Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1953/2023-56

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Andrei Crnički, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 22, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. travnja 2026. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tuženika ŠG, odvjetničke vježbenice, a u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tužiteljice, dana 01. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su sve odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102157892 od 17. prosinca 2004 sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i to:

"8. KAMATA

Kamatna stopa je promjeniva … "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme rajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu važećim Odlukama Banke."

II. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su sve odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102157892 od 17. prosinca 2004 i to u djelu odredbe čl.7. koji glasi:

"VALUTNA KLAUZULA

Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tačaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, isplatiti tužiteljici EG iz [adresa], iznos u visini od 4.606,12 EUR s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 2,86 EUR od 1.3.2005. godine do isplate,

- na iznos od 14,55 EUR od 20.2.2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,26 EUR od 23.3.2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,14 EUR od 5.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,65 EUR od 1.6.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,58 EUR od 1.9.2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,01 EUR od 1.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,58 EUR od 4.1.2010. godine do isplate,

- na iznos od 12,56 EUR od 1.2.2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,11 EUR od 1.3.2010. godine do isplate,

- na iznos od 25,04 EUR od 2.4.2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,60 EUR od 4.5.2010. godine do isplate,

- na iznos od 21,61 EUR od 1.6.2010. godine do isplate,

- na iznos od 51,71 EUR od 2.7.2010. godine do isplate,

- na iznos od 42,91 EUR od 2.8.2010. godine do isplate,

- na iznos od 65,78 EUR od 2.9.2010. godine do isplate,

- na iznos od 54,13 EUR od 1.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,39 EUR od 4.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 66,32 EUR od 2.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 89,25 EUR od 4.1.2011. godine do isplate,

- na iznos od 74,51 EUR od 2.2.2011. godine do isplate,

- na iznos od 79,24 EUR od 2.3.2011. godine do isplate,

- na iznos od 66,98 EUR od 2.4.2011. godine do isplate,

- na iznos od 71,98 EUR od 2.5.2011 godine do isplate,

- na iznos od 107,13 EUR od 2.6.2011. godine do isplate,

- na iznos od 100,02 EUR od 2.7.2011. godine do isplate,

- na iznos od 144,24 EUR od 2.8.2011. godine do isplate,

- na iznos od 141,84 EUR od 2.9.2011. godine do isplate,

- na iznos od 108,01 EUR od 3.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 66,87 EUR od 2.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 66,11 EUR od 2.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 69,90 EUR od 2.1.2012. godine do isplate,

- na iznos od 74,54 EUR od 1.2.2012. godine do isplate,

- na iznos od 74,60 EUR od 2.3.2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,75 EUR od 2.4.2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,70 EUR od 2.5.2012. godine do isplate,

- na iznos od 74,49 EUR od 1.6.2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,79 EUR od 2.7.2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,92 EUR od 1.8.2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,29 EUR od 1.9.2012. godine do isplate,

- na iznos od 68,05 EUR od 1.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,78 EUR od 1.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,84 EUR od 1.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,92 EUR od 1.1.2013. godine do isplate,

- na iznos od 67,53 EUR od 1.2.2013. godine do isplate,

- na iznos od 69,59 EUR od 6.3.2013. godine do isplate,

- na iznos od 72,39 EUR od 4.4.2013. godine do isplate,

- na iznos od 69,17 EUR od 6.5.2013. godine do isplate,

- na iznos od 62,33 EUR od 4.6.2013. godine do isplate,

- na iznos od 61,55 EUR od 2.7.2013. godine do isplate,

- na iznos od 63,28 EUR od 16.8.2013. godine do isplate,

- na iznos od 67,40 EUR od 4.9.2013. godine do isplate,

- na iznos od 71,08 EUR od 1.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 69,80 EUR od 11.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 70,06 EUR od 3.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 73,33 EUR od 1.2.2014. godine do isplate,

- na iznos od 60,24 EUR od 14.2.2014. godine do isplate,

- na iznos od 61,02 EUR od 12.3.2014. godine do isplate,

- na iznos od 59,20 EUR od 22.4.2014. godine do isplate,

- na iznos od 58,65 EUR od 26.5.2014. godine do isplate,

- na iznos od 61,32 EUR od 22.8.2014. godine do isplate,

- na iznos od 64,27 EUR od 28.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 65,38 EUR od 27.1.2015. godine do isplate,

- na iznos od 65,38 EUR od 23.3.2015. godine do isplate,

- na iznos od 65,38 EUR od 7.4.2015. godine do isplate,

- na iznos od 65,38 EUR od 5.5.2015. godine do isplate,

- na iznos od 65,38 EUR od 5.6.2015. godine do isplate,

- na iznos od 65,38 EUR od 6.7.2015. godine do isplate,

- na iznos od 65,38 EUR od 4.9.2015. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva da je ništetna ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu koji glasi:

"2. IZNOS KREDITA

…protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita i tečaj."

te u dijelu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnianjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 03. siječnja 2005. godine u dijelu koji glasi:

Članak 1.

"…. s redovnim ugovorenim kamatama po promjenjivoj stopi…

te Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 03. siječja 2005. i to:

Članak 1.

"…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj…""

V. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.099,84 EUR koji iznos je stekao primjenom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008.g. po stopi od 15% a od 01.08.2008.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve u roku od 15 dana, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 15,21 EUR od 1.2.2008. godine do isplate,

- na iznos od 15,68 EUR od 19.3.2008. godine do isplate,

- na iznos od 15,34 EUR od 18.4.2008. godine do isplate,

- na iznos od 15,04 EUR od 7.5.2008. godine do isplate,

- na iznos od 15,17 EUR od 16.6.2008. godine do isplate,

- na iznos od 15,10 EUR od 3.7.2008. godine do isplate,

- na iznos od 15,09 EUR od 18.9.2008. godine do isplate,

- na iznos od 15,76 EUR od 17.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 15,74 EUR od 21.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 15,74 EUR od 8.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 16,90 EUR od 20.2.2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,40 EUR od 23.3.2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,56 EUR od 5.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 26,63 EUR od 5.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 26,27 EUR od 1.6.2009. godine do isplate,

- na iznos od 25,82 EUR od 1.7.2009. godine do isplate,

- na iznos od 25,93 EUR od 7.8.2009. godine do isplate,

- na iznos od 26,33 EUR od 1.9.2009. godine do isplate,

- na iznos od 26,01 EUR od 1.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 25,98 EUR od 2.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 26,36 EUR od 1.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 26,66 EUR od 4.1.2010. godine do isplate,

- na iznos od 27,05 EUR od 1.2.2010. godine do isplate,

- na iznos od 26,96 EUR od 1.3.2010. godine do isplate,

- na iznos od 27,87 EUR od 2.4.2010. godine do isplate,

- na iznos od 27,51 EUR od 4.5.2010. godine do isplate,

- na iznos od 27,65 EUR od 1.6.2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,63 EUR od 2.7.2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,05 EUR od 2.8.2010. godine do isplate,

- na iznos od 30,55 EUR od 2.9.2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,79 EUR od 1.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 21,73 EUR od 4.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 22,96 EUR od 2.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 24,10 EUR od 4.1.2011. godine do isplate,

- na iznos od 23,37 EUR od 2.2.2011. godine do isplate,

- na iznos od 23,60 EUR od 2.3.2011. godine do isplate,

- na iznos od 23,00 EUR od 2.4.2011. godine do isplate,

- na iznos od 23,24 EUR od 2.5.2011. godine do isplate,

- na iznos od 15,46 EUR od 2.6.2011. godine do isplate,

- na iznos od 15,25 EUR od 2.7.2011. godine do isplate,

- na iznos od 16,60 EUR od 2.8.2011. godine do isplate,

- na iznos od 16,53 EUR od 2.9.2011. godine do isplate,

- na iznos od 15,49 EUR od 3.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2,96 EUR od 2.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2,96 EUR od 2.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2,99 EUR od 2.1.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,04 EUR od 1.2.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,04 EUR od 2.3.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,01 EUR od 2.4.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,02 EUR od 2.5.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,04 EUR od 1.6.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,02 EUR od 2.7.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,02 EUR od 1.8.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,01 EUR od 1.9.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2,98 EUR od 1.10.2012 godine do isplate,

- na iznos od 3,01 EUR od 1.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,02 EUR od 1.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,02 EUR od 1.1.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,97 EUR od 1.2.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,99 EUR od 6.3.2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,02 EUR od 4.4.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,99 EUR od 6.5.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,92 EUR od 4.6.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,91 EUR od 2.7.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,93 EUR od 16.8.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,97 EUR od 4.9.2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,00 EUR od 1.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,99 EUR od 11.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,99 EUR od 3.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,02 EUR od 1.2.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2,48 EUR od 14.2.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2,49 EUR od 12.3.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2,47 EUR od 22.4.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2,46 EUR od 26.5.2014 godine do isplate,

- na iznos od 2,49 EUR od 22.8.2014 godine do isplate,

- na iznos od 2,49 EUR od 22.8.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2,52 EUR od 28.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2,53 EUR od 27.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2,53 EUR od 27.1.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2,53 EUR od 23.3.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2,53 EUR od 7.4.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2,53 EUR od 5.5.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2,53 EUR od 5.6.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2,53 EUR od 6.7.2015. godine do isplate,

- na iznos od 2,53 EUR od 4.9.2015. godine do isplate."

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 922,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate i to:

€ -6,86 od dana 05.04.2005. pa do isplate

€ -5,44 od dana 02.05.2005. pa do isplate

€ -6,44 od dana 02.06.2005. pa do isplate

€ -12,93 od dana 02.07.2005. pa do isplate

€ -14,51 od dana 02.08.2005. pa do isplate

€ -5,05 od dana 02.09.2005. pa do isplate

€ -6,56 od dana 05.10.2005. pa do isplate

€ -6,1 od dana 04.11.2005. pa do isplate

€ -6,84 od dana 03.12.2005. pa do isplate

€ -7,38 od dana 03.01.2006. pa do isplate

€ -10,32 od dana 02.02.2006. pa do isplate

€ -14,18 od dana 03.03.2006. pa do isplate

€ -17,75 od dana 04.04.2006. pa do isplate

€ -14,86 od dana 04.05.2006. pa do isplate

€ -17,18 od dana 03.06.2006. pa do isplate

€ -18,31 od dana 05.07.2006. pa do isplate

€ -18,27 od dana 02.08.2006. pa do isplate

€ -15,09 od dana 02.09.2006. pa do isplate

€ -15,52 od dana 04.10.2006. pa do isplate

€ -16,66 od dana 04.11.2006. pa do isplate

€ -16,77 od dana 05.12.2006. pa do isplate

€ -22,73 od dana 04.01.2007. pa do isplate

€ -24,45 od dana 02.02.2007. pa do isplate

€ -22,03 od dana 03.03.2007. pa do isplate

€ -23,9 od dana 03.04.2007. pa do isplate

€ -32,18 od dana 05.05.2007. pa do isplate

€ -32,81 od dana 02.06.2007. pa do isplate

€ -34,3 od dana 04.07.2007. pa do isplate

€ -35,11 od dana 02.08.2007. pa do isplate

€ -31,94 od dana 04.09.2007. pa do isplate

€ -36,66 od dana 02.10.2007. pa do isplate

€ -35,48 od dana 04.11.2007. pa do isplate

€ -33,46 od dana 04.12.2007. pa do isplate

€ -32,4 od dana 04.01.2008. pa do isplate

€ -26,73 od dana 02.02.2008. pa do isplate

€ -15,24 od dana 20.03.2008. pa do isplate

€ -23,64 od dana 19.04.2008. pa do isplate

€ -30,91 od dana 08.05.2008. pa do isplate

€ -27,87 od dana 17.06.2008. pa do isplate

€ -29,49 od dana 04.07.2008. pa do isplate

€ -29,66 od dana 19.09.2008. pa do isplate

€ -13,48 od dana 18.10.2008. pa do isplate

€ -13,89 od dana 22.11.2008. pa do isplate

€ -13,89 od dana 09.12.2008. pa do isplate

€ -6,14 od dana 02.07.2009. pa do isplate

€ -4,53 od dana 08.08.2009. pa do isplate

€ -3,22 od dana 02.10.2009. pa do isplate

€ -3,68 od dana 03.11.2009. pa do isplate

te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici s osnove razlike u depozitu u iznosu od 7.859,62 kn odnosno u iznosu od 899,08 EUR.

VII. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, naknaditi tužiteljici EG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.200,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. lipnja 2026. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 17. prosinca 2004.g. s tuženikom skopila Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102157892 za kupovinu nekretnine (dalje: Ugovor o kreditu) uz Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini (dalje: Ugovor o kreditu), ugovorena promjeniva kamatna stopa koja je u trenutku ugovoraranja iznosila 4,99% godišnje. Nadalje navodi da tijekom trajanja ugovorne obveze kamatna stopa se mijenjala, a da se o svakom promjeni kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo što se protivi članku 3., 4. i 296. Zakona o obveznim odnosima i čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu sasvjenosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Tužiteljica se poziva na odlukeTrgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013.g., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014.g. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.04.2015.g. Nadalje navodi da je čl. 2. Ugovora o kreditu odobren tužiteljici iznosi 94.223,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, da je čl. 7.ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu u švicarskom franku, a da je u Sporazumu o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 03. siječnja 2005. ugovoreno čl. 1: ….u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj…" Navodi da citiranim odredbama kojim je ugovorena vlautna klauzula kojom se glavnica vezana uz valutu švicarski franak došlo je do zlouporabe instituta valutne klauzule sa stajališta Zakona o zaštiti potrošača jer je valutna klauzula nevaljana sa stajališta testa općeg kriterija nepoštenosti odredbe i kao takva ništetna. Tužiteljica se poziva na odredbu čl. 81. st. 2 ZPP kojom je propisana predmnijeva prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona unaprijed formulirana od strane trgovaca, a posebice kao je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovaca. Tužiteljica se poziva i na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. Tužiteljica predlaže da usvoji tužbnei zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje nitšetnosti ugovornih odredbi čl.2. i čl.8. Ugovor o kreditu te čl. 1. Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 03.01.2005.g. povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i valutne kaluzule, zahtjeva i naknadu troškova posutpka sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljicom sklopio ugovor kako navodi u tužbi, ističe prigovor zastare jer se primjenjuje zastarni rok od tri godine (postupak radi naknade štete).Tuženik navodi da je tužiteljica dana 16. prosinca 2015. godine sklopila Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora iz CHF u EUR sukladno odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju, da su stranke promijenili ugovorenu valutnu klauzulu i ugovorenu kamatnu stopu iz osnovnog ugovora, a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u valuti EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Navodi da je sukladno čl. 19. c točka 4. ZID ZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeo u obzir cjelokupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, te je pri izračunu konverzije uzeta valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Navodi da je konverzijom kredita ispunio svoju zakonsku obvezu u odnosu na konverziju, a da je tužiteljica odlučila urediti svoj ugovorni odnos s tuženikom tako da prihvati konverziju te je time u cijelosti neosnovano njegovo potraživanje u ovoj pravnoj stvari. U odnosu na valutnu klauzulu izraženu u CHF navodi da je prije sklapanja ugovora o kreditu u CHF pružio sve informacije tužiteljici, a koje su bile i dostupne u reklamnim materijalima kao i u oglasima tuženika, tuženik detaljno obrazlaže informacije koje je pružao građanima, i da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, te tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik ističe da je tužiteljica bila obavještena o riziku promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, posebice se ističe kako je i tuženik preuzeo rizik za sklapanje ove vrste ugovora jer se zaduživao u valuti CHF kako bi isti mogao plasirati na tržištu građanima. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tuženik navodi da je ista ugovorena sukladno tada važećim pozitivnim propisima, detaljno obrazlaže metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa. Nadalje tuženik ističe i prigovor prijeboja u visini iznosa 14.190,27 kn sa zateznim kamatama i to za razdoblje kada je tužiteljica plaćala nižu kamatnu stopu od ugovorene i prigovor radi prijeboja s osnova oročenih sredstava. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupaka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 03.01.2005. (list 12- 14 spisa), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102157892 od 17.12.2004.g. (list 15-26 spisa), Ugovor o kupoprodaji od 31.12.2004.g. (list 26-29 spisa), Izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu (list 30-33 spisa), Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom od 31.12.2004.g. (list 47 spisa), promet po računu tužiteljice (list 48- spisa), Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5102157892 od 16.12.2015.g. (list 49-51 spisa), ponuda za sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu (konverzija kredita), izračun konverzije, otplatni plan (list 52-57, list 212-273 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU (list 58-69, list 128-130, list 158-173 spisa), stručne radove (list 70-74 spisa), reklamne materijale za sklapanje ugovora o kreditu u CHF (list 98- 111 spisa), dopis HNB-a (list 112-122, list 126-127 spisa), Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa (list 122-125 spisa), otplatne tablice po kreditu tužiteljice, obavijesti o promjeni kamatne stope (list 284-356, list 301-390 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, kojeg vještaka je sud dopunski saslušao, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke koje su ugovorene Ugovorom o kreditu i Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi do dana konverzije kredita u CHF.

5. U tijeku postupka tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu sadržajno kao u podnesku od 16.10.2019.g. (list 132-134 spisa). Protivi se istaknutom prigovoru zastare.

6. Tuženik u tijeku u bitnom navodi da je provedena konverzija sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju i da prema stajalištu viših sudova konverzijom je stvorena nova pravna osnova, pa slijedom navedenog tužiteljica nema pravo na povrat bilo kakvog iznosa, poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos 1/19 od 04. ožujka 2020. godine u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu. Tuženik se tijekom postupka poziva na stajalište Suda EU zauzeto u odluci broj C-567/20 sadržajno kao u podnesku od 28.07.2022. godine. Ističe kako zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja stranaka izmijenile su se ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, da je otpala osnova za restituciju po osnovi ništetnosti iz osnovnog ugovora jer su ništetne ugovorne odredbe zamijenjene aneksom koji je valjan i čije su odredbe isključene od ispitivanja nepoštenosti. Tuženik navodi da je u ovoj pravnoj stvari isključena primjena Direktive 93/13/EEZ budući je došlo do sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu (podnesak tuženika od 03.04.2024.g. – lsit 185- 199 spisa). Ostaje kod prigovora zastare.

Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Sud je izvršio uvid u dostavljene odluke Županijskih sudova te odluku Suda EU broj C-567/20. Prema stajalištu ovog suda iz sadržaja odluke Suda EU broj C-567/20 ne proizlazi da bi uslijed konverzije kredita otpala osnova za restituciju po osnovi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet ovog spora.

U odnosu na odluke Županijskih sudova koje dostavlja tuženik sud je u ovoj pravnoj stvari prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine.

U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

Nadalje je sud imao u vidu i stajališta autora stručnih članaka koje dostavlja tuženik. Kako pravna znanost ima utjecaj na odluke sudova snagom svoje uvjerljivosti ovaj sud je kako je prethodno navedeno primjenio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine. Pri tome sud ističe da je tuženik prilikom izračuna konverzije sve uplaćene iznose pa i one s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe uračunavao prilikom konverzije, a koje odredbe i preplaćeni iznosi su predmet ovog spora (nesporno između stranaka).

7. Tužiteljica zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) te preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

8. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102157892 temeljem kojeg je tuženik odobrio kredit u iznosu od 94.223,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, promjenjiva kamatna stopa, rok otplate 180 mjesečnih obroka, stambeni kredit (Ugovor o kreditu od 17.12.2004.g. – list 15- 25 spisa). Nadalje je utvrđeno da je tuženik tijekom ugovorenog vremenskog razdoblja od 01.03.2005. godine primjenjivao ugovorenu kamatnu stopu promjenjiva jednostranom Odlukom banke, tuženika,

- da je tuženik sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ponudio tužiteljici konverziju kredita, te joj je dostavio dokumentaciju (list 301-339 spisa, nesporno između stranaka),

- da je tužiteljica sklopila Aneks broj 2 Ugovora o kreditu dana 16.12.2015.g. kojim je konvertiran kredit (list 49-51 spisa).

9. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Aneksa Ugovoru o kreditu sud je saslušao tužiteljicu. Tuženik ne predlaže provođenje personalnih dokaza.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je sklopila Ugovor o kreditu 2005. radi kupnje stana koji je kupovala za osobne potrebe, da se obratila za kredit tuženiku jer je bila njihov klijent, da je uvjet banke bio da ima sudužnika, trebala je sklopiti policu osiguranja, a ispunila je i ostale uvjete za osiguranje tražbine. Navodi da je tuženik nudio stambeni kredit u valuti EUR i CHF, da je ona odabrala kredit u CHF jer joj je bila niža rata koju treba otplaćivati, da u banci je nitko nije nagovarao da uzme kreditu u CHF već su joj taj kredit ponudili. Tužiteljica iskazuje da joj djelatnica banke nije objašnjavala na temelju čega bi se mijenjala kamatna stopa niti je upozorila na rizik sklapanja Ugovora u CHF, djelatnik banke je nije upozorio da bi moglo doći do promjene tečaja CHF, niti ju je upoznao s pojmom valutne klauzule. Navodi da je ona pročitala Ugovor o kreditu, za nju je sve bilo u redu i nije imala dodatnih pitanja. Tužitejica ističe da je prihvatila konverziju kredita jer više nije mogla otplaćivati rate kredita prema Ugovoru iz 2005. u CHF, da nije imala prigovor na izračun konverzije u tom trenutku, ponudu za konverziju je prihvatila, a najvažnije joj je bilo da se smanji rata kredita. Tužiteljica navodi da je osobno otplaćivala kredit i još uvijek ga otplaćuje, nije bila nositelj obrta niti je bila osnivač trgovačkog društva.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

U tijeku postupka tuženik dostavlja elektroničku poštu koju je uputila KG zaposlenicima Službi upravljanja cijelim grupama retail, Službi upravljanja ciljnim proizvodima i Sektoru građanstava (list 109-110 spisa). Sud je u tijeku dokaznog postupka ocijenio elektroničku poštu JG kao irelevantan dokaz za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime iz sadržaja elektroničke pošte upućene djelatnicima tuženika proizlazi kako je KG uputila e-mail zaposlenicima banke o načinu podnošenja izvješća o kreditima koji se odobravaju klijentima banke. Kako iz dostavljene elektroničke pošte JG ne proizlazi da bi tužiteljici bile predočene sve bitne informacije u odnosu na rizik sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i da su tužiteljici predočeni svi parametri koji utječu na mogućnost promjene kamatne stope i rizici vezani uz ugovaranje kredita kojom je glavnica vezna uz valutu švicarski franak to je sud ocijenio sadržaj elektroničke pošte kao irelevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

10. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak jer sklapanjem novog ugovora (Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu dana 17.12.2015. godine) prijašnji Ugovor o kreditu prestao je postojati pa tužiteljica ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili dana 16.12.2005. godine. Sklapanjem Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo su izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužiteljica potpisala Aneks broj 2. Ugovora o kreditu ne znači da joj je dug namiren ili da je ona izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužiteljicu kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnice kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) na temelju kojih je i zaključen Aneks broj 2. Ugovora o kreditu nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužiteljica ima pravni interes i pripada joj pravo da unatoč sklopljenom Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potraživati od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu broj 2. Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. U konačnici Aneksom br. 2. točkom 12.1. stranke su ugovorile da odredbe Osnovnog ugovora o kreditu koje nisu izmijenjene Aneksom ostaju i dalje na snazi. Slijedom navedenog tuženik neosnovano ističe da je riječ o novoj pravnoj osnovi i da osnovni Ugovor o kreditu više nije na snazi.

11. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka jer da je tužiteljica podnijela tužbu radi stjecanja bez osnove, a ne naknade štete sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

12. Tuženik u odgovoru na tužu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojem se tužiteljica protivi.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao djelomično osnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 13. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma.

Tužiteljica je podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 14. lipnja 2019. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF koja zastara nastupa s danom 15. lipnja 2023. godine. Prema stajalištu ovoga suda u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara počinje teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od dana 13. lipnja 2014.g. i zastara nastupila je 14. lipnja 2019. godine. Kako je tužba u ovome predmetu podnesena 14. lipnja 2019. godine, to proizlazi da je u zastari dio zahtjeva za isplatu po osnovu ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Odlučujući o prigovoru zastare tražbine tužitelja sud je vodio računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako je sud uzeo u obzir presude Suda Europske unije, konkretno presudu EGA i EGAR protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

U ovoj pravnoj stvari tijek zastare prekinut je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu i slijedom toga nije nastupila zastara. U pogledu pitanja zastare vodeći računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije uzete su u obzir i presude Suda Europske unije, Direktivu 93/13 i prethodno citirana pravila koja se primjenjuju kumulativno. Kako je u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba. Kada bi se prihvatilo stajalište tuženika da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbama članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 tada ne bi bila osigurana prava potrošača jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (14. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 01.10.2010.g., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Osim toga, u konkretnom slučaju do 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba u kolektivnom sporu zahtjev ovdje tužiteljice nije bio zastario u bilo kojemu dijelu te je tužiteljica opravdano smatrala da će se pitanje osnovanosti osnove njezina zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.c ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njezinih prava i interesa.

13. Uvidom u Aneks broj 2. Ugovora o kreditu od 16.12.2015.g. (dalje: Aneks br. 2. Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužiteljica i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 46.373,64 EUR (točka 5.2. Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu). Nadalje su stranke člankom 6. Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu utvrdile visinu kamatne stope. Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.3., čl. 5. i 6. – izračun konverzije, otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, kamatna stopa, prijenos kreditne partije u valutu EUR, čl. 8. – iznos obroka, čl.9., čl. 10. i čl.11.- otplatni plan, ovršnost isprave, instrument osiguranja). Člankom 5. točka 5. Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu tužitelj izjavljuje da mu je tuženik kao kreditor prije sklapanja Aneksa pružio odgovarajuća pojašnjenja te pravovremeno pružio i pojasnio sve informacije sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju a isto tako je upozorio na rizik promjene tečaja (valutni rizik) koji može nastati zbog promjene tečaja valute EUR.

14. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. U bitnom navodi da je tužiteljica bila upoznata sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, te da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno parametrima koje detaljno obrazlaže u odgovoru na tužbu. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 na koje se tužitelj poziva u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude i utvrđenja postupka Franak ne mogu primijeniti u ovom slučaju jer je kredit konvertiran.

15. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

16. Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužiteljici pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojeg prava se nije odrekao. Nadalje sud ističe kako je utvrđena ništetnost nepoštene odredbe ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koji su sklopili tužiteljica i tuženik, kao potrošač i prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga koja taj ugovor čini ništavim u dijelu spornih odredbi koje su predmet ovog spora. Prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog po stajalištu ovog suda tuženik kao banka je imala pravo potraživati povrat glavnice i zateznih kamata od dana kad zatraži povrat glavnice, a tužiteljici kao korisniku pripada pravo potraživati vraćanje iznosa plaćenog po osnovi kamatne stope i valutne klauzule. Pri tome sud ističe kako u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 tj. 30. rujna 2015. godine nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, pa se tužiteljica nije niti mogla odreći prava na povrat preplaćenih iznosa budući da u vrijeme sklapanja Aneksa 2. Ugovoru o kreditu nije mogla znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valutne klauzule. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tužiteljica kao potrošač se nije mogla odreći potraživanja po osnovi stečenog prava na obeštećenje po osnovi ništetne odredbe o jednostranom pravu banke na promjenu kamatne stope, jer je glede tog prava dana 16. prosinca 2015. imala dovoljno informacija, ali takvo odricanje od potraživanja preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope ne proizlazi iz sadržaja Aneksa br.2 Dodatka Ugovora o kreditu niti iz bilo kojeg podatka koji čini sadržaj spisa ovog predmeta.

17. U tijeku postupka sud je utvrdio da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu dana 17. prosinca 2004. godine dakle u vremenskom razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine kada je utvrđeno da su banke među inim i tuženik sklopili Ugovore o kreditu kojim je ugovorena ništetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

18. Iz sadržaja Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristala da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 17.12.2004. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom se visina kamatne stope mijenjala jednostranom odlukom banke za koje ugovorne odredbe je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

19. U ovoj pravnoj stvari tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljici pojasnio temeljem kojih parametara se mijenjala visina kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja do dana konverzije niti da je tužiteljica bila upoznata s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Slijedom navedenog tuženik je jednostrano bez suglasnosti tužiteljice uračunao sve uplate, dakle i one koje je izvršio temeljem ništetnih odredbi i unosio u otplatni plan. Pri tome sud ističe kao tužiteljica i tuženik ne osporavaju da je tuženik proveo konverziju na način da konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR kod izračuna konverzije uračunate su sve uplate tužiteljice.

20. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

21. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Suda EU i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 a kojim stajalištem je vezan ovaj sud mišljenje je ovog suda da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljicom o načinu korištenja iznosa koji je uplatila temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda EU u predmetu broj C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Sud pri tome ističe da sama činjenica da bi tuženik imao letke u poslovnicama i da je pružao informacije putem oglasa (list 125 spisa) ne utječe na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime tužiteljica je kao i svaki prosječni potrošač mogla vidjeti da prema prikazima tečaja CHF (list 109-110, list 114- 115 spisa) tečaj CHF nije bio u porastu od 2003. godine i da tuženik reklamira stambene kredite u valuti CHF kao povoljne kredite.

Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK u ovom konkretnom slučaju. Imajući u vidu stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015. godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da je tužiteljica postavila zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

22. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primejnjiva niti na osnovni ugovor. Tužiteljica se protivi navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 26. travnja 2023. godine. Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćenje o pravnim pitanjima koja su problematizirana. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

23. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 17.11.2004. godine Ugovor o kreditu (stambeni kredit) niti je sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Sporazum o osiugrnju novčane tražbine zasnivanjem založngo prava (hipoteke) na nekretnini dana 03.01.2005. godine. Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije.

Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

24. Sud je po prijedlogu tužiteljice i tuženika proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 08.04.2025. godine (list 393-408 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,99% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,99%.

Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnm otplatnom planu iznosi 1.584,85 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 8.286,42 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 1.099,84 EUR,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 34.704,88 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 4.606,12 EUR,

- ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi -6.950,74 kn za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos, odnosno -922,50 EUR,

- razlika u iznosu depozita po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -6.773,98 kn, odnosno 899,08 EUR,

- konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR u izračun konverzije uzete su sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužiteljica potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužiteljice za podmirenje obveze za anuitete u CHF,

- Aneksom broj 2. Ugovora o kreditu, članak 5.3. utvrđen je manjak tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 16.12.2015.g. te mmanjak iznosi 3.256,05 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Protivi se da sud uzme u obzir negativne tečajne razlike jer tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega ne može primijeniti zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Nadalje u odnosu na u nalazu izračunatu razliku u iznosu depozita primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita primjenom tečaja na dan isplate kredita, tužiteljica ističe kako je predmet ovog postupka Ugovor o kreditu, a ne Ugovor o depozitu koji predstavlja različit pravni posao koji nije predmetom ovog spora, a niti bilo kojeg drugog spora time da tuženik u odnosu na razliku po depozitu nije postavio protutužbeni zahtjev. U odnosu na utvrđeni manjak uplata po kreditu u CHF navodi da je konverzijom kredita utvrđen manje plaćen iznos u iznosu od 3.256,05 EUR-a (čl. 5.3. Dodatka ugovoru o kreditu) i da je utvrđena nova glavnica kredita u iznosu od 49.428,86 EUR-a. Ističe ako je po utuženom Ugovoru o kreditu ništetna odredba o valutnoj klauzuli te ako se na isti primijeni početno ugovorena kamatna stopa do 1.1.2014.g., tada nedospjela glavnica na dan konverzije (30.9.2015.g.) iznosi 67.433,00 CHF, a što po srednjem tečaju kreditora na dan 30.9.2015.g. iznosi protuvrijednost od 327.501,85 kn odnosno nakon konverzije u EUR iznosi protuvrijednost od 42.911,23 EUR-a. Ističe da je u konkretnom slučaju konverzijom kredita u EUR oštećena za iznos od 6.517,63 EUR- a, odnosno za taj iznos joj je Dodatkom ugovora o kreditu glavnica utvrđena većom, pa slijedom navedenog konverzija nije provedena sukladno zakonu niti je konverzijom tužiteljica obeštećena zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi.

Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka osporava i dalje osnov tužbenog zahtjeva. Navodi da je vještak nije točno prikazao isplaćen iznos s depozita jer je koristio tečaj na dan isplate kredita umjesto tečaja na dan plaćanja. Ostaje kod prigovora radi prijeboja u iznosu od 922,50 EUR s osnova tzv. negativne razlike (podnesak tuženika od 07.05.2025.g. –list 420-437 spisa).

25. Sud je ocijenio navode tužiteljice kao neosnovane, budući da tužiteljica nije osporavala izračun konverzije, a što jasno i nedvosmisleno proizlazi iz iskaza tužiteljice. U odnosu na navode tužiteljice da je oštećena za iznos od 6.517,63 EUR radi primjene tečaja prilikom izračuna glavnice sud ističe kako tužiteljica nije dostavila dokaz da bi bio pogrešan izračun a koji je primijenjen na način da je tečaj određen prilikom konverzije glavnice sukladno čl. 19.c. točka 7. i 8. ZID ZPK. Pri tome za istaknuti je da tužiteljica u ovoj pravnoj stvari zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe, a u odnosu na koje odredbe ističe da je tuženik prilikom izračuna za tako preplaćene iznose trebao umanjiti glavnicu prilikom konverzije. Takav način izračuna u konverziji nije propisan ZID ZPK pa je sud ocijenio navode tužiteljice kao neosnovane.

26. Sud je na primjedbe tužiteljice i tuženika dopunski saslušao vještaka Darka Prpića. U dopunskom očitovanju vještak navodi na primjedbe tuženika u odnosu na primjenu kamatne stope od 3,23% od 01. veljače 2014. godine da je istu primjenio kako je bilo određeno zakonom i kako je kamatnu stopu temeljem te odredbe primjenjivao i tuženik. Ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja.

Ovakvim dopunskim očitovanjem vještaka po mišljenju suda otklonjene su sve primjedbe tužiteljice i tuženika.

27. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu od 17. prosinca 2004. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osprava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužiteljici kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio kako joj djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovoranje valutne kaluzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke.

28. Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao u dijelu točke II. i III. izreke ove presude.

29. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

30. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

31. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

32. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

33. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu u članku čl.8., članku 7. Ugovora o kreditu sklopljenim između Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužiteljice EG, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kao pod točkom I. izreke presude u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke.

Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke kao pod točkom V. izreke presude jer je utvrđeno da je u tom dijelu prigovor zastare osnovan, sve kako je prethodno navedeno i obrazloženo.

34. Sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao pod točkom IV. izreke kojim tužiteljica zahtjeva utvrđenje da je ništetna ugovorna odredba čl.2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoren iznos kredita u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita. To iz razloga jer u kolektivnom sporu nije utvrđeno, a tužiteljica u ovom konkretnom postupku nije dokazala da bi bilo ništetno ugovaranje valutne klauzule kako je to propisano odredbom čl.22. ZOO-a.

35. Stopa zatezne kamate na dosuđene iznose pod točkom III. izreke presude utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelju zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik se pri tome poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske SU-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. godine. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje se samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

36. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor prijeboja s osnova tzv. negativne razlike. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića sud je utvrdio kako ukupna razlika između iznosa anuiteta prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -922,50 EUR. Nije sporno da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka (točka 3. Nalaza i mišljenja, stranica 14. - list 406-407 spisa).

37. Tuženik nakon dostave nalaza i mišljenja tuženik ostaje kod prigovora radi prijeboja u iznosu kako je to utvrdio vještak (podnesak tuženika od 07.05.2025. godine). Sud je ocijenio prigovor prijeboja kao neosnovan. tj. nepostojanje tražbine tuženika. Da bi došlo do prijeboja potrebno je da se ispune određene pretpostavke koje su i izričito predviđene u članku 195. ZOO-a i to prvenstveno potraživanje i protupotraživanje moraju u trenutku prijeboja pravno postojati, dakle tražbine moraju biti faktično postojati i moraju biti dospjele te nadalje potraživanja moraju biti uzajamna, odnosno mora postojati dvostranoobvezni pravni odnos, temeljem kojeg su strane istovremeno međusobni vjerovnici i dužnici. Dakle, sa vjerovnikovim potraživanjem se može prebiti samo potraživanje koje dužnik ima prema vjerovniku.

38. Sud je imao u vidu da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužiteljica s njim sklopila ovakav Ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužiteljica kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. Dakle, imajući u vidu navedeno tuženik je svjesno pristao na takav odbitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF-a i promjenjive kamatne stope pri tome znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Nadalje sud ocjenjuje da tužiteljica u tom razdoblju kad je nastala tzv. negativna razlika tečaja nije ništa stekla bez osnove, budući nije ni znala za parametre prema kojim će se mijenjati kamatna stopa i tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjesna, a da bi trebala vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama i promjenom visine kamtne stope, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna sud ocjenjuje da nema ni tužiteljičine obveze da preplaćene iznose (tzv. pozitivnu razliku) tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu razliku, jer nije ništa primila tj. samo je otplaćivala kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist nasuprot svim citiranim načelima obveznog prava, koja je koristi zapravo tužiteljičina imovina. Kad bi se tužiteljičin zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njezine imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

39. Nadalje, uzevši u obzir i odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužiteljica nije zapravo ništa primila ili stekla bez osnove jer je te obroke uplaćivala u cijelosti tuženiku pa tužiteljica nije u obvezi niti vratiti ono što nije primila, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je kamatna stopa bila snižena i tečaj CHF-a kada je bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužiteljica sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primila u odnosu na to. Pri tome tužiteljica s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti, sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.

Kako dakle je nesporno da plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila to ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Slijedom navedenog sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika sve kao pod točkom VI. izreke presude.

40. U odnosu na zahtjev tuženika da se umanji utuženi iznos za razliku depozita tužiteljice u visini iznosa od 7.859,62 kn (iznos istaknut u tužbi) odnosno za iznos od 899,08 EUR (utvrđena visina u nalazu i mišljenju vještaka pod točkom 4. Nalaza i mišljenja – stranica 14-15, list 406-407 spisa) a za koji iznos je prema tvrdnji tuženika profitirala tužiteljica na povećanju tečaja CHF sud je takve navode ocijenio kao neosnovane budući je tužiteljica sklopila Ugovor o oročenom depozitu i uplatila polog u korist banke tj. tuženika u iznosu od 9.422,30 CHF a koji iznos oročenja će tužiteljici tuženik vratiti po isteku roka oročenja odnosno nakon podmirenja svih tražbina Banke koje proizlaze iz Ugovora o kreditu.

Kako tužiteljca nije otplatila kredit niti joj je tuženik vratio oročena sredstva to tuženik neosnovano ističe prigovor radi prijeboja, jer tražbina iz Ugovora o oročenom depozitu nije niti dospjela. Pri tome sud ističe kako tuženik nije isticao prigovor radi prijeboja podneskom od 078.05.2026.g., ali nije niti povuako prigovor radi prijeboja u odnosu na oročena sredstva istaknut u odgovoru na tužbu, pa je sud stoga odlučivao i u tom dijelu o prigovoru radi prijeboja. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom VI. izreke presude.

41. Tužiteljica zahtjeva dijelom tužbenog zahtjeva da sud utvrdi da je ništetna ugovorna odredba čl.1. Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 03.01.2005. godine u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu u kojem je ugovoreno da je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

Sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 1. Sporazuma o osiguranju novčane tražbine i to iz razloga jer nije ništetno ugovaranje valutne klauzule (čl. 22. ZOO-a) niti je u kolektivnom sporu utvrđeno ništetnim ugovaranje valutne klauzule.

U odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope iz čl. 1. Sporazuma o osiguranju novčane tražbine sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev. Odredbom čl. 1. Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini ugovorena je redovna ugovorena kamata po promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,99% godišnje a tužiteljica na kojoj je teret dokaza nije dostavila dokaz niti je predložila provođenje dokaznog postupka kako bi sud utvrdio da je tuženik uknjižio promjenu upisa u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako da je upisana viša kamatna stopa u zemljišnim knjigama niti je dostavila z.k. izvadak da bi sud utvrdio sadržaj upisa u zemljišnu knjigu. Pri tome ovaj sud uakzuje da predmet kolektivnog spora nisu bili pravni poslovi kojima su ugovorena sredstava osiguranaj tražbine vjerovniak odnosno banaka.

Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom IV. izreke presude.

42. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 14.06.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 16.10.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 28.01.2022.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), pristup na ročište dana 07.11.2023.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), sastav podneska od 21.11.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 06.05.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 06.05.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 10.02.2026.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9. točak 1. OT-a), ukupno 1.400,00 EUR, priznat je trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 400,00 EUR, ukupno 2.200,00 EUR.

Sud nije priznao tužiteljici trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužiteljica oslobođena plaćanja sudske pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Sud nije priznao trošak tuženiku u razmjernom dijelu u kojem je uspio u ovom postupku iako je tužiteljica kao potrošač u konkretnom slučaju djelomično uspjela u sporu, buduće da nije u skladu s načelom djelotvornosti prava EU, da se tužiteljici kao potrošaču naloži snašanje troškova postupka ovisno o iznosima koji su joj vraćeni temeljem nepoštene ugovorne odredbe jer ishod postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, potrošača može odvratiti od ostvarivanja navedenog prava ( Sud Europske unije u predmetu C-224/19 u odluci od 16.07.2020.g.). S druge strane tuženik je trgovac koji se prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega, prema stajalištu ovog suda, financijski teret snašanja troškova postupka, za njega ne bi bio posebno nepravedan, niti bi predstavljao pretjerani teret. Slijedom navedenog sud je odstupio od mehaničke primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a jer bi nametanje obveze tužiteljici kao potrošaču da snosi troškove postupka ovisno o iznosu koji joj je vraćen s osnova nepoštene ugovorne odredbe, odnosno razrezivanje troškova postupka prema uspjehu u sporu, dovelo do nerazmjernog ograničenja temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje, a u situaciji kada nije izvjesno da bi se takvim odstupanjem od primjene čl. 154. st. 2. ZPP drugoj strani, odnosno tuženiku nametnuo pretjerani teret. Obzirom na navedeno u okolnostima ove pravne stvari legitiman cilj na razuman, odnosno razmjeran način, postići će se tako da se obveže tuženika na snašanje parničnog troška tužiteljici samo u odnosu na tužbeni zahtjev s kojem je uspio u sporu i to prema vrijednosti predmeta spora tog zahtjeva (4.606,12 EUR) dok će u odnosu na odbijeni tužbeni zahtjev svaka stranka snositi svoj trošak.

U Zagrebu, 01. lipnja 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte