Poslovni broj: P.47/2022-40
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Ines Bračanov Čuljat, kao sucu pojedincu, pravnoj stvari tužiteljica 1. ĐV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i 2. IV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], obje zastupane po punomoćniku Toni Vukičević, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, radi isplate nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 15. travnja 2026. u prisutnosti 2. tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljica i zakonskog zastupnika tuženika, dana 2. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Dužna je tužena Republika Hrvatska OIB:52634238587 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljima 1. ĐV rođ. ĐVN pok. Đ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. IV pok. Đ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svakom po 1/2 dijela iznosa od 42.195,55 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište s uvećanjem kamatne stope koja je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje na iznos od:
- 1.259,79 eura za mjesec listopad 2018. godine teku od 5. studeni 2018. godine pa do isplate,
- 599,89 eura za mjesec studeni 2018. godine teku od 5. prosinca 2018. godine pa do isplate,
- 599,89 eur za mjesec prosinac 2018. godine teku od 5. siječnja 2019. godine pa do isplate,
- 632,56 eura za mjesec siječanj 2019. godine teku od 5. veljače 2019. godine pa do isplate,
- 632,56 eura za mjesec veljaču 2019. godine teku od 5. ožujka 2019. godine pa do isplate,
- 632,56 eura za mjesec ožujak 2019. godine teku od 5. travnja 2019. godine pa do isplate,
- 1.329,44 eura za mjesec travanj 2019. godine teku od 5. svibnja 2019. godine pa do isplate,
- 1.329,44 eura za mjesec svibanj 2019. godine teku od 5. lipnja 2019. godine pa do isplate,
- 1.329,44 eur za mjesec lipanj 2019. godine teku od 5. srpnja 2019. godine pa do isplate,
- 1.314,99 eura za mjesec srpanj 2019. godine teku od 5. kolovoza 2019. godine pa do isplate,
- 1.314,99 eura za mjesec kolovoz 2019. godine teku od 5. rujna 2019. godine pa do isplate,
- 1.251,05 eura za mjesec rujan 2019. godine teku od 5. listopada 2019. godine pa do isplate,
- 1.279,00 eura za mjesec listopad 2019. godine teku od 5. studeni 2019. godine pa do isplate,
- 579,22 eura za mjesec studeni 2019. godine teku od 5. prosinca 2019. godine pa do isplate,
- 579,22 eura za mjesec prosinac 2019. godine teku od 5. siječnja 2020. godine pa do isplate,
- 611,07 eura za mjesec siječanj 2020. godine teku od 5. veljače 2020. godine pa do isplate,
- 611,07 eura za mjesec veljaču 2020. godine teku od 5. ožujka 2020. godine pa do isplate,
- 611,07 eura za mjesec ožujak 2020. godine teku od 5. travnja 2020. godine pa do isplate,
- 1.353,52 eura za mjesec travanj 2020. godine teku od 5. svibnja 2020. godine pa do isplate,
- 1.353,52 eura za mjesec svibanj 2020. godine teku od 5. lipnja 2020. godine pa do isplate,
- 1.353,52 eura za mjesec lipanj 2020. godine teku od 5. srpnja 2020. godine pa do isplate,
- 1.358,56 eura za mjesec srpanj 2020. godine teku od 5. kolovoza 2020. godine pa do isplate,
- 1.358,56 eura za mjesec kolovoz 2020. godine teku od 5. rujna 2020. godine pa do isplate,
- 1.294,62 eura za mjesec rujan 2020. godine teku od 5. listopada 2020. godine pa do isplate,
- 1.494,90 eura za mjesec listopad 2020. godine teku od 5. studeni 2020. godine pa do isplate,
- 752,96 eura za mjesec studeni 2020. godine teku od 5. prosinca 2020. godine pa do isplate,
- 752,96 eura za mjesec prosinac 2021. godine teku od 5. siječnja 2021. godine pa do isplate,
- 799,09 eura za mjesec siječanj 2021. godine teku od 5. veljače 2021. godine pa do isplate,
- 799,09 eura za mjesec veljaču 2021. godine teku od 5. ožujka 2021. godine pa do isplate,
- 799,09 eura za mjesec ožujak 2021. godine teku od 5. travnja 2021. godine pa do isplate,
- 1.570,08 eura za mjesec travanj 2021. godine teku od 5. svibnja 2021. godine pa do isplate,
- 1.570,08 eura za mjesec svibanj 2021. godine teku od 5. lipnja 2021. godine pa do isplate,
- 1.570,08 eura za mjesec lipanj 2021. godine teku od 5. srpnja 2021. godine pa do isplate,
- 1,650,69 eura za mjesec srpanj 2021. godine teku od 5. kolovoza 2021. godine pa do isplate,
- 1,650,69 eura za mjesec kolovoz 2021. godine teku od 5. rujna 2021. godine pa do isplate,
- 1,650,69 eura za mjesec rujan 2021. godine teku od 5. listopada 2021. godine pa do isplate,
- 1.704,12 eur za mjesec listopad 2021.godine teku od 5. studenog 2021. godine pa do isplate.
- 861,48 eur za mjesec studeni 2021. godine teku od 5. prosinca 2021. godine pa do isplate.
II. Odbija se tužbeni zahtjev za iznos 9.034,40 eur sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose:
- na iznos od 257,40 eura od 5. studeni 2018. godine pa do isplate,
- na iznos 190,21 eura od 5. prosinca 2018. godine pa do isplate,
- na iznos 190,21 eur od 5. siječnja 2019. godine pa do isplate,
- na iznos 193,53 eura od 5. veljače 2019. godine pa do isplate,
- na iznos 193,53 eura od 5. ožujka 2019. godine pa do isplate,
- na iznos 193,53 eura od 5. travnja 2019. godine pa do isplate,
- na iznos 264,48 eura od 5. svibnja 2019. godine pa do isplate,
- na iznos 264,48eura od 5. lipnja 2019. godine pa do isplate,
- na iznos 264,48 eur od 5. srpnja 2019. godine pa do isplate,
- na iznos 263,02 eura od 5. kolovoza 2019. godine pa do isplate,
- na iznos 263,02 eura od 5. rujna 2019. godine pa do isplate,
- na iznos 326,96 eura od 5. listopada 2019. godine pa do isplate,
- na iznos 329,76 eura od 5. studeni 2019. godine pa do isplate,
- na iznos 258,56 eura od 5. prosinca 2019. godine pa do isplate,
- na iznos 258,56 eura od 5. siječnja 2020. godine pa do isplate,
- na iznos 261,79 eura od 5. veljače 2020. godine pa do isplate,
- na iznos 261,79 eura od 5. ožujka 2020. godine pa do isplate,
- na iznos 261,79 eura od 5. travnja 2020. godine pa do isplate,
- na iznos 334,77 eura od 5. svibnja 2020. godine pa do isplate,
- na iznos 334,77 eura od 5. lipnja 2020. godine pa do isplate,
- na iznos 334,77 eura od 5. srpnja 2020. godine pa do isplate,
- na iznos 337,89 eura od 5. kolovoza 2020. godine pa do isplate,
- na iznos 337,89 eura od 5. rujna 2020. godine pa do isplate,
- na iznos 401,83 eura od 5. listopada 2020. godine pa do isplate,
- na iznos 210,90 eura od 5. studeni 2020. godine pa do isplate,
- na iznos 135,36 eura od 5. prosinca 2020. godine pa do isplate,
- na iznos 135,36 eura od 5. siječnja 2021. godine pa do isplate,
- na iznos 125,36 eura od 5. veljače 2021. godine pa do isplate,
- na iznos 125,36 eura od 5. ožujka 2021. godine pa do isplate,
- na iznos 125,36 eura od 5. travnja 2021. godine pa do isplate,
- na iznos 225,69 eura od 5. svibnja 2021. godine pa do isplate,
- na iznos 225,69 eura od 5. lipnja 2021. godine pa do isplate,
- na iznos 225,69 eura od 5. srpnja 2021. godine pa do isplate,
- na iznos 196,41 eura od 5. kolovoza 2021. godine pa do isplate,
- na iznos 196,41 eura od 5. rujna 2021. godine pa do isplate,
- na iznos 196,41 eura od 5. listopada 2021. godine pa do isplate,
- na iznos 200,86 eur od 5. studenog 2021. godine pa do isplate.
- na iznos 130,56 eur od 5. prosinca 2021. godine pa do isplate.
III. Odbija se tužbeni zahtjev za iznos 27.054,64 eur sa zateznim kamatama.
IV. Svaka strana snosi svoje troškove ovog postupka.
Obrazloženje
1.Tužiteljice u tužbi navode da su suvlasnici svaki za po 1/2 dijela stana u [adresa], na adresi [adresa] ukupne korisne površine 114,68 m2, smještenog u zgradi položenoj na čest. zgr. [katastarska čestica], z. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a koji stan se nalazi u režimu zaštićenog najma a da je zaštićeni najmoprimac na ime zaštićene najamnine tužiteljicama uplaćivao od mjeseca rujna 2018. do mjeseca kolovoza 2019. mjesečno iznos od 973,04 kune, od mjeseca rujna 2019. do mjeseca kolovoza 2020. mjesečno iznos od 1.503,79 kuna, za mjesec rujan 2020. iznos od 2.034,54 kune, od mjeseca listopada 2020. pa nadalje mjesečno iznos od 442,29 kuna. Nadalje navode da je presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, br. 12027/10 od 10. srpnja 2014. utvrđeno da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji stanovi se nalaze u takvom režimu jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod njegovim vlasnicima a da je stan tužiteljica površine 114,68 m2, a njegovim iznajmljivanjem ovisno o dijelu godine tržišno se može ostvariti mjesečna zarada u siječnju-travnju 6.226,68 kn/mj, svibnju 27.469,17 kn/mj., lipnju 42.571,20 kn/mj., srpnju 43.861,07kn/mj, kolovozu 63.226,80 kn/mj, rujnu 38.221,68 kn/mj, listopadu 22.948,04 kn/j, studenom i prosincu 6.226,68 k/mj. Tužiteljice smatraju da po stanovištu Europskog suda u Strasbourgu imaju pravo na naknadu mjesečne razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine svog stana koju gubi u proteklom zakonskom zastarnom razdoblju od 3 godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni mjesečni iznos teku od 1. listopada 2018. pa do isplate, jer u prilog tome govori rješenje Vrhovnog suda RH, br. Rev-2364/2016-3. od 19.12.2018. i presuda Županijskog suda u Varaždinu Gz-304/2020 od 4.3.2021. te su se iz toga razloga obratili tuženiku te s pozivom na odredbe članka 186.a ZPP -a, predlažući da stranke međusobno zaključe izvansudsku nagodbu kojom će se počevši od 1. listopada 2018. na ime manje zaprim ljenog iznosa mjesečne najamnine njihova stana u [adresa] umanjenog za službeni iznos zaštićene najamnine, Republika Hrvatska obvezati tužiteljima isplatiti ukupan iznos od 589.835,28 kune, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po eskontno j stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a koja na specificirane iznose teku od naznačenih datuma dospijeća pa do isplate a na koje traženje tužiteljica se tuženik u zakonskom roku nije očitovao.
2. U odgovoru na tužbu tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da iz odredbi Zakona o najmu stanova nigdje ne proizlazi da bi postojala obveza Republike Hrvatske da najmodavcu isplati razliku između zaštićene najamnine i tržišne najamnine, odnosno najamnine koju tužiteljice u tom trenutku mogu ostvarivati, što je u ovom slučaju najamnina koju su tužiteljice mogle ostvariti, ovisno radi li se o mjesecima u ljetnom ili zimskom periodu, jer ne postoji niti jedna zakonska odredba po kojoj bi tuženik trebao isplaćivati tu razliku. Nadalje, tuženica smatra kako pozivanje tužiteljica na pravno stajalište koje je zauzeo Europski sud za ljudska prava odlučujući o predmetu Statileo protiv [adresa] i I i dr. protiv Republike Hrvatske, ne predstavljaju formalni izvor prava koji bi obvezivao Republiku Hrvatsku da tužiteljicama naknadi razliku između iznosa zaštićene najamnine i tržišne najamnine kroz zahtijevano razdoblje navodeći kako u presudi Statileo protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava ističe da trenutni pravni propisi u Republici Hrvatskoj u pogledu zaštićenih najamnina nisu ostvarili pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu grupu (najmodavce) stoga je sud naglasio kako se temeljni problem „tiče samo zakonodavstva“ te nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva slijedom čega Republika Hrvatska (odnosno njena nadležna tijela) treba poduzeti zakonodavne i druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne te interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca s druge strane. Nadalje navodi i kako je Županijski sud u Zagrebu, u ukidnoj odluci od 5. lipnja 2018., Gž- 4548/17-3 naveo kako je Europski sud u svojoj presudi Statileo protiv Republike Hrvatske izričito naveo da ista nema formu takozvane pilot presude, jer izreka ne sadrži uputu tuženoj državi u pogledu mjera izvršenja i rokove u kojim se promjene u domaćem sustavu trebaju provesti, nego je sud u presudi iznio vrlo detaljnu ocjenu obveza koje Republika Hrvatska mora ispuniti u izvršenju presude a to nema osnove na temelju presuda Europskog suda za ljudska prava (Statileo, J, I i dr. ) zaključiti da navedene presude Europskog suda djeluju prema svima. Također navodi i da je ZNS donesen radi uređenja odnosa koji su ranije bili uređeni dijelom Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj 51/85, 42/08, 22/92, 70/93, u daljnjem tekstu: ZSO) što je predstavljalo usklađivanje s Ustavom Republike Hrvatske odnosa u području stanovanja, a koje područje uređuje i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99- Odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, (u daljnjem tekstu: ZV) i da je stupanjem na snagu ZNS-a i ZV-a, ZSO prestao važiti u cijelosti i da je pri uređivanju odnosa u području stanovanja radi njihovog usklađivanja s Ustavom Republike Hrvatske, zakonodavac tada nepostojeći institut stanarskog prava zamijenio klasičnim institutom najmom s posebnom zaštitom kroz potpisivanje njegovog sklapanja na neodređeno vrijeme, propisivanjem zaštićene najamnine i određivanjem otkaznih razloga i time posebno zaštitio kategoriju onih nositelja stanarskog prava koji su to pravo imali na stanovima u privatnom vlasništvu iz razloga što je njima omogućio kupnju stana pod uvjetima iz Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) te time u provođenju zakonodavne politike opredijelio za potvrđivanje kontinuiteta vlasništva na tim stanovima u vidu zajamčenog ustavnog prava i istovremeno s pretvaranjem vlasnika stanova iz statusa davatelja stanova na korištenje u status najmodavca stekli su vlasnici stanova pravni položaj svojstven klasičnom građanskopravnom odnosu koji se širi i na ovo područje u Republici Hrvatskoj. Nadalje, s obzirom da se usklađivanje stambenog zakonodavstva provodilo u tijeku tranzicijskog razdoblja pretvorbe i privatizacije zakonodavcu se nije moglo odreći pravo da uredi pravni položaj stanara u svojstvu zaštićenih najmoprimaca, a vlasnikova ograničenja u vidu raspolaganja svojim vlasništvom transformira i ograniči suprotstavljene interese vlasnika i njihovih stanara u vidu ustavnog načela sukladno članku 16. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90, 139/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, u daljnjem tekstu: Ustav) u kojem se prava jednih mogu zakonom ograničiti da bi se zaštitila prava drugih ljudi odnosno pravni poredak ne povređuje najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske posebice nepovredivosti prava vlasništva da u članku 7. ZNS-a kojim su utvrđeni uvjeti i mjerila zaštićene najamnine, ni u čemu nije povrijeđena temeljna ustavna vrednota nepovredivosti prava vlasništva niti njezino ograničavanje dok se navedenim samo utvrđuju objektivna mjerila za određivanje zaštićene najamnine posebice uzimanjem u obzir imovinskih prilika najmoprimca čime se ostvaruje načelo socijalne države Republike Hrvatske sukladno članku 1. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske. U vezi sa navedenim, određivanjem da bivši nositelji stanarskog prava koji su sukladno članku 30. ZNS-a postali najmoprimci koji imaju pravo na zaštićenu najamninu da time zakonodavac nije propisao nikakvo ograničenje vlasništva iz razloga što ne postoji nikakvo prebacivanje tereta socijalne skrbi nad slabije imućnim najmoprimcima preko postojećih vlasnika stanova te ne postoji nikakva pravna osnova po kojem bi Republika Hrvatska trebala tužiteljicama isplatiti razliku između zaštićene najamnine i primjerene najamnine. Nadalje, da je Ustavni sud Republike Hrvatske dao jasne i obrazložene razloge u rješenju posl.br. U -I/533/2000 od 24. svibnja 2000. u kojem se naglašava da postupanje država donošenjem ZNS nije bilo protuustavno niti na štetu postojećih vlasničkih prava i da odredbe ZNS-a nisu prevalile socijalnu skrb slabije imućnim najmoprimcima preko vlasnika stanova. Osim toga, odredbe članka 6. do 8. ZNS-a koje reguliraju pitanje zaštićenih najmoprimaca i zaštićene najamnine na stanovima u privatnom vlasništvu nisu u suprotnosti s Ustavom, a ni Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola 1, 4, 6, 7, 11 Konvencije koji su kao međunarodni ugovori sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom te objavljeni („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori , broj 18/97) i čine dio pravog poretka Republike Hrvatske a u kojem pravcu se izjasnio Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenje posl.br. U-I-762/1996 i dr. od 31. ožujka 1998. ocijenivši da prevođenjem, temeljem odredbi ZNS-a, bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu u najmoprimce s pravom na zaštićenu najamninu, zakonodavac nije ograničio pravo vlasništva s time da propisivanjem najamnine glede imovinskih prilika najmoprimca ostvaruje ustavno načelo Republike Hrvatske kao socijalne države i da je u navedenom rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske skrenuo pozornost na članak 1. stavak 2. prvog Protokola potpisanog u Parizu 20. ožujka 1952. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisane u Rimu 4. studenog 1950. u kojoj se pravo za mirno uživanje vlasništva ni na koji način ne utječe na pravo države da primjeni zakone koji smatra potrebnim da bi uredila njegovu upotrebu u skladu s općim interesom, pritom, zaključuje da je u ovom području zakonodavac imao pravo ocijeniti postojanje interesa za ograničavanje vlasništva i propisati temeljem ZNS-a zaštićenu najamninu posebice što zakonodavac ovdje nije proširio ograničenje koja su već postojala u vidu instituta stanarskog prava. U odnosu na zatraženu naknadu za izgubljenu razliku između zaštićene i tržišne najamnine u konkretnom slučaju za ostvarenje dobiti koju tužiteljice smatraju da im pripada, nije dovoljno samo subjektivno predviđanje i očekivanje koristi od strane oštećenog u ovom slučaju tužiteljica već i objektivna vjerojatnost da bi dobit zaista i nastala da nije bilo konkretne štetne radnje tuženika Republike Hrvatske. Nadalje navodi da je odredbom članka 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 150/11, 12/13) propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska a što je propisano isto kao i u ranijem Zakonu o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01) koja je propisivala da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakoniti ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Također, da je pretpostavka odgovornosti Republike Hrvatske za štetu prouzročenu građaninu da se utvrdi subjekt odgovornosti za štetu, štetna radnja, šteta, uzročna radnja štetne radnje i nastale štete i protupravnosti postupanja, a što nije utvrđeno u ovom slučaju a da se temeljem ZNS-a najam zasniva ugovorom o najmu stana sklopljenim između najmoprimca i najmodavca te stjecanjem takvog pravog položaja najmoprimca na temelju zasnivanja obveznopravnog odnosa najma ex lege odnosno na temelju ZNS-a. Napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev-1332/01 od 16. srpnja 2003. zauzeo pravno shvaćanje da država ne može odgovarati za štetu zbog donošenja određenog zakona odnosno da donošenje zakona ne može predstavljati štetnu radnju države, dakle, kada država nastupa iure imperii, donošenjem zakona ovlaštena je ograničiti adresatima određena prava i zbog toga ne može odgovarati za naknadu štete, što znači da ako nema štetne radnje tuženice nema ni protupravnosti kao niti kumulativnog ispunjena pretpostavki odgovornosti za štetu. Nadalje, da sve i kad bi tužiteljice imale pravo na isplatu razlike između zaštićene najamnine i odgovarajuće najamnine, o visini tako postavljenog zahtjeva bi se trebalo odlučivati na način da tužiteljicama nikako ne pripada iznos tržišne najamnine (posebice ne visina najma prema dnevnim cijenama za koje se u ljetnim mjesecima turistima apartmani jer se u konkretnom slučaju radi o stanu namijenjenom za stanovanje, a ne apartmanu namijenjenom za iznajmljivanje), već da bi iste eventualno imale pravo samo na primjerenu najamninu a koji termin je upotrijebio i ELJUP kada je naveo da se radi o odgovarajućoj najamnine od koje se ima oduzeti ostvareni iznos zaštićene najamnine. Navode i da je u presudama Europskog suda za ljudska prava isticano da svaka država ima pravo ograničiti pravo vlasništva do određene granice, a Republici Hrvatskoj je stavljeno na teret što je Zakonom o najmu stanova prekomjerno ograničila pravo vlasništva zbog čega vlasnici stanova nisu ostvarili niti minimalnu korist koja bi im bila dostatna za održavanje nekretnine, dakle, kada bi vlasnicima stanova pripadalo pravo na naknadu štete, visina te štete može biti samo u visini razlike između nužnih troškova održavanja nekretnine i zaštićene najamnine koju je tužitelj ostvario od zaštićenog najma, pri čemu alternativa zasigurno može biti primjena Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine (Narodne novine br. 120/00), temeljem koje Odluke Republika Hrvatska potražuje od bespravnih korisnika nekretnina naknadu od 15 kuna po m2 i što predstavlja niži iznos od tržišnog iznosa. Napominje da je Općinski sud u Splitu u odluci br. P-1737/2019 od 3.lipnja 2019. zauzeo stav da se primjerena najamnina izračunava na način da se polovina iznosa tržišne najamnine umanji za već primljenu zaštićenu najamninu te da se na taj način dobije izračun naknade koji eventualno pripada vlasnicima stanova, odnosno tužitelju. Također navodi kako je u utuženom razdoblju i to od listopada 2018. do prosinca 2020. bio je na snazi Zakon o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj, 115/16, 106/18, 121/19, 32/20), a od 1.siječnja 2021. stupile su na snagu Izmjene i dopune Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj, 138/20) u kojim odredbama članka 56. i 57. navedenog zakona je propisano da se dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra između ostaloga i razlika između primitaka po osnovi najamnine i zakupnine, s tim da se kod dohotka od imovine na temelju najma i zakupa pokretnina i nekretnina priznaju izdaci u visini od 30% od ostvarene najamnine i zakupnine, a odredbama članka 62. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj, 115/16, 106/18, 121/19, 32/20) bilo je propisano da se porez na dohodak plaća prema Rješenju od Porezne uprave i to do posljednjeg dana u mjesecu za tekući mjesec, te da se porez plaća na način propisan odredbama članka 37. po stopi od 12%, a izmjenama i dopunama tog zakona („Narodne novine“ broj, 138/20) po stopi od 10%, dakle, od eventualno utvrđenog iznosa odgovarajuće najamnine bilo bi potrebno odbiti i porez na dohodak od imovine sukladno Zakonu o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj, 115/16, 106/18, 121/19, 32/20) za razdoblje od listopada 2018. do prosinca 2020. za 12%, a u periodu od 1. siječnja 2021. po stopi od 10% sukladno izmjenama i dopunama tog zakona („Narodne novine“ broj, 138/20), uz sve ovo uvećanje ovoga poreza za prirez porezu na dohodak ko ji uvodi jedinica lokalne samouprave, stoga predlaže odbiti tužiteljice s tužbenim zahtjevom u cijelosti.
3. Podneskom od 1. travnja 2022. tužiteljice napominju kako ne stoji konstatacija da postupanje tužene u utuženom periodu ne bi sadržalo elemente protupravnosti koji bi je obavezivali na naknadu nastale štete jer ne samo da je iz tog razloga donesena presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske br. br. 12027/10 od 10. srpnja 2014. već je isti sud, povodom identične problematike, nakon toga donio i presude u predmetima I i dr. protiv RH br. 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41588/12 i 48914/12 od **.**.2016. i F protiv RH. Nadalje, da bez obzira što su jasni razlozi donošenja ZNS-a nakon što je prestao važiti Zakon o stambenim odnosima (ZSO), kao i činjenica da odredbe članak 16. Ustava RH, kao uostalom i odredbe članka I Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, u iznimnim prilikama omogućavaju zakonodavcu ograničavanje vlasničkih prava, ipak navedene odluke Europskog suda potvrđuju da se odredbe ZNS-a koje se koriste za izračunavanje visine zaštićene najamnine ne čine u skladu sa spomenutim člankom Konvencije jer nameću prevelik teret ograničenja vlasnicima stanova zbog čega se to zakonsko rješenje ne može smatrati prihvatljivim odnosno da odredbe ZNS koje su propisane zakonom, služe odgovarajućem legitimnom cilju (društvena zaštita određena kategorije stanara), ali je u nerazmjeru sa svrhom koju nastoji postići jer se u cilju zaštite društvenog interesa u nerealnom omjeru materijalno zakida vlasnika stana i na taj način previše opterećuje, zbog čega je to zakonsko rješenje po mišljenju EU suda u predmetu Statileo potrebno mijenjati s obzirom da nanosi izravnu štetu vlasnicima stanova koji se nalaze u režimu zaštićenog najma uskraćujući im bezrazložno pripadajuću zaradu , stoga, iako država ima autonomiju uređivanja prava mirnog uživanja vlasništva na način kako to po njoj zahtjeva opći interes zbog čega je ovlaštena nametati i ograničenja (vidi odluku Z i Ž protiv RH, br. 17124 i 17126/05 od 3. rujna 2009. godine), ipak je za regulativu o kojoj se raspravlja u ovom postupku je pravomoćno utvrđeno da je u suprotnosti sa sadržajem članka 1. Protokola I. EU Konvencije a kojem teretu doprinosi i činjenica što najmodavci imaju neznatan ili nikakav utjecaj na izbor najmoprimca i bitne sastojke ugovora kojim se uređuje njihov odnos, uključujući i na trajanje i uvjete otkaza ugovora o zaštićenom najmu i činjenicu da status zaštićenog najma nasljeđuju članovi domaćinstva nositelja, a što znači da ne postoje odgovarajuća procesna jamstva u cilju postizanja ravnoteže između interesa zaštićenog najmoprimca i najmodavaca poput tužiteljice a čemu doprinosi i obveza podmirenja pričuve koji de facto anulira gotovo svaku mogućnost zarade u čiju visinu nemaju upliva za razliku od tuženika. Navode i da je Vlada RH priznala u navedenom predmetu da je pokušala donijeti izmjene i dopune tog Zakona upravo kako bi se otklonila spomenuta manjkavost, a to je u predmetu Statileo potvrdio i Pučki pravobranitelj, a što se desilo tek 4.8.2018. kada su na snagu stupile odredbe ZID ZNS-a na koji način potvrđuje i vlastitu odgovornost za nastalu štetu vlasnicima stanova u režim zaštićenog najma kao i da iz izvješća Pravobranitelja koje je pribavljano za potrebe odlučivanja EU suda proizlazi da su najmodavci slabijeg imovnog stanja iako plaćaju i porez na dohodak od iznos primljene najamnine u stvari subvencionirali stanovanje radno sposobnih najmoprimaca koji primaju plaću kao što su to korisnici stana tužitelja. U konačnici ističu kako je u presudi donesenoj u predmetu Statileo EU sud upravo zbog konstatiranih manjkavosti istakao kako tužena RH treba poduzeti odgovarajuće i/ili druge zakonodavne mjere kako bi osigurao ravnotežu koja uključuje pravo na dobit zaštićenih najmodavaca s tim da taj sud nema zadaću odrediti način na koji bi se identificirali zakonodavni problema koji utječu na neadekvatnu visinu zaštićene najamnine već je to obveza države. Suprotno tvrdnjama tuženika ističe da svaka presuda EU sudu u Strasbourgu za države potpisnice protiv koji se donosi ima obvezujući karakter, a to razvidi i iz prethodno spomenutih presuda donesenih u problematici koju susrećemo i u ovom predmetu. Kada je riječ o visini zatražene naknade štete koja po mišljenju tuženika ne može predstavljati razliku između tržišnog i zaštićenog najma, tužitelji naglašavaju da je Vrhovni sud RH u rješenju br. VSRH br. Rev-2364/2016-3 od 19.12.2018. izričito istaknuo da vlasnici stanova sa zaštićenom najmoprimcem imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, kao i pravo na novčanu naknadu neimovinske štete pri čemu je pojašnjeno da vlasnik stana nije dužan dokazivati da bi svoju nekretninu iznajmljivao i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od njega da dokaže nemogućnost s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo. Naglašavaju i da je Županijski sud u Varaždinu u presudi br. Gž-861/2020 od 13.7.2020. obrazlažući prvo na naknadu štete vlasnika stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac uz najam koji se koristi u svrhu stanovanja prizna i najam u svrhu turističkog dnevnog boravka tijekom ljetnih mjeseci te da je nesumnjivo da takva mogućnost korištenja nekretnine postoji i u slučaju tužiteljevog stana koji je lociran na atraktivnoj lokacije naj-turističkijeg grada u RH dok u odnosu na upozorenja tuženika da bi eventualno priznati dio štete trebalo umanjiti za porez na dohodak, odnosno prirez kojeg bi po tom osnovu ostvario tužitelj isti je mišljenja da se ta obaveza ne može utvrđivati u okviru parničnog postupku, već ona može uslijediti tek nakon što vlasnici nekretnine ostvare prihod po osnovu njenog korištenja, odnosno najma jer da ovaj sud zakonski i nije ovlašten o tome odlučivati s obzirom da se radi o upravnoj problematici koju u materijalno-pravnom smislu uređuju odredbe Zakona o porezu na dohodak, a u procesnom smislu odredbe Zakona o općem upravnom postupku odnosno tek po donošenju pravomoćne presude kojom se usvaja predmetno traženje tužitelja, nadležni ured poreske uprave bi mogao donijeti rješenje kojim bi po tom osnovu razrezao porez na ostvareni dohodak od imovine, protiv kojeg svaki poreski obveznik uživa žalbeno pravo, zbog čega se argumentacija tuženika ne čini utemeljenom u prilog kojem stavu govore i presude Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba Koprivnica br. Gž-889/17-2 od 18.1.2018., Županijskog suda u Dubrovniku 8Gž-935/2016-2 od 22.11.2017. i Gž-181/2020 od 17.11.2021., Županijskog suda u Vukovaru, Gž-511/18-3 od 25.7.2018. i Županijskog suda u Varaždinu, br. Gz-304/2020 od 4.3.2021. i Gž-1632/19 od 28.10.2021., te Županijskog suda u Sisku, br. Gž-576/21 od 2.12.2021.
4. Tijekom postupka pregledane su preslike isprava priloženih spisu i to izvadak iz zemljišne knjige (list 7 spisa), Izračun zaštićene najamnine za stan na adresi [adresa] površine 113,75 m2 Upravnog odjela za gospodarenje nekretninama, klasa:371-01/15-01/26, urbroj:2117/01-04/4-15-2 od 25. ožujka 2012. (list 26-27, 121 spisa), procjene turističke cijene najma nekretnine na lokaciji [adresa]-stara gradska jezgra, Dubrovnik i izračun potraživane svote (list 10-15 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora (list 17-20 spisa), pregledom spisa ovoga suda pod poslovnim brojem P. 121/99 i Ps.25/18, održan je očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke Ante Mucića (list 56-58 spisa), vještačenjem po vještaku građevinske struke Anti Muciću od 12. svibnja 2025. i 17. listopada 2025. (list 74-113, 138-185 spisa) i saslušanjem vještaka Ante Mucića (list 201-202 spisa).
4.1. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da su tužiteljice suvlasnice stana na drugom katu i trećem katu neto korisne površine 70,35m2 (na drugom katu neto korisne površine 35,76m2 i na trećem katu neto korisne površine 34,59m2) svaka za po 1/2 dijela.
4.2. Nadalje, uvidom u Izračun zaštićene najamnine za stan na adresi [adresa] površine 113,75 m2 Upravnog odjela za gospodarenje nekretninama, klasa:371-01/15-01/26, urbroj:2117/01-04/4-15-2 od 25. ožujka 2012. utvrđeno je da je iznos najamnine u razdoblju od 25. ožujka 2012. do 4. rujna 2012. iznosio 428,13 kuna, dok je od 5. rujna 2012. i dalje iznosio 442,29 kuna mjesečno.
4.3. Pregledom procjene turističke cijene najma nekretnine na lokaciji [adresa]-stara gradska jezgra, Dubrovnik i izračun potraživane svote utvrđeno je da su tužiteljice u svrhu podnošenja zahtjeva za naknadu mjesečne razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine za objekt koji se nalazi na adresi [adresa], ukupne korisne površine 114,68 m2, smješten u zgradi na čest. zgr. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], samostalno pristupile inicijalnoj procjeni turističke cijene najma za 6 godišnjih mjeseci, mjesece svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan i listopad a koji čine turističku sezonu u gradu Dubrovniku a koja procjena se temelji na podacima o cijenama noćenja u sličnim objektima po pojedinim mjesecima dobivenim pretraživanjem turističkog portala Airbnb na lokacijama usporedivim s lokacijom predmetnog objekta
4.4.Uvidom zahtjev za mirno rješenje spora utvrđeno je da su tužiteljice podnijele Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku zahtjev za mirno rješenje spora s prijedlogom da joj se isplati ukupan iznos od 589.945,28 kuna za period od listopada 2018. do listopada 2021. sa pripadajućim zateznim kamatama na navedene specificirane iznose.
4.5. Na očevidu na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke Ante Mucića pregledana je predmetna nekretnina na adresi [adresa], u naravi stan koji se sastoji od 3 i po etaže koje su povezane unutarnjim stubištem , na prvoj etaži se nalazi soba, dnevni boravak i kuhinjica, na drugoj etaži se nalaze 2 sobe i na 3. katu je smještena kuhinja, blagovaonica, WC i kupaonica dok se u prizemlju nalazi kupaonica.
4.6. Iz nalaza i mišljenja vještaka Ante Mucića od 12. svibnja 2025. proizlazi da utvrđena vrijednost najma stana za 10., 11., i 12/2018 iznosi 797,78 €/mjesečno, za 1., 2. i 3. 2019. iznosi 834,12 €/mjesečno, za 4., 5., i 6/2019. iznosi 838,13 €/mjesečno, za 7., 8. i 9. /2019. iznosi 829,76 €/mjesečno, za 10., 11. i 12./2019. iznosi 845,93 €/mjesečno, za 1., 2. i 3./2020. iznosi 881,35 €/mjesečno, za 4., 5. i 6./2020. iznosi 887,75 €/mjesečno, za 7., 8. i 9./2020. iznosi 892,04 €/mjesečno, za 10., 11. i 12./2020. iznosi 896,96 €/mjesečno, za 1., 2. i 3./2021. iznosi 933,44 €/mjesečno, za 4., 5. i 6./2021. iznosi 944,26 €/mjesečno, za 7., 8. i 9./2021. iznosi 971,25 €/mjesečno, za 10. i 11./2021. iznosi 1.001,69 €/mjesečno, odnosno za cjelokupno navedeno utuženo razdoblje, cijena najma stana iznosi ukupno 59.482,69 EUR.
4.7. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka Ante Mucića od 17. listopada 2025. proizlazi da utvrđena vrijednost najma stana za 10./2018 iznosi 1.517,19 €, za 4., 5., i 6/2019. iznosi 1.593,92 €/mjesečno, za 7., 8. i 9. /2019. iznosi 1.578,01 €/mjesečno, za 10/2019. iznosi 1.608,76 €/mjesečno, za 4., 5. i 6./2020. iznosi 1.688,29 €/mjesečno, za 7., 8. i 9./2020. iznosi 1.696,45 €/mjesečno, za 10/2020. iznosi 1.705,80 €/mjesečno, za 4., 5. i 6./2021. iznosi 1.795,77 €/mjesečno, za 7., 8. i 9./2021. iznosi 1.847,10 €/mjesečno, za 10./2021. iznosi 1.904,98 €/mjesečno, iznosi ukupno 37.335,33 EUR.
4.8. Saslušan vještak Ante Mucić iskazao je da ostaje u cijelosti kod svoga nalaza i mišljenja dok je na ročištu održanom 15. travnja 2026. također iskazao da da ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja te očitovanja od 11. veljače 2026. Na poseban upit zz tuženika koje troškove i naknade je uzeo prilikom izračuna netto vrijednosti najma odgovorio je da je podatke pribavio iz zbirke isprava Grada Dubrovnika, Upravnog odjela za gospodarenje nekretninama kako bi izračunao visinu dugotrajnog najma da bi onda uz pomoć statističkog indeksa izračunao prosječnu tržišnu visinu najma za potrebe cjelogodišnjeg stanovanja , nadalje da je na temelju izračuna kvadrature dobio broj soba te je uz pomoć platforme Bookinga preuzeo cijenu smještajnih jedinica na lokaciji u blizini predmetne nekretnine a koju je umanjio za 20% provizije koju uzima Booking a koji iznos je onda opet umanjio za 60% na temelju usporedbe postojećeg stanja predmetne nekretnine i stanja oglašenih smještajnih jedinica kao i da je na temelju informacija dobivenih od profesionalnih iznajmljivača dodatno tu vrijednost umanjio za 30% kako bi došao do podatka prosječne tržišne vrijednosti najma u ljetnim mjesecima u turističke svrhe. Nadalje da je nakon izračuna tržišne vrijednosti najma u ljetnim mjesecima i izračuna najma cjelogodišnjeg stanovanja u ljetnim mjesecima dobio podatak mjesečne tržišne najamnine stana u ljetnim mjesecima. Na pitanje jesu li uključeni porezi u predmetni izračun vještak je odgovorio da je sve uzeo u obzir prilikom izračuna dok je na pitanje da li je uzeo obzir podatke za vrijeme covida odgovorio da je uzeo u obzir podatke koje je imao dostupne a da se u odnosu na epidemiju covid ne može očitovati jer nije imao podatke za navedeno razdoblje s tim da nadodaje da je uzeo u obzir prosječnu vrijednost jer je moguće da su godine prije i nakon covida imale popunjenost i preko 90% ali on je uzeo u obzir kao što je rekao prosječnu vrijednost od 70% kako bi tom prosječnošću obuhvatio izračun boljih i lošijih sezona. Na daljnje pitanje odgovorio je da preko Bookinga ne može naći podatke nego samo za sezonu od ove, 2026 . godine a koju je kako je rekao umanjio za 20% + 60% + 30% a što je onda umanjio na način da je u prosječio cjelogodišnje stanovanje i turistički najam da bi dobio vrijednost najma u ljetnim mjesecima.(cjelogodišnji + turistički najam : 2 je tržišna vrijednost u ljetnim mjesecima).
5. Podneskom od 16. lipnja 2025. punomoćnik tužiteljice je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka a kojem uređenju tužbenog zahtjeva se zz tuženice podneskom od 25. rujna 2025. protivila navodeći da se protivi povlačenju tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljica od 16. lipnja 2022., budući je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev iznosio 78.284,60 EUR, a sada iznosi 32.660,04 EUR dok na nalaz i mišljenje vještaka od 12. svibnja 2025. nema posebnih prigovora u odnosu na visinu, već ističe da je od postavljenog iznosa tržišne najamnine potrebno oduzeti iznose poreza i prireza te iznose zaštićene najamnine, kako je to navedeno u odgovoru na tužbu. Također, tuženica ostaje pri iznesenim prigovorima na pripremnom ročištu u odnosu na stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine od strane tužiteljica budući da je iz spisa Ps-25/2018, a koji je priložen rješenjem naslovljenog suda od 28. studenoga 2022. kao dokaz predmetnom spisu, razvidno da su tužiteljice stekle predmetnu nekretninu Ugovorom o darovanju od 1. kolovoza 2011. (proveden u zemljišnoj knjizi pod poslovnim brojem Z-4160/2011), dakle nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj: 91/96, 48/98) znajući da se radi o nekretnini u kojoj stanuje zaštićeni najmoprimac, istima ne pripada pravo na naknadu štete jer konkretno tužiteljicama država nije nametnula prekomjerni teret i nemogućnost izbora, već su tužiteljice same imale izbora hoće li ili ne sklopiti takav ugovor, stoga nedostaje uzročno-posljedična veza između postupanja tuženice i eventualne štete a u prilog čemu dostavlja sudsku praksu i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 271/2023 od 18.travnja 2023., presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-1147/2019 od 16. srpnja 2020., presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž - 2062/2022 od 17. listopada 2023.,presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-1036/2020 od 3. kolovoza 2021. te rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd -3918/2024 od 17. rujna 2024. kojim je taj sud dopustio podnošenje revizije u odnosu na sljedeće pravno pitanje :" Odgovara li Republika Hrvatska vlasniku stana za naknadu štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva povezanog s institutom zaštićenog najma uvedenim Zakonom o najmu stanova, ako je isti vlasništvo stana stekao na temelju ugovora o darovanju kad je u stanu već stanovao zaštićeni najmoprimac koji ostvaruje pravo na zaštićenu najamninu?“ Nadalje navode da se za valjanost ugovora o darovanju bez prave predaje stvari tražila pisana forma te da je isti sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ili u obliku sudskog zapisnika, što ovdje nije slučaj i napominje, kako nedostatak propisanog oblika ne može otkloniti uknjižba u zemljišnu knjigu, već se može otkloniti samo ako je ugovor realiziran, dakle pravom predajom posjeda stvari, odnosno predajom stvari u neposredan posjed, a takvom se smatra svaka predaja osim predaje posjedovnim konstitutom (constitutum possessorium), o kojem je u konkretnom slučaju riječ, budući neposredan posjed predmetnog stana ima zaštićeni najmoprimac a koje pravno stajalište je izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-359/12 od 21.prosinca 2016., Rev-413/18 od 4. rujna 2018., Rev-x- 1132/15 od 7. srpnja 2021.
5.1. Podneskom od 30. listopada 2025. punomoćnik tužiteljice je konačno uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka te dopuni nalaza i mišljenja vještaka dok se zz tuženice podneskom od 10. prosinca 2025. protivila preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljica od 29. listopada 2025. navodeći da u popisu primijenjenih propisa i literature (str.6.) vještak ne navodi sve izvore koje je koristio da bi izvršio izračun i dao mišljenje dok za izračun turističkog najma kao dnevnog najma, jedini izvor koji vještak koristi je platforma Booking.com koja se bavi oglašavanjem ponuđenih nekretnina i kao takva nije podoban izvor informacija, niti je izvor za nalaz i mišljenje vještaka i da je korištenje oglasa pri izradi nalaza u suprotnosti sa Zakonom o procjeni vrijednosti nekretnine i Pravilnikom o metodama procjene vrijednosti nekretnine, štoviše u navedenom zakonu koji je priložen Nalazu, prikazane su tržišne mjesečne najamnine a ne dnevnog i turističkog najma, trajanje zakupa kreće se od više mjeseci, godišnje do neodređeno, a što upravo ukazuje da su u predmetnom vrši izračun tržišne najamnine na temelju dugoročnog najma koji se obračunava mjesečno, a ne dnevnog najma te da osporava izračun koji se temelji na oglašavanju ponuda putem platforme Booking.com te ističe da su dugotrajni najam i dnevni turistički dvije potpuno različite kategorije, koje u konkretnoj situaciji ne mogu biti kombinirane i zbrajane na način kako je to u nalazu iskazao vještak. U odnosu na sam zahtjev za isplatu turističke najamnine, ukazuje da je riječ je o predmetima iz grupe Statileo koji se odnose na primjenu Zakona o najmu stanova kao lex specialis, a isti ne poznaje dnevni odnosno turistički (dnevni) najam dok se odluke suda na koje se poziva tužiteljica Gž-861/2020 i Gž-82/2023 za sada se ne mogu smatrati sudskom praksom, a svakako ne praksom koja bi bila mjerodavna u predmetima iz grupe Statileo jer se u predmetima iz grupe Statileo, odlukom ESLJP štiti vlasništvo, a tržišna najamnina u tom smislu predstavlja svojevrsni ekvivalent za korištenje nekretnine, pa u tom smislu zaštite, šteta se iskazuje kroz razliku tržišne i zaštićene najamnine pri čemu tržišna najamnina predstavlja dugoročni najam te su u tom smislu i iznosi naknade za ograničenje prava vlasništva u odlukama ESLJP znatno niži od zahtjeva stranaka i niži od tržišne najamnine, te se i naknada štete određuje u skladu s čl.41. Konvencije. Zaključno, osporava u cijelosti dio nalaza koji se odnosi na turističku najamninu te dodaje kako na sve iskazane vrijednosti tržišne najamnine nisu obračunati porezi ni zaštićena najamnina odnosno iznosi za koji se treba umanjiti tržišna najamnina.
6. U postupku nije sporno da su tužiteljice suvlasnice svaka za po 1/2 dijela stana u [adresa], na adresi [adresa], smještenog u čest. zgr. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i da je stan u najmu treće osobe kao zaštićenog najmoprimca kao i da zaštićeni najmoprimac ima obvezu plaćanja zaštićene najamnine
6.1. Između stranaka je sporna aktivna i pasivna legitimacija te osnov i visina tražbine.
7. Odredbom čl. 30 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99,22/00,73/00, 129/00, 114/01,79/06,141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 u daljnjem tekstu ZV-a) propisano je da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.
8. U čl. 31. st. 1. Zakona o najmu stanova (NN br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 u daljnjem tekstu ZNS) propisano je da vlasnik stana i osoba koja je do stupanja toga zakona imala stanarsko pravo na tom stanu, te je stupanjem na snagu toga zakona stekla status najmoprimca, sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu.
8.1. Člankom 13. ZNS propisano je da je vlasnik stana dužan održavati stan koji se daje u najam dok je člankom 7. ZNS propisano da se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske.
9. Prema čl. 56. i čl. 57. st. 1. Zakona o porezu na dohodak (NN br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22, 114/23, 152/24) dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra se razlika između primitka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova, primitka od vremenskog ograničenog ustupa autorskog prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava, primitka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava i izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u svezi s tim primitcima. Kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa pokretnina i nekretnina priznaju se izdaci u visini 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine. Prema citiranim odredbama, dohodak od imovine predstavlja razliku između mjesečne najamnine i izdataka u visini od 30% na koji iznos se obračunava porez na dohodak sukladno čl. 62. Zakona o porezu na dohodak i to po stopi od 10% godišnje.
10. Temeljem čl. 1. Odluke o izmjenama i dopunama odluke o gradskim porezima i prirezu porezu na dohodak Grada Dubrovnika ("NN 147/2012) prirez porezu na dohodak plaća sa po stopi od 10%.
11. Člankom 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZOO-a) propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje kao i da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).
12. Članak 134. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 u daljnjem tekstu Ustav RH) propisuje da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona.
13. Iz navedenog proizlazi da je uvođenjem ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("NN međunarodni ugovori", br. 18/97. i 6/99, u daljnjem tekstu Konvencija) kojim je miješanjem tužene vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci nametnut nerazmjeran i prekomjeran individualni teret, dok s druge strane u zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca. Dakle, tužiteljice kao suvlasnice stana predmetni stan ne mogu iznajmiti na tržištu čime bi ostvarili tržišnu najamninu s obzirom da u njemu živi osoba koja je po propisima bivše države stekla stanarsko pravo te je Zakonom o najmu stanova utvrđena zaštićenim najmoprimcem s kojim je prednik tužiteljice bio dužan zaključiti ugovor o najmu stana, a visinu najamnine ugovoriti u visini zaštićene najamnine kako je to propisivao Zakon o najmu stanova te je takav postupak tužene prilikom donošenja Zakona o najmu stanova Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u dvije svoje presude i to Statileo protiv [adresa] te I i drugi protiv Republike Hrvatske, utvrdio kao pretjerano miješanje u pravo vlasništva vlasnika stana, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda iz kojih presuda proizlazi da država ima pravo miješati se u mirno uživanje vlasništva kada su u pitanju stambeni odnosi, međutim zakonsko ograničenje najamnine na način da ona bude 25 puta manja od tržišne predstavlja pretjerano miješanje koje se ne može opravdati i pritom nije postojala pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru te iz navedenih presuda ESLJP u Strasbourgu proizlazi da hrvatske vlasti bez obzira na široku slobodu procjene nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i zbog toga je ESLJP u Strasbourgu u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio materijalnu štetu od 8.200,00 EUR-a koja predstavlja upravo razliku između visine zaštićene najamnine i visine najamnine koju bi ostvario na tržištu. Nadalje, odluke ESLJP kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih Protokola obvezatne su za sve sudove u Republici Hrvatskoj i djeluju prema svima, a ne samo prema podnositelju zahtjeva kako je to jasno izraženo i u odluci b roj U-I- 745/1999 od 8.11.2000. (NN br. 112/00.) Ustavnog suda RH u kojoj je zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim čl. 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim čl. 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim čl. 134. Ustava RH i koji smatra da izvršenje presuda ESLJP u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije. Kako je presudom Statileo protiv Republike Hrvatske ESLJP zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu materijalne štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje, i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu, a ratifikacijom Konvencije o zaštiti ljudskih prava tužena se obvezala primjenjivati ju, a to znači i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, sukladno čl. 141. Ustava RH koji propisuje da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj su snazi iznad zakona i čija primjena je vidljiva i u stavu Vrhovnog suda RH koji navodi :"Prema pravnom shvaćanju ovog suda zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu i vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu. (Rev 2364/16 od 19. prosinca 2018.).
14. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužiteljice imaju pravo na primjerenu naknadu zbog ograničenja njihova prava vlasništva na stanu zbog činjenice da u predmetnom stanu živi zaštićeni najmoprimac. U presudi V i G protiv Republike Hrvatske (toč. 64.) Europski sud za ljudska prava je ponovio svoje shvaćanje izneseno u predmetu Statileo da naknada takve materijalne štete treba pokriti razliku između zaštićene najamnine, za koju je sud utvrdio da je neodgovarajuća i odgovarajuće najamnine jer pojam odgovarajuće najamnine ne treba miješati sa pojmom pravične naknade, jer pravična naknada predstavlja pravni standard dok pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan i egzaktan način predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova te se na taj način vlasnicima omogućuje pravna sigurnost i jednakost svih pred zakonom. Pri tome vlasnici su postupkom tužene već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristiti ili ubirati plodove svoje stvari, dakle, ne radi se o kratkom periodu vremenu u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca (tako u Odluci VSRH Rev-1010/2023 od 3. prosinca 2024.) te je sud na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva izveo dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke radi utvrđivanja tržišne vrijednosti najma stana a koji nalaz i mišljenje vještaka te dopunu istoga je vještak po mišljenju ovoga suda izradio u skladu s pravilima struke, mjerodavnim Pravilnicima, usporedne metode, položaja i površine predmetnog stana, obrazloženo i detaljno utvrdio prosječnu visinu cijene najma predmetnog stana a imajući na umu da se stan nalazi u povijesnoj jezgri Grada Dubrovnika i činjenicu kako je u Gradu Dubrovniku, kao i u području oko Grada Dubrovnika ,da je tržišna mjesečna cijena ljetnog najma stana znatno veća, nego što je vrijednost najma stana za potrebe cjelogodišnjeg stanovanja u ljetnim mjesecima i da je u praksi zbog gore navedene činjenice gotovo nemoguće naći stan i uzeti ga u cjelogodišnji najam, jer najmodavci iznajmljuju ljeti turističke svrhe po znatno višim cijenama, preko platforme Booking koja se u iste svrhe koristi, te je opće prihvaćena i priznata u cijelom svijetu i da je izračun tržišne mjesečne visine najma u ljetnim mjesecima (od listopada 2018. do studenog 2021.) napravljen poredbenom metodom, a temeljem podataka dobivenih iz zbirke isprava o visini mjesečnog najma Upravnog odjela za gospodarenje imovinom, opće i pravne poslove grada Grada Dubrovnika, dobivena je tržišna visina najma za potrebe cjelogodišnjeg stanovanja, stana sličnih karakteristika i na sličnoj lokaciji , da je koristeći statističke indexe cijena stambenih nekretnina za razdoblje od listopada 2018. do studenog 2021. dobivena prosječna tržišna visina najma za potrebe cjelogodišnjeg stanovanja u zimskim mjesecima za isto razdoblje, da je koristeći statističke indexe cijena stambenih nekretnina za razdoblje od listopada 2018. do studenog 2021., dobivena prosječna tržišna visina najma za potrebe cjelogodišnjeg stanovanja u ljetnim mjesecima za isto razdoblje i na temelju broja soba i površine stana se odredilo, da bi se u predmetni stan minimalno moglo smjestiti pet gostiju, neto korisna površina stana= 113,95 m2 , s četiri sobe koje mogu biti spavaće, te odvojenom kuhinjom, blagavaonicom, dn.boravkom i kupaonicom (inače se apartmani uređuju tako da je isti prostor predviđen za više gostiju), da se na platformi Bookinga preuzela cijena 5 različitih smještajnih jedinica u središnjem dijelu ljetne sezone (srpanj iduće godine) na lokaciji u blizini predmetne , da je cijena preuzeta iz aplikacije Booking umanjena za 20% (provizija koju naplaćuje Booking.com), kako bi se dobila netto vrijednost smještajne jedinice po danu kao i da se usporedbom postojećeg stanja predmetne nekretnine i stanja smještajnih jedinica oglašenih na platformi Booking, se utvrdilo da je stanje uređenosti predmetne nekretnine znatno slabije, te se prije dobivena vrijednost (točka 7) smanjila za 60% (odnosno pomnožila se s 0,40) te se na temelju informacija dobivenih od profesinalnih iznajmljivača utvrdilo da prosječna popunjenost apartmana u Dubrovniku iznosi 70% od tražene, te se vrijednost dobivena u točci 8. dodatno umanjila za 30% dok je izvorni podatak s platforme Booking .com umanjen za 20%, zatim za 60% i konačno za 30%, te kao takav podatak se koristi za izračun prosječne tržišne vrijednosti najma stana u ljetnim mjesecima, u vremenskom periodu od 01.04 do 01.10 (2018.-2021.) Dakle, da je tržišna vrijednost mjesečnog najma stana u ljetnim mjesecima dobivena kao prosječna suma podatka mjesečna tržišna vrijednost najma za potrebe cjelogodišnjeg stanovanja u ljetnim mjesecima ( točka 3) i podatka prosječne tržišne vrijednosti najma stana u turističke svrhe u ljetnim mjesecima (točka 10) i koristeći statističke indexe cijena stambenih nekretnina za razdoblje od listopada 2018. do studenog 2021., dobivena je tržišna mjesečna visina najma u ljetnim mjesecima za isto razdoblje. Dakle, kako bi se dobila tržišna vrijednost mjesečne najamnine stana u ljetnim mjesecima, uprosječila se tržišna vrijednost najma stana za potrebe cjelogodišnjeg stanovanja u ljetnim mjesecima, s tržišnom vrijednosti najma stana u turističke svrhe u ljetnim mjesecima a koji nalaz nalaz i mišljenje sudskog vještaka i njegov konačni obračun prikazan tablično (list 25, 35 spisa) je sud u cijelosti prihvatio i s obzirom da vještak nije umanjio iznose zaštićene najamnine i nije obračunao poreze i prireze koje bi vlasnik stana bio dužan platiti sukladno Zakonu o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20., 151/22., 114/23., 152/24., u daljnjem tekstu ZPD), niti prirez po Odluci jedinice lokalne samouprave – Grada Dubrovnika to je ovaj sud matematičkim izračunom umanjio iznose zaštićenog najma kao i iznos poreza i prireza.
15. Dakle, tijekom postupka je utvrđeno da su tužiteljice suvlasnice, svaka za po 1/2 dijela prava vlasništva višeetažnog stana na prizemlju, prvom katu, drugom katu i trećem katu međusobno povezanog unutarnjim stepeništem neto korisne površine od 113,95m2 koji se nalazi u staroj gradskoj jezgri Dubrovnika na adresi [adresa], da se prizemlje sastoji od ulaznog hodnika i kupaonice, prvi kat se sastoji od dnevnog boravka, sobe i mini kuhinje, drugi kat se sastoji od saloče i dvije sobe dok se treći kat sastoji od kuhinje, blagavaonice, kupaonice i wc-a. Nadalje, pregledom Ugovora o darovanju nekretnina od 1.kolovoza 2011. koji je sklopljen između ĐVN ud Đ kao darovateljice i IV. Đ i ĐV pok. Đ kao daroprimateljica koji se nalazi i spisu ovoga suda pod poslovnim brojem Ps. 25/18 utvrđeno je da su tužiteljice predmetnu nekretninu stekle od svoje majke ĐVN i to svaka za po 3/9 dok je pregled prijave poreza na promet nekretnina od 1. kolovoza 2011. utvrđeno da je dio predmetne nekretnine oznake čest. zgr. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] IVN stekla darovanjem od svekra. Također je pregledom spisa ovoga suda pod poslovnim brojem P-121/99 utvrđeno i da je IVN presudom ovoga suda 12. svibnja 2000. pod poslovni brojem P-121/99 bila dužna kao suvlasnik predmetne nekretnine sklopiti Ugovor o najmu sa pravnom prednicom najmoprimca JV koji sada živi u predmetnom stanu. Također je utvrđeno i da je pravomoćnom presudom ovoga suda od 15. prosinca 2020. pod poslovnim brojem Ps. 25/18 naloženo tuženici da isplati tužiteljicama iznos od 115.687,60 kuna za razdoblje od svibnja 2015. do rujna 2018. na ime razlike između tržišne i zaštićene najamnine kao i da je Presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 25. siječnja 2022. pod poslovnim brojem Gž -274/2021 odbijena žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđena presuda ovoga suda od 15. prosinca 2020. i koji sud je u odnosu na žalbeni navod da su tužiteljice nekretninu stekli darovanjem odnosno na temelju pravnog posla pa znajući kakvu nekretninu primaju na dar da im ne pripada pravo na naknadu štete istaknuo da po ocjeni tog drugostupanjskog suda nije prikladno praviti razliku u pogledu načina i vremena kada su tužiteljice stekle pravo vlasništva (tako i u presudi Europskog suda ljudska prava u predmetu Bitto i drugi protiv Slovačke ) to tim više jer je u konkretnom slučaju riječ o darovanju predmetnih nekretnina unutar iste obitelji s obzirom da je stanje spisa proizlazi da su tužiteljice kćerke JVN koja je bila ranije vlasnica predmetnih nekretnina.
16. Slijedom navedenoga, kako je utvrđeno da je tužena uvođenjem instituta tzv. zaštićenog najmoprimca kroz odredbe ZNS-a i Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine propustila istim odredbama ostvariti pravednu ravnotežu općeg interesa zajednice i pojedinačnog prava tužiteljica, to su tužiteljice pretrpjele imovinsku štetu uslijed činjenice da su u utuženom razdoblju od studenog 2018. do prosinca 2021. bile spriječene naplatiti najamninu za svoj stan u visini slobodno ugovorene, tržišne vrijednosti najamnine u tom razdoblju, dakle tužena je zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenih prava vlasništva dužna tužiteljicama u čijem stanu živi zaštićeni najmoprimac naknaditi štetu u iznosu razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine, sve sukladno čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u daljnjem tekstu ZOO-a), a tužiteljice su, kao najmodavac, dužne podmiriti porezna davanja. Na svaki mjesečni iznos štete tužiteljice imaju pravo na zakonske zatezne kamate primjenom čl. 1086. ZOO-a. Dakle, u ovom slučaju tužiteljicama kao suvlasnicama stana bi prema redovnom tijeku stvari, što je tužena onemogućila, pripadalo pravo na tržišnu najamninu za predmetni stan u iznosima kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Ante Mucića umanjeno za ono što na ime zaštićene najamnine tužitelj ice primaju od zaštićenog najmoprimca te kada se od iznosa navedenih u nalazu i mišljenju vještaka na listu 25 spisa te dopuni nalaza i mišljenja vještaka list 35 spisa oduzme naprijed navedeni iznosi zaštićene najamnine od 129,14 EUR (973,04 kuna) u razdoblju od rujna 2018. do kolovoza 2019., iznos od 199,59 EUR (1.503,79 kuna) za razdoblje od rujna 2019. do kolovoza 2020., iznos od 270,03 EUR (2.034,54 kuna) za rujan 2020. te u razdoblju od listopada 2020. pa nadalje iznos od 58,70 EUR (442,29 kuna) iznos poreza i prireza koji se računaju tako da se od porezne osnovice koja se utvrđuje sukladno čl. 57. st.1. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine br. 115/16 i 106/18) i koja iznosi 70% od iznosa najamnine (umanjenje od 30 % odnosi se priznate izdatke), te se na isti iznos obračuna porez na dohodak po tada važećoj stopi iz čl. 61. st. 2. istog zakona koja je do 31.12.2020. iznosila 12 % a od 01.01.2021. godine ista iznosi 10 % te prirez na isti porez po stopi od 10 %, visina kojeg u tom razdoblju je bila propisana čl. 3. st.3 Odluke o gradskim porezima i prirezu porezu na dohodak Grada Dubrovnika (Narodne novine br. 147/12), proizlazi da je razlika između tržišne i zaštićene najamnine, uz umanjenje za porezna davanja iznosila kao što je to prikazano u točki I. izreke presude a sve uzimajući u obzir i nalaz i mišljenje vještaka te dopunu nalaza i mišljenja. Pri ocjeni visine izmakle koristi sud je uzeo u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima uzimajući u obzir da su tužiteljice suvlasnice stana u starogradskoj jezgri Grada Dubrovnika u kojoj se stanovi pretežito ( gotovo u cijelosti) koriste u turističke svrhe i gdje vlasnici takvih stanova svoje stanove (apartmane) dnevno iznajmljuju. Nadalje, na tako utvrđeni iznos najamnine tužiteljici pripada zatezna kamata koja po ocjeni ovoga suda teče na svaki pojedini mjesečni iznos jer se šteta sastoji upravo od razlike zaštićene najamnine i tržišne najamnine za svaki pojedini mjesec i obveza naknade takve štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka te štete, sve na temelju odredbe članka 29. ZOO-a. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.
17. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije ovaj sud ocjenjuje da postoji pasivna legitimacija na strani tuženice u smislu čl. 41. Konvencije, kao i odgovornost tuženice za štetu koja je nastala tužiteljicama povredom njenog Ustavom RH i Konvencijom zajamčenog prava na mirno uživanje vlasništva, odnosno propuštanjem ostvarenja pravedne ravnoteže između zaštite općeg interesa zajednice i zaštite pojedinačnog prava tužiteljica na mirno uživanje vlasništva, sve na štetu prava tužiteljica, te je zaključak ovog suda da su tužiteljice dokazale pravnu osnovu tužbe a u odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije obzirom da su tužiteljice upisane kao suvlasnice predmetne nekretnine svaka za po 1/2 dijela prava vlasništva dok iz spisa pregledanog ugovora o darovanju proizlazi da su tužiteljice predmetnu nekretninu stekle od svoje majke ĐVN i to svaka za po 3/9 dok je pregled prijave poreza na promet nekretnina od 1. kolovoza 2011. utvrđeno da je dio predmetne nekretnine oznake čest. zgr. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] IVN stekla darovanjem od svekra, uzimajući u obzir da je pravomoćnom presudom ovoga suda od 15. prosinca 2020. pod poslovnim brojem Ps. 25/18 naloženo tuženici da isplati tužiteljicama iznos od 115.687,60 kuna za razdoblje od svibnja 2015. do rujna 2018. na ime razlike između tržišne i zaštićene najamnine, dakle razdoblje koje je prethodilo utuženom razdoblju kao i stav Županijskog suda u Slavonskom Brodu izražen u presudi od 25. siječnja 2022. pod poslovnim brojem Gž- 274/2021 kojim je odbijena žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđena presuda ovoga suda od 15. prosinca 2020. i koji sud je u odnosu na žalbeni navod da su tužiteljice nekretninu stekli darovanjem odnosno na temelju pravnog posla pa znajući kakvu nekretninu primaju na dar da im ne pripada pravo na naknadu štete istaknuo da po ocjeni tog drugostupanjskog suda nije prikladno praviti razliku u pogledu načina i vremena kada su tužiteljice stekle pravo vlasništva (tako i u presudi Europskog suda ljudska prava u predmetu Bitto i drugi protiv Slovačke ) to tim više jer je u konkretnom slučaju riječ o darovanju predmetnih nekretnina unutar iste obitelji s obzirom da je stanje spisa proizlazi da su tužiteljice kćerke JVN koja je bila ranije vlasnica predmetnih nekretnina, te je slijedom navedenog istoga cijenio neosnovanim.
18. Odredbom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, dalje: ZPP) propisano je da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane, a ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je tuženik pristao na povlačenje, stoga je slijedom navedenog, obzirom da se tuženica protivila djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, u skladu s odredbom čl. 193. st. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u točki III. izreke ovog rješenja.
19. O troškovima postupka odlučeno je sukladno odredbi članka 154. st.4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi s člankom 155. ZPP-a, a kako uspjeh u sporu treba gledati kvalitativno i kvantitativno, pa s obzirom na uspjeh tužitelja s osnovom, koju je tuženica u cijelosti osporavala valjalo je odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka te je odlučeno kao u točki IV.
Dubrovnik, 2. lipnja 2026.
Sutkinja
Ines Bračanov Čuljat
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. punomoćniku tužiteljica
2. ODO GUO Dubrovnik
