoda od zgrade u kojoj je tužiteljica obavljala posao. Tužiteljica je svakodnevno službeno evidentirala vrijeme svog dolaska na posao i odlaska s posla, te je isto bilo vidljivo poslodavcu u svakom trenutku. Sve je bilo u redu do srpnja 2024.g. kada je tužiteljica pozvana na razgovor gdje je dala svoje očitovanje. Nakon toga je direktor NG, očito pod pritiskom i iz straha, negirao da bi on dao pristanak na usklađivanje dolaska i odlaska s posla tužiteljice s potrebama djeteta, što nije točno, jer se tužiteljica ne bi usudila samovoljno dolaziti na posao kasnije i odlaziti s posla ranije da za to nije imala odobrenje. Osim toga, iz evidencije radnog vremena odmah je tuženiku bilo vidljivo vrijeme u kojem je tužiteljica bila na radnom mjestu, pa je do reakcije na takvo postupanje moglo doći već nakon prvog obračuna plaće, ali nije bilo nikakvih primjedbi sve do konca srpnja 2024.g. Stoga je potpuno nelogična tvrdnja iz otkaza ugovora o radu da tužiteljica nije imala odobrenje za kasniji dolazak na posao i raniji odlazak s posla, jer bi tuženik svakako u razdoblju od lipnja 2023. godine ranije reagirao i prema tužiteljici primijenio sankcije.

1.3. Nakon što je tužiteljici u srpnju 2024.g. ukazano da joj se neće tolerirati takvo radno vrijeme bez obzira na privatnu specifičnu situaciju, tužiteljica je od tog dana svakodnevno dolazila na posao striktno u okviru radnog vremena, te niti jednom nije zakasnila ili izašla ranije. Unatoč navedenom, tuženik je dva mjeseca kasnije, nakon što je tužiteljica obavijestila da je bolesna i da je zbog bolovanja odsutna s posla, otkazao ugovor o radu tužiteljici zbog navodnih ranijih povreda. Kako je tužiteljica nakon upozorenja, na vrijeme dolazila na posao i odlazila s posla, te nije počinila niti jednu povredu radne obveze, to joj tuženik nije mogao otkazati ugovor o radu dva mjeseca kasnije zbog navodnih povreda koje je počinila prije datog upozorenja. Stoga tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.

1.4. Prije otkazivanja, tuženik nije postupio u skladu s odredbom čl. 119. st. 1 Zakona o radu, te nije tužiteljicu pisano upozorio na obvezu iz radnog odnosa, te joj ukazao na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, a nisu postojale okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od Poslodavca da to učini. Tuženik nije omogućio tužiteljici da iznese svoju obranu na zakonit način, čime je postupio suprotno odredbi čl. 119.st.2 Zakona o radu, a prije otkazivanja ugovora o radu nije proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem u skladu s odredbom članka 150. Zakona o radu jer nije dostavio radničkom vijeću sve relevantne podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Također, odluku o otkazu ugovora o radu nije donijela osoba koja je za to ovlaštena temeljem odredbe čl. 131. st. 2. Zakona o radu.

1.5. Podneskom od 19.3.2026. tužiteljica traži sudski raskid ugovora o radu, s obrazloženjem da su u postupku nadređene osobe kod tuženika iznijele niz neistina te nekorektno i lažno postupale pa joj više nije prihvatljivo nastaviti radni odnos. Stoga potražuje i naknadu štete od šest prosječnih mjesečnih plaća tužiteljice isplaćenih u prethodna tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Smatra da su opravdani razlozi za donošenje Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, činjenično obrazloženi pobijanom odlukom, u skladu s odredbom čl. 115. Zakona o radu. Suprotno tvrdnjama tužitelja, pobijana odluka nije niti neosnovana niti pravno odnosno činjenično neutemeljena, a za njeno je donošenje tuženik imao opravdan razlog. Tuženik je tužiteljici redovito otkazao ugovor o radu za radno mjesto voditelj kategorije proizvoda zbog skrivljenog ponašanja jer je kršila obveza iz radnog odnosa i to prijevremenim, samovoljnim i neopravdanim napuštanjem radnog mjesta bez odobrenja poslodavca kroz dulje razdoblje temeljem čega nije poštivala radno vrijeme poslodavca, povremenim kašnjenjem na posao, neistinitim iskazivanjem da je od nadređenih osoba dobila usmeno odobrenje za raniji odlazak s posla i da je raniji odlazak započela nakon završetka roditeljskog dopusta i nastavno godišnjeg odmora.

2.1. Provjerom evidencije kontrole pristupa ulaska i izlaska iz radnih prostorija i prostora za sve radnike Odjela za e-prodaju, utvrđeno je da je tužiteljica kroz duže vremensko razdoblje svakodnevno odlazila s posla prije završetka propisanog radnog vremena, bez znanja i odobrenja nadređenih osoba. Raniji odlazak s posla od cca 30 minuta, započeo je već u lipnju 2023, te je svakodnevno i kontinuirano trajao sve do provjere evidencije ulaska i izlaska, obavljeno dana 23.7.2024. godine. Tužiteljica je u drugoj polovici 2023. godine cca 60 sati otišla ranije s posla, a koje radnje je nastavila i tijekom 2024. godine te konačno do dana kontrole otišla ranije cca 70 sati mjesečno, a koje vrijeme joj je kroz plaću uredno obračunato i plaćeno kao da je radila u propisanom radnom vremenu. Tužiteljici se, kao i svim ostalim zaposlenicima u Odjelu za e-prodaju ukazivalo na poštivanje odluke o radnom vremenu i korištenju pauze – stanke, temeljem čega su radnici upozoreni i upoznati s istim kao i posljedicama kršenja radnih obveza. Osporava navod tužiteljice kako joj je upravo direktor NG dao odobrenje za takvo njezino postupanje.

2.2. Kod tuženika je na snazi klizno radno vrijeme i to određeno na način da radnici tuženika mogu započeti s radom u 7.00, 7.30, 8.00 sati, a završiti ovisno o početku radnog vremena, od ponedjeljka do četvrtka do 15.30, 16.00, 16.30 sati, a petak do 13.00, 13.30, 14.00 sati (uzimajući u obzir da radno vrijeme kod tuženika traje od ponedjeljka do četvrtka 8.30 sati, a petkom 6.00 sati). Smatra životnim i logičnim da je tužiteljica mogla odabrati rad i u drugom terminu trajanja radnog vremena i tako prilagoditi svoje privatne obveze na koje se poziva, a ne odabrati radno vrijeme čije je trajanje svjesno zlorabila i napuštala radno mjesto svojevoljno.

2.3. U pobijanoj odluci opisana postupanja predstavljaju osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa i za tuženika su neprihvatljiva te su kao takva dovela do gubitka povjerenja u tužiteljicu kao radnika i njezinu lojalnost prema tuženiku kao poslodavcu. Smatra da je tužiteljica počinila osobito teške povrede obveza radnog odnosa iz čl. 48. Pravilnika o radu, a kojim je člankom propisano kako je osobito teška povreda obveza iz radnog odnosa postupanje radnika protivno zakonu, drugim propisima, odredbama kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu i drugim aktima Društva zbog koje, uz prihvaćanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć, a osobito: ako radnik neopravdano izostaje s rada. Tužiteljica nije dokazala da je imala odobrenje nadređenih osoba za izostanak s posla odnosno napuštanje radnog mjesta prije završetka radnog vremena, pa je tako povrijedila svoje obveze iz radnog odnosa kada je svojevoljno određivala svoje radno vrijeme odnosno dolazak i odlazak s posla. Tuženik je izgubio povjerenje u tužiteljicu te ne želi nastavak radnog odnosa s tužiteljicom koja kontinuirano, kroz dulje vremensko razdoblje i bez odobrenja napušta radno mjesto. Smatra da bi se takvo postupanje tužiteljice vjerojatno i nastavilo da tuženik nije izvršio kontrolu evidencije ulazaka i izlazaka u/iz poslovne zgrade, a koju kontrolu tuženik obavlja periodično kod svih zaposlenika, pa tako i kod tužiteljice.

2.4. Ističe i kako je sukladno odredbama čl.150. Zakona o radu proveo savjetovanje s radničkim vijećem, radničko vijeće se nije očitovalo, što znači da nema primjedbi na odluku tuženika. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadom parničnog troška tuženiku.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovora o radu broj HP-02/2- 029270/22 od 28.12.2022.g., Odluku tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja broj HP-23/4/4/1-034494/24 od 11.9.2024.g., odluku kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava broj HP- 23/4/4/1-034494/24. od 21.10.2024.g., dopis direktora Službe maloprodaje i veleprodaje NG broj: HP-23/4/4/1- 034494/24, dopis voditelja Odjela za e-prodaju TG broj: HP-23/4/4/1- 034494/24, dopis voditelja Grupe poslova nabave za e-prodaju AG broj:

HP-23/4/4/1-034494/24, ugovor o radu, dopis tuženika u kojem se traži savjetovanje s Radničkim vijećem o namjeravanoj odluci, broj: HP-23/4/4/1-034494/24, Pravilnik o radu (HP glasnik 19/23), zapisnik od 31.7.2024., Odluku o rasporedu radnog vremena HP-02/8-11362/23 od 10.5.2023., Odluku o rasporedu radnog vremena HP-02/4- 27954/20 od 27.5.2024., prikaz ulazaka i izlazaka iz poslovne zgrade tuženika, očitovanje tužiteljice AG i TG od 24.7.2024. , pisanu izjava tužiteljice od 31.7.2024.g., zapisnik od 31.7.2024.g., elektroničku komunikaciju između tužiteljice, TG i NG iz 2023.g., očitovanje člana radničkog vijeća UG i SG, upozorenje o kršenju obveza iz radnog odnosa za radnika MM od 7.2.2022.g., utvrđivanje odgovornosti radnika MM od 16.5.2023.g., Izvod iz Aktualnih informacija tuženika br .311, e-mail CG od 2.9.2024., kadrovske podatke tužiteljice i ostalu dokumentaciju u spisu. U postupku su saslušani tužiteljica kao stranka te svjedoci NG, CG, UG, SG, NGG, AG i TG

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, te brižljive i savjesne ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno, a sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je utvrđivanje (ne)dopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, odnosno da li je predmetni otkaz zakonit i dopušten.

6. Prema odredbi članka 115. stavka 1. točke 3. Zakona o radu Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 -dalje ZR), poslodavac može otkazati ugovor o radu ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na tuženiku, kao poslodavcu

7. Prema odredbi čl. 119.st.1.ZR, prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati u na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, a prema st.2. dužan je omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

8. Tužiteljici je otkazan ugovor o radu Odlukom tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja broj HP-23/4/4/1-034494/24 od 11.9.2024.g.,

6.1. U obrazloženju odluke navedeno je slijedeće:

"Ugovor o radu otkazuje se zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice jer je kršila obveze iz radnog odnosa i to kako slijedi:

- prijevremenim, samovoljnim i neopravdanim napuštanjem radnog mjesta bez odobrenja poslodavca kroz dulje razdoblje pa tako nije poštivala radno vrijeme poslodavca,

- povremenim kašnjenjem na posao,

- neistinitim iskazivanjem da je od nadređenih osoba dobila usmeno odobrenje za raniji odlazak s posla i da je ranije odlaženje započela nakon završetka roditeljskog dopusta i nastavno godišnjeg odmora, što ne odgovara istini.

Provjerom evidencije kontrole pristupa ulaska i izlaska iz radnih prostorija i prostora za sve radnike Odjela za e-prodaju, utvrđeno je da je tužiteljica kroz dulji vremenski period svakodnevno odlazila ranije s posla – prije završetka propisanog radnog vremena, bez znanja i odobrenja nadređenih osoba. Tako je provjerom evidencije utvrđeno da je raniji odlazak s posla od cca 30 minuta, započeo već u mjesecu lipnju 2023. godine, da je svakodnevno i kontinuirano trajao sve do provjere evidencije ulaska i izlaska, obavljeno dana 23. srpnja 2024. godine. Tako je tužiteljica u drugoj polovici 2023. godine cca 60 sati otišla ranije s posla, a takvo ponašanje nastavila i u 2024. godine te do dana kontrole otišla ranije cca 70 sati mjesečno, a koje vrijeme joj je kroz plaću uredno obračunato i plaćeno kao da je radila u propisanom radnom vremenu. U izjavi od 24. srpnja 2024. godine navodi da je nakon povratka s porodiljnog dopusta voditeljici TG iznijela svoju situaciju oko vremena u kojem može dovesti dijete u vrtić i do kojeg vremena ga mora pokupiti u vrtiću, odobrenje za raniji odlazak s posla od voditeljice nije dobila. Nakon toga se obratila direktoru NG po istom pitanju, na što joj je odgovorio da dok nitko neće raditi problem, neka tako bude. Nema njegov pisani pristanak. Ranijim odlascima nije oštetila poslodavca, a poslovi su obavljeni. U pisanoj izjavi od dana 31.07.2024. godine tužiteljica navodi da je zbog obiteljskih razloga, a uz dopuštenje direktora NG, odlazila s posla sata ranije. To su nadređene osobe znale jer joj je u evidenciji radnog vremena vođen rad u radnom vremenu, a ne neopravdani izostanak. Nikada nije bila upozoravana od strane nadređenih osoba da ne poštuje radno vrijeme, što potvrđuje da su nadređeni odobrili njezin raniji odlazak s posla. Tek kada ju je voditeljica pisanim putem upozorila na poštivanje radnog vremena, shvatila je da usmeno odobrenje direktora NG ne vrijedi. U usmenoj obrani danoj poslodavcu dana 31.07.2024. godine navodi da zna svoje radno vrijeme koje je od ponedjeljka do četvrtka određeno u trajanju od 08:00 do 16:30 sati, a petkom od 08:00 do 14:00 sati. Stanku koristi više puta, ali u okviru 30 minuta. Zbog obiteljske situacije koja se promijenila u mjesecu lipnju 2024. godine (vozi i odlazi po dijete u vrtić – u radno vrijeme vrtića), zamolila je nadređene da joj omoguće da pola sata ranije odlazi s posla, i to su joj usmeno odobrili. Na okolnost davanja usmenog odobrenja za odlazak pola sata ranije s posla, nadređene osobe negiraju da bi uopće takvo što odobrile. Dodatno navode da se na svakom kolegiju Odjela, posebno vezano uz korištenje stanke i poštivanje radnog vremena, svim radnicima, pa tako i tužiteljici ponaosob, ukazivalo na poštivanje istog, te se na taj način smatra da su radnici upozoreni i upoznati s posljedicama kršenja radne obveze. Dalje navode da ih je tužiteljica pitala za odlazak pola sata prije kraja radnog vremena, ali da joj nitko od njih nije dao odobrenje. Stoga je navod tužiteljice da je dobila usmeno odobrenje od direktora NG, u cijelosti neistinit i neosnovan. Bitnim se ističe navesti – sve i da je tužiteljica tražila odobrenje za raniji odlazak, nesporno je da ga nije dobila, a odbijanje odobrenja, smatra se upozorenjem tužiteljici da takvo postupanje nije dozvoljeno. Odlukom o rasporedu radnog vremena u Nacionalno skladišno-sortirnom centru u dijelu administrativnog poslovanja u koji spada i tužiteljica, radno vrijeme raspoređeno je u pet radnih dana, te je organizirano kao klizno radno vrijeme, osim ako za pojedina radna mjesta i organizacijske jedinice posebnom odlukom nije određeno drugačije radno vrijeme. Klizno radno vrijeme naprijed navedenom Odlukom, određeno je na način da radnik može započeti sa radnim vremenom u 07:00, 07:30 i 08:00 sati, a završiti, ovisno o početku radnog vremena, od ponedjeljka do četvrtka između 15:30, 16:00 i 16:30 sati, a u petak između 13:00, 13:30 i 14:00 sati, tako da radnici od ponedjeljka do četvrtka rade osam i pol sati dnevno dok petkom rade šest sati dnevno. Stoga je i više nego notorno, da je tužiteljica mogla odabrati rad i u drugom terminu trajanja radnog vremena i tako prilagoditi svoje privatne obveze na koje se poziva, a ne odabrati radno vrijeme čije je trajanje svjesno zlorabila i napuštala posao i radno mjesto pola sata ranije od propisanog. Napomene radi, nadređene osobe tužiteljici rade u radnom vremenu koje je određeno u trajanju od 07:00 do 15:30 sati, pa je i to jedan od indikatora da je tužiteljica zlorabila odabir termina trajanja svog radnog vremena i odlazila pola sata ranije. Osim toga, tužiteljica je povremeno kasnila i u dolasku na posao. Iz Pravilnika o radu, čl. 48. proizlazi da je osobita teška povreda obveza iz radnog odnosa postupanje radnika protivno zakonu, drugim propisima, odredbama kolektivnog ugovora, odredbama Pravilnika o radu i drugim pravilnicima i aktima Društva zbog kojeg, uz prihvaćanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa više nije moguć, a osobito: ako radnik neopravdano izostaje s posla. Tužiteljica nije dokazala da je imala odobrenje nadređenih osoba za izostanak s posla odnosno napuštanje radnog mjesta prije završetka radnog vremena, pa je teško povrijedila svoje obveze iz radnog odnosa kada je sama sebi uzela za pravo određivati kada će doći na posao, odnosno da i kada dođe na posao, odluči prema svom nahođenju koliko će se zadržati na radnom mjestu i kada će radno mjesto napustiti. Realno je i životno, a slijedom svega naprijed navedenog, da poslodavac više nema povjerenja u tužiteljicu, odnosno da ne želi nastavak radnog odnosa s radnikom koji kontinuirano, kroz dulje vremensko razdoblje, bez odobrenja, napušta ranije radno mjesto. K tome se ujedno postavlja i pitanje, do kada bi trajalo takvo ponašanje tužiteljice da nije napravljena kontrola evidencije ulaska i izlaska u poslovni prostor poslodavca. Nije potrebno radnika upozoravati na nešto što je opće poznato – da je na posao potrebno doći i otići u vremenu koje je odredio poslodavac, pa slijedom toga – a i konstantnog ukazivanja na obvezu poštivanja radnog vremena na zajedničkim sastancima, uskratu od strane nadređenih osoba na raniji odlazak s posla, poslodavac uistinu nije u obvezi još i prethodno tužiteljicu pisano upozoriti u smislu odredbe čl. 119. st. 1. Zakona o radu. Obrana tužiteljice da ranijim odlaskom s posla nije nastala šteta poslodavcu i da njezini poslovi nisu trpjeli, tužiteljicu ne ekskulpiraju od odgovornosti niti joj daju za pravo da isticanjem takvih okolnosti postupa mimo izričitih zakonitih naloga poslodavca, nemarno i neodgovorno se ponaša, i na taj način otklanja odgovornost za počinjenje povrede radne obveze, za koje se tereti. Dodatnu težinu ovim povredama, daje okolnost da tužiteljica po ugovoru o radu obavlja poslove radnog mjesta voditelja, pa je tim više za očekivati da poštuje pravila poslodavca i svojim ponašanjem daje primjer radnicima kojima rukovodi. Okolnosti koje tužiteljica ističe – da njezinim postupanjem poslodavcu nije nastala šteta i da su njezini poslovi odrađeni, nisu od utjecaja na odgovornost zbog povreda koje su joj stavljene na teret, jer je tužiteljica prekoračila svoje ovlasti, postupala protivno Odluci poslodavca o rasporedu radnog vremena, samovoljno i bez znanja i odobrenja nadređenih osoba kroz dugo vremensko razdoblje prijevremeno odlazila s posla. Naglašava se, a pod pretpostavkom da su poslovi i bili odrađeni, isto joj ne daje pravo da bez znanja i odobrenja poslodavca tj. nadređenih osoba, s posla odlazi ranije. Zbog takvog ponašanja, tužiteljica je dovela do remećenja međusobnih odnosa nje i nadređenih osoba tj. gubitka povjerenja, koje se zasniva na načelu savjesnosti i poštenja, te ukoliko radnik ista načela povrijedi kao što je tužiteljica i učinila, poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, jer nije dužan u radnom odnosu imati radnika u kojeg je zbog njegovih postupaka i ponašanja opravdano izgubio povjerenje i od kojeg ne može očekivati da bi ubuduće postupao na isti ili sličan način. Polazeći od toga da svaki slučaj valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, utvrđene okolnosti u ovom predmetu, opravdavaju shvaćanje poslodavca da je dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu, zbog počinjenih osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa. Poslodavac od tužiteljice ima pravo očekivati i zahtijevati (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno ispunjava svoje radne obveze (među koje spada i poštivanje radnog vremena poslodavca), a u okviru toga i da poslove radnog mjesta obavlja u ugovorenom vremenu, tako da i time dosljedno poštuje propisani proces rada i radne obveze, ali je ista tako, radnik obvezan

