Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Predragu Jovanoviću, odvjetniku u Labinu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3A, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Maćešić i partneri d.o.o., iz Rijeke, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon glavne rasprave zaključene dana 14. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 01. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Proglašava se ovrha koju u postupku izravne naplate, po prijedlogu ovrhovoditelja ERSTE&STEIRERMARKISCHE bank d.d. OIB: 23057039320, provodi FINA, po zadužnici, izdanoj-ovjerenoj po Javnom bilježniku Riti Udovičić, Labin, br. OV-2144/2006, od 13. ožujka 2006. godine, protiv ovršenika ŠĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nedopuštenom za iznos od 12.868,12 eur.

II U odnosu na preostali dio za koji se zahtijeva proglašenje da je ovrha, koju u postupku izravne naplate, po prijedlogu ovrhovoditelja ERSTE&STEIRERMARKISCHE bank d.d. OIB: 23057039320, provodi FINA, po zadužnici, izdanoj-ovjerenoj po Javnom bilježniku Riti Udovičić, Labin, br. OV-2144/2006, od 13. ožujka 2006. godine, protiv ovršenika ŠĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nedopuštena, tužbeni zahtjev se odbija.

III Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

IV Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 2.657,50 eur, sa zateznim kamatama koje na iznos troškova teku od dana donošenja odluke, pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 17. studenog 2022. tužitelj tvrdi da je rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu, br. Ovr-589/2022, od 17. listopada 2022. godine, upućen ovršenik (ovdje tužitelj) na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (ovrhe koju da ovdje tuženik, kao ovrhovoditelj, provodi pred FINA-om (postupak izravne naplate), temeljem zadužnice izdane-ovjerene po Javnom bilježniku Riti Udovičić, [adresa], br. OV-2144/2006, od 13. ožujka 2006. godine, a s osnova koje da je izvršena zapljena (blokada) novčanih sredstava po računima ovršenika. Nadalje, tužitelj navodi da je ovdje tuženik proveo ovrhu-izravnu naplatu protiv istog, a onako kako da je to i naprijed navedeno, međutim, tužitelj ukazuje, da je uz zadužnicu izdanu-ovjerenu po Javnom bilježniku Riti Udovičić, [adresa], br. OV-2144/2006, od 13. ožujka 2006. godine, priložena i specifikacija tuženikovih potraživanja spram

