REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5445/2024-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva PENEZIĆ I PARTNERI d.o.o. Zagreb, Strojarska 22, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva 18, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. travnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Vladimira Penezića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Jakova Delipetra, odvjetnika, dana 01. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu broj 9011062446, od 6. ožujka 2006. godine, solemniziran kod javnog bilježnika Katice Valić iz Zagreba dana 9. ožujka 2006., broj OU-221/06, sklopljenog između tužitelja FO, iz [adresa] (ranije na adresi: [adresa]) i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, koji glasi:

„koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“,

kao i dio odredbe sadržan u ugovornoj odredbi čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj 9011062446, od 6. ožujka 2006. godine, solemniziran kod javnog bilježnika Katice Valić iz Zagreba dana 9. ožujka 2006., broj OU-221/06, sklopljenog između tužitelja EO, iz [adresa] (ranije na adresi: [adresa]) i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, koji glasi:

„U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“,

te isti ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju UO, iz [adresa], na ime stjecanja bez osnova s osnova promjenjive kamatne stope iznos u visini od 3.550,32 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 34,71EUR tekuće od 13.01.2011. do isplate,

- na iznos od 124,50 EUR tekuće od 12.02.2011. do isplate,

- na iznos od 126,74 EUR tekuće od 15.03.2011. do isplate,

- na iznos od 123,28 EUR tekuće od 13.04.2011. do isplate,

- na iznos od 128,39 EUR tekuće od 13.05.2011. do isplate,

- na iznos od 109,99 EUR tekuće od 14.06.2011. do isplate,

- na iznos od 113,39 EUR tekuće od 13.07.2011. do isplate,

- na iznos od 129,27 EUR tekuće od 12.08.2011. do isplate,

- na iznos od 87,61 EUR tekuće od 13.09.2011. do isplate,

- na iznos od 87,92 EUR tekuće od 05.10.2011. do isplate,

- na iznos od 86,38 EUR tekuće od 12.11.2011. do isplate,

- na iznos od 86,21 EUR tekuće od 06.12.2011. do isplate,

- na iznos od 87,83 EUR tekuće od 01.01.2012. do isplate,

- na iznos od 88,96 EUR tekuće od 01.02.2012. do isplate,

- na iznos od 88,93 EUR tekuće od 01.03.2012. do isplate,

- na iznos od 87,83 EUR tekuće od 13.04.2012. do isplate,

- na iznos od 88,25 EUR tekuće od 01.05.2012. do isplate,

- na iznos od 88,47 EUR tekuće od 15.06.2012. do isplate,

- na iznos od 87,72 EUR tekuće od 14.07.2012. do isplate,

- na iznos od 87,50 EUR tekuće od 14.08.2012. do isplate,

- na iznos od 87,36 EUR tekuće od 01.09.2012. do isplate,

- na iznos od 86,93 EUR tekuće od 13.10.2012. do isplate,

- na iznos od 87,14 EUR tekuće od 01.11.2012. do isplate,

- na iznos od 87,02 EUR tekuće od 12.12.2012. do isplate,

- na iznos od 87,24 EUR tekuće od 12.01.2013. do isplate,

- na iznos od 85,72 EUR tekuće od 13.02.2013. do isplate,

- na iznos od 85,26 EUR tekuće od 13.03.2013. do isplate,

- na iznos od 86,54 EUR tekuće od 12.04.2013. do isplate,

- na iznos od 84,27 EUR tekuće od 14.05.2013. do isplate,

- na iznos od 83,68 EUR tekuće od 01.06.2013. do isplate,

- na iznos od 83,49 EUR tekuće od 01.07.2013. do isplate,

- na iznos od 83,75 EUR tekuće od 01.08.2013. do isplate,

- na iznos od 84,29 EUR tekuće od 14.09.2013. do isplate,

- na iznos od 84,85 EUR tekuće od 12.10.2013. do isplate,

- na iznos od 84,63 EUR tekuće od 01.11.2013. do isplate,

- na iznos od 84,82 EUR tekuće od 01.12.2013. do isplate,

- na iznos od 84,32 EUR tekuće od 14.01.2014. do isplate,

- na iznos od 7,57 EUR tekuće od 12.02.2014. do isplate,

- na iznos od 7,58 EUR tekuće od 11.03.2014. do isplate,

- na iznos od 7,52 EUR tekuće od 12.04.2014. do isplate,

- na iznos od 7,46 EUR tekuće od 13.05.2014. do isplate,

- na iznos od 7,42 EUR tekuće od 01.06.2014. do isplate,

- na iznos od 7,44 EUR tekuće od 11.07.2014. do isplate,

- na iznos od 7,46 EUR tekuće od 13.08.2014. do isplate,

- na iznos od 7,42 EUR tekuće od 13.09.2014. do isplate,

- na iznos od 7,41 EUR tekuće od 10.10.2014. do isplate,

- na iznos od 7,47 EUR tekuće od 14.11.2014. do isplate,

- na iznos od 7,43 EUR tekuće od 11.12.2014. do isplate,

- na iznos od 7,43 EUR tekuće od 14.01.2015. do isplate,

- na iznos od 7,40 EUR tekuće od 01.02.2015. do isplate,

- na iznos od 7,37 EUR tekuće od 01.03.2015. do isplate,

- na iznos od 7,34 EUR tekuće od 01.04.2015. do isplate,

- na iznos od 7,31 EUR tekuće od 13.05.2015. do isplate,

- na iznos od 7,28 EUR tekuće od 13.06.2015. do isplate,

