REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-3393/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima Vinku Adžiću i Ivanu Adžiću, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 04. svibnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i punomoćnice tuženika Josipe Šarlija Čorić, odvjetnice, dana 01. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i da ne proizvodi pravni učinak odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 219010 od 30. srpnja 2008. godine, zaključenog između tužitelja AR, iz [adresa], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kao kreditora koja glasi:

„Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,00% (jedancijelanulaposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 (dvijestokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“

i odredba čl. 6.2. koja glasi:

" Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 3,00% (tricijelanulaposto) na iznos glavnice uvećane za 20%. "

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Jurišićeva 4, Zagreb, naknaditi tužitelju RR, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.125,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. lipnja 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika dana 30. srpnja 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 219010, temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 11.750,00 CHF i da je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u visini od 1,00% od iznosa kredita (čl. 6.1. Ugovora o kreditu) i naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva (čl.6.2. Ugovora o kreditu) te je tužitelju naplaćena tvz. ulazna naknada u iznosu od 521,22 kn i naknada za osiguranje kredita u iznosu od 1.893,26 kn, a na koje je tužitelj bio primoran pristati te je platio dana 30. srpnja 2008. godine naknade u ukupnom iznosu od 2.414,48 kn. Tužitelj navodi da su Ugovor o kreditu tužitelj i tuženik sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadama za obradu i osiguranje kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tužitelj se poziva na odredbu članka 81., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Navodi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita nepoštene, a slijedom toga i ništetne. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare potraživanja. Nadalje navodi da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP), da samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba za tužitelja, pa sukladno odredbama članka 84. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 81. ZZP nije dopuštena. Ističe i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Navodi da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Nadalje navodi da odredbom čl.4. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Tuženik nadalje navodi da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao je u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa se ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom. Tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao. U odnosu na ugovorenu naknadu za osiguranje kredita tuženik ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije budući predmetna naknada nije naplaćena u korist banke, već osiguravajućem društvu na ime police osiguranja tužiteljevog kredita. U navedenoj odredbi je jasno navedeno na koji način i u koju svrhu se izračunava i naplaćuje naknada. Uzimajući u obzir da se i ovdje radi o jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj odredbi koja u sebi sadržava činidbu koja je lako odrediva nipošto nisu ispunjene pretpostavke da bi ta i takva odredba bila utvrđena ništetnom. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 219010 od 30.07.2008.g. i prometnu karticu po kreditu tužitelja (list 4-14 spisa), Opće uvjete za poslovanje s građanima (list 76-70 spisa), dopis tuženika od 01.07.2024.g. (list 27 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, stručne članke (list 26-66 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

- pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada kredita za obradu zahtjeva i administraciju kredita (čl.6.1. Ugovora o kreditu) i ugovorne odredbe čl. 6.2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva.

5. U tijeku postupka tužitelj se protivi navodima tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 09.07.2025. godine, osporava istaknuti prigovor zastare.

6. Sud je saslušao tužitelja na okolnost činjeničnih navoda tužbe.

Tužitelj u svom iskazu navodi je kupovao vozilo za osobne potrebe, da je trebao kredit, pa je otišao u banku gdje je potpisao Ugovor o kreditu. Navodi da je pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja, ali da nije mogao pregovarati o naknadi za obradu kredita već su mu predali napisani Ugovor o kreditu koji je mogao prihvatiti ili odbiti. Tužitelj ističe da mu nitko nije rekao prilikom potpisivanja ugovora niti prilikom pregovora da mora platiti naknadu i koja je visina niti su mu rekli da bi bio rizičan klijent. Nadalje iskazuje u odnosu na kreditnu sposobnost odnosno da li je bio rizičan klijent da je on mogao otplaćivati kredit, početna rata je bila 700,00 kuna, a njegova plaća između 3.500,00 kuna do 4.000,00 kuna, kredit je otplaćivao redovno 3 godine, a nakon toga je dobio otkaz, i nije mogao otplaćivati rate kredita kako je ugovoreno, ugovor je raskinut i pokrenut je ovršni postupak, ali da je tijekom ovrhe otplatio kredit. U odnosu na osiguranje kredita i naknadu za osiguranja kredita ističe da je išao u banku pitati što je s osiguranjem kredita kada više nije imao mogućnosti isti otplaćivati, ali su mu rekli da od toga ništa. Tužitelj navodi da nije imao registriran obrt niti je imao trgovačko društvo, osobno je otplaćivao kredit.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

7. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio:

-da je tužitelj s tuženikom dana 30.07.2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 219010 koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 11.750,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je člankom 6.1. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,00% od iznosa kredita, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita (nesporno između stranaka),

- da je Ugovorom o kreditu broj 219010 od 30.07.2008. godine ugovoreno čl. 6.2. plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, jednokratna uplata po premijskoj stopi od 3,00% na iznos glavnice uvećan za 20%,

- tužitelj tvrdi da nije u vrijeme sklapanja ugovora bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom kao kreditorom o visini naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita i naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, (iskaz tužitelja),

- da je kredit tužitelju ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“ i da tužitelj je pristao platiti trošak naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita i trošak naknade za osiguranje jer mu je trebao kredit za kupnju osobnog vozila (iskaz tužitelja).

Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

8. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud je ocijenio isti kao neosnovan. Tuženik detaljno pojašnjava primjenu odredbi o nastupu zastare u odnosu na institut stjecanje bez osnove. U ovoj pravnoj stvari tužitelj ne zahtjeva isplatu već utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, a prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 153/23, dalje: ZOO) pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

9. Tužitelj tijekom postupka i u svom iskazu navodi da nisu pregovarali o visini naknade za obradu kredita i administraciju kredita, niti mu je netko pojašnjavao na što se odnose navedene naknade koje su predmet spora i da je naknade platio. Tuženik ističe kako je odredba o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita bila jasna i razumljiva te da je naplata jednokratne naknade za korištenje kredita propisana tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 6.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer da predmetna naknada nije naplaćena u korist banke već osiguravajućeg društva na ime police osiguranja tužiteljevog kredita.

10. Sud je ocijenio prigovor promašene pasivne legitimacije kao neosnovan. Ugovorom o kreditu člankom 6.2. ugovoreno je da tuženik naplaćuje naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, jednokratna uplata po premijskoj stopi od 3% na iznos glavnice uvećane za 20%. Kako je tuženik ugovorna strana prema Ugovoru o kreditu kojim je ugovorena naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, to sud je ocijenio prigovor promašene pasivne legitimacije kao neosnovan. Pri tome tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka da je tužitelj imao pravo kao potrošač birati osiguravajuće društvo kao i činjenicu da je tuženik uplatio sredstva naknade za osiguranje kredita osiguravajućem društvu.

11. Nadalje sud je navode tuženika kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovane. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. ZOO-a propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3.istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva jednokratnom uplatom po premijskoj stopi od 3,00% na iznos glavnice uvećano za 20%, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1,00% od iznosa kredita i tko je i s kojim osiguravajućim društvom ugovorio premijsku stopu od 3% na iznos glavnice koja se uvećava za 20%. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da mu djelatnici banke nisu pojašnjavali na što se odnosi sporna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, iz čega proizlazi da predmetni ugovor bio je unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom nije se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita i naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Slijedom navedenog odredbe čl.6.1. (naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita) i čl.6.2. (naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva) tužitelju je bilo potrebno objasniti na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, slijedom čega je u konkretnom slučaju prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja.

13. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti. Slijedom navedenog sud je ocijeni kao neosnovane navode tuženika kojim osporava status potrošača tužitelju.

Pri tome je sud u ovoj pravnoj stvari imao u vidu i pravno shvaćanje koje je izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024. godine, a prema kojem: „U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog revizijskog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.“.

Kako dakle nisu navedeni nikakvi konkretni troškovi niti usluge koje su obuhvaćene navedenom naknadom za obradu zahtjeva i administraciju kredita i niti je navedeno što obuhvaća naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva to iz navedenih ugovornih odredbi čl.6.1. i čl.6.2. Ugovora o kreditu odredbe, a pri tome nije niti jasno po kojem će se tečaju (prodajnom, kupovnom ili srednjem) obračunati takva naknada, te hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora o kreditu, dan isplate kredita ili koji treći dan, to po stajalištu ovog suda radi se o neodređenoj, odnosno neodredivoj činidbi u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a.

14. S obzirom da se, dakle, o navedenim odredbama čl. 6.1. i čl. 6.2. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, iste su bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj niti je mogao ishoditi da se iste eliminiraju iz Ugovora, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03. Pri tome tuženik nije dokazao opravdanost spornih naknada u ugovorenom postotku od iznosa kredita, a iz činjenice da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i više naknade, proizlazi zaključak da predmetnim naknadama nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. I uslijed toga sud smatra da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Nadalje iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene jer omogućuju tužitelju da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu tih naknada, a time i ekonomske učinke ugovaranja takvih odredbi, sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno da su odredbe poštene. Odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spadaju i sporne naknade, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 240/2024-2 od 23. listopada 2024.).

15. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kako ugovorne odredbe čl. 6.1. i čl. 6.2. Ugovora o kreditu ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se te naknade odnose, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, dok je za iznose ovih naknada tužitelju odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

16. U odnosu na utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa spornih naknada u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, takva neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" strane predmetnog ugovora nametanjem dodatnih obveza koje nisu predviđene dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknada nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknada moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

17. Nadalje, Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne paušalne naknade, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati. Neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, nerazmjerni su i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknada koje ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima. Dakle, riječ je o odredbama o plaćanju naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i te odredbe, iako jasne i uočljive, unesene su od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena istih stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknada), budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnose iznosi ovih naknada odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge.

18. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe iz čl. 6.1. i čl. 6.2. Ugovora o kreditu te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

19. Pri tome sud je imao u vidu i odluku Suda EU broj C-744/24 (Bank Polska Kasa Opieki, presuda Suda EU od 23. travnja 2026.g.) u kojoj je zauzeto stajalište:

"Članak 3. točke (g) i (j) Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ, kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2021/2167 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2021., u vezi s člankom 10. stavkom 2. te direktive, treba tumačiti na način da mu se:

protivi uključivanje u ugovore o potrošačkom kreditu odredaba kojima se predviđa primjena kamatne stope ne samo na ukupan iznos kredita nego i na iznose namijenjene plaćanju troškova povezanih s tim kreditom, koji stoga ulaze u ukupne troškove kredita za potrošača."

U tijeku ovog postupka tuženik nije dostavio dokaz niti je dokazao da bi zasebno naplatio tužitelju sporne naknade iz čl.6.1. i čl.6.2. Ugovora o kreditu, a iz prometne kartice po kreditu tužitelja (list 10-14 spisa) jasno proizlazi da su naknade u visini od 521,22 kn (naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita) i iznos od 2.414,48 kn (naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva) naplaćene tužitelju od iznosa glavnice, kako to i tvrdi tužitelj u tužbi (a tuženik ne osporava) te je tuženik zaračunavao kamatu tužitelju i na ugovorene naknade što je zasigurno uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu da tužitelj plaća i zateznu kamatu na ugovorene naknade koje se naplaćuju jednokratno prije isplate kredita (tuženik suprotno ne dokazuje).

20. Tužitelj je naznačio VPS u visini iznosa od 1.400,00 EUR. Tuženik prigovara visini VPS. Kako je tužitelj zahtijevao tužbenim zahtjevom djelomično utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu to tuženik neosnovano osporava VPS koji VPS je određen prema visini isplaćenog iznosa kredita.

Sud je o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučivao na temelju odredbe čl. 154 stavak 1. ZPP-a, a koji trošak se sastoji sastava tužbe od 13.05.2025. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 09.07.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 26.01.2026.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 04.05.2026.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 01.06.2026.g. u iznosu od 100,00 EUR, ukupno 900,00 EUR, te je priznat trošak poreza u iznosu od 225,00 EUR, ukupno 1.125,00 EUR.

Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i trošak sudske pristojbe na presudu jer je oslobođen plaćanja sudske pristojbe kao potrošač.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 01. lipnja 2026. godine.

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA

1.tužitelju po punomoćniku

2.tuženiku po punomoćniku