tužitelja, od 17. lipnja 2022. godine, sve to po partiji kredita br. 5102894115 (radi da se o ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka dana 13. ožujka 2006. godine), a koji kredit da je u cijelosti dospio na naplatu dana 14. prosinca 2014. godine, a prijedlog za ovu ovrhu-izravnu naplatu tuženik da je podnio FINA-i dana 17. lipnja 2022. godine, odnosno tuženik da je predmetni prijedlog za ovrhu-izravnu naplatu podnio po proteku općeg zastarnog roka od pet godina, iz čl. 225. ZOO-a. Podredno, tužitelj navodi da predmetna zadužnica, izdana-ovjerena po Javnom bilježniku Riti Udovičić, [adresa], br. OV-2144/2006, od 13. ožujka 2006. godine, sukladno u to vrijeme važećim odredbama Ovršnog zakona, predstavlja privatnu ispravu. Neovisno o naprijed navedenom, odnosno ukoliko bi sud utvrdio da nema osnova za priznanje tužiteljeva zahtjeva, s osnova prigovora zastare, tada tužitelj ukazuje da je tuženik, kao ovrhovoditelj, pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalnom službom u Labinu, protiv tužitelja, kao ovršenika, proveo ovršni postupak br. Ovr-139/2019, a radi naplate svojih potraživanja, koja da uključuju i potraživanja po kreditu br. 51400670-5102894115, sklopljenom između stranaka dana 13. ožujka 2006. godine, da je u tom ovršnom postupku tuženik stekao nekretnine: k. č. [katastarska čestica] ZGR zgrada mješovite uporabe pomoćna zgrada dvorište, k. č. [katastarska čestica] šuma, k. č. [katastarska čestica] pašnjak, k. č. [katastarska čestica] šuma, k. č. [katastarska čestica] šuma, k. č. [katastarska čestica] šuma, k. č. [katastarska čestica] pašnjak, k. č. [katastarska čestica] oranica, k. č. [katastarska čestica] oranica, k. č. [katastarska čestica] oranica i vinograd, k. č. [katastarska čestica] oranica i vinograd, k. č. [katastarska čestica] dvorište, k. č. [katastarska čestica] pašnjak, k. č. [katastarska čestica] pašnjak, k. č. [katastarska čestica] vrt, k. č. [katastarska čestica] oranica, k. č. [katastarska čestica] oranica, k. č. [katastarska čestica] pašnjak, k. č. [katastarska čestica] pašnjak, sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu ovršenika ĆĆ u cjelini, k. č. [katastarska čestica] ZGR zgrada upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu ovršenika ĆĆ u cjelini, k. č. [katastarska čestica] pašnjak i k. č. [katastarska čestica] pašnjak obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu ovršenika ĆĆ u cjelini, k. č. [katastarska čestica] ZGR zgrada, stari kućni broj 86 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu ovršenika ĆĆ u cjelini, k. č. [katastarska čestica] ZGR stambena zgrada, pomoćna zgrada, dvorište upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu ovršenika ĆĆ u cjelini, a koje nekretnine da je tuženik prodao-unovčio za iznos od 666.000,00 €, s kojim novčanim iznosom da su zapravo namirena (pokrivena) sva tuženikova potraživanja, koja da je isti imao spram tužitelja, uključujući i tuženikova potraživanja s osnova ugovora o kreditu br. 51400670-5102894115, od 13. ožujka 2006. godine. Kako da je iz svega naprijed navedenog vidljivo da je ovdje tuženik provedbom ovrhe (postupka izravne naplate) pred FINA-om, po zadužnici, izdanoj-ovjerenoj po Javnom bilježniku Riti Udovičić, [adresa], br. OV-

2144/2006, od 13. ožujka 2006. godine, od ovdje tužitelja naplatio nešto što mu ovdje tužitelj uopće ne duguje (zastara – namirenje obveze), to isti zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Proglašava se ovrha u koju u postupku izravne naplate, po prijedlogu ovrhovoditelja ERSTE&STEIRERMARKICSHE bank d.d. OIB: 23057039320, provodi FINA, po zadužnici, izdanoj-ovjerenoj po Javnom bilježniku Riti Udovičić, [adresa], br. OV-2144/2006, od 13. ožujka 2006. godine, protiv ovršenika ŠĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

nedopuštenom."

2. U odgovoru na tužbu tuženik, u odnosu na prigovor zastare, navodi da je tužiteljev prigovor zastare neosnovan iz razloga kako slijedi. Tužitelj priznaje odlučnu činjenicu da radi naplate iste tražbine tuženik kao ovrhovoditelj protiv tužitelja kao ovršenika vodi ovršni postupak na nekretnini. Dana 24.12.2014. tuženik da je protiv tužitelja Općinskom sudu u Labinu podnio prijedlog za ovrhu. Navedeni ovršni postupak da je u tijeku do danas. Rješenjem suda posl. br. Ovr-139/2019-76 od 12.5.2023. ovršni postupak da je prekinut do pravomoćnog okončanja parnice koja da se vodi pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl. br. P-1453/2019 radi utvrđenja ništetnosti spornog Ugovora o kreditu. Dana 26.5.2023. ovrhovoditelj da je izjavio žalbu protiv rješenja o prekidu. Čeka da se odluka drugostupanjskog suda. „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom poduzetom radnjom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine“. (čl. 241. ZOO) Slijedom navedenog, dana 24.12.2014. pokretanjem ovršnog postupka došlo da je do prekida zastare te zastara da nije ponovno počela teći do danas. U odnosu na svojstvo zadužnice kao javne ovršne isprave, tuženik navodi da je sporna zadužnica izdana 13. ožujka 2006. te da je ovjerena po javnom bilježniku Riti Udovičić iz [adresa] 13. ožujka 2006. br. OV-2114/06. Prema tada važećem čl. 183. OZ (NN 57/96 do 88/05): „Dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banke te da se novac tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanoj u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku.“ Slijedom navedenog, sporna zadužnica, iako da nije solemnizirana, da ima svojstvo ovršne javne isprave. Tako da i sudska praksa: „Odredbom članka 183. stavak 7. OZ-a je propisano da zadužnica na kojoj je javno ovjeren potpis dužnika, ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika... Dakle, zadužnica i u konkretnom slučaju po zakonu ima svojstvo ovršne isprave, čija se podobnost za ovrhu ispituje prema članku 26. OZ-a, odnosno ispituje se jesu li u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik, predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze. Stoga se ukazuju neosnovanim žalbeni navodi o potrebi primjene članka 25. OZ-a koji propisuje ovršnost javnobilježničke isprave, jer se radi o ispravi na kojoj je javni bilježnik samo ovjerio potpis dužnika, čime isprava nije postala javnobilježnička.“ (Visoki trgovački sud RH, Pž-1087/07-3 od 26. ožujka 2007.)

„Naime, bianco zadužnica izdana i potpisana od I-ovršenika, na kojoj je potpis ovršenika ovjeren od javnog bilježnika, ne predstavlja vjerodostojnu ispravu, već ovršnu ispravu (ovršno javnobilježnička isprava) kako to proizlazi iz odredbe čl. 21. st. 1. toč. 3. Ovršnog zakona a u svezi s odredbom čl. 54. st. 6. Zakona o javnom bilježništvu (“Narodne novine” br. 78/93, 29/94). Iz izloženog slijedi da bianco zadužnica nije vjerodostojna isprava, već ovršna isprava kako je to i propisano odredbom čl. 183. st.3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 29/99, 42/00 i 173/03).“ (Vrhovni sud RH, Gr1 296/2006-2 od 12. listopada 2006.). U odnosu na navodno namirenje tražbine, tuženik navodi da su neosnovani navodi tužitelja da je tužitelj u cijelosti namirio svoju tražbinu iz razloga kako slijedi. Prodajom nekretnina tražbine tuženika ostale da su nenamirene u ukupnom iznosu od 2.352.107,38 kn / 312.178,30 EUR. Na dan pokretanja postupka izravne naplate pred FINA-om, dugovanje tužitelja prema tuženiku iznosilo da je 539.930,86 kn / 71.661,14 EUR. Na dan 14. studenog 2023. dugovanje tužitelja prema tuženiku iznosilo da je 83.364,75 EUR. Slijedom svega navedenog, predlaže se da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U svojoj replici tužitelj, u odnosu na prigovor zastare, navodi da ne spori da je tuženik-ovrhovoditelj, s osnova ugovora o okvirnom zaduženju i osiguranju, sklopljenog između stranaka 21. veljače 2006. godine, odnosno aneksa tog ugovora od 10. ožujka 2006. godine, kao i ugovora o dugoročnom kreditu br. 5102894115, od 13. ožujka 2006. godine, na iznos od 89.780,00 CHF, ugovora o dugoročnom kreditu, br. 51036508, od 28. kolovoza 2007. godine, na iznos od 610.000,00 €, ugovora o kreditu po poslovnom računu, od 19. listopada 2012. godine, na iznos od 103.000,00 kn (javnobilježnički akti) i dr. dana 24. prosinca 2014. godine, pokrenuo ovršni postupak br. Ovr-390/2014) (danas br. Ovr-139/2019), radi naplate svojih potraživanja, prodajom založenih nekretnina u vlasništvu tužitelja-ovršenika, odnosno slijedom navedenog nesporno da je da pravo tuženika-ovrhovoditelja na naplatu tražbina utvrđenih predmetnim javnobilježničkim aktima zastarijeva u roku od

deset godina, od dana ovršnosti tih akata (po tužiteljevom saznanju predmetni akti da su stekli svojstvo ovršnosti s danom 24. prosinca 2014. godine, odnosno s danom kada je tuženik-ovrhovoditelj i pokrenuo predmetni ovršni postupak), a sve onako kako da je predmetni, desetogodišnji zastrani rok i utvrđen odredbama čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Kao što da i sam tuženik navodi, predmetni ovršni postupak da je u tijeku, odnosno dok predmetni ovršni postupak traje, da nema prekida tijeka zastarnog roka, odnosno da li je s danom podnošenja prijedloga za ovrhu u ovosudnom ovršnom predmetu br. Ovr-390/2014 (danas br. Ovr- 139/2019) došlo do prekida tijeka zastare, da ovisi o ishodu toga ovršnog postupka, odnosno o okolnostima da li je tražbina koja je predmet toga ovršnog postupka namirena, odnosno da li je taj ovršni postupak obustavljen, odnosno ako je obustavljen da li je obustavljen iz razloga koji padaju na teret ovrhovoditelja ili je obustavljen iz razloga koji padaju na teret ovršenika. Drugačije da su okolnosti glede tužiteljeve zadužnice, na kojoj da je ovršenikov potpis ovjerila Javni bilježnik Rita Udovičić, [adresa], pod brojem OV-2114/06 od 13. ožujka 2006. godine (predmetna zadužnica izdana da je radi osiguranja naplate tuženikovih potraživanja isključivo kako ista potraživanja i proizlaze iz ugovora o dugoročnom kreditu br. 5102894115, od 13. ožujka 2006. godine, na iznos od 89.780,00 CHF), a koja zadužnica da nesporno ima učinke ovršne isprave, međutim predmetna zadužnica izdana da je po tužitelju, ista da ne predstavlja ispravu-odluku donesenu po sudu, državnom tijelu ili javnom bilježniku, pa da se glede tužiteljeva prava na naplatu potraživanja definiranih tom zadužnicom ne može primjenjivati desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, nego da je u konkretnom slučaju primjenjiv zastarni rok od tri godine, a onako kako da je isti i definiran odredbama čl. 228. Zakona o obveznim odnosima (dodatno, tužitelj navodi da je dio tuženikovih potraživanja po kreditnoj partiji br. 5102894115, naplaćen u ovosudnom ovršnom postupku br. Ovr-139/2019). Slijedom naprijed navedenog, obzirom da su tuženikova potraživanja po kreditnoj partiji br. 5102894115, dospjela na naplatu s danom 11. prosinca 2014. godine, a tuženik da je ovršni postupak-postupak izravne naplate (ovaj), s osnova naprijed navedene zadužnice pokrenuo dana 07. lipnja 2022. godine, odnosno ovaj postupak ovrhe-izravne naplate pokrenut da je po proteku trogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 228. Zakona o obveznim odnosima, pa već slijedom navedenog da valja usvojiti tužiteljev zahtjev i proglasiti predmetnu ovrhu nedopuštenom. U odnosu na svojstvo zadužnice, kao ovršne isprave, tužitelj navodi da isti niti ne osporava činjenicu da zadužnica, na kojoj da je ovršenikov-tužiteljev potpis ovjerila Javni bilježnik Rita Udovičić, [adresa], pod brojem OV-2114/06 od 13. ožujka 2006. godine, predstavlja ovršnu ispravu, a ono što da tužitelj u ovome postupku osporava-ukazuje da je da se glede te zadužnice ne može primijeniti zastarni rok iz čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a sve onako kako da je i ranije navedeno. U odnosu na namirenje tražbine, ukoliko sud ne bi ovu stvar presudio s osnova instituta zastare, onako kako da je i ranije navedeno, tada tužitelj ukazuje da iz ovosudnog ovršnog postupka br. Ovr-139/2019 proizlazi da je tuženik-ovrhovoditelj, tužiteljeve-ovršenikove nekretnine, koje su bile predmet tog ovršnog postupka, preuzeo za iznos od 3.139.200,00 kn (cca 420.000,00 €), a da je potom iste te nekretnine (pre)prodao za iznos od 665.000,00 € i time ostvario dobit od cca 245.000,00 € (1.837.000,00 kn). Iz ovosudnog ovršnog postupka br. Ovr-139/2029 da proizlazi da je tuženikova tražbina, po kreditnoj partiji br. 5102894115, ostala nenamirena u iznosu od 446.346,12 kn (cca 60.000,00 €), odnosno iz svega naprijed navedenog da proizlazi da je tuženik, zapravo u cjelini naplatio svoju tražbinu po kreditnoj partiji br. 5102894115, odnosno da bi i slijedom naprijed navedenog valjalo usvojiti tužiteljev zahtjev za proglašenjem ove ovrhe nedopuštenom. U prilog svojim naprijed navedenim stavovima, tužitelj da dostavlja sudsku praksu i to odluku VSRH, br. Rev-483/2017, od 24. travnja 2015. godine, izvod iz zapisnika sa sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održane 29. listopada 2020. godine, odnosno izvadak iz stručnog članka (publikacija Javni bilježnik). Tužitelj navodi i da je činjenično stanje u ovom predmetu u dovoljnoj mjeri utvrđeno, pa da zapravo prijepor ovog postupka predstavlja pravno pitanje. Tuženik da je preuzeo tužiteljeve nekretnine u ovršnom postupku za određeni novčani iznos, a sve onako kako da je ranije navedeno, iz rješenja o namirenju, odnosno, o diobi kupovnine iz ovršnog predmeta Ovr-139/2019 da je razvidno da je dio tužiteljevog duga po kreditnoj partiji broj 5102894115 ostalo nenamireno u iznosu od cca 60.000,00 eur, a da je potom tuženik tu istu nekretninu prodao, odnosno, preprodao i navedenom preprodajom zaradio – ostvario dobit od cca 245.000,00 eur, a koji iznos da uveliko pokriva ostatak duga kojeg da tužitelj ima prema tuženiku s osnova navedene kreditne partije.

4. Tuženik u svojoj replici navodi da se relevantne činjenice u ovom postupku mogu utvrditi iz isprava koje prileže spisu, te da je sporno pravno pitanje. U odnosu na navode tužitelja, tuženik iste osporava, posebno, u odnosu na navode da je tuženik ostvario dobit preprodajom nekretnine. Isti da su irelevantni, budući da su u ovršnom postupku radi prisilne naplate tuženikove tražbine te tražbine ostale nenamirene u ukupnom iznosu od 312.178,30 eur.

5. Tužitelj u svojoj replici navodi da se u pogledu ovršnog postupka Ovr-139/19 ne može govoriti da je podnošenjem prijedloga za ovrhu u tom ovršnom postupku došlo do prekida toka zastare, odnosno, dok ovršni postupak traje da nema toka zastare, a sve to iz razloga jer da činjenica, odnosno, okolnost prekida zastare ovisi zapravo o ishodu tog ovršnog postupka, odnosno, da ovisi o tome da li je ovrhovoditelj u cijelosti naplatio svoju tražbinu ili je ovršni postupak obustavljen, odnosno, da li je obustavljen iz razloga koji bi išli na teret ovršenika ili iz razloga koji bi išli na teret ovrhovoditelja u smislu da nije poduzeo sve radnje koje su mu stajale na raspolaganju radi naplate njegove tražbine.

6. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se stranke pozivaju, jer u protivnom prekoračuje njihove zahtjeve (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

7. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: zahtjev za izravnu naplatu od 17. lipnja 2022. i priloženu specifikaciju (4, 7 iz fotokopije ovosudnog spisa predmeta posl. br. Ovr-589/2022), dopis FINA-e od 12. ožujka 2023. (69), prijedlog podnesen dana 24. srpnja 2022. u ovosudnom predmetu Ovr-589/2022 (13-15 iz fotokopije ovosudnog spisa predmeta Ovr-589/2022), ovosudni zaključak posl. br. Ovr-589/2022-2 od 17. listopada 2022. (4-6), ugovor o dugoročnom kreditu broj 24020006-1031262160/51404670-5102894115 od 13. ožujka 2006. (29-31 iz fotokopije ovosudnog spisa predmeta Ovr-1277/2023), običnu zadužnicu (39-40), prijedlog za ovrhu od 24. prosinca 2014. (1-5 iz fotokopije ovosudnog spisa predmeta posl. br. Ovr-1277/2023), rješenje o ovrsi Općinskog suda u Labinu posl. br. Ovr-390/14-3 od 08. siječnja 2015. (63 iz fotokopije ovosudnog spisa predmeta posl. br. Ovr-1277/2023), ovosudno rješenje posl. br. Ovr-139/2019-29 od 16. rujna 2021. (iz fotokopije ovosudnog spisa predmeta posl. br. Ovr-1277/2023), ovosudno rješenje posl. br. Ovr-139/2019-50 od 23. svibnja 2022. (iz fotokopije ovosudnog spisa predmeta posl. br. Ovr-1277/2023).

