Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Ulica plemića Borelli 9, Zadar
Poslovni broj: P-1272/2025-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Zadru, po sutkinji Ivi Abfal, u pravnoj stvari tužitelja ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zvonimiru Brziću, odvjetniku u Zadru, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po generalnim punomoćnicima iz OD Mađarić i Lui d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, izvanraspravno dana 1. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 138-50- 3792841 od 18.11.2006., zaključenog između tužitelja ČR i tužene Raiffeisenbank Austria d.d., solemniziran 23.11.2006. kod Javnog bilježnika Vere Marčine u Zadru, pod brojem OU-935/06-1, koja glasi: „3./treće/ NAKNADA 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 682,95 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 29.11.2006. do isplate po stopi koja se određuje do 31.12.2007. temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/2004, 35/2005) u visini od 15% godišnje, a nadalje temeljem čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23), i to od 1.01.2008. do 31.07.2015. godine, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.01.2023. do 29.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023., za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 300,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2026., kao dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja za naknadnom parničnog troška odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 18.11.2006. sklopio s tuženom Ugovor o kreditu broj: 138-50-3792841 kojim je tužena tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.400,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Predmetni ugovor o kreditu da je solemniziran 23.11.2006. kod Javnog bilježnika Vere Marčine u Zadru, pod brojem OU-935/06-1. U članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu navedeno je da tužena obračunava i naplaćuje tužitelju naknadu za odobrenje kredita od 1,00% na iznos odobrenog kredita (tzv. ulazna naknada). Navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, temeljem kojeg je tužena naplatila tužitelju ulaznu naknadu da je ništetna kako se dalje objašnjava, što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka navedene odredbe. Tako, tužena da je tužitelju prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita dana 29.11.2006. obračunala i naplatila naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, odnosno iznos od 682,95 / 5.145,72 KN (tzv. ulazna naknada), što proizlazi iz Kontrolnog ispisa unosa korištenja za predmetni kredit gdje se navodi da naknada iznosi 1.114,00 CHF, što prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja 29.11.2006. iznosi 5.145,72 KN, a što preračunato prema fiksnom tečaju konverzije (1,00 EUR = 7,5345 HRK) iznosi 682,95 EUR. Tužena da je ulaznu naknadu naplatila po osnovi čl. 3. Ugovora o kreditu koji regulira naknadu za obradu i odobrenje kredita. Tužitelj ističe da je predmetna odredba nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03). Tužitelj najprije ističe kako mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tužena ponudila tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega da je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužitelj ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, s obzirom da je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tužena navodno ima prilikom isplate kredita. Naime, tužitelj ističe da joj tužena prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije predočila strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi tuženoj navodno nastaju prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita. Tužena navedeno nije predočila tužitelju očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom isplate kredita tužena niti nema, već je samo paušalno odredila da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj postotak, u čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste. Tužitelj ističe da uslijed takvog postupanja tužene uopće nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze koju mu je tužena nametnula nepoštenom odredbom, niti je stoga bio u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženom. Stoga da je jasno da je tužena prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristila svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužitelja za kreditom radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, te je u takvim okolnostima tužitelju putem tipskog ugovora nametnula nepoštenu odredbu o plaćanju ulazne naknade prilikom isplate kredita, koja naknada nema pokriće u poslovnim izdacima tužene, pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nadalje, tužitelj ističe da je predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da je, kako je prethodno opisano, za tužitelja kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva. Sudska praksa da je jedinstvena u stavu da ugovaranje ulaznih naknada predstavlja nepošteno postupanje, pa da stoga potrošači imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora i isplatu s osnove ništetnosti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od naplate naknade do isplate. Ukoliko bi tužena osporavala visinu naplaćene ulazne naknade, tužitelj predlaže da se u postupku provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnosti koliki je iznos naknade i kada tužena obračunala i naplatila tužitelju prilikom odobrenja kredita. Slijedom svega navedenog tužitelj da ima pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu te predlaže da Naslovni sud po provedenom postupku donese presudu gornjeg sadržaja.
2. Temeljem odredbe čl. 284. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje ZPP) Sud je dostavio primjerak tužbe od 18. lipnja 2025., podnesen u ovom predmetu, tuženoj radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu. Tužena je uredno zaprimila poziv za podnošenje odgovora na tužbu, ali u ostavljenom joj roku od 30 dana, od dana primitka, nije dostavila svoj odgovor na istu.
3. Osnovanost tužbenog zahtjeva u ovom predmetu proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio te činjenicama koje su opće poznate, niti ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da bi tuženu spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.
4. Slijedom navedenog, sukladno odredbi čl. 331. b. ZPP, valjalo je donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe), slijedom čega je odlučeno kao u izreci.
5. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br: 138/23), slijedom čega je tužitelju, kao stranci koja je u cijelosti uspjela u ovom postupku, priznat trošak parničnog postupka na ime zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to trošak sastava tužbe – 75 bodova (Tbr. 7.t.1.), trošak sastava podneska od 17.6.2026. – 75 bodova (Tbr. 8.t.1.), što uz vrijednost boda od 2,00 EUR, ukupno iznosi 300,00 EUR, dok je preko dosuđenog zahtjev tužitelja za naknadnom parničnog troška, sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, odbijen kao neosnovan, a koji se odnosi na zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu, koje obveze je tužitelj oslobođen kao potrošač, slijedom čega je odlučeno kao u točki I II. izreke presude.
Zadar, 1. lipnja 2026.
S u t k i nj a
Iva Abfal
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.
DNA:
1. Tužitelju po pun.,
2. Tuženoj po pun.
