REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: Pr-25/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja EG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Benčiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Porobija & Špoljarić d.o.o. iz Varaždina, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupana po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave, održane i dovršene dana 27. travnja 2026.god., u nazočnosti tužitelja PG osobno, punomoćnika tužitelja Benčić Marka, odvjetnika u OD i z.z. tuženika David Zebec E, više državno-odvjetničke savjetnice ODO u Čakovcu, dana 02. lipnja 2026.god., objavio je i

p r e s u d i o  j e :

I. Nalaže se tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB: 52634238587, da tužitelju EG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi štetu u iznosu 5.850,40 EUR (pettisućaosamstoipedeset eura i četrdeset centi ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 24.03.2025. godine pa do potpunog namirenja tužitelja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

II. Nalaže se tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB: 52634238587, da tužitelju EG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.250,00 EUR (tisućudvjestoi- pedeset eura ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do potpunog namirenja tužitelja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

Obrazloženje :

1. Tužitelj je dana 16. srpnja 2025.god. podnio tužbu protiv tuženika, radi naknade štete. U istoj navodi da se tužitelj sukladno članku 186.a Zakona o parničnom postupku prije podnošenja ove tužbe protiv Republike Hrvatske radi korištenja godišnjeg odmora iz 2022. i 2023. godine po povratku s dugotrajnog bolovanja, obratio Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu sa Zahtjevom za mirno rješenje spora. Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu je Odgovorom broj: N-DO-11/2025- 5 od 12.06.2025. godine, kojeg je tužitelj zaprimio 18.06.2025. godine, obavijestilo tužitelja da ne prihvaća Zahtjev za mirno rješenje spora. S obzirom na to da tužiteljev zahtjev za mirno rješenje spora Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu nije prihvaćen, ispunjena je procesna pretpostavka za podnošenje ove tužbe protiv Republike Hrvatske.

2. Tužitelj navodi da je državni službenik koji je zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi Međimurskoj, Postaji prometne policije Čakovec, na radnom mjestu višeg policijskog narednika, a od 04.05.2022. godine do 30.11.2024. godine je bio privremeno nesposoban za rad zbog oporavka nakon pretrpljene ozljede na radu te je u navedenom razdoblju primao naknadu plaće. Tužitelj je u 2022. godini imao pravo na 37 dana godišnjeg odmora, a u 2023. godini pravo na ukupno 34 dana godišnjeg odmora, koji nije iskoristio jer je bio privremeno nesposoban za rad, odnosno tijekom 2022., 2023. i 2024. godine (od 04.05.2022. do 30.11.2024.) je bio na dugotrajnom bolovanju radi oporavka nakon pretrpljene ozljede na radu. S obzirom na to da nije iskoristio godišnji odmor za 2022. i 2023. godinu, tužitelj je dana 16.01.2025. godine uputio Policijskoj upravi Međimurskoj dopis – Zamolbu za korištenje godišnjeg odmora u kojoj moli da mu se omogući korištenje godišnjeg odmora kojeg je stekao u 2022. i 2023. godini. Postaja prometne policije Čakovec odgovorila je na Zamolbu tužitelja i u bitnom očitovala iz kojih razloga istu odbija. S obzirom na navedeno, tužitelj je Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu (dalje u tekstu: ODO) podnio zahtjev za mirno rješenje spora. Navodi da u odgovoru ODO-a od N-DO-11/2025-5 od 12.06.2025. je u bitnome navedeno kako se sukladno Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, a iznimno do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad i to isključivo ako godišnji odmor nije iskoristio do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi djeteta s težim smetnjama u razvoju, te kako tužitelju nije prestao radni odnos pa da bi mu tuženik sukladno odredbama Zakona o radu i Kolektivnog ugovora, bio u obvezi isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Tužitelj smatra da je ODO propustio uzeti u obzir izvore prava Europske unije, koji su u konkretnom predmetu tužitelja nadređeni nacionalnom zakonodavstvu Republike Hrvatske (odnosno Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike), što dalje obrazlaže. Tužitelj je ustao s tužbom protiv tuženika radi naknade štete zato što mu tuženik nije, nakon što se tužitelj vratio na rad nakon bolovanja, odnosno privremene nesposobnosti za rad, omogućio korištenje cjelokupno neiskorištenog godišnjeg odmora za 2022. i 2023. godinu, pritom se pozivajući na članak 9. stavak 1. Konvencije br. 132 Međunarodne organizacije rada – Konvencije o plaćenom godišnjem odmoru (revidirana) (dalje: Konvencija) te na Direktivu 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. godine o određenim vidovima organizacije radnog vremena (dalje: Direktiva). Poziva se načl. 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije da direktive obvezuju države članice, i to što se tiče ciljeva koje treba ostvariti, a nacionalnim vlastima ostavljaju slobodu izbora načina i sredstva koje će upotrijebiti kako bi se postigao zadani cilj. Ističe da Sud EU smatra da i direktiva koja nije prenesena u nacionalno zakonodavstvo može izravno imati određene učinke kada prenošenje u nacionalno zakonodavstvo nije provedeno ili je provedeno pogrešno (kao što je u konkretnom predmetu slučaj), kada su odredbe direktive bezuvjetne i dovoljno jasne i precizne te kada odredbe direktive daju prava pojedincima. Tužitelj ističe da se u konkretnom slučaju na pitanje korištenja, odnosno prijenosa godišnjeg odmora primjenjuje Direktiva 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. godine o određenim vidovima organizacije radnog vremena. Direktivom se utvrđuju minimalni sigurnosni i zdravstveni zahtjevi za organizaciju radnog vremena te je člankom 7. st. 1., koji uređuje pitanje godišnjeg odmora. Nadalje, člankom 17. Direktive propisano je da države članice mogu odstupiti od određenih odredbi Direktive, ali nije dopušteno nikakvo odstupanje u odnosu na prethodno citirani članak 7. Direktive. Iako je predmetna Direktiva načelno preuzeta u hrvatsko zakonodavstvo Zakonom o radu (članak 2. stavak 1. alineja 5.), tužitelj ističe da je ona u Zakon o radu pogrešno implementirana te Republika Hrvatska nije na taj način ispunila cilj i svrhu Direktive. Točnije, članak 84. Zakona o radu nije u skladu s Direktivom te pravnom stečevinom EU, što potvrđuje i sudska praksa Suda EU, a to iz razloga što Zakon o radu neopravdano pretjerano restriktivno propisuje mogućnost prijenosa godišnjeg odmora, čime je u direktnoj koliziji ne samo s pravnom stečevinom EU, već i Konvencijom Međunarodne organizacije rada br. 132. Naime, Zakon o radu ograničava prijenos godišnjeg odmora na razdoblje od 6 mjeseci dok Konvencija ograničava prijenos na razdoblje od 18 mjeseci (članak 9. stavak 1. Konvencije). Smatra da u konkretnom slučaju valja izravno primijeniti odredbe Direktive, i to uzimajući u obzir njezin interpretativni učinak, njenu svrhu i cilj, te relevantne odredbe za ovaj slučaj tumačiti u svjetlu odredbi donesene Direktive, pri čemu se mora dakako voditi računa i o primjeni međunarodnog prava koje je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske na temelju čl. 134. Ustava RH, a koje je po pravnoj snazi iznad zakona, te o činjenici da je Direktiva uzela u obzir načela Međunarodne organizacije rada. U članku 7. stavku 1. Direktive navedeno je da svaki radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor, a stav je Suda EU da pojam „svaki radnik“ obuhvaća i one radnike koji su odsutni s posla zbog bolovanja, bilo kratkotrajnog ili dugotrajnog, neovisno o tome jesu li stvarno radili tijekom referentnog razdoblja (presuda u spojenim predmetima C-350/06 i C-520/06). Iako iz prakse Suda EU proizlazi da se nacionalnim zakonodavstvom može propisivati gubitak prava na godišnji odmor ako se ne koristi do određenog razdoblja, posebno je naglašeno da razdoblje u koje se prenosi mora biti znatno dulje od referentnog razdoblja. Poziva se na praksu Suda EU i navodi konkretne primjere. Sukladno tome gubitak prava na godišnji odmor stoga je ograničen na slučajeve u kojima je radnik imao stvarnu mogućnost za ostvarivanje tog prava. Navodi i sudsku praksu RH.

3. Tužitelj nadalje navodi da traži da mu Republika Hrvatska nadoknadi štetu koja mu je nastala zbog toga što mu nije omogućeno korištenje godišnjeg odmora za 2022. i 2023. godinu uslijed dugotrajnog bolovanja. Članak 81. Zakona o radu predviđa naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora propisujući da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Tužitelj je radi oporavka od operacije kralježnice bio privremeno nesposoban za rad od 04.05.2022. godine pa za izračun prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca valja uzeti plaće (u bruto iznosu) i prosječni redovni mjesečni fond sati za mjesece veljaču, ožujak i travanj 2022. godine. Uvidom u obračunske isprave za isplatu plaća za navedene mjesece vidljivo je da je plaća u bruto iznosu za mjesec veljaču 2022. iznosila 10.437,50 HRK, odnosno 1.385,29 EUR (redovni mjesečni fond sati: 160), za mjesec ožujak 2022. iznosila je 14.486,46 HRK, odnosno 1.922,68 EUR (redovni mjesečni fond sati: 184), a za mjesec travanj 2022. plaća je iznosila 14.905,26 HRK, odnosno 1.978,27 EUR (redovni mjesečni fond sati: 168). Dakle, prosječna mjesečna plaća u prethodna tri mjeseca prije nastupanja događaja zbog kojeg je tužitelj bio privremeno nesposoban za rad iznosi 1.762,08 EUR pri čemu je prosječni redovni mjesečni fond sati iznosio 171. Shodno tome, podijeli li se navedeni iznos prosječne mjesečne plaće i prosječni mjesečni fond sati te pomnoži s osam (8) dobije se iznos od 82,44 EUR po danu godišnjeg odmora na koji tužitelj ima pravo. S obzirom na to da tužitelju nije omogućeno da iskoristi ukupno 71 dan godišnjeg odmora (37 dana za 2022. godinu i 34 dana za 2023. godinu), tužitelj potražuje iznos od 5.853,24 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim i troškovima postupka.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kako u osnovi, tako i u visini. Točno je da se tužitelj, prije pokretanja ovog parničnog postupka, obratio ovom Općinskom državnom odvjetništvu zahtjevom za mirno rješenje spora kao što je i točno da sa tužiteljem do današnjeg dana nije sklopljena nagodba, stoga je uslijed proteka zakonskih rokova za mirno rješenje spora ispunjena procesna pretpostavka za podizanje predmetne tužbe. Tuženica osporava osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva te se u nastavku očituje kako slijedi. Nesporno je da je tužitelj zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave međimurske, do 1. svibnja 2022. godine Policijske postaje Prelog, a od 1. siječnja 2023. godine pa nadalje Postaje prometne policije Čakovec i za vrijeme korištenja bolovanja u razdoblju od 4. svibnja 2022. do 30. studenoga 2024. nije radio, nego je primao naknadu plaće sukladno važećim propisima, odnosno Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike zbog korištenja bolovanja do 42 dana te nakon 42 dana sukladno propisima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Nesporno je da bi za 2022. godinu imenovani ostvario pravo na 37 dana godišnjeg odmora, a za 2023. godinu 34 dana godišnjeg odmora. Tužitelju nije prestala služba nakon korištenja bolovanja već se vratio na rad. Tuženica smatra da tužitelj nema pravo na isplatu naknade štete za neiskorišteni godišnji odmor za 2022. i 2023. u iznosu od 5.853,24 eura. Naime, radni odnosi u Republici Hrvatskoj su uređeni Zakonom o radu, kao i da su prava i obveze iz rada i po osnovi rada državnih službenika i namještenika zaposlenih u državnim tijelima uređeni Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike (NN 112/17., 12/18., Izmjene i dopune, 2/19.. – Dodatak I., 119/19 – Dodatak II. i 66/20. – Dodatak III.). Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike je propisano da godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. Iznimno, godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji radnik zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju nije mogao iskoristiti ili njegovo korištenje poslodavac nije omogućio do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, radnik ima pravo iskoristiti do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad. Navedeno stajalište zauzela je i Zajednička komisija za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike tumačenjem članka 23. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike broj 3/23 od 10. studenog 2023., iz kojeg proizlazi da je prenošenje godišnjeg odmora u slučaju bolovanja moguće samo po povratku na rad i to najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. S obzirom na navedeno, godišnji odmor za 2022. i 2023., koji je ostao neiskorišten zbog korištenja bolovanja, podnositelj je mogao iskoristiti najkasnije do 30. lipnja 2023., odnosno do 30. lipnja 2024. Obzirom na navedeno ističemo kako Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za ljudske potencijale ničim nije umanjila prava tužitelja, već je postupala u skladu s pozitivnim pravnim propisima Republike Hrvatske. Nadalje, članak 82. stavak 1. Zakona o radu propisuje da u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, dok stavak 2. istog članka propisuje da se naknada iz stavka 1. ovoga članka određuje razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora. Ističe kako u predmetnom tužitelju nije prestala služba nakon korištenja bolovanja već se vratio na rad. Stoga se u predmetnom ne mogu u odnosu na tužitelja primijeniti odredbe članka 7. i članka 17. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2023. o određenim vidovima organizacije radnog vremena. Ističemo kako odredba članka 7. stavka 2. navedene Direktive propisuje da se najkraći plaćeni godišnji odmor ne može zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa. Navedeno stajalište zauzela je i Zajednička komisija za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike tumačenjem članka 24. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike broj 56/22, iz kojeg je razvidno kako je naknada za neiskorišteni godišnji odmor predviđena samo u slučaju prestanka službe, odnosno radnog odnosa. Također, navode tuženice da u konkretnom predmetu tužitelj nema pravo na naknadu štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora, jer mu nije prestao radni odnos. Prilaže sudsku praksu koja potvrđuje tuženičino stajalište. Slijedom svega navedenoga, tuženica predlaže da Sud donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te ujedno tužitelja obvezati na naknadu troškova parničnog postupka tuženici.

5. Stranke su se tijekom postupka dodatno očitovale, te su dodatno obrazlagale svoje stajalište.

6. Na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 27. travnja 2026.god. utvrdio da je tuženik nakon pripremnog ročišta održanog dana 05. ožujka 2026. dostavio podnesak dana 24. ožujka 2026. s izračunom bruto iznosa naknade za godišnji odmor za utuženo razdoblje, a koji podnesak je uredno uručen pun. tužitelja.

7. Nakon toga je punomoćnik tužitelja na tom ročištu naveo da je suglasan da tužbeni zahtjev se smanji s iznosa od 5.853,24 EUR na iznos od 5.850,40 EUR-a, ali nije suglasan da bi se radilo o bruto iznosu na ime naknade plaće, nego o neto iznosu na ime naknade štete. Tužitelj drži da se radi o pravnom pitanju o kojem će stav zauzeti sud, pa imajući to u vidu tužitelj odustaje od dokaznog prijedloga za financijskim vještačenjem.

8. Zakonska zastupnica tuženika je navela da ostaje kod navoda iz podneska od 24. ožujka 2026., te da naknada za godišnji odmor je izražena u bruto iznosu. Prima na znanje smanjenje tužbenog zahtjeva, te se istim slaže.

9. Stoga je sud na ročištu održanom dana 27. travnja 2026.god. još saslušao tužitelja, te je izvršio uvid u dokumentaciju koja se nalazi u spisu, te je zaključio glavnu raspravu.

10. Sud odlučuje na temelju specificiranog- smanjenog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je to obrazloženo.

11. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u dopis – zahtjev za mirno rješenje spora (list 10-12 spisa), dopis – odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora (list 13- 18 spisa), pregled dana godišnjeg odmora (list 19 i 20 spisa), izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad (list 21 spisa), zamolbu za korištenje godišnjeg odmora (list 22 spisa), odgovor na zamolbu za korištenje godišnjeg odmora (list 23 i 24 spisa), sudsku praksu (list 25-30 spisa), obračunske isprave za isplatu plaće (list 31-37 spisa), sudsku praksu (list 42-57 spisa), rješenje MUP-a (list 58-60 spisa), podatke o korištenje godišnjeg odmora (list 61-62 spisa), dopis – isplata naknade za neiskorišteni godišnji odmor (list 80 spisa), te je saslušao tužitelja PG kao stranku u svrhu dokazivanja.

12. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 111/99, 8/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – koji se primjenjuje), kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja, ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja od dana 27. travnja 2026.god. u cijelosti osnovan.

13. Kako je sud ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan i u pogledu osnova i u pogledu visine, to sud donosi Presudu kojom se meritorno i konačno odlučuje o cijelom postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja.

14. U čl. 2. st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

15. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete u postavljenom novčanom iznosu iz razloga jer smatra da mu tuženik nije, nakon što se tužitelj vratio na rad nakon dugotrajnog bolovanja ( privremene nesposobnosti za rad ) u 2024. godini omogućio korištenje preostalog neiskorištenog godišnjeg odmora za 2023. godinu i za 2022. godinu.

17. Tužbenim zahtjevom tužitelj samo traži isplatu novčanog iznosa s osnova naknade štete jer mu poslodavac ( tuženik) tj. Republika Hrvatska, i to Ministarstvo unutarnjih poslova ( MUP) Republike Hrvatske, Policisjka uprava međimurska nije omogućio korištenje preostalog neiskorištenog godišnjeg odmora za 2023. godinu i za 2022. godinu.

18. Nije sporno da je tužitelj radnik ( policijski službenik ) kod tuženika, što je bio i u spornom razdoblju tijekom 2022.god., tijekom 2023.god. i tijekom 2024.god.

19. Nije sporno da je tužitelj bio na dugotrajnom bolovanju u trajanju od ukupno više od 29 (dvadesetidevet ) mjeseci tj. od 04. svibnja 2022.god. do dana 30. studenog 2024.god., te stoga istu dokumentaciju niti ne treba posebno obrazlagati.

20. Sporno je da li tužitelju ( radniku, službeniku ) tuženik ( poslodavac ) morao omogućiti korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora iz 2022.god. i iz 2023.god. i na temelju kojih pravnih propisa.

21. Posljedično tome je onda sporno da li mu tuženik kao poslodavac mora isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor tj. naknadu štete u iznosu koji bi mu pripadao za te neiskorištene dane godišnjeg odmora, a kako je tužitelj u tužbi zatražio.

22. Ističe se da tuženik tijekom postupka, pa niti u odgovoru na Zahtjev za mirno rješenje spora nije isticao da je nastupila prekluzija podnošenja tužbe sukladno čl. 133. Zakona o radu ( Narodne novine RH broj 93/2014, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23).

23. Sud smatra da s obzirom na odredbe čl. 133. Zakona o radu i temeljem postavljenog tužbenog zahtjeva za naknadu štete i čl. 133. st. 3. Zakona o radu da je tužba pravodobno podnesena, a isto je utvrđeno na temelju izvršenog uvida u dokumentaciju predanu uz tužbu i uz odgovor na tužbu, kao i iz samog sadržaja odgovora na tužbu.

24. U čl. 133. Zakona o radu je u st. 1. određeno da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, zatim u st. 2. da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. U st. 3. istog članka Zakona je određeno da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa, a u st. 4. da ako je zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu predviđen postupak mirnoga rješavanja nastaloga spora, rok od petnaest dana za podnošenje tužbe sudu teče od dana okončanja toga postupka.

25. Ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 133. st. 3. Zakona o radu u dijelu gdje je propisano "osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa", budući da je u ovom postupku predmet spora samo isplata s osnove naknade štete, dakle samo novčano potraživanje jer se radi o potraživanju materijalnog prava iz radnog odnosa, pa tužitelj nije vezan prekluzivnim rokom iz čl. 133. st. 1. i st. 2. Zakona o radu, a sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, pa slijedom navedenog nisu ispunjeni uvjeti za odbacivanje tužbe zbog prekluzije.

26. Nesporno je između stranaka da se tužitelj, prije pokretanja ovog parničnog postupka, obratio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu zahtjevom za mirno rješenje spora dana 12. lipnja 2025.god., kao i da tuženik sa tužiteljem nije sklopio nikakvu nagodbu, već je tuženik po Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu odlukom o dana 12. lipnja 2025.god. tužitelja obavijestilo da ne prihvaća njegov zahtjev. Tu odluku je tužitelj zaprimio dana 18. lipnja 2025.god. i stoga je uslijed proteka zakonskih rokova za mirno rješenje spora ispunjena procesna pretpostavka za podizanje predmetne tužbe koju je tužitelj pred ovim sudom pokrenuo dana 16. srpnja 2025.god.

27. Stoga u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu štete, tužitelj ima pravo pred sudom tražiti zaštitu navodno povrijeđenog prava od strane njegovog poslodavca tj. tuženika.

28. Stoga sud treba odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja za naknadu štete.

29. Stranke su u spis priložile sudsku praksu na koju se pozivaju. Valja istači da se sudska praksa koju je predao tuženik ne odnosi na istu situaciju u kojoj je bio ovdje tužitelj kao radnik ( službenik ), budući da on godišnji odmor za 2022.god. i za 2023.god. nije iskoristio nakon povratka s dugotrajnog bolovanja na kojem je bio dulje od dvije godine i vratio se s istog nakon 30. lipnja slijedeće godine tj. nakon 30. lipnja 2023.god., odnosno nakon 30. lipnja 2024.god. što je razlog zašto mu od strane poslodavca (tuženika ) nije odobreno korištenje godišnjeg odmora iz prethodne godine, dok se predana sudska praksa odnosi na radnike (službenike) koji su privremeno udaljeni s posla zbog provođenja disciplinskog postupka zbog povrede službene dužnosti, te su se vratili na posao i prije 30. lipnja slijedeće godine i mogli su tražiti korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora iz ranije godine i u tim slučajevima je bila krivnja samog radnika (slučbenika) što nije iskoristio godišnji odmor jer je bio udaljen iz službe, pa mu onda posljedično ne pripada niti pravo na isplatu naknade odnosno naknade štete.

30. Tužitelj EG, je u svom iskazu izjavio da se zaposlio u MUP-u 1997.godine, a od 1999.godine radi u Policijskoj upravi Međimurskoj. Tijekom 2022. je bio na radnom mjestu višeg policijskog narednika, te je vršio kontrolu na graničnom prijelazu Goričan – Letenye. Bio je u noćnoj smjeni 04. svibnja 2022. kada je na sam granični prijelaz i na vozilo koje je bilo zaustavljenoj na istoj,naletio bijeli kombi sa stranim tablicama gdje je bilo više ozlijeđenih osoba i jedna smrtno stradala osoba. O toj nesreći je bilo puno toga u vijestima. Njemu je to priznato kao ozljeda na radu. Prije te same nesreće nalazio se u toj kućici na graničnom prijelazu i nakon udarca tog vozila pao je u nesvijest, a kada je došao k sebi vidio je da je cijela kućica razrušena i da se to kombi zaletio u njih i u osobno vozilo. Više ljudi je zapomagalo, troje djece su uspjeli izvući iz auta i sve to ih je jako preplašilo. Najteže je bila ozlijeđena jedna curica koju nisu niti mogli izvući iz automobila. Na lice mjesta je došla kako hitna pomoć iz Čakovca, tako i iz Mađarske iz Nagykanizsa, a njega konkretno su vozili kolege policijski službenici na hitnu u Čakovcu, zbog toga što je bilo puno osobe ozlijeđeno. Imao je teške tjelesne ozljede, ozlijeđeni su mu kralješci T8 i 86. Imao je i još uvijek ima probleme s vrtoglavicama. U bolnici u Čakovcu su ga pregledali, ali ga nisu zadržali, te nije bilo nikakve operacije. Naknadno je išao na preglede i na snimanje vratne kralježnice, jer je liječnik smatrao da je ona ozlijeđena, zatim je išao na snimanje lumbalne kralježnice i u konačnici specijalisti u Zagrebu, te mu je tek kasnije postavljena dijagnoza. Tako je utvrđeno da mu liječnik na hitnoj pomoći gdje je došao nakon same nesreće nije vidio ozljede na kralježnici i to ozljede na kralješku T8 i T6, te da su mu nedijagnosticirane ozljede same zarastale bez nadzora liječnika. U pogledu tih ozljeda je redovno odlazio na liječničke kontrole i komisije, pa čak i MUP u Zagrebu u Šarengradsku ulicu i to tri puta. 2024. su mu rekli da pokuša nastaviti raditi ili da se odluči o odlasku u mirovinu, što njemu nije bilo prihvatljivo zbog iznosa mirovine. Tako se na posao vratio u prosincu 2024. Zbog tih zadobivenih ozljeda on i nadalje odlazi na fizikalne terapije, a isto tako i na preglede kod liječnika psihijatra iz razloga jer ima zbog te teške nesreće težak posttraumatski stresni poremećaj, te odlazi u ambulantu za bol zbog bolova u kralježnici te mora piti lijekove. Još uvijek mu je u prometu jako teško te izbjegava vožnju službenog vozila. Ta prometna nesreća i cjelokupna situacija ga je jako pogodila. Na bolovanju je bio od 04. svibnja 2022. do 30. studenog 2024. Kako se u tom razdoblju radila nova sistematizacija te su u međuvremenu ukinuti granični prijelazi njega su rasporedili na slabije plaćeno mjesto i sada radi samo dnevne smjene. Sada radi u Čakovcu, Postaja prometne policije Čakovec, policijski službenik za prekogranični kriminal. Kada se vratio na posao u prosincu 2024. rukovoditelj mu je rekao da ne može koristiti tzv. stari godišnji odmor zbog gužve na poslu te da pošalje zamolbu u siječnju, pa je u siječnju 2025. napisao zamolbu za korištenje starog godišnjeg odmora, ali to mu je odbijeno i nije iskoristio niti jedan dan. Iz 2022. mu je ostalo ukupno 37 dana neiskorištenog godišnjeg odmora, a iz 2023. mu je ostalo ukupno neiskorišteno 34 dana godišnjeg odmora. To sada traži u ovom postupku. Kakva mu je bila plaća prije tog bolovanja je predao isplatne listiće uz tužbu. Navodim da mu je sada ostala prema onom izračunu prije same nesreće i nije dobio nikakvo povećanje niti pak kakve dodatne dane godišnjeg odmora. Zamolbu za korištenje starog godišnjeg odmora mu je odbio načelnik PUM, a što je predao u spis. Ta prometna nesreća je jako traumatski utjecala na njih i na obitelj, te su mu ostale trajne posljedice, a sve zbog pogrešne liječničke procjene nakon zaprimanja nakon te prometne nesreće. Zbog vrtoglavica nije mogao normalno funkcionirati, problem su bili česti liječnički pregledi i čekanje na snimanja, sada mora obavljati redovne godišnje kontrole i mora piti tablete kako bi normalno funkcionirao.

31. Sud je iskazu tužitelja ocijenio životnim i logičnim u dijelu koji se odnosi na razloge korištenja dugotrajnog bolovanja, o samom liječenju i trajanju bolovanja, kao i u dijelu koji se tiče korištenja godišnjeg odmora, o čemu je također u spis priložena dokumentacija, a njegovo potraživanje iz tužbe je u stvari pravno pitanje o kojem valja odlučiti.

32. Nesporno je da tužitelj koristio bolovanje neprekidno u razdoblju od 04. svibnja 2022. do 30. studenog 2024.god., odnosno bio je privremeno nesposoban za rad i da je tijekom tog razdoblja primao naknadu za plaću sukladno važećim propisima, odnosno Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike zbog korištenja bolovanja do 42 dana, te nakon 42 dana sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju.

33. Nesporno je tužitelj zbog korištenja tog dugotrajnog bolovanja nije mogao koristiti godišnji odmor niti za 2022.godinu niti za 2023. godinu s obzirom da je u razdoblju kada je isti mogao koristiti, što mu je uobičajeno bilo određeno Odlukom poslodavca ( tuženika ), uz gorištenje godišnjeg odmora u tekućoj godini uobičajeno tijekom mjeseca srpnja i kolovoza te godine, tužitelj bio cijelo vrijeme na bolovanju.

34. Nesporno je da je tužitelj dana 16. siječnja 2025.god.. poslao zamolbu poslodavcu (tuženiku) i to konkretno RH, MUP, Policijskoj uravi međimurskoj, načelniku iste kojom traži omogućavanje korištenja godišnjeg odmora, kojeg je stekao i u 2022.godini i u 2023. godini, koji nije iskoristio jer je bio na dugotrajnom bolovanju.

35. Po zaprimanju te zamolbe tužitelja ista je proslijeđena Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za ljudske potencijele, koja se svojim dopisom Klasa: 113-03/25- 01/38 od 11. veljače 2025.god.. očitovala kako nije moguće koristiti neiskorišteni godišnji odmor za 2022.god. nakon 30. lipnja 2023.god., odnosno za 2023. godinu nakon 30. lipnja 2024.god. u konkretnom slučaju, pri čemu se pozvala na članak 84. stavak 4. i 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/1.7, 98/19. 151/22., 46/23., 64/23.), istaknuvši da se iznimno godišnji odmor nakon 30. lipnja slijedeće kalendarske godine može koristiti samo zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju.

36. Tuženik tvrdi da je navedeno stajalište zauzela i Zajednička komisija za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike tumačenjem članka 23. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike broj 3/23 od 10. studenog 2023.

37. Točno je da je ta Zajednička komisija navela da se naknada za neiskorišteni godišnji odmor može isplatiti samo u slučaju prestanka službe odnosno radnog odnosa.

38. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj niti ne traži isplatu naknade s osnova neiskorištenog godišnjeg odmora temeljem čl. 82. st. 1. Zakona o radu, kako to pogrješno smatra tuženik, već tužitelj svojom tužbom i postavljenim tužbenim zahtjevom traži isplatu s osnova naknade štete kako je već obrazloženo i u okviru toga zahtjeva ovaj sud može odlučivati.

39. Točno je da je Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike propisano da godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.

40. Također je određeno da iznimno, godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji radnik zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju nije mogao iskoristiti ili njegovo korištenje poslodavac nije omogućio do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, radnik ima pravo iskoristiti do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad.

41. Tužitelj nesporno (tuženik isto ne osporava tijekom postupka ) nije iskoristio godišnji odmor za 2022.god. u trajanju od 37 dana, kao i da nije iskoristio godišnji odmor za 2023. godinu u trajanju od 34 dana jer je bio privremeno nesposoban za rad (i to od dana 04.05.2022. do dana 30.11.2024.) radi dugotrajnog bolovanja i liječenja te oporavka nakon pretrpljene ozljede na radu.

42. Potrebno je odlučiti da li je tuženik kao poslodavac morao odobriti tuženiku kao radniku (službeniku ) korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora iz 2022.god. i nakon 30. lipnja 2023.god., odnosno godišnjeg odmora iz 2023.god. i nakon 30. lipnja 2024.god. tj. nakon čak 30. studenog 2024.god. kada se tužitelj vratio na rad kod tuženika nakon dugotrajnog bolovanja.

43. Radni odnosi u Republici Hrvatskoj su uređeni Zakonom o radu (Narodne novine RH broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 , 46/23, 64/23), a prava i obveze iz rada i po osnovi rada državnih službenika i namještenika zaposlenih u državnim tijelima, što je i tužitelj kao službenik, uređeni Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike (Narodne novine RH broj 56/22, 127/22 i 58/23, koji je bio na snazi u utuženom razdoblju).

44. Člankom 76. Zakona o radu ( pravo na godišnji odmor ) određeno je da radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu.

45. U čl. 83. Zakona o radu je određeno da ako radnik koristi godišnji odmor u dijelovima, mora tijekom kalendarske godine za koju ostvaruje pravo na godišnji odmor iskoristi najmanje dva tjedna u neprekidnom trajanju, osim ako se radnik i poslodavac drukčije ne dogovore, pod uvjetom da je ostvario pravo na godišnji odmor u trajanju dužem od dva tjedna.

46. Člankom 84. Zakona o radu (prenošenje godišnjeg odmora u sljedeću kalendarsku godinu) je određeno u st. 1. da neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od dijela godišnjeg odmora iz članka 83. ovoga Zakona radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, a u st. 2. da radnik koji je ostvario pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora u trajanju kraćem od dijela godišnjeg odmora iz članka 83. ovoga Zakona, može taj dio godišnjeg odmora prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.

47. U čl. 84. st. 4. Zakona o radu je izričito određeno da godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.

48. U konkretnom slučaju primjenjuje se upravo čl. 84. st. 4. Zakona o radu budući da je tužitelj bio na dugotrajnom bolovanju zbog čega nije iskoristio preostale dane neiskorištenog godišnjeg odmora za te sporne 2022.godinu i za 2023.godinu.

49. Dakle, kada je u pitanju bolovanje onda radnik sukladno citiranoj odredbi Zakona o radu može iskoristiti neiskorišteni dio godišnjeg odmora iz prethodne godine samo do 30. lipnja slijedeće godine tj. u konkretnom slučaju bi to bio datum za 2022.godinu 30. lipnja 2023.god., a za godinu 2023.god. 30. lipnja 2024.god.

50. Očito je da tužitelj (radnik ) zbog svog zdrastvenog stanja ( liječenja i oporavka nakon pretrpljene ozljede na radu ) nije nikako mogao iskoristiti godišnji odmor niti iz 2022.godine do 30. lipnja 2023.god. niti iz 2023.god. do dana 30. lipnja 2024.god. ( dakle slijedeće tj. tekuće godine ) jer je opravdano bio na bolovanju zbog svog zdravstvenog stanja i nakon toga datuma.

51. Povoljnije uređenje ovoga prava propisano je za određenu kategoriju radnika sukladno čl. 84. st. 5. Zakona o radu, ali samo za radnike koji godišnji odmor ili njegov dio nisu koristili ili je njegovo korištenje prekinuto zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, što ovdje nije slučaj.

52. Kada se dosljedno ( gramatički ) tumači odredba članka 84. Zakona o radu, onda radnik treba iskoristiti „preneseni dio“ godišnjeg odmora do 30. lipnja „iduće godine“, a ne da ga počne koristiti do 30. lipnja. Ako je to „krivnja“ poslodavca tek onda bi radnik imao pravo na naknadu štete.

53. Po mišljenju suda, odredbom čl. 84. st. 4. Zakona o radu štiti se radnika od mogućih odgoda i zakidanja u pravovremenom ostvarivanju njegova prava na plaćeni godišnji odmor na način da se Zakonom utvrđuje mogućnost prenošenja godišnjeg odmora te određuje krajnji rok do kojega poslodavac mora osigurati radniku korištenje pripadajućeg godišnjeg odmora.

54. Dakle, radnik, u konkretnom slučaju tužitelj, koji bi se nakon bolovanja (privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti), vratio na rad nakon 30. lipnja tekuće godine i koji zbog bolesti nije iskoristio godišnji odmor za prethodnu kalendarsku godinu, ne bi sukladno Zakonu o radu imao bi pravo stečeni godišnji odmor iz prethodne godine prenijeti i iskoristiti nakon 30. lipnja tekuće godine. Dakle, nakon toga datuma, godišnji odmor iz prethodne kalendarske godine više ne bi mogao iskoristiti ako se tumači samo ta odredba Zakona o radu.

55. I Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike je propisano da se godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.

56. Tužitelj se poziva na članak 9. točku 1. Konvencije br. 132 Međunarodne organizacije rada - Konvencije o plaćenom godišnjem odmoru (revidirana) koji propisuje sljedeće: „dio plaćenog godišnjeg odmora u neprekidnom trajanju iz članka 8., stavka 2. ove Konvencije odobrava se i koristi najkasnije u roku od godine dana, a ostatak plaćenog godišnjeg odmora najkasnije u roku od osamnaest mjeseci, od kraja godine u kojoj je ostvareno pravo na odmor.“

57. Ustav Republike Hrvatske jasno propisuje u čl. 134. da Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.

58. Konvencije su međunarodni ugovori koji obvezuju države članice koje su ih ratificirale. Njihovim ratificiranjem, države članice formalno se obvezuju na provedbu odredbi sadržanih u njima, zakonom i u praksi.

59. Navedena Konvencija je kao primjer takvog međunarodnog ugovora na snazi od 22. veljače 2002. godine (Narodne novine RH broj 3/2002– Međunarodni ugovori broj 3/02) i sukladno Ustavu je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske te iznad zakona uređuje prava na godišnji odmor i primjenjuje se na sve zaposlene osobe.

60. U odnosu na odredbu članka 9. stavka 1. i 3. Konvencije 132. Međunarodne organizacije rada o plaćenom godišnjem odmoru ( revidirana ), sud je stava da je ista zaštitne i upućujuće naravi.

61. To stoga što propisuje do kada se najkasnije mora iskoristiti godišnji odmor, kako bi se spriječilo onemogućavanje korištenja godišnjeg odmora neprekidnim odlaganjem njegovog korištenja, te upućuje na koji će način nadležna vlast određene države, pa tako i Republike Hrvatske, utvrditi minimalno trajanje i vremenski rok korištenja svakog dijela godišnjeg odmora dužeg od zakonom propisanog minimuma.

62. U skladu s navedenom Konvencijom, Zakonom o radu koji je na snazi u Republici Hrvatskoj je propisano pravo radnika na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu, kao i mogućnost prenošenja godišnjeg odmora u sljedeću kalendarsku godinu. Neiskorišteni dio godišnjeg odmora (osim onog minimalnog neprekidnog trajanja godišnjeg odmora od dva tjedna u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, ukoliko ne postoji drukčiji dogovor između radnika i poslodavca), radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja iduće godine.

63. Stoga je sud mišljenja da članak 84. Zakona o radu nije usuglašen sa člankom 9. toč. 1. Konvencije broj 132 Međunarodne organizacije rada.

64. Naime, odredba čl. 9. toč. 1 Konvencije broj 132 daje okvir za nacionalna zakonodavstva, te određuju do kada se najkasnije može odgoditi korištenje godišnjeg odmora, a da se zadrži njegova svrha, taj termin "najkasnije" je određen u Konvenciji, a zakonodavac pojedine države koja je ratificirala Konvenciju treba odrediti (ugraditi, implementirati ) rok unutar tog termina "najkasnije", što ne znači da mora biti upravo tih krajnjih 18 (osamnaest ) mjeseci, već samo mora biti unutar tog roka, a što Republika Hrvatska donošenjem Zakona o radu nije u cijelosti poštivala, kako će dalje biti obrazloženo.

65. Naime, sud smatra da pri donošenju odluke u konkretnom slučaju treba uzeti u obzir obvezujuće intepretativne stavove suda Europske unije.

66. Točno je da Republiku Hrvatsku kao članicu Europske unije ( dalje:EU ), obveze proizlaze iz unutarnjeg zakonodavstva EU (koje je različito i autonomno u odnosu na međunarodno pravo, u ovom slučaju Konvenciju koju tužitelj ističe) i koje djeluje ograničavajuće na regulatornu samostalnost država članica te u interpretaciji nacionalnog prava. Jedan od izvora unutarnjeg prava EU koje su za Republiku Hrvatsku obvezujuće, su direktive, akti koje donose institucije EU, temeljem čl. 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, njima se državama članicama zadaje regulatorni cilj zbog kojeg je određena direktiva donesena, u tom smislu moraju biti unesene u pravo država članica. Nakon što je unesena u nacionalno pravo, sudovi su obvezni interpretirati nacionalno pravo u skladu sa svrhom određene direktive.

