REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-331/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja BŽ, Vijeća Europe 178, Vukovar, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Cvrković i partneri d.o.o. Vukovar, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkom društvu Mađarić i Lui d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužitelja, B, odvjetničkog vježbenika u uredu punomoćnika tužitelja i Stjepana Šporčića, odvjetnika u Vukovaru, kao zamjene Davora Petrovića, odvjetnika u Osijeku, zamjenika punomoćnika tuženika, 6. svibnja 2026. na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 1. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4268573 od 18.07.2007. godine zaključenog između tužitelja i tuženika kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da isplati tužitelju BŽ, Vijeća Europe 178, Vukovar, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 507,13 eura (slovima: petstosedameuraitrinaestcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% za period od dospijeća dana 20.07.2007.g. do 31.07.2008.g., zatim u periodu od 01.08.2008.g. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju BŽ, Vijeća Europe 178, Vukovar, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 602,31 eura (slovima:šestodvaeuraitridesetjedancent) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 1. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 23. kolovoza 2024. podnio tužbu ovom sudu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj: 528-50-4268573 na iznos od 26.370,39 CHF., da je odredbom čl.3. navedenog ugovora određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, da navedenu odredbu kredita, odnosno dio odredbe u kojoj se određuje naknada za obradu kredita od 3,30 % iznosa kredita, tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom.

1.1. Naime, navedena naknada je određena tipski bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljem kao korisnikom kredita. Dakle, sporna odredba je sastavni dio formuliranog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je upoznat sa sadržajem Tarife banke na koji ta sporna ugovorna odredba upućuje čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora u skladu sa odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III- 369/2023, U-III-597/2023 od 13.07.2023.g.

1.2. Tužitelj navodi da mu je tuženik naplatio troškove obrade kredita prilikom isplate kredita dana 20.07.2007.g. i to u iznosu od 507,13 eura (3.820,94 kn). Prije pokretanja ovoga postupka, tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje, međutim tuženik na navedeni zahtjev nije dao nikakvo očitovanje niti mu je isplatio neosnovano naplaćenu naknadu za obradu kredita, već mu je samo dao očitovanje o iznosu naknade.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik 18.07.2007.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-4268573 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 26.370,39 a da je ugovorena redovna kamata 5,49 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. Tuženik dalje ističe da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade.

2.2. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare pozivajući se na čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Također osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

3. U podnesku od 19. siječnja 2025. tužitelj tvrdi da su navodi tuženika neosnovani i paušalni, da je nesporno da je tužitelj svojim potpisom na ugovoru pristao na sklapanje istoga, kao i da je sporni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika. Sporno je koliko je tužitelj bio zapravo upoznat s pojedinim odredbama ugovora, poglavito dijela koji se odnosi na obradu kredita. Ugovorom o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini postotka iznosa kredita, bez da mu prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom te posljedično tome nepoštenom i ništetnom. Nadalje, iako je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, to se predpostavlja da je tužitelj bio upoznat s svim pojedinim ugovornim odredbama, odnosno ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba.

3.1. Slijedom navedenog, nedvojbeno se može zaključiti kako je tužitelj nije bio informiran o bitnim sastojcima ugovora, a zbog svoje nestručnosti, pristao je na potpis i takvog ugovora. S druge strane radi se o obrascu kredita tuženika, o kojemu se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno o odredbama cjelokupnog ugovora se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača Što se tiče prigovora zastare, tužitelj ističe kako isti nije osnovan, imajući u vidu da zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke o utvrđenju ništetnosti, dok samo utvrđivanje ništetnosti sukladno Zakonu o obveznim odnosima ne zastarjeva. Na okolnost prakse, ugovaranja, načina i upoznavanja tužitelja sa odrebama ugovora i Općih uvjeta tuženika predlažem saslušanje tužitelja kao parnične stranke, a obzirom da tuženik osporava i visinu potraživanja, predlažem provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na navedenu okolnost.

4. Na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 10. veljače 2026. tuženik po zamjeniku punomoćnika naveo je da osporava osnovu tužbenog zahtjeva dok visinu ne osporava.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao potvrdu Raiffeisenbank Austria d.d. od 16. kolovoza 2024. (list 6-7 spisa), Ugovor o kreditu broj 528-50- 4268573 od 18.07.2007. godine (list 9-11 spisa) te je saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada za administraciju i obradu kredita te isplatu iznosa od 507,13 eura na ime neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita.

