REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7867/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužiteljice ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz ZOU Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 7. svibnja 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Hrvoja Kalauza, odvjetnika i zamjenice punomoćnice tuženika Silvije Crnogaće Ćorušić, odvjetnice, dana 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuju su ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbe iz čl. 2. Ugovora o kreditu broj 32063433912 sklopljenog dana 17. ožujka 2006. između tužiteljice ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB:92963223473, kao kreditora, u dijelu u kojem se navodi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužiteljici ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na osnovi nepoštene odredbe iz točke I. izreke ove presude isplati iznos od 886,11 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 31. ožujka 2006. pa do isplate, po stopi koja se utvrđuje do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate po stopi zateznih kamata od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 682,32 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 2. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 17.3.2006. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206343912 kreditna partija 7103063165, solemniziran kod javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba, pod brojem OU-604/2006. po kojem joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 204.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, i to na rok otplate kredita od 28 godina.

2. Člankom 2. Ugovora propisano je da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik je tužiteljici za tu „uslugu“ dana 30.3.2006. naplatio iznos od 6.676,43 kn (886,11 EUR). Odredbe troškova naknade obrade kreditnog zahtjeva, kao i visinu istih, odnosno predmetnu Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, tuženik nije prezentirao tužiteljici niti joj je objasnio na što se odnose troškovi naknade te o spornoj odredbi stranke nisu pregovarale, a što je protivno odredbama čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača te ima za posljedicu ništetnost te odredbe. Ovo posebno stoga što niti iz Ugovora niti iz otplatnog plana ili bilo kojeg drugog dokumenta nije vidljivo na što se točno odnose ti troškovi budući je tuženik kao institucija koja se bavi davanjem kredita imala i ima zaposlenike koji se bave obradom zahtjeva ugovora i koji su zaposleni u tu svrhu, a tuženik je zasigurno zaključio više stotina ovakvih ugovora o kreditu na istom obrascu pa je nejasno koje posebne troškove je tuženik mogao imati kod zaključenja ovog konkretnog kredita. Dakle, ugovorna odredba nije niti jasna niti određena niti odrediva. Obzirom na navedeno tužiteljica smatra da se radi o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj ugovornoj odredbi te joj je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja. Slijedom navedenog, predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3206343912 u dijelu u kojem se navodi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ te naloži tuženiku da joj isplati iznos od 886,111 EUR uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja, 31.3.2006. pa do isplate, sve uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećano za zateznu kamatu tekuću od presuđenja pa do isplate.

Tužiteljica uz tužbu kao dokaze prilaže preslike Ugovora o kreditu od dana 17. 3.2006. i potvrdu tuženika od 2. 12. 2025. u kojoj tuženik potvrđuje da je po kreditna partija 7103063165 naplatio tužiteljici dana 30.3.2006. naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 6.676,43 kn (886,11 EUR).

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare budući je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 886,11 EUR naplaćena 30.3.2006., a tužba je podnesena 2025. godine znači nakon 15 godina. u cijelosti osporava navode da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, odnosno nepoštenom sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja.

4. Sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u: čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; a ministar financija je 31.1. 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN br. 15/2014), kojim je izrijekom u čl. 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Spomenuta odredba čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (NN br. 15/2014) glasi:"1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Plaćanje naknada banci je bilo uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija te je ista u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila redoviti trošak kreditiranja.

5. Tuženik ističe da sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Odredbom čl. 2. st.4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je u točci točke B3.4.1.2. na jasan, razumljiv i određen način propisana naknada za obradu kredita za mlade u iznosu od 1%. Tužiteljici je tako određen iznos naknade jednokratno umanjen sukladno točci B 3.4.5. Odluke o Tarifi za 30% za vlasnike paket-računa-modeli Expert i Zlatni te je naknada za obradu kreditnog zahtjeva konačno iznosila 886,00 EUR.

6. Osim toga, tužiteljica je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila informirana i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke iz 1999. u točci 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“

7. Tuženik nadalje ističe kako je neosnovano shvaćanje da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito zakonski dopuštena; ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2.st.5. Ugovora o kreditu; određena u iznosu od 1 % od iznosa kredita, a konkretnom tužitelju još dodatno umanjena; određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku te ekvivalentna izvršenim uslugama banke, tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Neovisno o tome, tuženik ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput:

-troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.);

- administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine;

- troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba;

-troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti. Tuženik uz odgovor na tužbu kao dokaze prilaže Izvadak iz upute osobnim bankarima, Opće uvjete poslovanja i Uputu za odobravanje kredita građanima-osnovna uputa.

8. Tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženikovim navodima iz odgovora na tužbu se u cijelosti protivi kao neosnovanima. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ukazuje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesen na sjednici toga suda 30.1. 2020., koji ukazuje kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost tog osnovnog ugovora. U odnosu na tvrdnju tuženika da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva tužiteljica ističe da je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, no ipak ne omogućava tužiteljici da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, budući da se poziva na Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora o kojima tužitelj nema nikakvih saznanja niti dan danas, a samim time nije imao niti u trenutku sklapanja ugovora sva relevantna saznanja na moguće ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe. Predmetni ugovor je sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika kao svoju poslovnu banku. Slijedom toga, tužiteljica ostaje kod svih iznesenih tvrdnji tijekom postupka jer se o odredbi kojom je ugovorena tzv. ulazna nije posebno pregovaralo, a niti je značaj te odredbe objašnjen tužiteljici. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita koju joj je tuženik naplatio na temelju odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3206343912 kreditna partija 7103063165. Nije sporno da je na ime te jednokratne naknade tuženik dana 30.3.2006. naplatio tužiteljici iznos od 886,11 EUR. Sporno je je li ugovorna odredba po kojoj je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora bila lako uočljiva, nedvosmislena, razumljiva i jasno prezentirana tužiteljici od strane službenika tuženika. Sporno je i je li o njoj tužiteljica uopće mogla pregovarati sa tuženikom ili ju je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj. Sporno je i je li primjenom te ugovorne odredbe i naplatom iznosa od 886,11 EUR tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je je li nastupila zastara utužene tražbine.

10. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu te saslušanjem tužiteljice ŠT. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25, u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

11. Tužiteljica ŠT u svom iskazu danom na glavnoj raspravi održanoj dana 7.5.2026. navodi da je kod tuženika 2006. podigla namjenski kredit za kupnju stana. Ugovorne odredbe su bile unaprijed definirane, posebno se to odnosi na ovu odredbu o ulaznoj naknadi. Pročitala je ugovor i pitala da joj se pojasni ta naknada, rekli su da naknadu mora platiti da bi uopće dobila kredit, kao ulaz za dobivanje kredita. Nije joj pojašnjeno kako je određena visina te naknade niti što se iz nje podmiruje. Shvatila je da je to odredba koja se i inače stavlja u ugovor, da ono što vrijedi za druge vrijedi i za nju i da za to nema pregovora. Od strane banke nije bilo niti volje niti želje da joj se pojasni sporna odredba. Ne sjeća se da je u banci tražila da joj daju na uvid odluku o tarifi naknada za usluge kreditora. Kredit je podigla 2006., sjeća se da su je u banci tražili da dostavi dokumentaciju, platne liste. Nakon toga ju je ugovor čekao pripremljen. Ne sjeća se jesu li mi u banci rekli koji iznos mora platiti na ime naknade, vjerojatno je iznos naknade saznala kada je dobila stanje kredita. Da joj je kod sklapanja ugovora u banci rečeno na što se naknada odnosi i da su joj pojašnjeni detalji i troškovi to bi vjerojatno utjecalo na sklapanje ugovora. Naknada joj je predstavljala znatno financijsko opterećenje. Završila je ekonomiju, smjer poduzetništva, u vrijeme sklapanja ugovora je radila u tvrtki Novo Nordis u računovodstvu. U stanu živi sa obitelji, zadnje tri ili četiri godine je suprugova firma registrirana na toj adresi.

12. Povezujući opisani iskaz tužiteljice koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv, sa naprijed citiranim spornim dijelom ugovorne odredbe članka 2., ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu broj 3206343912 od dana 17.3.2006. sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO-a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

13. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

14. U članku 81. st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U članku 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U članku 87. st.1 ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Sud je u ovom postupku, osim što u konkretnom odnosu ugovornih stanaka vrijedi naprijed citirana zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP-a jer je tužiteljica potpisala od strane tuženika unaprijed formulirani, tipski ugovor o kreditu, sa sigurnošću utvrdio i da je plaćanje sporne naknade prezentirano tužiteljici kao uvjet za dobivanje kredita. Tuženik ne navodi niti prilaže dokaze na temelju kojih bi opravdao tvrdnju da činjenica da je sporna odredba sastavljena od strane tuženika ne podrazumijeva da se o istoj nije pregovaralo i da ista uzrokovala značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužiteljice. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba čl. 2 Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, kao i da je je za iznos te naknade tužiteljici dana 30.3.2006. naplaćen iznos od 6.676,43 kn (886,11 EUR) sud zaključuje da se u konkretnom slučaju u ugovornom odnosu tuženika i tužiteljice radi o znatnijoj neravnoteži na štetu tužiteljice kao "slabije" ugovorne strane u odnosu na tuženika kao jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o naknadama i istu naplatio i koji u ovom postupku, uz sve navedeno, nije dokazao da ta naplata ima konkretnu protučinidbu. Pri tome je za napomenuti da se utvrđivanje postojanja znatnije neravnoteže ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita, već na ukupan, naprijed opisan odnos ugovornih stranaka u kojem se nisu vodili pojedinačni pregovori niti se omogućilo tužiteljici da intervenira u ugovor čime je narušeno i načelo savjesnosti i poštenja ugovornih stranaka koje znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

16. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

17. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora, njenoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena visina naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Slijedom navedenog, primjenjujući naprijed citirane zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje odlučeno je kako je opisano u točci I. izreke.

18. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju ugovorne odredbe čl. 2. koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u ukupnom iznosu od 886,11 EUR koji je naplatio tužiteljici dana 30.3.2006. to joj je tako stečen iznos dužan vratiti uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana nakon dana stjecanja, 31.3.2006. pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovorne odredbe koje sud utvrđuje ništetnom, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem naplaćenog iznosa.

19. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

20. Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku odvjetniku je priznat parnični trošak temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, sukladno vrijednosti predmeta spora, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi. Priznat je trošak sastava tužbe u iznosu od 75 bodova (Tbr. 7.t.1) podneska od 2.2.2026. u iznosu od 75 bodova (Tbr. 8.t.1) i zastupanja na ročištu održanom 7.5.2026. u iznosu od 75 bodova (Tbr. 9.t.1). Uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i 25% PDV-a u iznosu od 112,50 EUR parnični trošak iznosi 562,50 EUR. Navedenom se dodaje trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 80,00 EUR pa ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 682,32 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 2.6.2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 2. lipnja 2026.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužiteljice uz rj o sudskoj pristojbi na tužbu (39,82 EUR) i presudu (80,00 EUR)

2. Pun. tuženika