Posl. br. P-1955/2019-65

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužiteljice CUŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane o punomoćnici Leani Modrušan, odvj. iz Pule, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po pun. OD Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 27.04.2026. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvane tužene, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 1. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 366-80/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 11.07.2006.god. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2. koja glasi:

« … tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita... », u odredbi čl.3. st.2. koja glasi:« … po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-

Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.»

u odredbi čl.4. st.3. koja glasi:« ...obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-

Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.»

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici CUŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćenog tečaja CHF valute isplati iznos od 1.895,20 eura zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama iz članka 29 st. 2 ZOO -a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 3,54 EUR od 04.09.2006.do isplate,

na iznos od 4,72 EUR od 03.10.2006.do isplate,

na iznos od 2,75 EUR od 02.11.2006.do isplate,

na iznos od 1,73 EUR od 04.12.2006.do isplate,

na iznos od 0,84 EUR od 02.04.2008.do isplate,

na iznos od 23,38 EUR od 03.11.2008.do isplate,

na iznos od 7,31 EUR od 04.12.2008.do isplate,

na iznos od 27,03 EUR od 02.01.2009.do isplate,

na iznos od 29,67 EUR od 06.02.2009.do isplate,

na iznos od 37,64 EUR od 10.03.2009.do isplate,

na iznos od 24,12 EUR od 09.04.2009.do isplate,

na iznos od 22,04 EUR od 11.05.2009.do isplate,

na iznos od 20,45 EUR od 08.06.2009.do isplate,

na iznos od 14,61 EUR od 03.07.2009.do isplate,

na iznos od 16,80 EUR od 03.08.2009.do isplate,

na iznos od 20,37 EUR od 04.09.2009.do isplate,

na iznos od 17,45 EUR od 06.10.2009.do isplate,

na iznos od 16,64 EUR od 03.11.2009.do isplate,

na iznos od 20,69 EUR od 03.12.2009.do isplate,

na iznos od 26,62 EUR od 04.01.2010.do isplate,

na iznos od 32,14 EUR od 13.02.2010.do isplate,

na iznos od 29,95 EUR od 08.03.2010.do isplate,

na iznos od 38,55 EUR od 07.04.2010.do isplate,

na iznos od 42,85 EUR od 08.05.2010.do isplate,

na iznos od 47,31 EUR od 07.06.2010.do isplate,

na iznos od 63,71 EUR od 07.07.2010.do isplate,

na iznos od 51,69 EUR od 10.08.2010.do isplate,

na iznos od 85,05 EUR od 10.09.2010.do isplate,

na iznos od 70,60 EUR od 09.10.2010.do isplate,

na iznos od 73,44 EUR od 11.11.2010.do isplate,

na iznos od 88,46 EUR od 13.12.2010.do isplate,

na iznos od 109,56 EUR od 11.01.2011.do isplate,

na iznos od 84,07 EUR od 14.02.2011.do isplate,

na iznos od 90,08 EUR od 15.03.2011.do isplate,

na iznos od 91,85 EUR od 19.04.2011.do isplate,

na iznos od 105,69 EUR od 20.05.2011.do isplate,

na iznos od 126,31 EUR od 21.06.2011.do isplate,

na iznos od 150,11 EUR od 26.07.2011.do isplate,

na iznos od 175,36 EUR od 16.08.2011.do isplate,

zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi iz članka 29 st. 2 ZOO-a koja na navedene iznose teče od dospijeća pa do 31.7.2015.godine koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.8.2015.godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29.12.2023.godine u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 1.316,36 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi iz članka 29 st. 2 ZOO-a koja na navedene iznose teče od 1.6.2026. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

IV Odbijaju se, tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, te tužiteljica prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku III izreke ove presude sa kamatom na isti, kao neosnovani.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe glede kondemnacije sukladno podnesku tužiteljice od 5.10.2022. godine, listovi 408 do 409 spisa.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je dana 11.07.2006.god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik d.d. kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj: 366 -80/2006, kojim ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.200,00 CHF. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.200,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti i7nosa 592,36 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. PŽ-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu Švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Navedena odluka potvrđena je i od strane Vrhovnog suda broj Rev-2221/2018. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-l401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se

Presuda Trgovačkog

glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.

suda u

trgovačkog suda

7iagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog

zaštite

RH posl.br. pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku kolektivnih interesa i

ništetnost odredbe ugovora

prava potrošača, a kojom se utvrđuje:

obvezujuća je u

o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka,

pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.8 l. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), ko ji je bio na sna7i u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve Što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti srednji tečaj švicarskog franka koji je tužitelju bio poznat u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita. te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog Franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit, primjenjujući gore navedene parametre preplatio za iznos od 14.872,60 kn. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom se radi o složenom kamatnom računu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja. isti zadržava pravo da po primitku izračuna od tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Slijedom prethodno navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška a što je u konačnici specificirao u podnesku od5.10.2022.godine listovi 408 do 409 spisa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da tuženik izričito osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik je istaknuo i prigovor dvostruke litispendencije. Naveo je da iz historijata tužbe nije razvidno potražuje li tužitelj u ovom postupku razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu i kamatu od 5,25 % koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora ili potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu i kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika (a koja razlika mu je već dosuđena). U slučaju da tužitelj u ovom postupku potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu, ali i u odnosu kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika (a koja razlika mu je već dosuđena), a ne samo u odnosu na kamatu od 5,25 % koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, tuženik ističe kako o navedenom dijelu zahtjeva već teče parnica među istim strankama pod posl.br. P-148/2018. Tuženik uvodno ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj PŽ - 6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2221/2018 u ovom postupku. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovorili o kreditu o valutnoj klauzuli, iz razloga Što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kred itu bile nepoštene (a time i ništetne). Tuženik uvodno ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu Članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi. Naveo je da porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Naveo je da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Naveo je da predmeti ugovor ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare. Slijedom svega prethodno navedenog tuženik je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 7-19 spisa, 16-157 spisa, 178-202 spisa, 212-216 spisa, 236-246 spisa- nalaza i mišljenja, 250-255-specifikacije, 393-394 spisa, 397-400 spisa-iskaza sa zapisnika od 25.07.2022.,408-409 spisa specificiranog tužbenog zahtjeva od 05.10.2022., dokumentacije na str. 410-412 spisa-iskaza sa ročišta od 10.10.2022., 431-433 spisa-iskaza sa ročišta od 25.01.2023., 440-453 spisa-dopune nalaza.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 7 do 11 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 366-80/2006 od 11.7.2006.godine, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je pravna prednica tuženika ( bivša Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. što također glede sljedništva između stranaka nije bilo sporno) dalje u tekstu (sada) tužena kao davatelj kredita odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 31.200,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.

6. Nije sporna činjenica da na listovima 15 do 16 i 17 do 19 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, a da na listovima 176 do 177 spisa prileži specifikacija uplata po predmetnom kreditu za ovdje tužiteljicu.

7. Nije sporna činjenica da je između tužiteljice i tužene vođen parnični postupak pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-148/18 koji je pravomoćno okončan presudom od 17.7.2020.godine koja je potvrđena odlukom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1178/2020-2 od 10.11.2020.godine u kojem postupku je tužiteljica tražila da se utvrdi ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope iz istog ugovora te isplatu preplaćenih iznosa po tom osnovu.

8. Nije nadalje sporna činjenica da je temeljem članka 5 predmetnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 5,25% dekurzivno godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 4. ugovoreno trajanje kredita u razdoblju od 60 mjeseci dakle 5 godina. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 3 st. 2 i 4 st. 3 predmetnog ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula švicarskog franka Nije sporna činjenica da je prema članku 2. predmetnog ugovora o kreditu kredit odobren za kupovinu novog motornog vozila.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke na ročištu od 25.7.2022. godine ali i iskaza svjedoka tužene CU sa ročišta od 25.1.2023.godine.

10. Nije nadalje sporna činjenica da predmetni ugovor o kreditu nije konvertiran.

11. Nije nadalje sporna činjenica da je predmetni kredit i prema iskazu tužiteljice sa ročišta od 25.7.2022.godine sačinjen u podružnici u Puli, te da je prije tog ugovora imala sklopljene samo ugovore o kreditu u eurima.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Sporan je i prigovor dvostruke litispendencije.

14. Vezano za prigovor dvostruke litispendencije isti nije bio osnovan. Naime ne postoji identitet pravomoćno okončanog spora P-148/2018 i ovog spora budući za to nedostaje treći kumulativno ispunjeni element tj. identitet činjeničnog osnova. Naime tužiteljica u ovoj parnici traži isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o ugovaranju valutne kaluzule CHF dok je u parnici činjenični osnov bio baziran na ništetnosti odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope te preplate po tom osnovu. Stoga je valjalo odbiti tuženičin prigovor dvostruke litispendencije kao neosnovan. Isto tako razvidno je da je predmetni ugovor zaključen u Puli zbog čega postoji nadležnost ovog suda i temeljem članka 59 ZPP-a. Nadalje vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate, a što nije predmetom ove parnice već se rješavalo u parnici P- 148/18 bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 17.12.2019. godine kad je bila zaprimljena tužba pa bi se zastara (da je to bilo predmetom ove parnice) prekinula prilikom zaprimanja prvotne tužbe tj. dana 17.12.2019.godine jer se radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu pa bi se zastara prekidala prilikom podnošenja te prvotne tužbe od 17.12.2019.godine godine sukladno recentnoj sudsko praksi, uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da ne bi protekao zastarni rok niti za taj činjenični osnov. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije po tom činjeničnom osnovu je zaprimljena dana 17.12.2019.godine pa stoga nije protekao petogodišnji zastarni rok niti za ovaj činjenično osnov jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe . Stoga kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu , a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti tuženičin prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž -989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž -858/2021-2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO -a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. U odnosu na pravni interes tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd.

16. U odnosu na sam meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 8.10.2021.godine u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev listovi 256 do 257 spisa prema pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.

17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama koje su jasne, uočljive i razumljive te da n ije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da postoje parametri vezano za način promjene kamatne stope, proveden je dokaz i saslušanjem svjedoka predloženih po tuženoj na čemu je tužena višekratno ustrajala kao i saslušanje tužiteljice kao parnične stranke. Tako je na ročištu od 10.10.2022.godine sasluša kao svjedok RU,listovi 410 do 411 spisa. Svjedok je iskazao kako se ne sjeća za konkretan ugovor te se ne može sjetiti niti klijenta niti ičega. Iskazao je da je bio financijski savjetnik u banci. Tužiteljica nije bila njegov klijent jer da je on bi morao biti potpisnik ugovora jer ugovor potpisuje referent, voditelj poslovnice i pravnik, ovdje nije njegov potpis. Na upit tko je moguće razgovarao sa tužiteljicom vezano za ovaj ugovor odgovorio je da je to je u biti nemoguće razaznati jer je banka svakih toliko mijenjala potpisne osobe kod javnog bilježnika. Svaki ugovor se ovjerava kod bilježnika s predstavnikom banke ali kako je banka deponirala potpisnike kod bilježnika onda je bilježnik to ovjeravao sukladno tim deponiranim potpisima. Jedino eventualno tko je mogao razgovarati s klijentom je moguće CU ali nije bio siguran jer ona je bila kreditna referentica za pravne poslove u jednom dijelu. Naveo je da JU nije jer ona je isplaćivala kredit kad bi dobila sve papire a DU je bila voditeljica poslovnice i C koja je bila pravnik. Iskazao je nadalje da je njegovo radno mjesto je bilo financijski savjetnik za građanstvo, te da nijedna od ovih osoba s lista 12 spisa to nije. CU je radila u sektoru pravnih osoba, ne može znati koje je bilo njezino radno zvanje u tom trenutku jer se ono mijenjalo. Da je bio uključen u odobravanju kredita bio bi supotpisnik tog ugovora pod uvjetom da je tom periodu bio kod bilježnika deponiran. Nije se mogao sjetiti imenom i prezimenom te osobe niti što je s njom razgovarao ako je razgovarao. Općenito govoreći svaka stranka bi došla u banku sa zahtjevom da dobije uvjete za autokredit, rekli bi im što moraju donijeti, dali bi im isprintane uvjete, kad bi stanka to donijela mi bi to provjerili kako bi dokumentacija odgovarala mi bi dali to kreditnom osobu, pravnici bi napravili kredit, strankama bi bila pozvana da to ovjeri i kad ovjeri i isplatilo bi se direktno auto kući. U uvjetima stranci bi pisalo da se radi o chf ili kunama, stranka bi bila upućena kolika je mjesečna rata i koliko će iznositi. Tečaj chf je formiran temeljem 6-mjesečnog LIBORA i tu nitko nije imao saznanja što će se događati. Na upit da li je bila koja stranka bila upozoravan da se ovako nešto može dogoditi s tako velikim oscilacijama odgovorio je da ne nikad nije bila upozoravana, da on ima kredit u chf, da ga prvi ne bi digao. Vezano za upit da li je klijent mogao konvertirati kredit iz chf u eure odgovorio je da je mogao ali banka bi to naplatila, uz navod "banka će svašta naplatiti" uz navod da bi čak i banci i odgovaralo da tako to netko traži. Kad se zaposlio u banci popis naknade banke su bile dvije stranice A4 format, nakon 13 godina rada banci popis naknada za banku je bio na 18 stranica a radilo se o istom formatu slova na dvije strane. Svjedok je nadalje bitno iskazao da su ovi ugovori u banci to je bila špranca samo su se mijenjali korisnici, iznos, kamata i osigu ranje. To je radio pravnik banke. Objašnjavao se značaj valute a svatko je birao u onom trenutku što mu je bilo jeftinije. Svjedok je iskazao da je banka imala koristi od plasiranja kredita u chf iz razloga što od plasmana primjerice kredita u eurima morao si imati osigurana 30-40% sredstava za rezervaciju otprilike, a ako si plasirao određenu količinu mogla je biti puno manje rezervacija primjerice 20%. Svjedok je iskazao da kad kaže rezervacija radi se o novcu koji se odvaja na tzv. mrtvi račun koji banka ne može koristi, dakle rezervacija za chf su bile manje pa je banci bilo u interesu da plasira kredite u chf zbog manjih sredstava rezervacije. Sud prihvaća iskaz imenovanog svjedoka kao objektivan. Nadalje iz iskaza svjedoka ĐU sa ročišta od 25.7.2022.godine imenovani je iskazao na upit suca da li su neki anuiteti plaćani s njegove strane odgovorio je da jedan je, to je platio za svoju suprugu ovdje tužiteljicu. Misli da nije bio nazočan kad je supruga podizala taj kredit. Na upit pun. tužiteljice da li je bilo problema u banci kad sam platio ratu za tužiteljicu odgovorio je da nikakvih problema nije bilo. Nikad ga nitko iz banke nije niti naknadno obavijestio da je nešto platio što nije trebao. Na upit pun. tuženika u kojem iznosu je platio ratu odgovorio je u punom iznosu, a na upit kad je izvršio tu uplatu odgovorio je da se ne sjeća, da tada kad je izvršio tu uplatu bili su on i njegova supruga ovdje tužiteljica u braku. Na upit zašto je izvršio tu uplatu odgovorio je da ga je supruga zamolila jer ona tada nije stizala a željela je da bude uplaćeno pravovremeno po datumima. To je platio na šalteru u banci u gotovini. Ta uplata se odnosila na ovaj predmetni ugovor o kreditu. Sud prihvaća iskaz imenovanog svjedoka kao objektivan budući je isti bio u suglasju sa dokazima kojima sud pridaje vjeru. Iz iskaza svjedoka tužene CU sa ročišta od 25.1.2023.godine imenovana nije imala konkretnim saznanja vezano za predmetni ugovor ali je iskazala da je predmetni ugovor u biti obrazac ugovora te je banka sačinjavala takve obrasce ugovora, da se strankama nije ukazivalo da bi u nekom razdoblju moglo doći do oscilacije valute CHF te da se od strane klijenata nisu mogli ispregovarati povoljnjiji uvjeti kreditiranja, što sud prihvaća. Nadalje iz iskaza tužiteljice saslušane na istom ročištu utvrđeno je u bitnom da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 7-11 spisa. Iskazala je da je išla u banku za podizanje kredita za kupnju vozila, ponuđen joj je kredit u švicarcima, to joj je ponudio bankar. Na upit suca zašto u švicarcima odgovorila je ponuđen joj je kao neki stabilan kredit sa stabilnom valutom i kamatnom stopom te da eventualno može doći do nekih sitnih promjena kao kod svakog drugog kredita. Banka je sačinila predmetni ugovor o kreditu. Na upit suca da li su joj objašnjene karakteristike valute chf odgovorila je ne nisu, dan joj je na uvid otplatni plan, njoj je u biti bila bitna rata kredita s obzirom na visinu primanja i godine otplate. Na upit suca najniža rata kredita je iznosila oko 2.700,00 a onda je otprilike 1.000,00 kuna narasla. Nije očekivala ovakvu promjenu tečaja iako je ekonomistica jer nije radila u toj branši. Točno je ovo što je rekao njezin suprug da je tu jednu ratu platio u njezino ime na ime otplate ovog kredita. Točno je da je ugovor zaključen u podružnici u Puli. Spis koji je vodila vezano za ništetnost odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope je već pravomoćno okončan. Na upit pun. tužiteljice sve uplate su izvršene na šalteru u banci. Banka joj nije spomenula nikakav poseban rizik koji je vezan za ovu specifičnu valutu. Banka joj nije niti govorila vezano za valutu chf da postoji mogućnost da dođe do nekih većih oscilacija. Na upit pun. tuženika suprug ĐU je u njezino ime izvršio jednu uplatu rate kredita, ne zna u kojem iznosu je izvršio tu uplatu. Njezin suprug je izvršio uplatu u njezino ime jer nije bila u mogućnosti otići u banku tada izvršiti tu uplatu. Na upit kako je tekao proces odobravanja kredita odgovorila je da nije informirala u drugim bankama, moguće da je išla u tu banku tražiti kredit jer su je uvjetovali u autokući. Auto je koristila za svoje osobne potrebe. Nije imala mogućnosti razmotriti ponude drugih banaka jer su je iz autokuće poslali u tu banku. Banka je imala kredit u eurima ali je sama nudila kredit u švicarcima. Odlučila se za taj kredit u švicarcima jer je u to vrijeme bio povoljniji od kredita u eurima. Pročitala je ugovor prije potpisivanja. Bila je savjesna da je ugovorena valutna klauzula u chf. Prije ovog ugovora nije imala nikad kredit švicarcima. Po struci je diplomirani ekonomist. Bankarski službenik joj nije rekao nikakve kriterije niti joj je dao ikakve obavijesti vezano za valutu chf, rekao joj je da je to stabilan kredit i valuta. Nije tražila nikakva dodatna objašnjenja. Na upit što je napravila kad je vidjela da tečaj chf raste odgovorila je ono što je mogla plaćati dalje. Na upit da li je prije ovog ugovora imala zaključene ugovore s ugovorenom valutnom klauzulom odgovorila je da je imala zaključene samo u eurima. Iskaz tužiteljice ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti) te u suglasju sa priležećim dokazima u spisu kojima sud pridaje vjeru

21. Predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila kupovina motornog vozila što je danas normalna stavka svakog građanina te je to vozilo korišteno isključivo u osobne svrhe , pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene. Isto tako razvidno je da je jedno plaćanje rate kredita doista izvršio njezin suprug ali u ime svoje supruge. No čak i da tome nije tako sukladno recentnoj sudskoj praksi (primjerice presuda Županijskog suda u Šibeniku Gž-1141/2020-2 od 25.10.2021.godine) banka nije ovlaštena isticati prigovor da tužitelj nije platio sve rate već je na to ovlaštena eventualno treća osoba.

22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 11.7.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužiteljica svoj zahtjev zasnivaju na tvrdnji da je tužena kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke što nije predmetom ove parnice već se rješavalo u p 148/18) na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, a njezina je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužitelj ici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj toga i to kao na odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke (što nije predmetom ove parnice), tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF što je predmetom ove parnice, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke (što nije predmetom ove parnice ali se obrazlaže radi cjelovitog konteksta) koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano i za ugovaranje valutne klauzule u CHF što je predmetom ove parnice i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke (što je bilo predmetom parnice P- 148/18 gdje je i utvrđena njihova ništetnost) tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelj ice zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.

25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF vezano za nepošteno ugovaranje valutne klauzule CHF što je predmetom ovog postupka.

26. Naime, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužiteljici prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužiteljica bila onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (što je predmetom ove parnice) koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelj ice ali i svjedoka ČU, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljica kao potrošač nije mogla imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužiteljici nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužiteljica objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da su je tužiteljica to vozilo koristila eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužiteljice jasno dokazuje da je vozilo korišteno isključivo za osobne potrebe. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene. Osim toga iz iskaza svjedoka predloženog po tuženoj ČU razvidno je daje citira se: "banka je imala koristi od plasiranja kredita u chf iz razloga što je od plasmana primjerice kredita u eurima morao si imati osigurana sredstva 30-40% sredstava za rezervaciju otprilike" dok je kod plasmana kredita u CHF ta rezervacija bila manja oko 20%, a radilo se o novcu koji se odvajao na "mrtvi račun" koji banka nije mogla koristiti uz navod citira se "dakle rezervacije za chf su bile manje pa je banci bilo u interesu da plasira kredite u chf zbog manjih sredstava rezervacije", list 2 zap. od 10.10.2022.godine što ovaj sud kao logično prihvaća.I svjedokinja tužene CU je u svom iskazu sa ročišta od 25.1.2023.godnie potvrdila da se glede ugovora radilo o "obrascu banke" te da je "banka sačinjavala takve obrasce ugovora",list 432 spisa te da se od strane klijenata nisu mogli ispregovarati povoljniji uvjeti.

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava RUŠ i JUŠ protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelje je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

29. Sukladno navedenom valjalo je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva te prihvatiti u cijelosti deklaratoran tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj a kako je to u konačnici specificirano u podnesku od 26.10.2021.godine listovi 256 spisa te odlučiti sadržajno kao u stavku I izreke ove presude da se sve ne ponavlja.

30. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovane vještakinje od 8.10.2021.godine listovi 235 do 246 spisa utvrđeno je u bitnom da razlike između plaćenih anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj 366-80/2006 od 11. srpnja 2006. godine i iznosa koje je tužitelj trebao platiti primjenjujući iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF-a na dan realizacije kredita kao i ugovorene kamatne stope 5,25% godišnje s uračunatim i pozitivnim i negativnim razlikama kamate i tečaja ukupno iznose 16.083,12 HRK kako je specificirano u stupcu 20 Tabele br. 3, od čega: s osnova promjene kamatne stope 3.396,59 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 3,- s osnova promjene tečaja 12.686,53 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 3.. Razlike između plaćenih anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj 366 - 80/2006 od 11. srpnja 2006. godine i iznosa koje je tužitelj trebao platiti primjenjujući iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF-a na dan realizacije kredita kao i ugovorene kamatne stope 5,25% godišnje kao preplata anuiteta s uračunatim samo pozitivnim razlikama kamate i tečaja ukupno iznose 17.675,98 HRK kako je specificirano u stupcu 20 Tabele br. 4, od čega: s osnova porasta kamatne stope 3.396,59 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 4, s osnova porasta tečaja 14.279,39 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 4. Sve opisano vještakinja je usmeno izložila na ročištu od 17.6.2022.godine, listovi 393 do 394 spisa. Na ročištu od 25.7.2022.godine, list 399 spisa tužena je predložila da vještak uzme u obzir i tzv. negativne iznose te kamatne stope na kunske kredite.

31. Iz dopune nalaza vještakinje od 26.9.2024.godine list 453 spisa sačinjene na prijedlog tužene vještakinja je utvrdila da je s osnova promjene kamatne stope tj. razlike između plaćenih kamata po ugovoru o kreditu i iznosa koje bi tužiteljica trebala platiti primjenjujući iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF na dan realizacije kredita i kamatne stope koja je vrijedila na kunske kredite 9,98% sa pozitivnim i negativnim razlikama manje plaćene kamate iznose 2.122,26 eura, list 453 spisa. Razlike plaćenih anuiteta i anuiteta koji bi bili plaćeni prema početnom otplatnom platnu primjenom kamatne stope koja je vrijedila na kunske kredite banaka 9,98% pa i početnog tečaja , kao razlike više i manje plaćenih anuiteta ukupno iznose 438,44 eura , list 453 spisa.

32. Vještakinja je svoj nalaz od 8.10.2021.godine usmeno izložila na ročištu od 17. 6.2022. godine te je u cijelosti ustrajala kod svog nalaza te sud prihvaća upravo taj nalaz vještaka budući je isti sačinjen sukladno pravilima struke uz ispravnu metoda obračuna. Naprotiv dopuna nalaza od 26.9.2024.godine, list 453 spisa sačinjena je po projekciji kao da se radilo o kunskom kreditu što se po ocjeni ovog sud ne može primijeniti u ovoj parnici kao i iznosi s uračunatim i negativnim razlikama o čemu će se kasnije obrazlagati.

33. Tužiteljica je sukladno nalazu vještaka od 8.10.2021.godine i specificirala svoju tražbinu prvotno u podnesku od 26.10. 2021.godine odnosno u konačnici u podnesku od 5.10.2022.godnine listovi 408 do 409 spisa i to prema pojedinačnim iznosima iz tabele broj 4 stupac 19 na način da su što je bitno naglasiti potraživala ukupan zbroj svih pojedinačnih iznosa iz te tabele s time što je budući je nalaz bio sačinjen u kunama tužiteljica je pretvorila svaki pojedinačni iznos koristeći fiksni tečaje 7,53450 kn u važeće pojedinačne iznose u eurima, što je provjereno i od strane suda list 256 do 257 spisa. Dakle tužiteljica potražuje ukupan zbroj svih pojedinačnih iznosa izraženih u eurima.

34. Sukladno prethodno obrazloženom pravnom stajalištu tužiteljici je valjalo dosuditi ukupan iznos s osnova preplate i porasta tečaja po valuti u ukupno zbrojenoj visini svih pojedinačnih iznos od 1.895,20 eura, dakle naglašava se sve prema zbroju svih pojedinačnih iznosa iz tabele broj 4 stupac 19 listovi 243 do 244 spisa, stav II izreke ove presude.

35. Tužiteljici sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplata iz stavka II izreke ove presude vezano za razliku preplaćenu s osnova promjene tečaja kamate teče od dospijeća (plaćanja) svakog pojedinog iznosa tj. prema datumima kako je to specificirano u stavku II izreke ove presude pa do isplate po kamatnoj stopi opisanoj u stavku II izreke presude da se sve ne ponavlja sukladno članku 29 st. 2 ZOO-a .

36. Tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu ( u tom smislu ide i Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine).

37.Vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž -755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo po traživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž - 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tih razloga ovaj sud ne prihvaća stajalište glede negativne preplate tj.negativne tečajne razlike , te smatra da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate, uz sve ono što je već prethodno i obrazloženo da se ne ponavlja.

38. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 27.4.2026. godine na kojem se tužiteljica na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja suglasila da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu. Na istom ročištu zakazano je bilo ročište za objavu odluke za dan 26.5.2026.godine ali je isto rješenjem zbog spriječenosti odgođeno za dan 1.6.2026.godine. Isto tako valjalo je unatoč protivljenju tužene dopustiti objektivnu preinaku tužbe sukladno podnesku tužiteljice zaprimljenom dana 26.10.2021. listovi 255 do 257 spisa odnosno u konačnici u podnesku od 5.10.2022. godine listovi 408 do 409 spisa temeljem članka 190 ZPP- a.

39. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154 st. 1 i 164 st. 3 ZPP- a.

40. Tužiteljica je uspjela u cijelosti u ovoj parnici, a bila je u ovoj pravnoj stvari zastupana po punomoćnici odvjetnici. Na ročištu od 27. travnja 2026. godine na kojem je zaključena glavna rasprava tužiteljica je po punomoćnici navela da potražuje trošak koji je uložen u spis, list 1 tog zapisnika. Dana 28.4.2026.godine dakle nakon zaključenja glavne rasprave zaprimljen je na sudu troškovnik tužiteljice pa bi joj temeljem tog troškovnika cijeneći vrijednost predmeta spora valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova tbr 7/1, za sastav četiri obrazloženja podneska od 19.3.2020., 11.2.2021., 26.10.2021. i 5.10.2022. godine po 100 bodova tbr 8/1 za svaki taj podnesak, a za neobrazložene podneske od 13.10.2020., 24.1.2022. i 6.5.2022. (kako je sama tužiteljica i tražila) 25% ili po 25 bodova tbr. 8/3 za svaki taj podnesak, za zastupanje na ročištima od 5.10.2020., 17.3.2021., 17.6.2022., 25.7.2022., 10.10.2022., 25.1.2023. godine po 100 bodova za svako to ročišta tbr. 9/1, za zastupanje na ročištu od 12.12.202. 25% ili 25 bodova tb. 9/5, što po toj osnovi ukupno iznosi 1175 bodova pomnoženo s 2,00 eura po bodu (tbr 48 st. 3 u svezi s tbr 50) iznosi 2.350,00 eura uz pdv od 25% ili daljnjih 587,50 eura, zbrojeno pripadalo bi joj temeljem istog 2.937,50 eura po toj osnovi. Tužiteljici bi pripao i trošak vezano za vještačenje sukladno računima vještaka u iznosu od 437,99 eura koji se odnosio na nju (ostalo je platio tuženik za dopune nalaza) , uz trošak sudske pristojbe plaćene za tužbu od 66,36 eura.

41. Sukladno svemu prethodno obrazloženom tužiteljici bi temeljem tog troškovnika da je isti bio pravodobno podnesen na ime parničnog troška pripao ukupan iznos parničnog troška od 3.441,85 eura (ili 2.937,50 e + 66,36 e+ 437,99 e = 3.441,85 eura).

42. Međutim člankom 164 st.2 ZPP-a propisano je da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu, dok je stavkom 3 ZPP-a propisano je da zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Rok iz članka 164 st. 3 ZPP-a je prekluzivne naravi. Troškovnik bez datuma je tužiteljica putem odvjetnice predala sudu dan nakon zaključenja glavne rasprave tj. 28.4.2026. godine u 13,37 sati što dokazuje i elektronska potvrda uz taj troškovnik, što znači nepravovremeno. Stoga je sud mogao odlučivati samo o onim troškovima koje je tužiteljica putem odvjetnice pravovremeno zatražila još tijekom postupka u samoj tužbi i podnescima. Tužiteljici je stoga cijeneći vrijednost predmeta spora cijeneći ono što je određeno tražila (članak 164 st. 2 ZPP-a) priznata nagrada za sastav tužbe od 100 bodova tbr 7/1, nagrada za sastav četiriju obrazloženih podneska u kojima je zatražila nagradu i to za obrazložene podneske od 19.3.2020. (list 164 spisa), 11.2.2021. godine (list 225 spisa) , 26.10.2021. (list 258 spisa) i 24.1.2022. (list 324 spisa) po 100 bodova za svaki taj podnesak tbr. 8/1, dakle za 4 podneska ili sukladno tom troškovniku 500 bodova pomnoženo s 2,00 eura po bodu (tbr 48 st. 3 u svezi s tbr 50) iznosi 1.000,00 eura uz pdv od 25% ili daljnjih 250,00 eura, zbrojeno 1.250,00 eura po toj osnovi uz zatraženi trošak sudske pristojbe koji je zatražen već u tužbi od 500,00 kn ili 66, 36 eura (tečaj 7,53450 kn) ukupno na ime parničnog troška iznos od 1.316,36 eura stav III izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče počev od 1.6. 2026. godine (dan objave presude) pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, što je dužna isplatiti tužena stav III izreke presude. Temeljem tbr. 8 točka 1 Tarife tužiteljici iako je tražila ne pripada nagrada za više od 4 obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku.

42. Povratno, valjalo je odbiti, tuženu koja je izgubila ovu parnicu prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, te tužitelj icu prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku III izreke sa kamatom na isti, kao neosnovane, stav IV izreke presude.

U Puli, 1. lipnja 2026. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženoj po pun.