– o čemu je u konkretnom slučaju i riječ, svo vrijeme obavještavati poslodavca o razlozima izostanka s posla. Međutim, a budući da se tužiteljica nije ponašala u skladu s takvim standardom ponašanja i Ugovoru o radu kojim se obvezala obavljati poslove radnog mjesta – jer se samovoljni izostanci, prijevremeni odlasci i kasniji dolasci, ne mogu okarakterizirati ugovorenim i profesionalnim postupanjem, a takvim se ne može cijeniti niti njezino prešućivanje obavještavanje poslodavca tj. nadređenih osoba o ranijim odlascima i kasnijim dolascima, stoga je njezinom utvrđenom postupanju pravilno dan značaj osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa koje po svojoj težini i karakteru opravdavaju otkaz ugovora o radu. K tome zaključno, ističe se da privatni razlozi (vožnja djeteta u vrtić i dolazak po dijete u vrtić u radno vrijeme vrtića) nisu opravdani razlozi na koje bi se tužiteljica mogla pozivati u prijevremenom odlasku i kasnijem dolasku na posao. Poslodavac je prije otkazivanja ugovora o radu proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem koje se na namjeru poslodavca nije očitovalo, a što znači da na istu nema primjedbi. U trenutku otkazivanja ugovora o radu tužiteljica kod poslodavca ima neprekidno provedenih 5 godina rata te bi joj otkazni rok trebao iznositi 2 mjeseca. Obzirom da se ugovor o radu otkazuje zbog skrivljenog ponašanja, otkazni rok se sukladno čl. 122. st. 3. Zakona o radu utvrđuje u dužini polovice otkaznog roka utvrđenog čl. 122. st. 1., te iznosi 1 mjesec. Istekom otkaznog roka radnici prestaje radni odnos, a otkazni rok počinje teći danom dostave ove odluke za koje vrijeme tužiteljica neće dolaziti na posao s obzirom da je sukladno odredbi čl. 122. st. 4. Zakona o radu oslobođena obveze rada, a poslodavac će joj isplatiti naknadu plaće i priznati sva ostala prava kao da je radila do otkaznog roka.

9. Radničko vijeće se protivilo namjeravanom otkazu navevši kako nisu suglasni s namjerom poslodavca da radnici otkaže ugovor o radu. Naime, radnica je od lipnja 2023. redovito odlazila s posla pola sata ranije, što je vidljivo iz evidencije ulazaka i izlazaka iz zgrade. Popis radnik s podacima o vremenu ulaska i izlaska iz zgrade (uključujući sve pauze) dostavlja se nadređenom direktoru svaki mjesec. S obzirom na to radnica nikada nije dobila ni pismenu ni usmenu opomenu od nadređenog rukovoditelja ili direktora zbog ranijeg odlaska s posla, te daje prema izjavama nadređenih, već dulje vrijem dolazila ranije na posao, smatramo da je imala prešutno odobrenje za raniji odlazak. Ukoliko je poslodavac promijenio mišljenje i odlučio da radnica više ne smije ranije odlaziti s pola, trebao ju je o tome pismeno ili usmeno upozoriti, što se nije dogodilo

10. Dakle, razlog otkaza je tužiteljičin raniji odlazak s radnog mjesta u trajanju od 30-ak minuta, u razdoblju od lipnja 2023. do srpnja 2024.g., za koji tuženik navodi da je samovoljan i neopravdan, dok tužiteljica tvrdi da je za to imala odobrenje i znanje direktora B

11. Tužiteljica u svom iskazu navodi kako se povratkom s porodiljnog dopusta u siječnju mjesecu 2023. vraća na svoje radno mjesto te joj je majka pomagala na način da je išla po dijete u vrtić. Nakon šest mjeseci majka zbog bolesti više nije mogla odlaziti po dijete u vrtić stoga je otišla na razgovor kod svoje neposredno nadređene TG da ju upita postoji li mogućnost da odlazi ranije s posla kako bi stigla po dijete u vrtić, na što joj je ona odgovorila da za to nema ovlasti i uputila kod direktora NG. Vrtić se nalazio u Sopotu, a ona je radila u [adresa], dijete je mogla najranije ostaviti u vrtiću oko 07,00 do 07,15 i morala je doći po njega do 17,00 sati i njoj je ovisno o prometu od vrtića pa do radnog mjesta trebalo između 45 minuta i sat vremena, s time da je i parking na koji su se parkirali bio udaljen 12-15 minuta pješke. U lipnju 2023. otišla je kod direktora NG, izložila mu svoju situaciju i on joj je na to rekao da je to u redu i da mu je bitno da posao štima te da ako će netko raditi problem da ćemo onda taj problem rješavati. Godinu dana nakon tog razgovora dobiva mail 23.07. od voditeljice AG u kojem ona traži očitovanje zašto odlazi ranije s posla. Očitovala se po njenom zahtjevu i shvatila da dogovor sa direktorom NG više ne stoji te je nastavila nakon tog vremena dolaziti u uredovno vrijeme kako je to i propisano, što potvrđuje i potvrditi evidencija o radnom vremenu. Nakon toga pozvana je na svjedočenje u Ljudske resurse gdje je isto tako navela cijelu kronologiju i istaknula da joj ne bi palo na pamet odlaziti ranije s posla da je smatrala da nema takvo odobrenje. I nakon tog svjedočenja i nadalje je nastavljala uredno obavljati radne zadatke u cijelosti poštujući radno vrijeme te se krajem kolovoza upućuje na godišnji odmor po odobrenju direktora. Za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, a prije povratka na radno mjesto ozlijedila se te bila prisiljena otvoriti bolovanje. Nakon toga dobila je otkaz pisanim putem. Ispred zgrade u kojoj je radila postojao je službeni parking tuženika, s nekih 90-tak mjesta i tražila je od neposredno nadređenih da joj omoguće parkiranje na tom parkingu, no isto joj nije odobreno o čemu postoji pisana komunikacija. Svakodnevno je registrirala svoj i dolazak i odlazak s posla te je ta evidencija svakodnevno bila vidljiva poslodavcu. Prije 23.07. nije imala nikakvu niti pisanu, niti usmenu opomenu oko njenog ranijeg odlaska, niti joj je bilo tko išta spomenuo po tom pitanju. Ima saznanja da je bilo i drugih radnika koji bi kasnili ili ranije odlazili s posla, no oni su dobivali prvo usmena upozorenja, nakon toga pismena upozorenja i tek nakon toga su dobili otkaz. Kako je kod tuženika klizno radno vrijeme, na upit zašto nije dolazila u 07,00 ili 07,30 navela je da to ne bi stigla iz Novog Zagreba doći do 07,30. Na daljnji upit zašto bi petkom kada je radno vrijeme kod tuženika do 14,00 sati, a vrtić radi do 17,00 sati odgovorila je da je isto ranije odlazila 30 minuta kao i od ponedjeljka do četvrtka tih 30 minuta kako bi preuzela dijete nakon spavanja, a isto tako je smatrala da se njen razgovor i odobrenje od 30 minuta odnosi za cijeli tjedan. Nakon 23.07. počela je u cijelosti dolaziti sukladno radnom vremenu i odlaziti s posla jer je tad shvatila da njezin usmeni dogovor s NG više nije vrijedi te se uspjela organizirati drugačije.

12. NG, u svom iskazu navodi kako je direktor Maloprodaje i veleprodaje gdje spada i Odjel e-trgovine, tužiteljica je bila voditelj kategorije, a neposredno nadređena tužiteljici je bila TG. Poznato mu je da se tužiteljica vratila na rad u siječnju 2023., a njene nepravilnosti odlazaka ranije s posla primijetila je VG koja se vratila s porodiljnog u listopadu 2023. O tome je obavijestila njenu neposredno nadređenu TG koja je potom obavijestila njega, a potom su tražili očitovanje od tužiteljice. U svom pisanom očitovanju tužiteljica je navela je da je usmeno odobrenje dobila od njega, što on osporava jer nema mandat za takvo odobrenje i osporava da ga je to pitala. Prema evidenciji rada tužiteljičini raniji od lasci počeli su 05.06.2023., uglavnom u poslijepodnevnim satima. Poznato mu je da je tužiteljica tražila parking negdje u listopadu ili studenom 2023., no pisano je dobila negativan odgovor. Prelaskom na lokaciju u [adresa] kod tuženika uvedeno je fleksibilno radno vrijeme tako da je radnik mogao birati da dođe na posao u 07,00, 07,30 i 08,00 sati i odradi 8,5 sati dnevno od ponedjeljka do četvrtka kako bi petkom mogao otići dva sata ranije ili normalno 8 sati od ponedjeljka do petka od 08 -16. Sa tužiteljicom sjedi na istom katu, ali na drugom kraju hodnika udaljenih nekih 20-tak metara. Radne evidencije se kontroliraju na zahtjev ukoliko se posumnja na neke nepravilnosti i to može tražiti neposredno nadređeni, a inače je to nepraktično provjeravati jer su iste obimne. Te evidencije se nalaze u okviru Ureda za korporativnu sigurnost te radnici ne mogu dobiti uvid u iste već hijerarhijski nadređene osobe. Po njegovim saznanjima radno vrijeme od 08-16 sati uvijek je bilo dostupno kod tuženika. Nije mu poznato u kojem vrtiću je trebala tužiteljica ostavljati svoje dijete. S tužiteljicom je imao razgovor na hodniku pod neslužbenim okolnostima u kontekstu informacije da ga je tužiteljica pitala za parking, da bi njoj tih 15 minuta pomoglo oko vrtića, no nije ga pitala da li bi ranije mogla odlaziti s posla. Osobno nije znao da tužiteljica kasnije dolazi i ranije odlazi s posla sve dok na to nisam upozoren od AG i voditeljice. Na upit da li bi svaki mjesec kao nadređena osoba primao popis s vremenima odnosno evidenciji s vremenima ulaska, odnosno izlaska iz zgrade odgovorio je da bi za neke periode primao evidencije, za neke ne. Ako bi tužiteljica u tom periodu radila onda bi bila i njezina evidencija izlazaka i ulazaka u zgradu u toj dokumentaciji. Osobno je provjeravao svoje prve neposredno podređene oko dolazaka ili odlazaka s posla po toj evidenciji, no nije provjeravao cijelu hijerarhiju. Za razdoblje od lipnja 2023. do srpnja 2024. izjavio je da nije od tužiteljičinih nadređenih dobivao nikakve naputke da tužiteljica nešto ne bi obavljala uredno i savjesno. Zna da tužiteljica nema pisano upozorenje na ranije odlaske s posla, a da li je prije srpnja 2024. usmeno upozoravana, o tome nema saznanja.

13. AG, u svom iskazu navodi kako je bila voditelj Grupe poslova, nadređena desetorici zaposlenika. Poznato joj je da tužiteljica nekih godinu i pet, ili godinu i sedam mjeseci odlazila ranije nekih 30 minuta prije kraja radnog vremena, a za to nije imala njeno odobrenje. Saznala je to na način da je s njom i ostalim kolegama trebala otići u skladište, napraviti mini inventuru, no nisu uspjeli dogovoriti vrijeme jer ja predlagala da to bude u početku ili na kraju radnog vremena kako se ne bi trebali vraćati u [adresa], no tužiteljici to nije odgovaralo, pa je u jednom trenutku išla provjeriti evidenciju radnog vremena za zadnjih mjesec dana. Tu evidenciju radnog vremena direktor NG dobiva svaki mjesec ili svaki tjedan te je on to njoj meni proslijedio gdje sam uočila taj raniji odlazak, pa je tražila da mi proslijedi i unatrag tri mjeseci, te unatrag još šest mjeseci te godinu dana unatrag i onda je bilo vidljivo da je tužiteljica odlazila ranije i to je morala prijaviti službeno. Pitala je tužiteljicu oko tog ranijeg izlaska i ona joj je rekla da je imala odobrenje direktora NG, a kada je pitala direktora, on je rekao nešto u smislu da se ne sjeća da su razgovarali ili da joj je dao odobrenje. Tužiteljicu vidi svaki dan, no kako dolazi u 7 ujutro, a tužiteljica je dolazila u 8 ujutro, nije niti mogla primijetiti njezin raniji odlazak. Radni zadaci tužiteljice su bili obavljeni, primjedbe su bile rijetke, a kvartalno su provjeravali produženje ugovora s korisnicima i tu je ponekad bilo primjedbi. Posebnih primjedbi nije bilo. Direktor NG ju je pitao zašto traži evidenciju i kada mu je rekla što je u njima navedeno, on joj je rekao da to mora prijaviti službenim putem. Sredinom srpnja su prestali ti raniji odlasci s posla i onda je koristila godišnji odmor te tih nekih dva ili tri tjedna je tužiteljica odlazila redovno s posla. Zna da je tužiteljica nakon toga otišla na godišnji odmor, nastavno na bolovanje, te je nakon toga dobila otkaz ugovora o radu. Tužiteljici je napisala u pisanom očitovanju upozorenje da nema odobrenje za odlazak ranije s posla i da to ne smije raditi više. Nakon toga tužiteljica nije više odlazila ranije s posla. Jednom do dva puta mjesečno imali su neke kolegije, odnosno sjednice Odjela i tema je često bila radno vrijeme zbog produženih pauza, npr. kolege bi se "štancali" da su došli na posao, a odmah otišli na pauzu, a što je sve suprotno KU. Nije joj poznato koliko bi direktor NG imao podređenih ljudi ispod sebe, više od 30 sigurno. Svjedokinji je otkac član Uprave HP-a. Poznato joj je da je tužiteljica u tom trenutku imala dijete vrtićke dobi, da ga treba odvesti u vrtić i preuzeti iz vrtića. Nju osobno je tužiteljica tražila pravo parkiranja kod tuženika za dva tjedna na adresi [adresa] kada je išla na fizikalne terapije, a osim toga je nije tražila. Tužiteljica je mogla parkirati na parkingu udaljenom nekih 10-tak minuta hoda. Svjedokinja je kao voditelj imala pravo parkiranja u Poštanskoj 9. Tužiteljica je svakodnevno evidentirala vrijeme dolaska i odlaska s posla. Prije 23.7.2024. tužiteljica nije dobila nikakvo pisano upozorenje na odlaske ili dolaske na radno mjesto. Bilo je radnika s odstupanjima u radnom vremenu vezano uz pauze, a isti su za to upozoravani na kolegijima.

14. TG u svom iskazu navodi kako je bila voditelj Žutog klika, a AG je bila ispod nje, tamo je radila i tužiteljica kao voditelj kategorije proizvoda. AG se vratila s porodiljnog krajem 2023., a prije toga je bila asistent, no po povratku je postala voditelj i znala je da će biti velika pobuna u odjelu što je AG postala voditelj jer nije dobar radnik, no otac je visoko pozicioniran te je radila probleme i drugim radnicima i svjedokinji. Problemi s njom su počeli jer je stalno kontrolirala odlaske i izlaske drugim radnicima, a oni u Žutom kliku su radili s vanjskim partnerima, te je uobičajeno u tom poslu da se s njima i zadrže i dogovaraju aktivnosti i akcije, no ona je počela sprečavati takve dogovore, odlaske i izlaske. N je često na bolovanju i na radu od kuće, no kad bi se vratila tražila je uvijek evidenciju, odnosno tražila je od nje da to zatraži od direktora, a kada bi to dobila ona bi to sve provjeravala i svima našla zamjerke, a na tužitelj icu se posebno okomila. Sjeća se da bi je tužiteljica u jednom trenutku pitala da li može odlaziti ranije, na što joj je rekla da joj ne može dati dozvolu i da za to treba pitati direktora i uputila je da to mora imati napismeno. Kasnije kada se sve to izdogađalo pitala je direktora da li je rekao tužiteljici da li može ići ranije, odnosno da li joj je to odobrio, on je rekao da nije, a svjedokinja ne zna da li joj je tada odobrio ili nije. Tužiteljica je bila vrijedan radnik, a izjavila je i da je AG nakon tih događaja rekla i da je razgovarala sa svojim tatom oko toga. Kako je bilo grozno stanje u tom odjelu, svjedokinja je otišla od tuženika. Imali su kolegije, odnosno sjednice Odjela i svakih nekoliko mjeseci bilo je upozoravano da se pazi na dolaske i odlaske vezano uz radno vrijeme. Poznato joj je da je tužiteljica tražila parkiranje u Poštanskoj 9, ali ne zna da li joj je to odobreno. Tužiteljica se mogla parkirati u Poštanskoj 25, koji je parking udaljen 10 -tak minuta brzog hoda. Tužiteljica je svakodnevno evidentirala svoje dolaske i izlaske, a te evidencije su bile dostupne poslodavcu jer su ih direktori redovito dobivali, a neki su ih znali prosljeđivati voditeljima. Tužiteljica s njene strane nije dobivala nikakva upozorenja vezano uz dolaske i odlaske s posla, te je redovito obavljala svoje poslove i zadatke i nikada nije bilo prigovora na njezin rad. Ocjene koje je dobivala su bile dobre.

15. Nije sporno da da bi N **.**.2024. tražila očitovanje tužiteljice, vezano uz raniji odlazak s posla. Nije sporno u postupku niti da prije tog datuma nitko od strane predstavnika tuženika nije tražio bilo kakvo očitovanje od tužiteljice, a vezano uz raniji odlazak s posla.

15.1. Tužiteljica u svom očitovanju od 24.7.2024.g., osim opisivanja kronologije njezine situacije u kojoj navodi kako je imala usmeno odobrenje direktora NG, traži i da joj se odobri mogućnost tjednog radnog vremena od 8:00 -16:00, kako bi ispoštovala tjedni fond radnih sati

16. U sporno doba kod tuženika je bila na snazi Odluka o rasporedu radnog vremena od 10.5.2023.g. prema kojoj je utvrđen raspored radnog vremena za radnike kojima je lokacija rada Novi [adresa] u [adresa], na način da je organizirano klizno radno vrijeme na način da radnik može započeti sa radnim vremenom u 7:00, 7:30 i 8:00, a završiti, ovisno o početku radnog vremena od ponedjeljka do četvrtka između 15:30, 16:00 i 16:30, a u petak između 13:00, 13:130 i 14:00 sati, tako da radnici od ponedjeljka od četvrtka rade osam i pol sati dnevno dok petkom rade šest sati dnevno.

17. Tuženik u odluci o otkazu navodi kako iz Pravilnika o radu, čl. 48. proizlazi da je osobita teška povreda obveza iz radnog odnosa postupanje radnika protivno zakonu, drugim propisima, odredbama kolektivnog ugovora, odredbama Pravilnika o radu i drugim pravilnicima i aktima Društva zbog kojeg, uz prihvaćanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa više nije moguć, a osobito: ako radnik neopravdano izostaje s posla.

17.1. Uvidom u čl. 48. Pravilnika utvrđeno je da je istim propisano kako je osobito teška povreda obveza iz radnog odnosa postupanje radnika protivno zakonu, drugim propisima, odredbama kolektivnog ugovora, odredbama ovog Pravilnika i drugim pravilnicima i aktima Društva, zbog kojeg, uz prihvaćanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa više nije moguć, a osobito: toč. 12. – kršenje radne discipline na način koje ometa postupak rada ili rad sa strankama ili međusobne odnose radnika, a osobito : izazivanje tučnjave, neopravdano izbivanje s rada i drugo.

18. Iz iskaza svjedoka NG, proizlazi kako je saznanja o ¨nepravilnostima odlazaka ranije s posla primijetila VG, koja se vratila s porodiljnog u listopadu 2023.¨. To potvrđuje da je tuženik već tada imao saznanja da bi tužiteljica odlazila ranije s posla te nije ukazivao tužiteljici na tu činjenicu sve dok srpnja 2024.g. Stoga mu sud ne poklanja vjeru u dijelu gdje navodi kako nije dao usmeno očitovanje za ranije izlaske. Čak i VG, čiji iskaz je vrlo naklonjen poslodavcu te ga je sud cijenio i kao zainteresiranošću za ishod spora, s obzirom da joj je otac član Uprave tuženika, u svom iskazu navodi da kada je pitala direktora da li bi dao tužiteljici odobrenje, on je rekao nešto u smislu da se ne sjeća da su razgovarali ili da joj je dao odobrenje, dakle nije decidirano naveo kako tužiteljici ne bi dao odobrenje.

19. Nadalje, evidencije radnog vremena su bile dostupne B, što navodi svjedokinja VG te potvrđuje svjedokinja TG. Svjedok B navodi da je bilo dostupno u sporno doba radno vrijeme od 8-16 h, što je suprotno tada važećoj Odluci o radnom vremenu poslodavca.

19.1. To zato što je tek dana 1.11.2024.g. stupila na snagu nova Odluka o rasporedu radnog vremena kojom je određeno da radnik može započeti s radom između 7:00 i 9:00 sati i završiti između 15:00 i 17:00 sati, sve u dogovoru s nadležnim rukovoditeljem, ili da od ponedjeljka do četvrtka završava s radom između 15:30 i 17:30 sati, a petkom između13:00 i 15:00 sati, sve u skladu s dogovorom s nadležnim . U obrazloženju „Aktualnih informacija“ broj 311 od 21.10.2024.g. navedeno: „Ova Odluka donesena je prije svega zato da bi se što više izašlo ususret radnicima i njihovim potrebama, dodatno unaprijedili uvjeti rada, pružila veća fleksibilnost…. Prednosti kliznog radnog vremena su što omogućuje prilagodbu osobnim potrebama i obvezama radnika…“. Pravilno upućuje tužiteljica na zaključak da je ta Odluka donesena upravo iz razloga što su radnici (posebice oni s malom djecom) imali problema uskladiti svoje osobne obiteljske potrebe i obaveze s udaljenosti lokacije na koju su preseljeni. Navedeno proizlazi i iz iskaza svjedokinje NGG: cit: i drugi roditelji imali su problema vezano uz izazov odvoženja djeteta u vrtić ili jaslica s obzirom da smo i dislocirani i daje taj parking udaljen gdje se radnici parkiraju i to je dosta izazovno. Znam da su došle neke promjene oko radnog vremena ali ne znam u kojem vremenskom razdoblju i zbog čega, ali mislim daj to bilo nakon otkazivanja tužiteljici"

20. Stoga je ovaj sud poklonio vjeru iskazu tužiteljice da je imala usmeno odobrenje direktora B, s obzirom na obiteljsku situaciju (dijete jasličke dobi) i premještanje radnog mjesta u [adresa]) odlazi 30 minuta ranije, kako bi uspjela dijete jasličke dobi preuzeti do kraja radnog vremena jaslica. Neuvjerljiv je iskaz direktora B jer je nevjerojatno da to direktor takve izlaske "ne bi shvatio" duže od godine i pol dana, s obzirom da su mu za svaki mjesec bile dostupne evidencijske liste.

21. Nadalje, tuženik nije dokazao na koji način bi tužiteljica kršila radnu disciplinu na način koje ometa postupak rada ili rad sa strankama ili međusobne odnose radnika – iz iskaza svjedoka B, TG, FG pa i VG proizlazi kako je tužiteljica bila dobar radnik i da na njen rad nije bilo primjedbi, te ne proizlazi da bi tužiteljica ometala postupak rada ili rad sa strankama ili međusobne odnose radnika. Svima njima je bilo poznato da tužiteljica ima dijete jasličke dobi, a svjedokinje TG i FG navode i da je direktor NG imao ovlaštenje i mogućnost odobriti tužiteljici kasniji dolazak ili raniji odlazak s posla.

22. Vezano uz radno vrijeme, valja istaći da nakon što je od tužiteljice traženo očitovanje 23.7., tužiteljica ističe kako je shvatila da usmeno odobrenje više ne važi te nije sporno da tužiteljica nakon toga više nije izlazila ranije s posla. Otkaz ugovora o radu je dan 11. rujna 2024.g. te tužiteljica u razdoblju od 23.7.2024. do 11.9.2024. nema nikakvih povreda radnih obveza te je uredno obavljala svoje radne zadatke, bez ikakvih pritužbi ili upozorenja. Tuženik ne navodi da bi tužiteljica u tom razdoblju činila bilo kakve povrede pa nije jasno na koji način bi tuženik izgubio povjerenje u rad tužiteljice, kada od 23.7.2024.g. nema primjedbi niti na njen rad, niti na njen odnos s nadređenima. Sud nije poklonio vjeru iskazu svjedoka NG, iz gore navedenih razloga, smatrajući da isti otklanja svoju odgovornost za postupak davanja usmenog odobrenja tužiteljici.

23. Vezano uz radno vrijeme, iz iskaza člana radničkog vijeća SG proizlazi kako je slučaj tužiteljice jedini slučaj vezano uz radno vrijeme koji je završio otkazivanjem, dok su drugi radnici za isto dobivali opomene, što je vidljivo iz upozorenja o kršenju obveza iz radnog odnosa za radnika MM od 7.2.2022. i utvrđivanja odgovornosti od 16.5.2023.g (list 106-108 spisa) . Postupanje tuženika prema tužiteljici prema toj dokumentaciji ima i obilježja diskriminacije po obiteljskom statusu i spolu, prema, čl. 1. i 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08 i 112/12, dalje: ZSD)

24. slijedom gore obrazloženih razloga, sud je smatrao pobijani otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika nedopuštenim i nezakonitima.

25. Prema odredbi čl. 125. Zakona o radu, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri mjesečne plaće, a najviše osam, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

26. Kako tužiteljici više nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, sud je odredio sudski raskid s danom donošenja presude. Tužiteljica ima 44 godine života, kod tuženika je u radnom odnosu od 2018.g. i ima obvezu uzdržavanja maloljetnog djeteta koje u vrijeme zaključenja glavne rasprave ima 4 godina. Prema potvrdama o uplatama po stambenom krediti, tužiteljica je opterećena i kreditom za stan. Stoga je usvojen zahtjev tuženika da isplatom naknade štete u iznosu od šest prosječnih mjesečnih plaća isplaćeni u prethodna tri mjeseca.

26.1. Nije sporno između stranaka da je iznos prosječne mjesečne bruto plaće koju je tužiteljica ostvarivala u tri mjeseca koja su prethodila predmetnoj odluci prema čl. 95.st.5. Zakona o radu 2.904,19 euro. Stoga je tužiteljici po tom osnovu dosuđen iznos od 17.425,14 euro.

27. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku, a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH,123/08, 57/11, 25/13, 89/14,- Odluka USRH, 70/19, 80/22

- dalje ZPP), Priznati trošak je jednokratna nagrada po tbr. 7/2 OT 250 bodova, odnosno 500 euro ( za radnje sastav zahtjeva za zaštitu prava, tužbu, podnesak od 21.2.2025. i pristup roč. 4.3.2025.g.) te daljnjih 50 bodova za po sastav podneska od 29.4.2025., 18.6.2025. i 18.3.2026. te pristup roč. 14.4.2025., 16.6.2025., 14.10.2025., 14.4.2026. što iznosi ukupno 1.700 euro i PDV 425 euro, ukupno 2.125 euro.

27.1. Ostali trošak nije priznat temeljem odredbe čl. 155.st.1. ZPP -a i čl. 156.st.1. ZPP-a, jer je sud smatrao da nisu bili neophodni u postupku ili ponavljaju već iznijete navode ili su trebali biti iznijeti u ranijoj fazi postupka ili su uzrokovani krivnjom samog tužitelja. To što procesne odredbe propisuje pravo stranke na podnošenje podnesaka, ne znači da stranka ima pravo u svakom slučaju prebaciti taj trošak na teret druge strane, već svaki trošak da bi se priznao, mora biti potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155.st.1. ZPP-a odvjetniku kao punomoćniku potrebno je da su kumulativno ispunjene dvije pretpostavke - da je zatraženi trošak predviđen odredbama Tarife te da je bio potreban za vođenje konkretnog postupka u smislu odredbe čl. 155.st.1. ZPP-a. Nepriznati podnesci po mišljenju suda nisu bili neophodni za vođenje ovog postupka.Trošak pristupa ročištu na objavu nije trošak koji je neophodan u postupku jer se presude objavljuju i na e-oglasnoj ploči suda pa nije neophodno da sud primjerak prethodno digitalno potpisane presude printa i takav isprintani primjerak uručuje strankama, a da trošak za to snosi suprotna strana.. Naposljetku, s isprintanom presudom koja se uruči na objavu stranke ne mogu podnijeti nikakav prijedlog za ovrhu, već istu moraju podnijeti s digitalnim primjerkom presude, stoga navedeni trošak se ne može smatrati neophodnim u postupku. Stav VSRH o priznavanje troškova pristupa na ročište odnosi se na razdoblje prije stupanja na snagu Izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku NN 138/2023, kada je stranka morala fizički doći na sud i preuzeti presudu i klauzulu ovršnosti. Prije stupanja na snagu izmjena i dopuna ZPP NN 138/2023 stranka je morala doći fizički na sud barem jednom, dok nakon izmjena i dopuna ZPP NN 138/2023 stranke dobiju i presudu i klauzulu pravomoćnosti, putem e-spisa dok takve odluke, s kojom mogu pokrenuti ovršni postupak, ne mogu dobiti fizičkim pristupom sudu.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 2. lipnja 2026. godine

SUDAC:

Kristina Trtanj Vukoja

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u roku od 15 dana u smislu odredbe čl. 335 st. 7-11 Zakona o parničnom postupku.

Dna:

1. tužitelju osobno

2. pun tuženika