67. Na ovdje sporno pitanje korištenja godišnjeg odmora odnosi se citirana Direktiva 2003/88EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim aspektima organizacije radnog vremena ( dalje: Direktiva) koja je preuzeta u pravni poredak Republike Hrvatske (čl. 2.ZR). Članak 1. Direktive pod naslovom “Svrha i područje primjene” propisuje: “1.Ovom Direktivom utvrđuju se minimalni sigurnosni i zdravstveni zahtjevi za organizaciju radnog vremena.

68. U čl. 7. st.1. Direktive propisano je da članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i odobravanje takvog odmora utvrđenih nacionalnim propisima i/ili praksom. Dakle, u članku 7. stavku 1. Direktive navedeno je da svaki radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor, a stav je Suda EU da pojam „svaki radnik“ obuhvaća i one radnike koji su odsutni s posla zbog bolovanja, bilo kratkotrajnog ili dugotrajnog, neovisno o tome jesu li stvarno radili tijekom referentnog razdoblja.

69. U st. 2. Direktiva propisuje da se minimalno razdoblje plaćenog godišnjeg odmora ne može zamijeniti naknadom osim u slučaju prekida radnog odnosa. Članak 17. Direktive propisuje da države članice mogu odstupiti od određenih odredbi te Direktive, međutim nije dopušteno nikakvo odstupanje u odnosu na članak 7. te Direktive.

70. U pogledu ovdje spornog pitanja kumuliranja prava na plaćeni godišnji odmor radnika koji je bio nesposoban za rad ( tj. bio je na dugotrajnom bolovanju ) tijekom više uzastopnih referentnih razdoblja, Sud Europske unije je zauzeo određene stavove. Tako je u presudi Suda EU C-214/16 od 29. studenoga 2017. naveo (t.54.) da iako bi radnik u takvoj situaciji imao pravo na plaćen godišnji odmor stečen za vrijeme odsustava s posla, neograničeno kumuliranje ne bi odgovaralo samoj svrsi prava na plaćeni godišnji odmor (tako i u presudi C-214/10 EU). U specifičnim okolnostima kada je radnik nesposoban za rad tijekom više uzastopnih referentnih razdoblja sud smatra da ne samo obzirom na zaštitu radnika kojoj teži Direktiva 2003/88 nego i na zaštitu poslodavca koji je suočen s mogućnošću prevelikog kumuliranja odsustva radnika i teškoćama koje ono može značiti za organizaciju posla, čl. 7. Direktive treba tumačiti na način da mu se ne protive nacionalne odredbe ili prakse koje ograničavaju razdoblje prijenosa od 15 mjeseci nakon čijeg isteka prestaje pravo na plaćeni godišnji odmor i kumuliranje prava na takav odmor radnika koji je nesposoban za rad tijekom više uzastopnih razdoblja.

71. Zatim je i u presudi Suda EU u predmetu C-214/10 KHS [2011.] ECR I-11757, stavak 35., zauzeo stajalište da je u pogledu razdoblja prijenosa nakon kojeg pravo na plaćeni godišnji odmor može prestati ako se prava na plaćeni godišnji odmor kumuliraju, potrebno procijeniti, u svjetlu članka 7. Direktive 2003/88, može li se to razdoblje razumno opisati kao razdoblje nakon kojeg plaćeni godišnji odmor prestaje imati svoj pozitivan učinak za radnika kao razdoblje odmora. U tom kontekstu, Sud je naveo da je pravo na plaćeni godišnji odmor, kao načelo socijalnog prava Europske unije, ne samo posebno važno, već je i izričito navedeno u članku 31. stavku 2. Povelje o temeljnim pravima Europske unije koja prema članku 6. stavku 1. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) ima istu pravnu vrijednost kao i Ugovori ( Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o funkcioniranju Europske unije, KHS,st.7.).

72. Slijedom toga, kako bi se poštivalo to pravo, čiji je cilj očito zaštita radnika, svako prijenosno razdoblje mora uzeti u obzir posebne okolnosti radnika koji je nesposoban za rad nekoliko uzastopnih referentnih razdoblja. Točno je da sukladno citiranim obvezujućim intepretativnim stavovima Suda Europske unije u bitnome proizlazi da treba voditi računa s jedne strane o zaštiti prava radnika na plaćeni godišnji odmor kao načela socijalnog prava EU, ali i da radniku koji ga zbog bolesti nije bio u mogućnosti koristiti, to pravo nije moguće neograničeno kumulirati jer bi to bilo protivno i samoj svrsi korištenja godišnjeg odmora.

73. Stoga prijenosno razdoblje mora biti tako određeno da se razumno može opisati kao razdoblje nakon kojeg plaćeni godišnji odmor prestaje imati svoj pozitivni učinak na radnika kao razdoblje odmora. Pored toga, treba imati u vidu i interes poslodavca koji ne smije biti suočen s mogućnošću prevelikog kumuliranja odsustva radnika koje mogu prouzročiti poteškoće za organizaciju posla koji obavlja.

74. Iako je predmetna Direktiva načelno preuzeta u hrvatsko zakonodavstvo Zakonom o radu (članak 2. stavak 1. alineja 5.), očito je ista u Zakon o radu pogrešno implementirana te Republika Hrvatska nije ispunila cilj i svrhu Direktive.

75. Tako članak 84. Zakona o radu nije u skladu s Direktivom te pravnom stečevinom EU, što potvrđuje i sudska praksa Suda EU, a to iz razloga što Zakon o radu neopravdano pretjerano restriktivno propisuje mogućnost prijenosa godišnjeg odmora, čime je u direktnoj koliziji ne samo s pravnom stečevinom EU, već i Konvencijom Međunarodne organizacije rada br. 132.

76. Naime, Zakon o radu ograničava prijenos godišnjeg odmora na razdoblje od 6 ( šest ) mjeseci dok Konvencija ograničava prijenos na razdoblje od čak 18 (osamnaest ) mjeseci (članak 9. stavak 1. Konvencije), dakle na puno duže razdoblje.

77. Dakle, Direktiva (koja se između ostalog poziva i na Konvenciju) u odnosu na Zakon o radu omogućuje duži rok u kojem se ostatak stečenog godišnjeg odmora može iskoristiti. Iako iz prakse Suda EU proizlazi da se nacionalnim zakonodavstvom može propisivati gubitak prava na godišnji odmor ako se ne koristi do određenog razdoblja, posebno je naglašeno da razdoblje u koje se prenosi mora biti znatno dulje od referentnog razdoblja. Tako npr. na temelju navedene presude u predmetu C- 337/10 jasno proizlazi da zbog prekratkog razdoblja prijenosa godišnjeg odmora odredbe Zakona o radu koje ograničavaju prijenos godišnjeg odmora iz jedne godine samo do 30. lipnja sljedeće godine (ako je radnik bio na dugotrajnom bolovanju i nije imao priliku iskoristiti preneseni godišnji odmor) nisu u skladu s pravnom stečevinom EU-a te valja izravno primijeniti Direktivu, odnosno pravo EU.

78. Za konkretni slučaj tužitelja, valja istači da je Sud EU razmatrao i potrebu da se osigura prijenos godišnjeg odmora ako radnik koji je izgubio pravo na godišnji odmor nije imao stvarnu mogućnost za ostvarivanje tog prava, kao što je to slučaj kod tužitelja ( npr. presuda u predmetu C-277/08, presuda u predmetu C-178/15). U tom smislu je mišljenje Suda EU da je prijenos godišnjeg odmora obavezan u slučaju kada se razdoblja dopusta koja su zajamčena pravom EU-a preklapaju te u slučaju bolovanja (presuda u spojenim predmetima C-350/06 i C-520/06).

79. Dakle, Direktiva (koja se između ostalog poziva i na Konvenciju) u odnosu na Zakon o radu omogućuje duži rok u kojem se ostatak stečenog godišnjeg odmora može iskoristiti. Direktivom se propisuje da radnik koji ne može iskoristiti planirani odmor zbog preklapanja s drugim razdobljem dopusta (bolovanje ili drugo razdoblje dopusta čija je svrha različita od prava na godišnji odmor) ima pravo koristiti godišnji odmor u drugo vrijeme, a prema potrebi i izvan odgovarajućeg referentnog razdoblja. Sud EU razmatrao i potrebu da se osigura prijenos godišnjeg odmora ako radnik koji je izgubio pravo na godišnji odmor nije imao stvarnu mogućnost za ostvarivanje tog prava,

80. Gubitak prava na godišnji odmor stoga je ograničen samo na slučajeve u kojima je radnik imao stvarnu mogućnost za ostvarivanje tog prava.

81. Ulaskom Republike Hrvatske u EU, europsko pravo i praksa Suda Europske unije postali su dio pravnog sustava Republike Hrvatske u svakom onom slučaju koji je obuhvaćen europskom pravnom stečevinom, a prema kojoj postoji odgovornost države za štetu pojedincu nastalu uslijed neprimjene ili nepravilne primjene europskog prava (pravni institut sui generis na razini prava Europske unije), kako onog koje izravno proizlazi iz direktive koja je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, tako i u slučaju kad se radi o direktivi koja nije prenesena ili nije prenesena na odgovarajući način, pod pretpostavkom da je svrha direktive dodjeljivanje prava pojedincima, da se sadržaj tih prava može utvrditi na osnovi odredbi direktiva i da postoji uzročna veza između kršenja obveze prenošenja direktive u nacionalno zakonodavstvo i/ili neprenošenja na odgovarajući način i gubitka ili štete koju je pretrpjele oštećene strane, pri čemu za odgovornost države članice nije potrebno dokazati njezinu krivnju (odgovornost je objektivna).

82. Procjena odgovornosti države za štetu pojedincu nastalu uslijed neprimjene ili nepravilne primjene europskog prava po odštetnim pravilima prava konkretne države članice ne smiju biti manje povoljna od onih koja se odnose na slične zahtjeve u nacionalnom pravu niti smiju biti takva da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje naknade štete (točka 42. i 43. obrazloženja presude Suda Europske unije od 19. studenog 1991. po spojenim zahtjevima C-6/90 i C9/90, Francovich protiv Italije, Bonifaci protiv Italije).

83. S obzirom na navedeno, godišnji odmor i za 2022.godinu i za 2023. godinu, koji je ostao neiskorišten zbog korištenja bolovanja (dugotrajnog bolovanja, privremene nesposobnosti za rad ), tužitelj je stoga iznimno mogao iskoristiti ne najkasnije do 30. lipnja 2023.god. (za 2022.god. ), odnosno najkasnije do 30. lipnja 2024.god. (za 2023.god.) s obzirom da se nakon opravdanog bolovanja vratio na rad tek nakon toga datuma tj. tek 30. studenog 2024.god., onda je to pravo iznimno mogao iskoristiti sukladno citiranoj Direktivi i nakon toga datuma. Naime, ako je godišnji odmor za 2022.godinu morao iskoristiti najkasnije do 30. lipnja 2023.god., a on se na posao nakon dugotrajne nesposobnosti za rad vratio tek 30. studenog 2024.god., onda je između ta dva datuma prošlo manje od 18 (osamnaest ) mjesecu ukladno citiranoj Konvenciji, a svakako je prošlo manje od 18 (osamnaest ) mjeseci od datuma korištenja godišnjeg odmora za 2023.god. koji je trebalo iskoristiti do 30. lipnja 2024.god. ( tu je prošlo manje od šest mjeseci ).

84. Stoga po mišljenju ovoga suda odredbama Zakona o radu prekršena Konvencija broj 132, te je postupljeno na štetu radniku tj. konkretno tužitelja. Tuženik je trebao priznati tužitelju prijenos ostatka plaćenog godišnjeg odmora za i 2022.god. i za 2023. godinu.

85. Još se ističe da u konkretnim okolnostima, za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, nisu pravno relevantne odnosno nisu mjerodavni ni čl. 82. st.1. ZR-a, obzirom na to da tužitelj nakon prestanka bolovanja nije raskinuo radni odnos s tuženikom, već kod istog i dalje radi, kao ni odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 112/2017 i dr., dalje: KU/17), te Izmjene i dopune KU – Dodatak I („Narodne novine“ broj 119/2019), ni Dodatak II. istog („Narodne novine“ broj 66/2020), kao ni ranije spomenuto tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

86. RH ulaskom u Europsku uniju, u svoj pravni sustav implementirala brojne Direktive i Konvencije, a između ostalih i ove koje s enavode u obrazloženju ove presude i koje je u konačnici RH dužna primjenjivati budući su obvezujuće.

87. To ima za posljedicu, da u ovoj pravnoj situaciji, postoji odštetna odgovornost tuženika zbog toga što nije omogućio tužitelju da po povratku s bolovanja iskoristi godišnji odmor za 2022. godinu i za 2023.godinu, slijedom čega je zahtjev tužitelja osnovan.

88. S obzirom na navedeno je tuženik kao poslodavac tužitelja zbog pogrješnog pravnog stajališta ustvari umanjio prava tužitelja PG i nije postupao u skladu s pozitivnim pravnim propisima odnosno na način kako je to propisano citiranom Direktivom i Konvencijom.

89. Dakle, za neiskorišteni godišnji odmor tužitelja po mišljenju suda je kriv poslodavac tj. tuženik, tako da nakon 30. lipnja 2024.god. tužitelj od tuženika može potraživati naknadu štete zbog toga, jer je tuženik umanjio prava tužitelja kao radnika jer mu nije omogućio korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora za prethodnu godinu.

90. Ovaj sud stoga zaključuje da je tužitelj dokazao da mu je tuženik štetnom radnjom odnosno postupanjem prouzrokovao štetu, te je dokazao u čemu se ona sastojala i koliko iznosi s obzirom na ranije citirane odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora, te obrazloženu u svezi Konvencije broj 132 Međunarodne organizacije rada.

91. Stoga je sud utvrdio da u konkretnom predmetu tužitelj PG ima pravo na naknadu štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora.

92. U svojoj tužbi tužitelj potražuje naknadu štete jer mu tuženik kao poslodavac nije omogućio korištenje preostalog godišnjeg odmora za 2022.god i za 2023.god., a u pogledu izračuna visine te naknade štete se poziva na čl. 81. Zakona o radu gdje je propisano da radnik za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ima pravo na naknadu plaće najmanje u visini njegove prosječne plaće u prethodna tri mjeseca.

93. Ističe se da osim toga sukladno sudskoj praksi naknada za neiskorišteni odmor isplaćuje se jedino u slučaju prestanka ugovora o radu i ista se može se isplatiti u slučaju nemogućnosti korištenja godišnjeg tijekom kalendarske godine ili do 30. lipnja sljedeće godine ako radniku ne prestaje radni odnos. I sukladno st. 2. Direktive minimalno razdoblje plaćenog godišnjeg odmora se ne može zamijeniti naknadom osim u slučaju prekida radnog odnosa.

94. U konkretnom slučaju nije došlo po prekida radnog odnosa tužitelja kod tuženika, te je i nakon 30. lipnja 2023.god. i nakon 30. lipnja 2024.god. nastavio raditi kod istog poslodavca.

95. Prema Zakona o radu sporazum o isplati naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora bio bi ništetan, kao i sporazum o odricanju od prava na godišnji odmor.

96. Stoga se po mišljenju suda niti ne može primijeniti odredba čl. 82. st. 1. Zakona o radu kojim je propisana pravo radnika na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, što tuženik navodi tijekom postupka, već tužitelj jedino potraživati naknadu štete kako to i traži u svojoj podnesenoj tužbi.

97. Kako je tužitelj podnio tužbu radi naknade štete, to sud i o istome mora odlučiti, a sukladno tome je tužitelj trebao dokazati postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu.

98. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

99. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

100. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

101. U konkretnom slučaju tužitelj je tijekom 2023.god. i 2024.god. bio na opravdanom bolovanju i to zbog liječenja i oporavka nakon ozljede na radu, dakle zbog ozbiljnih zdravstvenih razloga, što je vidljivo iz priloženih isprava i to Izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad – spriječenosti za rad, te mu je sukladno tome za cijelo razdoblje bolovanja ( ukupno više od 29 mjeseci ) isplaćivana naknada za bolovanje.

102. Tužitelj traži da mu Republika Hrvatska nadoknadi štetu koja mu je nastala zbog toga što mu nije omogućeno korištenje godišnjeg odmora za 2022.god. i za 2023. godinu uslijed dugotrajnog bolovanja.

103. U hrvatskom pravu pitanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu učinjenu od tijela državne uprave regulirano je općom odredbom člankom 14. Zakon o sustavu državne uprave (Narodne novine, broj: 66/2019., 155/2023., dalje : ZSDU-a), koja se odnosi na odgovornost za štete počinjene obavljanjem poslova državne uprave (provedba državne politike, neposredna provedba zakona, inspekcijski nadzor, drugi upravni i stručni poslovi) i primjenjuje u svim onim slučajevima ako ne postoji lex specialis odredba posebnih zakona koja bi regulirala odgovornost Republike Hrvatske i nizom posebnih Zakona.

104. Pitanje popravljanja štete, među kojima je i šteta u vezi sa povredom prava iz radnog odnosa radnika (arg. članka 111. stavak 2. ZR-a) za koju Republika Hrvatska odgovora kao poslodavaca, regulirano je odredbama ZOO-a kojima je između ostalog propisano da je šteta umanjenje nečije imovine /obična štete/ (članak 1046.), da se imovinska šteta popravlja uspostavom prijašnjeg stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala (članak 1085. stavak 1.), da će se naknada u novcu dosuditi oštećeniku ako on to zahtijeva, a okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja (članak 1085. stavak 4.), da se obveza naknade štete smatra dospjelom u trenutku nastanka štete (članak 1086.), da će sud uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja (članak 1090.).

105. Sud je odlučio da na temelju priložene dokumnetacije može odlučiti i o visini tužbenog zahtjeva, a sve radi ekonomičnosti postupka i smanjenja troškova istog, pa stoga odmah odlučuje i o istome.

106. Članak 81. Zakona o radu predviđa naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora propisujući da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

107. Tužitelj je radi oporavka i liječenja nakon ozljede na radu bio privremeno nesposoban za rad od 04. svibnja 2022. godine pa za izračun prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca valja uzeti plaće (u bruto iznosu) i prosječni redovni mjesečni fond sati za mjesece veljaču, ožujak i travanj 2022. godine, što je sud utvrdio uvidom u obračunske isprave za isplatu plaća za navedene mjesece vidljivo je da je plaća u bruto iznosu za mjesec veljaču 2022.god. iznosila 1.385,29 EUR/10.437,50 HRK (redovni mjesečni fond sati: 160), za mjesec ožujka 2022.god. iznosila je 1.922,68 EUR/14.486,46 HRK (redovni mjesečni fond sati: 184), a za mjesec travanj 2022.god.. plaća je iznosila 1.978,27 EUR/14.905,26 HRK (redovni mjesečni fond sati: 168).

108. Tako je prosječna mjesečna plaća u prethodna tri mjeseca prije nastupanja događaja zbog kojeg je tužitelj bio privremeno nesposoban za rad iznosi 1.762,08 EUR pri čemu je prosječni redovni mjesečni fond sati iznosio 171.

109. Tako je sud utvrdio da se dijeljenjem navedenog iznosa prosječne mjesečne plaće i prosječnog mjesečnog fonda sati te množenjem s osam (8) tj. brojem radnih sati u pojedinom dana dobije se iznos od 82,44 EUR po danu godišnjeg odmora.

110. S obzirom na to da tužitelju nije omogućeno da iskoristi ukupno 71 dan godišnjeg odmora (za 2022.godinu 37 dana i za 2023.godinu za 34 dana ), to tužitelj osnovano potražuje iznos od ukupno 5.853,24 EUR prema tom izračunu s osnova naknade štete (71 dan x 82,44 EUR ).

111. Kako je tuženik tijekom postupka dostavio svoj izračun, a tužitelj se s tim izračunom složio, te je na ročištu održanom dana 27. travnja 2026.god. specificirao svoj tužbeni zahtjev upravo prema izračunu tuženika, te sada potražuje ukupan iznos od 5.850,40 EUR, što je neznatno smanjeni tužbeni zahtjev, to mu sud isti u cijelosti dosuđuje. Naime, tuženik je u Dpisu od 25. travnja 2025.god. ( list 80 spisa ) naveo da naknada za godišnji odmor iznosi ukupno 5.850,40 EUR, što je bruto iznos i isti je umnožak 568 sati x 10,30, s kojim ukupnim iznosom su se stranke složile.

112. Jedino tuženik smatra da se radi o naknadi plaće u bruto iznosu, dok tužitelj smatra da se radi o neto iznosu na ime naknade štete.

113. U slučaju kada poslodavac radniku nakon prestanka radnog odnosa isplaćuje naknada za neiskorištene dane godišnjeg odmora, onda se ta naknada utvrđuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora, a izračunava se na temelju prosječne mjesečne plaće isplaćene radniku u prethodna tri mjeseca, a u pogledu obračuna doprinosa isplaćena naknada tretira se kao primitak od nesamostalnog rada, što znači da poslodavac na nju mora obračunati i platiti sve propisane doprinose, poreze i prireze.

114. Međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete i obračunu visine naknade štete, tako se na isti iznos ne obračunavaju i ne plaćaju porezi i doprimosi.

115. Tužitelj bi, da mu je tuženica u skladu sa pravom EU priznala prijenos neiskorištenog plaćenog godišnjeg odmora za 2022.godinu i za 2023.godine u 2024. godini, a što je propustila učiniti, ostvario naknadu u iznosu od upravo tih 5.850,40 EUR, a što znači da je za taj iznos umanjena imovina tužitelja i tužitelju počinjena šteta, obveza naknade koje je s obzirom na tužiteljevo obraćanje tuženici 24. ožujka 2025.god. sa zahtjevom za mirno rješenje spora i otklanjanje po tuženici dospjela toga dana sukladno čl. 183. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

116. Stoga je sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja PG i odlučio kao pod toč. I. izreke ove presude.

117. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku budući da je tužitelj PG u cijelosti uspio u ovom postupku jer je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti.

118. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva ( konačno specificirani u iznosu od 5.850,40 EUR), kao i sukladno čl. 163. Zakona o parničnom postupku i kako je zatraženo na ročištu za glavnu raspravu, te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23 i 107/25), posebice Tbr. 48. iste, dakle 2,00 EUR/bod.

119. Sud tužitelju priznaje trošak i to: sastav zahtjev za mirno rješenje spora od 24. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR, sastav tužbe od 16. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.7/1 ), sastav podneska radi očitovanja na odgovor na tužbu od 03. veljače 2026. u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 05. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/1 ), zastupanje na ročištu 27. travnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/2 ) i zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9/3 ), sve uz pripadajući PDV sukladno Tbr. 42.

120. Tako ukupni trošak tužiteljaa iznosi 1.250,00 EUR, a na platež je pozvan tuženik koji je u cijelosti izgubio spor.

121. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Čakovcu, 02. lipnja 2026. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest:

1. punomoćnici tužitelja OD Porobija i Špoljarić iz Varaždina

2. z.z. tuženika Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu, Građansko-upravni odjel