8. Uvidom u zahtjev za izravnu naplatu od 17. lipnja 2022. i priloženu specifikaciju, utvrđeno je da je tuženik, kao ovrhovoditelj, protiv tužitelja, kao ovršenika, podnio Financijskoj agenciji (dalje: FINA) zahtjev za izravnu naplatu. Zahtjevom za izravnu naplatu se zahtijeva izravna naplata novčane tražbine na temelju zadužnice: "Rita Udovičić / OV-2114/06, 13.03.2006.". Zahtjevom za izravnu naplatu se zahtijeva da se novčana sredstva radi naplate tražbine prema specifikaciji u privitku prenesu na račun tuženika. Prema priloženoj specifikaciji radi se o tražbini u iznosu od ukupno 543.300,96 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 72.108,43 eur.

Među strankama je nesporno da se zahtjev za izravnu naplatu odnosi na tražbinu iz ugovora o dugoročnom kreditu od 13. ožujka 2006.

Uvidom u dopis FINA-e od 12. ožujka 2023. utvrđeno je da je dana 23. lipnja 2022. FINA zaprimila na provedbu i evidentirala u očevidnik redoslijeda plaćanja ovršenika Zahtjev za izravnu naplatu podnesen temeljem zadužnice ovjerene od javne bilježnice Rite Udovičić pod posl. br. OV-2114/06 od 13. ožujka 2006., te da je predmetna osnova evidentirana u očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje ovršenika, uz napomenu da po istoj nisu evidentirane naplate.

Uvidom u prijedlog podnesen dana 24. srpnja 2022. u ovosudnom predmetu Ovr-589/2022 utvrđeno je da je tužitelj tim prijedlogom predložio ovom sudu donošenje rješenja kojim će se: 1. Naložiti FINA-i odgađanje izdavanja naloga bankama, za prijenos zaplijenjenih sredstava na račun tužitelja, u ovršnom postupku – postupku izravne naplate potraživanja, kojeg provodi FINA, koju ovrhu tuženik provodi protiv tužitelja, s osnova zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Riti Udovičić, [adresa], br. OV-2114/06 od 13. ožujka 2006. i 2. Proglasiti nedopuštenom ovrha – postupak izravne naplate potraživanja, kojeg provodi FINA, koju ovrhu tuženik provodi protiv tužitelja, s osnova zadužnice, ovjerene po javnom bilježniku Riti Udovičić, [adresa], br. OV-2114/06 od 13. ožujka 2006. Tužitelj svoj prijedlog temelji na tome da je ovršni postupak – postupak izravne naplate pred FINA-om pokrenut s osnova ovršne isprave – zadužnice – privatne isprave tuženika, da je tražbina čija je naplata osigurana predmetnom zadužnicom dospjela na naplatu 14. ožujka 2006., odnosno, s danom 14. ožujka 2011. da je protekao rok od 5 godina, pa da je ovaj ovršni postupak – postupak izravne naplate pokrenut po proteku općeg zastarnog roka koji da se odnosi na tražbine sadržane u predmetnoj zadužnici, odnosno, tražbine koje da proizlaze iz ugovora o kreditu br. 5102894115, sklopljenog između stranaka dana 13. ožujka 2006. Nadalje, predmetni kredit da je dospio na naplatu 11. prosinca 2014. (od tog dana da je počeo teći opći petogodišnji zastarni rok), pa da je i po navedenom osnovu nastupila zastara tuženikovog prava na naplatu svojih potraživanja. Tuženik navodi i da je radi osiguranja naplate predmetnog kredita dozvolio tuženiku upis hipoteke na svojim nekretninama u k. o. [katastarska općina], a koje nekretnine da je tuženik unovčio i u cijelosti namirio svoja potraživanja prema tužitelju.

Uvidom u ovosudni zaključak posl. br. Ovr-589/2022-2 od 17. listopada 2022., utvrđeno je da je ovaj sud, postupajući po tužiteljevom prijedlogu podnesenom 24. srpnja 2022., citiranim zaključkom uputio tužitelja da u roku od 15 dana od primitka zaključka pokrene parnicu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

Uvidom u ugovor o dugoročnom kreditu broj 24020006-1031262160/51404670-5102894115 od 13. ožujka 2006. (dalje: predmetni ugovor o kreditu) utvrđuje se da su isti sklopili tuženik, kao banka i tužitelj, kao vlasnik obrta, kao korisnik kredita. Iznos kredita je bio 89.760,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, a rok vraćanja 120 mjeseci, nakon počeka koji ističe 30. rujna 2008.

Uvidom u običnu zadužnicu utvrđeno je da se radi o zadužnici na kojoj je potpis tužitelja ovjeren dana 13. ožujka 2006. kod javnog bilježnika Rite Udovičić, iz [adresa], pod brojem OV-2114/06. Ovom zadužnicom tužitelj izjavljuje da postoji tražbina tuženika prema njemu temeljem predmetnog ugovora o kreditu, te da daje suglasnost da se radi naplate cjelokupne tražbine zaplijene računi tužitelja koje ima kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa, te da se novac s tih računa, u iznosu vidljivom na obračunu dugovanja, koji će tuženik priložiti u slučaju potrebe aktiviranja ove zadužnice, isplaćuje izravno tužitelju na račun, sve do potpune naplate tražbine tuženika.

Prema tvrdnji samog tužitelja predmetni ugovor o kreditu je dospio na naplatu 14. prosinca 2014.

Uvidom u prijedlog za ovrhu od 24. prosinca 2014. utvrđeno je da je istog dana tuženik, kao ovrhovoditelj, protiv tužitelja, kao ovršenika, podnio Općinskom sudu u Labinu, prijedlog za ovrhu na nekretninama radi naplate novčane tražbine.

Prema tvrdnji samog tužitelja prijedlog za ovrhu od 24. prosinca 2014. je pokrenut i radi naplate tuženikovog potraživanja iz predmetnog ugovora o kreditu.

Uvidom u rješenje o ovrsi Općinskog suda u Labinu posl. br. Ovr-390/14-3 od 08. siječnja 2015. utvrđeno je da je navedeni sud odredio predloženu ovrhu. Citirano rješenje je postalo pravomoćno 11. srpnja 2017.

Uvidom u ovosudno rješenje posl. br. Ovr-139/2019-29 od 16. rujna 2021., doneseno u predmetu koji je ranije bio predmet nekadašnjeg Općinskog suda u Labinu posl. br. Ovr-390/14, utvrđeno je, u bitnom, da je tim rješenjem utvrđeno da je tuženik, kao ponuditelj, ponudio kupovnu cijenu za nekretnine tužitelja, te da su mu iste dosuđene.

Uvidom u ovosudno rješenje posl. br. Ovr-139/2019-50 od 23. svibnja 2022., utvrđeno je, u bitnom, da je, nakon namirenja iz kupovnine postignute na javnoj dražbi, ostala nepodmirena tražbina tuženika, na temelju predmetnog ugovora o kreditu, u iznosu od ukupno 446.346,12 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 59.240,31 eur.

Nesporno je da je ovosudnim rješenjem posl. br. Ovr-139/2019-76 od 12. svibnja 2023. ovršni postupak prekinut do pravomoćnog okončanja parnice koja se vodi pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl. br. P-1453/2019, radi utvrđenja njištetnosti predmetnog ugovora o kreditu, da je dana 26. svibnja 2023. tuženik izjavio žalbu protiv tog rješenja, te da drugostupanjski sud još uvijek nije odlučio o žalbi.