8. Između stranaka je sporno predstavlja li predmetna odredba Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi nepoštenu ugovornu odredbu a time i ništetnu, sporna je i osnovanost prigovora zastare.

9. Nije sporno da su tužitelj i tuženik 18. srpnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-4268573 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 26.370,39, a da je ugovorena redovna kamata 5,49 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nadalje, nije sporno da je u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovorena tzv. ulazna naknada u visini od 3,30% koja je jednokratna, naplaćuje se od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita. Navedene nesporne činjenice proizlaze iz sadržaja Ugovora o kreditu broj 528- 50-4268573 od 18.07.2007. godine (list 9-11 spisa) koji je sud pročitao tijekom dokaznog postupka.

10. Iz potvrde Raiffeisenbank Austria d.d. od 16. kolovoza 2024. (list 6-7 spisa), slijedi da je tužitelja kod tuženika bio korisnik kredita broj 528-50-4268573, u iznosu od 26,370.39 CHF, da je kredit isplaćen 20. srpnja 2007. i da je zatvoren 29. srpnja 2014.. Također, iz navedene potvrde slijedi da je po navedenom kreditu naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,820,94 kune (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl. 3. NAKNADA – Ugovora o krediti i ista je naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu podigao 2007. godine za kupnju automobila za osobne potrebe, da su ga iz auto kuće poslali u banku RBA s kojom su surađivali. U banci su mu dali ugovor da ga pročita i potpiše. Sve je bilo brzo gotovo te u banci nije pregovarao o pojedinim ugovornim odredbama niti je mogao utjecati na sadržaj ugovora. Također mu u banci nije pojašnjena odredba o naknadi za obradu zahtjeva te čemu ona služi niti koliki je njezin iznos. Tek kada mu je sjela prva rata vidio je da je kredit u CHF jer ponavlja, u banci se potpisivanje ugovora odvijalo vrlo brzo. Tužitelj je naveo i da prije potpisivanja ugovora nije detaljno pročitao tekst ugovora, da nije razumio pojam ulazne naknade te da nije tražio pojašnjenja u vezi toga kao i da nije bio upućen u to da će morati platiti naknadu za obradu kredita stoga nije od banke tražio da se ista uvrsti ili ne uvrsti u sadržaj ugovora, a slijedom toga nije prigovarao ni visini te naknade.

11.1. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobila prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to posebice u dijelu gdje navodi da prilikom ugovaranja kredita nije pregovarao s bankom o odredbi ugovora kojim se određuje naknada za administraciju i obradu kredita niti je mogao utjecati na visinu iste, niti je znao čemu ta naknada služi.

12. Nadalje, iz pročitanog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja slijedi da je tužitelj predmetni kredit podignuo radi kupnje automobila za osobne potrebe, pa kako tuženik nije u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno suprotno, to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja kako je kreditom financirao kupovinu vozila za svoje osobne potrebe te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužitelja (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

12.1. Pored toga, prema čl. 2 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja dok je ugovor o kreditu ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Kako predmet spora proizlazi upravo iz ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, a budući da u postupku nije ni na koji način dokazano da je tužitelj kredit koristio za neku poslovnu djelatnost, tužitelj se smatra potrošačem.

13. Prije svega valja naglasiti da je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen.

14. Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijima koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

15. Nadalje, nesporno je kako je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena naknada za obradu zahtjeva u visini 3,30% od iznosa kredita, to je činjenica ulazne naknade kao i visina iste bila poznata. Naime, uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata. Osim toga, navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužitelju je mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu.

16. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

17. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je sukladno čl. 83 ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

19. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81 st. 1 ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Nadalje, odredbe članaka 1021 do 1024 ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s čl. 59 st.1 toč. 3 ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

22. U konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova i usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporna naknada odnosi odnosno što je istom obuhvaćeno. Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz kojim bi opravdao ugovaranje sporne odredbe, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, te je ugovornom odredbom tuženik nametnuo tužitelju obvezu plaćanja naknade u postotku od iznosa kredita koji je on sam odredio, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

23. Slijedom navedenog, a budući da u spornoj odredbi Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom te uzimajući u obzir da je odredbama Ugovora o kreditu tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja svih troškova vezanih uz sastav, potvrđivanje (solemnizaciju) i provedbu tog ugovora, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Opseg naknade je tužiteljici bio razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 3,30% od iznosa kredita i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužiteljici nije pojašnjen.

24. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužitelja čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužitelju omogućeno pregovaranje.

25. Pored toga, Sud Europske unije u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i koji su neproporcionalni.

26. Dakle, sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, a kojom ugovornom odredbom je bilo propisano se naknada naplaćuje u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

27. Naknada za obradu kredita sama po sebi ne mora biti ništava, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te ako ugovorena naknada ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca. Slijedom navedenog, ugovorna odredba iz čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu je nepoštena jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, tuženik kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava u smislu odredbe čl. 81. stavka 1. i 2. i čl. 87. st.1. ZZP/03.

28. Predmetne ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11-dalje ZOO-a), jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

29. Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, a na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem.

30. Mišljenje je suda da je odredba ugovora o ulaznoj naknadi prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su stoga ove odredbe neodređene ili neodredive, te posljedično ništetne.

31. U pogledu visine tužbenog zahtjeva valja reći da tuženik nije osporio visinu naknade za obradu kredita u iznosu od 507,13 eura, odnosno visinu tužbenog zahtjeva.

32. Odredba članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) propisuje kako je, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora; stoga, kako je tuženik temeljem rečene ništetne odredbe od tužitelja primio 507,13 eura, sukladno naprijed citiranoj odredbi tuženik je tužitelju navedeni iznos dužan vratiti.

33. Tužitelju pripadaju i zatražene zatezne kamate na taj iznos i to od 20. srpnja 2007. (datum isplate sporne izlazne naknade tuženiku od strane tužitelja), koje zatezne kamate su tužitelju dosuđene temeljem odredbe članka 29. stavka 1. odnosno, kada je visina istih u pitanju, stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

34. U smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, kamate teku od dana kada je primljen iznos sporne naknade po tuženiku, budući da je riječ o iznosu koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe i koji je dužan vratiti. Tuženika se smatra nepoštenim stjecateljem, budući je on, kao financijska institucija, morao znati da je naknada za prijevremenu otplatu kredita zapravo svojevrsna naknada dijela iznosa neostvarenih kamata koje je, prema ugovoru, banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja te s obzirom na to da nije dokazao da je zbog prijevremene otplate pretrpio ikakvu štetu. Tuženika se dakle, sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima smatra nepoštenim stjecateljem, zbog čega je dosuđene zatezne kamate dužan platiti računajući od dana (nepoštenog) stjecanja.

35. U odnosu na istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja, sud isti smatra u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici svog građanskog odjela 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje kako zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti, općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, odnosno zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

35.1. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost predmetnog ugovora ustanovljena tek u predmetnom postupku, u kojem je o navedenom sud odlučivao kao o prethodnom pitanju, tako zastara još nije niti započela teći slijedom čega nije niti mogla nastupiti.

36. Dakle, kako zastarni rok od pet godina nije niti počeo teći, prigovor zastare tuženika nije osnovan te je sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO) tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

37. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao pod točkom I. i II. izreke presude.

38. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 50 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 10. veljače 2026. i 6. svibnja 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 50 bodova odnosno ukupno 100 bodova, trošak sastava obrazloženog podneska od 20. siječnja 2025. prema Tbr. 8. toč. 1. OT kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu sa 50 bodova, trošak ročišta za objavu odluke prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 25 bodova, odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 225 bodova, a što s obzirom na postavljeni zahtjev i vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 450,00 eura, što uvećano za PDV od 25% odnosno 112,50 eura iznosi sveukupno 562,50 eura.

38.1. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura.

38.2. Sud tužitelju nije priznao kao nužan trošak sastava zahtjeva za isplatom od 20. srpnja 2024. budući da navedeni zahtjev nije preduvjet pokretanja postupka pred sudom niti ulazi u nužne troškove parničnog postupka.

38.3. Sveukupni troškovi tužitelja iznose 602,31 eura.

38.4. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude temeljem odredbe čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku i čl. 30. st.2. Ovršnog zakona.

39. Budući da tuženik nije uspio u parnici, sud je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbio u cijelosti kao neosnovan.

40. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 1. lipnja 2026.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojemu se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a presudu će sud istaknuti na internetskoj stranici e-oglasnoj ploči sudova, dok ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. st. 9., 10. i 11. ZPP-a). Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojemu se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st.11. ZPP-a)

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika