Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-1111/2019-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, Stanka Vraza 15, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 28. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja te z. punomoćnice tuženika NŠ, odvjetničke vježbenice kod punomoćnika tuženika, 1. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB 92963223473 da tužitelju CŠ, OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 16.483,14 EUR (slovima: šesnaesttisućačetiristoosamdesettrieura i četrnaestcenti) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 42,21 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

- 290,53 EUR od 26.05.2010. pa do isplate

- 445,20 EUR od 22.07.2010. pa do isplate

- 591,54 EUR od 28.10.2010. pa do isplate

- 285,20 EUR od 19.11.2010. pa do isplate

- 259,48 EUR od 27.12.2010. pa do isplate

- 256,96 EUR od 31.01.2011. pa do isplate

- 93,81 EUR od 04.04.2011. pa do isplate

- 272,76 EUR od 16.05.2011. pa do isplate

- 299,30 EUR od 14.06.2011. pa do isplate

- 344,06 EUR od 19.07.2011. pa do isplate

- 67,17 EUR od 03.10.2011. pa do isplate

- 1.291,29 EUR od 24.10.2011. pa do isplate

- 246,21 EUR od 25.11.2011. pa do isplate

- 300,63 EUR od 02.01.2012. pa do isplate

- 307,04 EUR od 01.02.2012. pa do isplate

- 324,78 EUR od 28.02.2012. pa do isplate

- 458,57 EUR od 11.04.2012. pa do isplate

-392,21 EUR od 14.05.2012. pa do isplate

- 325,85 EUR od 18.06.2012. pa do isplate

- 325,85 EUR od 19.07.2012. pa do isplate

- 325,85 EUR od 17.08.2012. pa do isplate

- 325,85 EUR od 18.09.2012. pa do isplate

- 299,30 EUR od 23.10.2012. pa do isplate

- 325,85 EUR od 27.11.2012. pa do isplate

- 325,85 EUR od 27.12.2012. pa do isplate

- 339,12 EUR od 28.01.2013. pa do isplate

- 325,84 EUR od 27.02.2013. pa do isplate

- 518,97 EUR od 11.04.2013. pa do isplate

- 325,84 EUR od 07.05.2013. pa do isplate

- 325,85 EUR od 03.06.2013. pa do isplate

- 253,52 EUR od 29.06.2013. pa do isplate

- 796,33 EUR od 07.08.2013. pa do isplate

- 325,85 EUR od 28.08.2013. pa do isplate

- 325,85 EUR od 19.09.2013. pa do isplate

- 193,12 EUR od 15.10.2013. pa do isplate

- 325,85 EUR od 25.11.2013. pa do isplate

- 282,58 EUR od 15.12.2013. pa do isplate

-298,71 EUR od 15.01.2014. pa do isplate

- 124,74 EUR od 15.02.2014. pa do isplate

- 128,67 EUR od 15.03.2014. pa do isplate

- 125,25 EUR od 15.04.2014. pa do isplate

- 120,35 EUR od 15.05.2014. pa do isplate

- 121,40 EUR od 15.06.2014. pa do isplate

- 366,85 EUR od 15.07.2014. pa do isplate

- 229,10 EUR od 31.07.2014. pa do isplate

- 0,07 EUR od 15.08.2014. pa do isplate

- 256,56 EUR od 15.09.2014. pa do isplate

- 138,04 EUR od 24.10.2014. pa do isplate

- 135,71 EUR od 15.11.2014. pa do isplate

- 50,20 EUR od 16.01.2015. pa do isplate

- 179,96 EUR od 24.03.2015. pa do isplate

- 193,12 EUR od 15.04.2015. pa do isplate

- 458,56 EUR od 15.05.2015. pa do isplate

-313,92 EUR od 25.08.2015. pa do isplate

- 79,86 EUR od 15.09.2015. pa do isplate

i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 795,39 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 2.9.2015.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB 92963223473 da tužitelju CŠ, OIB [osobni identifikacijski broj] nadoknadi nastali parnični trošak u iznosu od 6.368,99 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2026. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 17.253,00 EUR sa zateznom kamatom osnovom preplaćenih iznosa uslijed promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF tijekom razdoblja otplate kredita kojeg su stranke sklopile 15. veljače 2007., broj računa 7103509710, a kojim Ugovorom je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 156.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Potom da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 7. travnja 2016. kojim su izmijenjene odredbe prvotnog Ugovora u pogledu valutne obveze redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice i postignut je Sporazum o raspolaganju preplatom koja je utvrđena u iznosu od 37.285,91 HRK. Redovna kamatna stopa da je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,50% godišnje, ali je ugovorena kao promjenjiva u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama, a koje stope je tuženik više puta jednostrano povećavao protivno načelima savjesnosti i poštenja. U pogledu odredbe o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak na način da otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB -a za CHF važeće na dan plaćanja, tuženik da nije obavijestio tužitelja kao potrošača o svim parametrima nužnima za donošenje informirane i valjane odluke niti mu je omogućio da pojedinačno pregovara o bilo kojoj ugovornoj odredbi. Pri tome se tužitelj poziva na pravna utvrđenja sadržana u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž-6632/2017 od 14.6.2018. Neovisno od sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu da ništetne odredbe ne konvalidiraju čak ni u slučaju kad bi uzrok ništetnosti naknadno nestao pa da ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba i ostvarenje pripadajućih prava, pozivajući se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava činjenicu sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovoru o kreditu. Ističe da tražbina nije postavljena određeno jer da zahtjev nije određeno postavljen u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer je pojedine anuitete kredita otplaćivala druga osoba, konkretno HŠ. Ističe prigovor zastare tražbine, smatrajući da se na konkretni slučaj primjenjuje trogodišnji zastarni rok od svake uplate preplaćenog iznosa. Odlučnim smatra činjenicu konverzije kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu 7. travnja 2016. jer su tim Dodatkom parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR čime je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da je cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano odredbom čl. 19b koja navodi da konverzija kredita podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Samim zakonom da je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 15.2.2007., Dodatak Ugovoru o kreditu od 7.4.2016., izračun konverzije na dan 30.9.2015., promet po kreditu/specifikacija uplate, saslušan je tužitelj je provedeno financijsko vještačenje i pročitan nalaz vještaka Vlaste Santo-Olđa iz Varaždina.

4. Nije sporno između stranaka da su 15. veljače 2007. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu, a 7. travnja 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu, time da je potonji sklopljen u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), da je tužitelju isplaćen iznos od 156.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, da je ugovoren rok otplate 360 mjeseci, da su mjesečni anuiteti iznosili 782,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Nije sporno ni to da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,50% godišnje, a nije sporno ni to da je tuženik tijekom razdoblja otplate kredita u više navrata povećavao kamatnu stopu, a također je došlo do povećanja tečaja CHF pa je uslijed ta dva bitna elementa Ugovora došlo i do povećanja anuiteta kredita. Nije sporno da je Dodatkom Ugovoru o kreditu i da su tužitelju priznate sve uplate po navedenom kreditu od početka ugovornog odnosa do 30.9.2015. i da mu je utvrđena preplata od 37.285,91 HRK, a utvrđena je nova glavnica kredita od 84.546,42 EUR.

5. Sporno je pravno pitanje zastare tražbine i aktivne legitimacije tužitelja, te da li je provedenom konverzijom tužitelj izgubio pravo tražiti puno obeštećenje preplaćenih iznosa kao razlike između kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora od 4,50% godišnje u odnosu na kamate koje je tuženik tokom otplate kredita jednostrano mijenjao te kao razlike tečaja CHF koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora i tečaja na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, uz uračunavanje priznatog preplaćenog iznosa u Dodatku Ugovora o kreditu.

6. U odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije, prema odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO), obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a prema st. 2. vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kada se dužnik protivi tom ispunjenju. Točno je da je temeljno pravilo da dužnik sam ispunjava svoju obvezu, no kao iznimka dopuštena je mogućnost da dužnikovu obvezu mogu ispuniti i treće osobe. Očito je da je tuženik kao vjerovnik pristao primiti ispunjenje od strane treće osobe, a za navesti je da se tuženik kao vjerovnik ne može upuštati u razloge ispunjenja od strane treće osobe, niti pobude dužnika prigodom davanja suglasnosti. Osim toga, tuženik niti ne tvrdi da je HŠ obvezu ispunio kao svoju, već kao obvezu za račun tužitelja, a ne za svoj račun, slijedom čega se prigovor nedostatka aktivne legitimacije ukazuje promašenim, a to i neovisno od odluke Ustavnog suda U-III-3176/2007 na koju se poziva tuženik vezano uz taj prigovor jer se ne radi o identičnim situacijama.

7. U odnosu na prigovor da tužba ne sadrži određeni tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186 Zakona o parničnom postupku, za navesti je da je doista tužitelj tražio isplatu određenog glavničnog iznosa, a neodređeno u pogledu pojedinačnih iznosa zateznih kamata. Međutim, tužitelj u trenutku postavljanja tužbenog zahtjeva nije raspolagao kompletnom dokumentacijom o prometima po spornom kreditu tako da za pojedine mjesece dospijeća preplaćenih iznosa nije mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev, a što mu je omogućilo tek financijsko vještačenje u ovom predmetu. Osim toga, tužitelj i nema stručnog znanja da bi postavio tužbeni zahtjev identičan nalazu vještaka.

8. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

10. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku kratko treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

11. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost tuženik nije predložio saslušanje svjedoka koji bi mogli potvrditi da su tužitelja informirali o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope i o rizicima promjene tečaja CHF. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz spisu priloženih isprava od strane tuženika, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je Ugovor unaprijed bio sastavljen od strane tuženika, da ni o jednoj ugovornoj odredbi nije imao mogućnosti pregovarati s tuženikom, a nije dobio nikakve informacije vezano uz mogućnost povećanja kamatne stope ili tečaja CHF, a banka mu je ponudila isključivo sporni Ugovor o kreditu.

12. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

13. U vrijeme podnošenja ove tužbe 12.6.2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

14. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 3,95% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

15. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju koji je na snazi od 30.9.2015. (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

16. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

17. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

18. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 7.4.2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o preplaćenom iznosu od 37.285,91 HRK, a utvrdile su i preostalu neotplaćenu glavnicu nakon provedene konverzije na dan 30.9.2015. u iznosu od 84.546,42 EUR.

19. Dodatak Ugovoru o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

20. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

21. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

22. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

23. Međutim, Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

24. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

25. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 C protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

26. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan, dakle da mu je tuženik obračunao sve uplaćene iznose kao da je Ugovor o kreditu otpočetka bio sklopljen u valuti EUR.

27. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrdile preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

28. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Vlasti Santo-Olđa, utvrđeno da je tužitelj do konverzije, ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,50% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je do 30.9.2015. više uplatio, nakon umanjenja za preplatu iz konverzije 16.483,14 EUR sa više uplaćenim iznosima po pojedinim mjesecima kako je pobliže navedeno u izreci presude. Međutim, vještakinja je uzela u obzir i tzv. negativne tečajne razlike koje iznose 795,39 EUR i koje su vidljive u tabeli na listu 25 nalaza pod "manje plaćeni iznosi". U nastavku nalaza navodi da veliki iznos manje plaćenog s osnova negativne tečajne razlike nije rezultat promjene tečaja već neredovitog i netočnog plaćanja tužitelja pa je radi toga izradila izračun na način da je na obvezu po promjeni kamatnih stopa primijenjen tečaj na dan isplate kredita, a simulirano je plaćanje primjenom tečaja na dan dospijeća obveze. Tužitelj je u podnesku od 8. rujna 2025. tražio i isplatu daljnjeg iznosa od 795,39 EUR iz razloga što tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja za negativne tečajne razlike niti za negativne kamatne razlike kada je kamata bila niža od ugovorene i da stoga nema osnova za umanjenje ukupnog iznosa preplate od 795,39 EUR. Točno je da tuženik nije stavio prigovor prijeboja za spomenute potplaćene iznose, međutim, iz nalaza vještaka jasno proizlazi da je veliki iznos manje plaćenog rezultat neredovitog i netočnog plaćanja tužitelja, a tu okolnost neredovitog i netočnog plaćanja tužitelj nije osporio, slijedom čega nema osnova tužitelju dosuditi i te negativne razlike od 795,39 EUR. U protivnom, tužitelj bi imao pravo i na isplatu tog iznosa od 795,39 EUR. Slijedom navedenog, sud je odbio tužbeni zahtjev za taj iznos sa zateznom kamatom tekućom od 2.9.2015. Preostali dio tužbenog zahtjeva je u cijelosti prihvaćen i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate koji je utuženi iznos tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

29. Vještakinja se očitovala na primjedbe tuženika na nalaz, a koji prigovor je bio usmjeren na to da je vještak pogrešnom metodom obračunao tečajnu razliku, na način da je od stvarno plaćenih anuiteta oduzimao anuitete obračunate po inicijalnom tečaju, a po stavu tuženika ispravno bi bilo da je vještak najprije iskazao razliku u visini anuiteta koja proizlazi iz promjene kamatne stope kroz cijelo razdoblje otplate kredita, zatim izračunao razliku u visini anuiteta u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja na dan plaćanja anuiteta. Naime, vještakinja navodi da bi takav obračun predstavljao simulaciju uplata tužitelja, iako se raspolaže točnim podatkom o uplatama koje su evidentirane u poslovnim knjigama tuženika i metoda koju je koristila prilikom izračuna da je ispravna i točnija od metode koju predlaže tuženik. Na takvo očitovanje tuženik navodi da je obračun trebao biti napravljen prema njegovom prijedlogu, ali da ne predlaže usmeno iznošenje nalaza vještaka.

30. Sud u cijelosti prihvaća nalaz vještaka stručnim i objektivnim i temelji odluku na nalazu vještaka, a tim više što je izračun proveden prema podacima o visini kamatne stope i visini tečaja CHF na dan sklapanja Ugovora koji podaci su poznati, a nije provela nikakvu simulaciju niti uplata niti vrijednosti tečaja ili visine kamatne stope, a predloženi način izračuna tuženika upravo je simulacija, a uz to i nerazumljiva.

31. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok kod stjecanja bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 12.6.2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbine za podnošenje konkretne tužbe. Neovisno od toga što je tužitelj u podnesku od 8. rujna 2025. iz iste činjenične osnove preinačio tužbu, nije došlo do zastare tražbine jer je ona prekinuta podnošenjem tužbe, a u konkretnom slučaju radi se o tzv. nepravoj preinaci, obzirom da tužitelj nije mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev prije provođenja financijskog vještačenja. Naime, neprava preinaka je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, koja je moguća i dopuštena prema člancima 190. i 191. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 94/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – nastavno: ZPP), pri čemu zastara zahtjeva za naknadu štete po toj osnovi se prekida već podnošenjem tužbe u postupku, a ne u trenutku preinake tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva.

32. Kako se tuženik nije protivio preinaci tužbe (za 24,56 EUR), već se upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi, smatra se da postoji pristanak na preinaku tužbe (čl. 190. st. 4. ZPP-a).

33. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

34. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Točno je da je odbijen dio tužbenog zahtjeva međutim, sukladno Direktivi EU broj 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način, ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samo bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH broj U- III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.), a ovaj stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021.. Kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja na način da je smanjio tužbeni zahtjev, uz okolnost da sam nema stručnog znanja da preliminarno postavi tužbeni zahtjev koji će biti istovjetan onome iz nalaza vještaka, to je tužitelju priznat cjelokupni parnični trošak, odnosno priznate su mu radnje u postupku koje su prema stavu suda bile potrebne za donošenje meritorne odluke, a primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23).

35. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 20.9.2019., 6.2.2025. i 8.9.2025., zastupanja na raspravama 26.1.2021., 25.4.2024., 27.2.2025.,, 28.4.2026. sve u iznosima od po 500,00 EUR, zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 EUR, PDV 1.150,00 EUR, trošak financijskog vještačenja 400,00 EUR, sudska pristojba na tužbu 218,99 EUR ili ukupno 6.368,99 EUR.

Varaždin, 1. lipnja 2026.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnik tužitelja – Danijel Trubić, odvjetnik u Varaždinu, Stanka Vraza 15 2) Punomoćnici tuženika – OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba,

Lopašićeva 6,