Prema čl. 214. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prema st. 2. istog članka zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema čl. 216. istog zakona zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Prema čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Prema čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Kako je prema tvrdnji samog tužitelja kredit iz predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti dospio na naplatu 14. prosinca 2014., a tuženik, radi ostvarenja, uz ostalo, svoje tražbine iz predmetnog ugovora o kreditu, podnio prijedlog za ovrhu 24. prosinca 2014., to je tuženik prekinuo zastaru, koja u konkretnom slučaju nastupa za pet godina, pa zastara nije nastupila. Pritom je irelevantno kada je tuženik podnio zahtjev za izravnu naplatu temeljem zadužnice, jer je već ranije došlo do prekida zastare.

Kraj izloženog, u odnosu na pozivanje na zastaru, tužbeni zahtjev nije osnovan.

Vezano, pak, na tužiteljevo pozivanje da je tuženik u ovršnom postupku Ovr-139/2019 u cijelosti naplatio svoju tražbinu iz predmetnog ugovora o kreditu, tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Nakon namirenja iz kupovnine postignute na javnoj dražbi u predmetu Ovr-139/2019 ostala je nepodmirena tuženikova tražbina, iz predmetnog ugovora o kreditu, prema tužitelju u iznosu od 59.240,31 eur. Posljedično, prestala je, odnosno, ne postoji tuženikova tražbina, iz predmetnog ugovora o kreditu, u iznosu iznad naprijed navedenog iznosa, dakle, u iznosu od 12.868,12 eur.

Pritom je za istaći da je za visinu tuženikove tražbine prema tužitelju, iz predmetnog ugovora o kreditu, irelevantno je li tuženik i za koji iznos prodao nekretnine koje su mu kao kupcu dosuđene u navedenom ovršnom postupku, pa te činjenice nisu ni utvrđivane.

Ovrha se može i djelomično proglasiti nedopuštenom. S obzirom da je tuženikova tražbina, iz predmetnog ugovora o kreditu, prestala samo za iznos od 12.868,12 eur, dok u preostalom dijelu nije, samo za navedeni novčani iznos postoji razlog na kojem tužitelj temelji svoj prijedlog podnesen dana 24. srpnja 2022. u ovosudnom predmetu Ovr-589/2022 i tužbu na čije je podnošenje upućen, pa onda i za utvrđenje da je ovrha nedopuštena.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I i II dispozitiva.

9. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 2. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon čega će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

Tužitelj je uspio u odnosu na iznos od 12.868,12 eur, a tuženik u odnosu na iznos od 59.240,31 eur. Stoga je uspjeh tužitelja u parnici 17,84 %, a tuženika 82,16 %. Razlika njihovih uspjeha iznosi 64,32 %.

Tuženiku su, kao svrhoviti za vođenje ovog postupka, priznati sljedeći troškovi: za sastav odgovora na tužbu 1.086,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 16. svibnja 2024. 1.086,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 14. svibnja 2026. 1.086,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 814,50 eur (Tbr. 46.) i za sudsku pristojbu za odgovor na tužbu 59,19 eur, ili ukupno 4.131,69 eur.

Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u dijelu iznad priznatog, jer te troškove nema. Naime, prema čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama obveza plaćanja pristojbe, ako ovim zakonom nije drukčije propisano, nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Tuženik je, kao što je rečeno, uspio u parnici sa 82,16 %. Razmjerno tom uspjehu, biti će obvezan platiti 17,84 % pristojbe na odgovor na tužbu (koja u ovom predmetu iznosi 331,81 eur), odnosno, 59,19 eur.

Kao što je rečeno, postotak koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici iznosi 64,32 %. 64,32 % ukupnih troškova priznatih tuženiku iznosi 2.657,50 eur.

Tuženiku, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na pripadajuće mu parnične troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III i IV dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, dana 01. lipnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.