REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-1985/2026-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi, uz sudjelovanje Branke Crnogorac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: GH, rođen **.**.1990. u mjestu Habiganj, Narodne Republike Bangladeša, državljanin Narodne Republike Bangladeša, s trenutnim boravkom u Prihvatnom centru za strance Ježevo, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi izdavanja potvrde za stjecanje prava na rad, 2. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-216-03/25-06/9653, URBROJ: 511-01-212-26-22 od 25. veljače 2026.
II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.
III. Nalaže se Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske isplatiti odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 Eura (slovima: tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/25-06/9653, URBROJ: 511-01-212-26-22 od 25. veljače 2026., odbijen je tužiteljev zahtjev za izdavanjem potvrde o stjecanju prava na rad.
2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je tuženik nezakonito utvrdio datum podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu kao 11. studenoga 2025., iako je tužitelj svoju namjeru za traženje međunarodne zaštite izražavao znatno ranije tijekom boravka u Prihvatnom centru za strance u Obedišću Ježevskom. Tvrdi da mu je više puta onemogućeno formalno izražavanje namjere za međunarodnom zaštitom jer su službenici prioritet davali njegovu povratku u zemlju podrijetla te ga nagovarali na dobrovoljni povratak. Smatra da je takvim postupanjem tuženik povrijedio načelo zabrane vraćanja (non-refoulement) i odredbe članka 33. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koje propisuju žurno postupanje po izraženoj namjeri za međunarodnu zaštitu. Ističe da je zbog odugovlačenja tuženika pogrešno utvrđen početak tijeka roka relevantnog za stjecanje prava na rad. Tužitelj smatra da je, računajući od stvarnog trenutka kada je izrazio namjeru za međunarodnom zaštitom, protekao rok iz članka 61. stavka 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te da je ostvario pravo na rad i pravo na izdavanje odgovarajuće potvrde. Predlaže saslušanje tužitelja radi utvrđivanja okolnosti ranijeg izražavanja namjere za međunarodnu zaštitu te predlaže da sud poništi osporavano rješenje, odobri izdavanje potvrde o stjecanju prava na rad, odobri besplatnu pravnu pomoć i naloži naknadu troškova pružene pravne pomoći.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je tužitelj u Republiku Hrvatsku ušao legalno 1. ožujka 2023. kao strani radnik s važećom dozvolom za boravak i rad, osiguranim prihodima i smještajem. Zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio je tek 4. studenoga 2025., nakon što je smješten u Prihvatni centar za strance u Ježevu zbog izrečene mjere protjerivanja iz EGP-a uslijed gubitka dozvole za boravak i rad. Prema stajalištu tuženika, tužitelj je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio kako bi odgodio postupak povratka u zemlju podrijetla. Tuženik ističe da je tužitelj kao razlog napuštanja Bangladeša naveo teške ekonomske prilike te da je prije dolaska u Hrvatsku boravio i radio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Budući da je gotovo dvije i pol godine radio i ostvarivao prihode u Hrvatskoj bez traženja međunarodne zaštite, tuženik smatra da nije bilo razloga vjerovati da mu je takva zaštita potrebna. Stoga odbacuje tvrdnje da mu je onemogućeno podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu te smatra da je tužitelj pokušao promijeniti svoj status iz statusa stranog radnika u status tražitelja međunarodne zaštite radi izbjegavanja obveze napuštanja EGP-a. Nadalje navodi da je rješenje o zahtjevu za međunarodnu zaštitu doneseno unutar zakonskog roka od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, zbog čega nisu bile ispunjene pretpostavke iz članka 61. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti za stjecanje prava na rad, pa je zahtjev za izdavanje potvrde pravilno odbijen. U odnosu na zahtjev za besplatnu pravnu pomoć, tuženik smatra da tužitelj raspolaže dostatnim financijskim sredstvima jer je od ožujka 2023. do studenoga 2025. radio u Republici Hrvatskoj i ostvarivao prihode. Predlaže odbiti tužbu i potvrditi osporavano rješenje.
4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 2. lipnja 2026. održao raspravu.
4.1. Tužitelj je predložio svoje saslušanje radi utvrđivanja okolnosti da je namjeru za međunarodnu zaštitu izrazio prije 11. studenoga 2025. te da mu nadležno tijelo ranije nije omogućilo formalno podnošenje zahtjeva. Sud je odbio navedeni dokazni prijedlog. Naime, predmet ovog upravnog spora jest zakonitost rješenja kojim je odbijen zahtjev za izdavanje potvrde o stjecanju prava na rad sukladno članku 61. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Pravno odlučna činjenica za rješavanje spora jest datum podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i datum donošenja odluke o tom zahtjevu. Budući da zakon početak roka od tri mjeseca veže uz dan podnošenja zahtjeva, a ne uz izražavanje namjere, eventualno ranije izražavanje namjere ili tvrdnje o postupanju tijela prije formalnog podnošenja zahtjeva nisu odlučne za primjenu članka 61. Zakona.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:
- da je tužitelj dana 11. studenoga 2025. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Prihvatnom centru za strance Ministarstva unutarnjih poslova u Obedišću Ježevskom;
- da je tužitelju dana 11. prosinca 2025. uručeno rješenje o njegovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu;
- da je tužitelj dana 18. veljače 2026. podnio zahtjev za izdavanje potvrde o stjecanju prava na rad;
- da od dana podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu do dana donošenja odluke o tom zahtjevu nije protekao rok od tri mjeseca.
7. Tuženik je utvrdio da tužitelj nije stekao pravo na rad iz članka 61. stavka 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25., dalje Zakon), odnosno nije stekao pravo na izdavanje potvrde o pravu na rad iz stavka 2. ovog članka, jer je tuženik donio odluku o zahtjevu za međunarodnu zaštitu prije isteka roka od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva.
8. Pravo na rad iz članka 61. stavka 1. Zakona nastupa po sili zakona, ali samo ako su kumulativno ispunjeni uvjeti: da je protekao rok od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, da u tom roku Ministarstvo nije donijelo odluku i da tražitelj svojim postupanjem nije utjecao na razloge nedonošenja odluke.
9. U konkretnom slučaju tuženik je o zahtjevu tužitelja odlučio 5. prosinca 2025., dakle unutar tromjesečnog roka od dana podnošenja zahtjeva (11. studenoga 2025.).
10. Slijedom navedenog, nije nastupila zakonska pretpostavka za stjecanje prava na rad. Pravo na rad u ovom slučaju ne predstavlja samostalno subjektivno pravo neovisno o tijeku postupka, već je zakonska posljedica administrativne neaktivnosti tijela u propisanom roku.
11. Budući da je o zahtjevu za međunarodnu zaštitu odlučeno prije isteka tromjesečnog roka, tužitelj nije stekao pravo na rad u smislu članka 61. stavka 1. Zakona, pa je tuženik pravilno, sukladno stavku 3. istog članka, odbio zahtjev za izdavanje potvrde.
12. Iz spisa predmeta proizlazi da je zahtjev za međunarodnu zaštitu formalno podnesen 11. studenoga 2025., o čemu postoji zapisnik javnopravnog tijela.
13. Sud utvrđuje da je upravo taj datum, sukladno članku 61. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, pravno relevantan za početak tijeka roka za stjecanje prava na rad.
14. Zakonska odredba izričito veže početak roka uz dan podnošenja zahtjeva, a ne uz ranije izražavanje namjere ili subjektivne tvrdnje o pokušajima podnošenja zahtjeva. Eventualne nepravilnosti u prethodnoj fazi postupanja ne mogu retroaktivno izmijeniti datum formalnog podnošenja zahtjeva, niti utjecati na početak tijeka roka iz članka 61. stavka 1. Zakona.
15. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito.
16. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).
17. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći Sud je utvrdio da tužitelj nema imovine - novčanih sredstava, dohotka i primitaka, niti stvari veće vrijednosti, slijedom čega je istom u točki II. izreke presude odobrena besplatna pravna pomoć u skladu sa člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik). Navodi tuženika o ranijem ostvarivanju prihoda tužitelja, sami po sebi, ne dokazuju da tužitelj u trenutku odlučivanja raspolaže sredstvima dostatnim za snošenje troškova postupka.
18. Budući je pravnu pomoć pružio odvjetnik Zoran Bauer, u točki III. izreke presude naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.). Naime, odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 1.) te trošak zastupanja na ročištu u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 2.), a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 250,00 eura, odnosno ukupno 1.250,00 eura.
U Zagrebu, 2. lipnja 2026.
Sudac:
Ante Drezga
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. Odvjetnik Zoran Bauer – elektroničkim putem
2. Ministarstvo unutarnjih poslova, [adresa] Zagreb, Ilica 335
3. U spis