- na iznos od 7,25 EUR tekuće od 01.07.2015. do isplate,

- na iznos od 7,22 EUR tekuće od 13.08.2015. do isplate,

- na iznos od 7,19 EUR tekuće od 12.09.2015. do isplate,

- na iznos od 7,16 EUR tekuće od 01.10.2015. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, Zagreb, naknaditi tužitelju UO, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.025,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. lipnja 2026. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu dana 06. ožujka 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 156.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, stambeni kredit, ugovorena redovna kamatna stopa od 4,35% godišnje. Navodi da je sklopio Dodatak Ugovora o kreditu dana 13. siječnja 2006. godine kojom je konvertiran Ugovor o kreditu u valutu EUR, ali da Dodatkom Ugovora o kreditu tuženik nije naknadio tužitelju razliku koju je stekao bez osnove jednostranom promjenom kamatne stope niti je za preplaćeni iznos umanjio glavnicu kredita prilikom izračuna konverzije. Tužitelj navodi da su ništetne ugovorne odredbe kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke, jer tužitelju nije bilo poznato na temelju kojih parametara će se mijenjati visina kamatne stope, a sklopio je tipski ugovor o kreditu s tuženikom. Tužitelj se poziva na odluke donesene povodom kolektivne zaštite potrošača Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na odluku poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine te kojom je utvrđeno da je tuženik koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj potražuje preplaćene iznose s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope u odnosu na koje ugovorne odredbe je utvrđeno u kolektivnom sporu da su nepoštene i ništetne. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupaka sa zateznom kamatom tekućom do dana presuđenja do dana isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Navodi kako je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen i da su stranke sklopile novi ugovor kojim je prijašnji ugovor o kreditu prestao pa tužitelj ne može potraživati bilo što na temelju ugovora koji je prestao između stranaka. Navodi da je konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK koji je usklađen s Ustavom Republike Hrvatske i da su tužitelju sukladno čl. 19.c.Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju svi preplaćeni iznosi priznati na ime plaćanja budućih obroka. Navodi da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor time da se odluke iz kolektivnog spora radi zaštite potrošača mogu primijeniti kod pojedinačnih postupaka za naknadu štete. Tuženik ističe da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa ocjena poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije dopuštena. Tuženik navodi da je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, a na što je tužitelj izričito i pristao. Tuženik detaljno u odgovoru na tužbu pojašnjava na temelju kojih elemenata je uvećavao visinu kamatne stope od dana sklapanja Ugovora o kreditu do 2013. godine kada je propisana prisilnim propisom visina kamatne stope od 3,23%. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9011062446 od 06.03.2006.g. (list 7-14 spisa), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope, plan otplate kredita, pregled uplata po kreditu tužitelja, knjigovodstvenu karticu (list 15-20, list 105-160, list 200-255 spisa), dopis tužitelja od 10.06.2019.g. (list 21 spisa), Dodatak Ugovora o kreditu od 16.01.2016.g. (list 23-30 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima, Uvjete promjene administrativnih kamatnih stopa na kredite građana promjene kamatnih stopa (list 46-62 spisa), odluke Županijskih sudova, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Suda EU (list 63-70, list 84-102 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušan je tužitelj.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

5. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu sadržajno kao u podnesku od 23. listopada 2019. godine (lsit 76-83 spsia). Tužitelj u bitnom navodi u odnosu na sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit da je tuženik uvrstio u izračun konverzije kamatne stope koje su promjenjive jednostranom odlukom tuženika koja je visina kamatne stope povećana kroz razdoblje obračuna, a kojima tužitelj nije pregovarao s tuženikom. Ističe da nije nastala nova pravna osnova sklapanjem dodatka ugovora o kreditu kako to tvrdi tuženik i da ima pravni interes u ovoj pravnoj stvari i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu i povrat preplaćenih iznosa. Osporava istaknuti prigovor zastare.

U tijeku postupka tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, a u odnosu na konverziju ističe kako je tuženiku nametnuta zakonska obveza da ponudi konvertiranje kredita a tužitelj je mogao konverziju prihvatiti, ali mu to nije bila zakonska obveza. Tuženik ističe kako se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje Direktiva 93/13, poziva se na odluku Suda EU broj C/81/19. Ističe da je ostvarivanje prava u ovoj konkretnoj pravnoj stvari protivno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju budući da kod provedbe konverzije nije ništa prepušteno na volju ugovornih strana, pa usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelj bi bio dva puta obeštećen. Navodi da tužitelj neosnovano zahtjeva svojim tužbenim zahtjevom još povoljnije uvjete od onih koji su propisani Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik navodi da sukladno stajalištu Vrhovnog suda u oglednom postupku i odluci broj Gos 1/19 tužitelj nema pravni interes u ovoj pravnoj stvari pa se predlaže odbaciti tužba podredno odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik ukazuje i na sadržaj odluke Europskog suda broj broj C-81/19, C-260/18, C-70/17 i C-179/17 (podnesak tuženika od 01. kolovoza 2019.g.).

6. Tužitelj zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika.

7. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9011062446 dana 06.03.2006. godine na iznos od 156.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,35% na rok 300 mjeseci, stambeni kredit – kupnja stana ili obiteljske kuće (Ugovor o kreditu – list 7-11 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu dana 13.01.2016. godien kojim je konvertiran kredit (list 23-30 spisa).

8. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu sud je saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao stambeni kredit, kupovao je stan za sebe i obitelj. Navodi da je pregledavao ponude za kredite, da su svi imali slične uvjete, a on se odlučio uzeti kredit kod tuženika jer kod njih ima tekući račun. Navodi da su nudili kredite u kunama, CHF i EUR, odlučio se za kredit u CHF jer je bio najpovoljniji. Tužitelj iskazuje da mu djelatnica banke nije pojašnjavala ugovorne odredbe, niti mu je objasnila parametre na temelju kojih bi se mijenjala visina kamatne stope, anije ni upozoren na rizik zaključivanja ugovora kojem je glavnica vezana uz valutnu klauzulu u CHF. Prije potpisivanja ugovora isti je pročitao, pogledao je rok otplate kredita i visinu rate koju može plaćati., da za djelatnicu banke nije imao nikakvih pitanja. Nadalje iskazuje da mu je mjesečna rata rasla pa je prihvatio ponudu za konverziju misleći kako će ipak kompenzirati ovaj novac koji je plaćao s osnova mjesečnih anuiteta tj. za iznos za koji se taj anuitet uvećao zbog rasta tečaja i kamatne stope. Tužitelj ističe da nije imao pitanja u svezi konverzije i izračuna jer nije niti znao izračunati konverziju, a Dodatak Ugovoru o kreditu je dobrovoljno potpisao. Navodi da je kredit otplaćivao osobno, zaposlen je na Muzičkoj akademiji, nije bio nositelj obrta niti je obavljao neke poslovne aktivnosti. Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

U tijeku postupka tužitelj povlači prijedlog za saslušanjem djelatnice banke BO budući da je i tuženik odustao od personalnih dokaza tj. saslušanja djelatnice banke te tužitelj povlači i prijedlog za saslušanjem svjedoka UOŽ, JO i LO.

9. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 06. ožujjka 2006. godine, jer su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati, pri čemu je tužitelj kao korisnik kredita morao prihvatiti ponuđeno. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih Ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koji bi nastao zbog ništetne ugovorne promjenjive kamatne stope, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

10. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.g. kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužitelj protivi.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 13. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 13. lipnja 2019. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva povrat pretplaćenih s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara nastupa danom 14. lipnja 2019. godine).

12. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/2015 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 76.886,66 EUR, da je iznos preplate u visini od 5.534,56 EUR, te je ukupan iznos pretplate korišten za umanjene glavnice (čl. 3., čl. 4. čl., 5. i čl. 6. Dodatka Ugovora o kreditu, iskaz tužitelja, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.4., čl. 6., – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl.7. – visina kamatne stope 5,51%, čl. 8., čl. 9.čl. 10. - osiguranje tražbine, ovršnost isprave, čl. 11.- odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, troškovi).

13. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope. U bitnom navodi da je tužitelj bio upoznat s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj i Pž-7129/13 na koje se tužitelj poziva u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude i utvrđenja postupka Franak ne mogu primijeniti u ovom slučaju.

14. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

15. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 06. ožujka 2006. godine kojima je bila regulirana promjenjiva kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi za koje ugovorne odredbe je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

16. Tuženik pravilno ističe da je ZID ZPK/15 imao svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora te da se izjednače potrošači koji su sklopili s valutnom klauzulom u EUR i oni koji su sklopili ugovor o kreditu u CHF. Takav cilj u odnosu na koji je donesen ZID ZPK/15 ne navodi da bi se otklonila primjena odredbi o ništetnosti iz Zakona o obveznim odnosima niti pravilo da je svaka stranka dužna vratiti ono što je stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Pri tome sud je stajališta da tuženik neosnovano ističe da se odredbe ZID ZPK/15 primjenjuju ex tunc, pa da u tom smislu prilikom izračuna je trebao uvrstiti i preplaćene iznose s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

18. Sud je izvršio uvid u dostavljene odluke Županijskih sudova te odluku Suda EU broj C-567/20. Prema stajalištu ovog suda iz sadržaja odluke Suda EU broj C-567/20 ne proizlazi da bi uslijed konverzije kredita otpala osnova za restituciju po osnovi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet ovog spora.

U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

19. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, a kojim stajalištem je vezan ovaj sud mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

U odnosu na primjenu Direktive 93/13/EEZ sud istu nije primijenio u ovoj konkretnoj pravnoj stvari u odnosu na osnovni Ugovor o kreditu jer je izvan dosega izravne primjene Direktive 93/13/EEZ i nadležnosti Suda EU-a. Međutim, tumačenje domaćeg prava u duhu prava EU-a u sporovima u kojima ono nije izravno primjenjivo, prihvatljivo je sve dok nije proizvoljno ili očigledno nerazumno. Ovaj sud vodio se obvezujućim učinkom pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora i nakon provedenog postupka dokazivanja odlučio o osnovanosti zahtjeva potrošača primjenom tamo izraženih obvezujućih stajališta.

20. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Tužitelj se protivi navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 26. travnja 2023. godine.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćenje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

21. U odnosu na tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe kojim su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom banke sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

22. Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

23. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

24. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

25. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

26. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu sklopljenim između Privredne banke Zagreb d.d., tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja UO, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

27. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 16. prosinca 2025. godine (list 261- 272 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,35% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,35%.

Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih kamata prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose kamata prema početnom otplatnom planu iznosi 12.449,77 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 66.248,35 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 8.792,70 EUR, za kamate koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos,

- ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih kamata prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose kamata prema početnom otplatnom planu iznosi -117,09 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi -540,16 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi -71,67 EUR, za kamate koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos,

- prema Dodatku Ugovora o kreditu utvrđen je više plaćeni iznos u visini od 5.242,38 EUR (preplata),

- nije moguće utvrditi je li konverzija provedena u skladu sa zakonskim odredbama jer tuženik nije dostavio zatraženu dokumentaciju,

- više plaćene razlike kamata s osnove promjene kamatne stope iznose 8.792,70 EUR

- preplata utvrđen konverzijom iznosi 5.242,38 EUR

- razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope umanjen za preplatu i iznosi 3.550,32 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, osporava i dalje osnov tužbenog zahtjeva.

28. Kako je prethodno navedeno sud je odlučivao u ovoj pravnoj stvari imajući u vidu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine u kojoj presudi je zauzeto stajalište da treba imati u vidu i razmjer priznatih iznosa (preplaćenih iznosa) u odnosu na ukupan preplaćeni iznos do dana konverzije.

Odredbom čl. 172. ZOO-a propisano je ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope u iznose 8.792,70 EUR i da prema Dodatku Ugovora o kreditu utvrđen je više plaćeni iznos u visini od 5.242,38 EUR (preplata), za koji iznos su umanjenje budući mjesečni anuiteti za otplatu kredita u EUR.

29. Imajući u vidu pravilo iz odredbe čl. 172. ZOO-a sud je umanjio ukupno preplaćeni iznos s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope u visini iznosa od 5.242,38 EUR tako da je sud umanjio prvi preplaćeni iznos u visini od 74,25 EUR sa zateznom kamatom sve do utvrđenog preplaćenog iznosa za mjesec siječanj 2011. godine sa zateznom kamatom (iznos od 34,71 EUR, umjesto 130,30 EUR), pa nakon što su umanjeni preplaćeni iznosi za priznati u konverziji iznos preplate to je sud dosudio tužitelju daljnji iznos u visini od 3.550,32 EUR sve kao pod točkom I. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

30. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

31. Tuženik u tijeku postupka navodi da je potrebno utvrditi tzv. negativnu razliku. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da manje uplaćena razlika kamata s osnova promjene kamatne stope iznosi 71,67 EUR. Sud je imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine ocijenio da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav Ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. Dakle, imajući u vidu navedeno tuženik je svjesno pristao na takav odbitak u vidu tzv. negativne razlike s osnova promjenjvie kamatne stope pri tome znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Nadalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je nastala tzv. negativna razlika s osnova promjenjive kamatne stope nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za parametre prema kojim će se mijenjati kamatna stopa za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjesan, a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za parametre na temelju kojih će se mijenjati kamatna stope, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist promjenom visine kamatne stope, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze da preplaćene iznose (tzv. pozitivnu razliku) tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu razliku, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist nasuprot svim citiranim načelima obveznog prava, koja je koristi zapravo tužiteljeve imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njezine imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."

Tuženik tijekom postupka ne ističe prigovor radi prebijanja s osnova tzv. negativne razlike pa sud nije umanjio utuženi iznos s osnova tzv. negativne razlike.

32. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 13.06.2019. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 23.10.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 11.11.2019.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), pristup na ročište dana 06.03.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 10.11.2025. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 28.01.2026.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 24.04.2026.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 1.300,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 325,00 EUR, ukupno 1.625,00 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 200,00 EUR, ukupno 2.025,00 EUR.

Sud nije priznao tužitelju trošak sastava podneska od 07.10.2020.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.8. točka 3. OT-a) i sastava podneska od 17.03.2025.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.8. točka 3. OT-a), jer isti nisu bili nužni.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Sud nije priznao trošak tuženiku u razmjernom dijelu u kojem je uspio u ovom postupku iako je tužitelj kao potrošač u konkretnom slučaju djelomično uspio u sporu, buduće da nije u skladu s načelom djelotvornosti prava EU, da se tužitelju kao potrošaču naloži snošanje troškova postupka ovisno o iznosima koji su joj vraćeni temeljem nepoštene ugovorne odredbe jer ishod postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, potrošača može odvratiti od ostvarivanja navedenog prava ( Sud Europske unije u predmetu C-224/19 u odluci od 16.07.2020.g.). S druge strane tuženik je trgovac koji se prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega, prema stajalištu ovog suda, financijski teret snašanja troškova postupka, za njega ne bi bio posebno nepravedan, niti bi predstavljao pretjerani teret. Slijedom navedenog sud je odstupio od mehaničke primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a jer bi nametanje obveze tužitelju kao potrošaču da snosi troškove postupka ovisno o iznosu koji joj je vraćen s osnova nepoštene ugovorne odredbe, odnosno razrezivanje troškova postupka prema uspjehu u sporu, dovelo do nerazmjernog ograničenja temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje, a u situaciji kada nije izvjesno da bi se takvim odstupanjem od primjene čl. 154. st. 2. ZPP drugoj strani, odnosno tuženiku nametnuo pretjerani teret. Obzirom na navedeno u okolnostima ove pravne stvari legitiman cilj na razuman, odnosno razmjeran način, postići će se tako da se obveže tuženika na snašanje parničnog troška tužitelju samo u odnosu na tužbeni zahtjev s kojem je uspijela u sporu i to prema vrijednosti predmeta spora tog zahtjeva (3.550,32 EUR) dok će u odnosu na odbijeni tužbeni zahtjev svaka stranka snositi svoj trošak. EUR.

U Zagrebu, 01. lipnja 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku