Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-484/2022-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branko Nenadić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 6. svibnja 2026., u nazočnosti punomoćnika parničnih stranaka i tužitelja, te uz javnu objavu presude, 1. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 061213499730 AE sklopljen 13.12.2006.g. između tužitelja DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika OTP banke d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, koja u članku 1.2. glasi: “…. Utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu Korisnika kredita iz ovog Ugovora.”: koja u članku 1.3. glasi: “…”iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule.”; koja u članku 1.4. glasi: “….obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.”; koja u članku 2.3. glasi: “… čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate”.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 1. 1. Ugovora o kreditu broj 061213499730 AE koja u članku.1.1. glasi: “……u iznosu od 24.260,69 CHF “….u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate..”

III. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih iznosa na ime povećanja mjesečnih iznosa anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK- tečajne razlike isplati iznos od 3.351,48 EUR-a

(tritisućetristopedesetjedaneuro-četrdesetosamcenti) zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku:

- na iznos od 0,41 EUR-a od 13.08.2009. do isplate

- na iznos od 11,64 EUR-a od 11.09.2009. do isplate

- na iznos od 9,94 EUR-a od 14.10.2009. do isplate

- na iznos od 11,29 EUR-a od 13.11.2009. do isplate

- na iznos od 12,58 EUR-a od 15.12.2009. do isplate

- na iznos od 17,49 EUR-a od 15.01.2010. do isplate

- na iznos od 19,67 EUR-a od 11.02.2010. do isplate

- na iznos od 20,36 EUR-a od 12.03.2010. do isplate

- na iznos od 24,79 EUR-a od 15.04.2010. do isplate

- na iznos od 30,19 EUR-a od 13.05.2010. do isplate

- na iznos od 37,04 EUR-a od 11.06.2010. do isplate

- na iznos od 35,71 EUR-a od 11.08.2010. do isplate

- na iznos od 90,15 EUR-a od 14.09.2010. do isplate

- na iznos od 46,30 EUR-a od 13.10.2010. do isplate

- na iznos od 51,13 EUR-a od 12.11.2010. do isplate

- na iznos od 60,89 EUR-a od 14.12.2010. do isplate

- na iznos od 60,32 EUR-a od 12.01.2011. do isplate

- na iznos od 56,07 EUR-a od 14.02.2011. do isplate

- na iznos od 56,49 EUR-a od 14.04.2011. do isplate

- na iznos od 60,16 EUR-a od 13.05.2011. do isplate

- na iznos od 73,16 EUR-a od 14.06.2011. do isplate

- na iznos od 82,88 EUR-a od 12.07.2011. do isplate

- na iznos od 107,41 EUR-a od 12.08.2011. do isplate

- na iznos od 94,40 EUR-a od 13.09.2011. do isplate

- na iznos od 78,35 EUR-a od 12.10.2011. do isplate

- na iznos od 76,01 EUR-a od 11.11.2011. do isplate

- na iznos od 75,97 EUR-a od 14.12.2011. do isplate

- na iznos od 79,56 EUR-a od 12.01.2012. do isplate

- na iznos od 170,06 EUR-a od 13.02.2012. do isplate

- na iznos od 84,55 EUR-a od 13.03.2012. do isplate

- na iznos od 84,00 EUR-a od 13.04.2012. do isplate

- na iznos od 85,69 EUR-a od 11.05.2012. do isplate

- na iznos od 86,00 EUR-a od 14.06.2012. do isplate

- na iznos od 84,68 EUR-a od 12.07.2012. do isplate

- na iznos od 83,15 EUR-a od 10.08.2012. do isplate

- na iznos od 80,55 EUR-a od 12.09.201. do isplate

- na iznos od 82,19 EUR-a od 11.10.2012. do isplate

- na iznos od 84,45 EUR-a od 12.11.2012. do isplate

- na iznos od 83,66 EUR-a od 12.12.2012. do isplate

- na iznos od 84,50 EUR-a od 11.01.2013. do isplate

- na iznos od 79,80 EUR-a od 13.02.2013. do isplate

- na iznos od 80,22 EUR-a od 13.03.2013. do isplate

- na iznos od 84,17 EUR-a od 12.04.2013. do isplate

- na iznos od 77,17 EUR-a od 13.05.2013. do isplate

- na iznos od 77,20 EUR-a od 12.06.2013. do isplate

- na iznos od 75,85 EUR-a od 12.07.2013. do isplate

- na iznos od 76,68 EUR-a od 13.08.2013. do isplate

- na iznos od 78,14 EUR-a od 12.09.2013. do isplate

- na iznos od 81,54 EUR-a od 11.10.2013. do isplate

- na iznos od 81,74 EUR-a od 12.11.2013. do isplate

- na iznos od 85,13 EUR-a od 12.12.2013. do isplate

-

po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati trošak postupka u iznosu od 1.639,56 EUR-a (tisućušestotridesetdeveteura- pedesetšestcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 1. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka,

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe od 17. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom, kao kreditorom, 13.12.2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 061213499730 AE kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 24.260,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Istim ugovorom, naveo je, određeno je da je dužan tuženiku vratiti kredit za 7 godina u 84 jednaka mjesečna anuiteta, čiju visinu utvrđuje tuženik planom otplate te da će svaki povrat izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan uplate anuiteta, kao i plaćati redovnu kamatu u visini od 5,30% godišnje koja je određena čl. 3.1. Ugovora. Nadalje, naveo je da je čl. 3.2. Ugovora određena i promjenjivost kamatne stope, sukladno odluci o visini kamatnih stopa banke. Tužitelj se u odnosu na neinformiranost o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje odluke te utvrđenja ništetnosti i nepoštenosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke i ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarski frank, pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6 i 7. izreke, presudu i rješenje Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14-2 od 09.04.2015., presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6 i 7 izreke, a koja je potvrđena odlukom VSRH br., Rev-2221/18-11 od 03.09,2019. Dakle, naveo je, tuženik je sukladno odredbi čl.323., čl.1111., čl.1115. te čl.1046 ZOO-a obvezan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a sve to s obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditiranju koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. do 31.12.2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.09.2004. do 31.12.2008. Nadalje, tužitelj je naveo da je odredbom čl.502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, kao i da će u tom slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, dodajući da slično navodi i čl.138.a ZZP-a. (sada čl.118.). Nadalje, naveo je da je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi povećanja kamatne stope, bilo po osnovi povećanja tečaja, pa je početno ugovoreni anuitet u kunskoj protuvrijednosti po tečaju kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita, nepromjenjiva stavka otplatnog plana.

1.1.Tijekom postupka tužitelj je u odnosu na nepoštenost ugovornih odredbi ukazao na odredbu čl. 81. st. 2., 3. i 4. te čl. 87. st. 1. ZZP-a, dodajući da je suprotno navodima tuženika predmetni ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika te da nije imao nikakav utjecaj na njegov sadržaj, ističući da je tuženik više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, a da pri tome nije u obavijesti naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope, navodeći da je takvo postupanje tuženika u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, zbog čega je takva ugovorna odredba nepoštena. Istaknuo je i da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, te je ista nepoštena pa prema tome ništetena, iz razloga što banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita, kao potrošača, o važnim činjenicama. U vezi tuženikovog prigovora prijeboja naveo je da je za tzv. negativne tečajne razlike nastupila zastara u smislu odredbe čl.198.st.1. i 2. ZOO-a te da se ista ne može staviti u prijeboj sa iznosom koji on ovdje potražuje na ime tečajne razlike, odnosno na ime preplaćenog tečaja. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tzv. stupnjevitu tužbu, a da za to uopće nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 186. ZPP-a. Naime, naveo je da je tužitelj, kao druga ugovorna strana u posjedu cjelokupne dokumentacije u svezi Ugovora o kreditu broj 061213499730 AE, pa je stoga imao mogućnost precizno postaviti svoj tužbeni zahtjev, a ne ga postavljati u neodređenom iznosu za koji unaprijed pridržava pravo ga postaviti nakon što se pribavi cjelokupna dokumentacija kredita i provede financijsko vještačenje. Naveo je i da nije sporno da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu, ali da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne, ističući pri tome i prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, navodeći da smatra da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P 1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu). Naime, tuženik je naveo da neovisno o tome potražuje li tužitelj svoje potraživanje s osnova naknade štete, povrata mjesečnih anuiteta ili stjecanja bez osnove, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno odredbi čl. 372. i 376. ZOO-a, trogodišnji, odnosno petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (14.12.2006.g.), a tužba je podnesena tek 14.06.2023., dodajući da je navedeno pravno stajalište izraženo i u sudskoj praksi VSRH u presudi VSRH Rev x 183/2011. Istaknuo je i da u ovosudnom postupku nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice "Potrošač", jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, te je stoga u individualnom sporu zadatak suda da utvrdi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici, odnosno presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, tuženik je naveo da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa sukladno čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik je naveo da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, kao i da je mogao od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. U pogledu ocjene je li u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, uputio je sud na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt-575/2016, kao i uputu VSRH za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Isto tako, naveo je da je bitno za napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od njega zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, istaknuo je, kako je očigledno da u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, dodajući da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača naveo je, bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija, a ne naknadno povećanih obveza jedne strane, uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Nadalje, naveo je da je nepobitna činjenica da je on, kao i tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF, te da je pravnog shvaćanja kako pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Slijedom svega navedenog, predložio je sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže ga da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2.1. Tijekom postupka tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove otplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 250,00 EUR-a, kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja do isplate, s kamatama po stopi propisanoj čl. 19. st. 2 ZOO-a, navodeći da će isti specificirati podneskom kojega će dostaviti sudu, kao i da zadržava pravo korigirati prigovor radi prebijanja nakon provođenja eventualnog financijskog vještačenja do zaključenja glavne rasprave. Nakon što je vještak dostavio Nalaz i mišljenje, tuženik je naveo da nema primjedbi na matematički izračun vještaka (ukupnoj sumi više plaćenih i manje plaćenih anuiteta). Tuženik je naveo da se u konkretnom slučaju protivi metodologiji izračuna cijenjenog vještaka. Osporavajući nalaz i mišljenje, tuženik je naveo da je vještak u svojim izračunima kao fiksni parametar koristio prodajni tečaj CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita (1,00 CHF = 4,601480 kn), iz čega proizlazi kao da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u kunama s fiksnom kamatnom stopom, a što ne proizlazi iz materijalne dokumentacije, jer to nije bila volja niti jedne ugovorne strane. Nadalje, što se tiče razlike između anuiteta s osnova valutne klauzule, naveo je da je prema nalazu mišljenja vještaka na dan dospijeća iznosi 3.351,48 EUR-a, koji iznos tuženik smatra stručan, te nema primjedbi na matematički izračun. Naime, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, naveo je da je potrebno uzeti u obzir i negativne anuitete kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 113,05 EUR-a u odnosu na početno ugovoreno. U prilog svojih navoda tuženik je dostavio odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-1077/2020 i odluku Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-911/2021. Isto tako, tuženik je napomenuo kako se posljedice ništetnih odredbi ugovora jednako odražavaju na obje ugovorne strane sukladno čl. 323. ZOO-a te da u tom smislu, u konkretnom slučaju, nije morao postavljati protutužbeni zahtjev u formalnom smislu, ali je tijekom postupka jasno naveo da traži da sud prilikom presuđenja prizna i manje plaćene iznose zbog pada tečaja CHF, pri tome se pozivajući na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd 4393/2021 od 13. listopada 2021. i Rev-1277/2022 od 08. ožujka 2023., a kojim rješenjem je VSRH potvrdio da se negativne razlike moraju uzimati u obzir te da tuženik nije u tu svrhu morao istaknuti prigovor radi prijeboja ili protutužbeni zahtjev, već je dovoljno da je istaknuo prigovor usmjeren na samu visinu tužbenog zahtjeva, a koji je stav zauzeo i Županijski sud u Osijeku u odluci Gž-1519/2022 od 09. listopada 2023. Sukladno tome, tuženik je istaknuo kako je bit izračuna svake preplate po kreditu da se utvrdi razlika između onoga što je klijent platio i koliko je trebao uplatiti da nije bilo nikakvih promjena po kreditu, odnosno s osnova valutne klauzule. Nadalje, tijekom postupka tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 8-13), amortizacijski plan (list spisa 14-16), promet po računu (list spisa 17-34), Obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (list spisa 35-37), Nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 83-92), Očitovanje vještaka (list spisa 107) te je saslušao vještaka i tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate koju je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, sadržanih u Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj:061213499730 AE od 13. prosinca 2006. te zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, ima li tužitelj status potrošača, jesu li potraživanja u zastari te jesu li odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne i nepoštene.

7. Među strankama nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila 13. prosinca 2006., kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu od 24.260,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

8. Iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila proizlazi da je sklopljen između tužitelja i tuženika, te da je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 24.260,69 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,30%, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, na rok otplate 84 mjeseca, s namjenom za kupnju automobila, te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

9. Iz Nalaza i mišljenje vještakinje Tonke Vulić (list spisa 83-92) proizlazi da je preplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 3.464,53 EUR-a, u 63 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB CHF na dan početka korištenja kredita. Manje je plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u 21 anuitetu u iznosu od -113,05 EUR- a, u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredit.

9.1. Iz Očitovanja vještakinje (list spisa 107) proizlazi da tuženik ističe kako nema primjedbi na matematički izračun u nalazu, već su njegove primjedbe pravne prirode, kao i da je izračun sačinjen temeljem zadatka iz rješenja o vještačenju, a koji zadatak za izračun razlike tečaja daju i ostali sudovi. U odnosu na navode tuženika da je vještak trebao biti sačinjen prijeboj preplaćenih i manje plaćenih utvrđenih razlika tečaja, vještak je naveo da je u nalazu posebno prikazana izračunata preplaćena razlika tečaja, a posebno manje plaćena razlika tečaja, jer je tako zadano zadatkom o vještačenju. Iz iskaza vještakinje Tonke Vulić proizlazi da ostaje kod svog Nalaza i mišljenja u cijelosti, kojega je izradila na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu.

9.2. Nalaz i mišljenje vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke Tonke Vulić, dipl.oec., sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je izrađen stručno, objektivno i prema pravilima struke, a prigovor tuženika da je vještak prilikom izračuna koristio fiksni tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita, a da ugovorne strane nisu ugovorile fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud. Nadalje, ističe se da tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun vještaka.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se sjeća da je kredit sklopio jer su mu sredstva kredita bila potrebna za osobne potrebe i to kupnju osobnog automobila. Sjeća se da su ga iz autokuće uputili na OTP banku. Kada je došao u OTP banku ponudili su mu jedino kredit u CHF s rokom otplate od 7 godina, te su tražili od njega dokumentaciju kao što su platne liste. Nakon što im je dostavio traženu dokumentaciju, banka je sastavila ugovor i nudili su mu samo ugovor u CHF i niti u jednoj drugoj valuti mu nije bio ponuđen. Nisu mu davali nikakva objašnjenja, a razumio je samo iznos kredita koji mu je bio potreban, a to je iznos od 24.000,00 CHF-a. Nakon što su sastavili ugovor dali su mu ga na čitanje, on ga je pročitao, ali nije ništa posebno razumio. Nisu ga upozorili da će se kamata mijenjati i da će tečaj rasti. Nakon godinu dana otplate došlo je do povećanja rate, te mu je rata sa 1.760,00 kn u jednom trenutku narasla na otprilike 3.000,00 kn. Da je znao da će mu toliko rasti rata ne bi sklopio ugovor o kreditu. Zbog navedenog ugovora bio je u financijskim problemima jer mu žena u tom periodu nije radila, bila je na porodiljinom. Kada je sklapao ugovor o kreditu pitao je je li to – to, u smislu treba li još nešto znati, ali mu nisu ništa drugo rekli. Pitao je može li sklopiti ugovor u drugoj valuti, mislio je u kunama, ali su mu rekli da je ugovor u CHF najpovoljniji i nije imao izbora. U to vrijeme, kao ni danas, nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Zaposlenik je Jamnice bio tada, kao i sada. Ugovor je sklopio 2006. Od kada je zatražio kredit do trenutka sklapanja prošlo je otprilike tjedan do dva, ne sjeća se točno, u tom je vremenu zatražio od svog poslodavca platne liste. Nije tražio ponudu kod drugih banaka, jer je htio kupiti auto Fiat Punto Grande, a autokuća ga uputila u OTP banku jer su s njima surađivali. Pročitao je ugovor, preletio je samo ugovor, a njegovo je pitanje banci bilo je li to – to. Konkretno nije pitao bankovnog službenika u vezi nejasnoća ugovora, pitao ga je šta je tu što bi trebao dodatno znao. Ne zna što je pojam valutna klauzula. Kada mu je tek počela rata rasti, išao je u banku pitati zašto raste, rekli su mu da mu raste zbog kamatne stope i nisu mu tada spominjali valutu. Nakon četiri godine otplate kredita, kada mu je rata narasla preko 3.000,00 kn išao je ponovno u banku pitati zašto se tako događa i oni su mu rekli da je takav ugovor potpisao. U periodu prije nego je potpisao ugovor nije tražio stručnu pomoć nekog tko je ekonomske struke da mu pojasni ugovorne odredbe, jer je vjerovao banci. Još uvijek je klijent OTP banke. Ne može se sjetiti je li dobivao pisane obavijestio od banke.

10.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

11. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

11.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO)

- da je tuženik u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

11.2. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

11.3. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi

1 0

zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

11.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

11.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

11.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

12. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

12.1. Tuženik nije dokazao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita i promjenjivoj kamatnoj stopi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužitelj je u svom iskazu naveo da nakon što su sastavili ugovor da su mu ga dali na čitanje, on ga je pročitao, ali nije ništa posebno razumio. Nisu ga upozorili da će se kamata mijenjati i da će tečaj rasti. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužitelji bili u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješteni o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita i promjenjivoj kamatnoj stopi.

1 1

12.2. Nadalje i iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj ima status potrošača jer je su im sredstva iz kredita bila potrebna za kupnju automobila u osobne svrhe, te u to vrijeme nije imao obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je ovaj sud utvrdio da je tužitelj bio potrošač (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

12.3. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

12.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 13. prosinca 2006. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, a tužitelj se na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

13. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, navodi se kako tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

14. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno čl. 81. st. 1. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnost slijedećih odredbi i to dijela odredbe koja u članku 1.2. glasi: “…. Utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu Korisnika kredita iz ovog Ugovora.”, dio odredbe koji u članku 1.3. glasi: “…”iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule.”; dio odredbe koji u članku 1.4. glasi: “….obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.”; dio odredbe koji u članku 2.3. glasi:

1 2

“… čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate”. Slijedom navedenoga, ovaj sud je odlučio kao pod toč. I. izreke.

15. Međutim, dio odredbe čl. 1.1. Ugovora o kreditu koji glasi: "..u iznosu od 24.260,69 CHF-a…" ….." u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.", prema ocjeni ovoga suda, nije ništetan. Naime, navedenom odredbom ugovoren je predmet Ugovora o kreditu, koji predstavlja obvezu tuženika prema tužitelju, jer se njome tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje određeni novčani iznos (čl. 1021. ZOO) i nije riječ o obvezi tužitelja. Nadalje, odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Tužitelj u tužbi tvrdi da su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, pri tome se pozivajući na pravne stavove iznesene u presudama za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, dok u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1.1. Ugovora o kreditu ne iznosi niti jednu činjenicu iz koje bi proizlazilo da bi ta odredba ugovora bila ništetna. Činjenica da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu vezan uz valutnu klauzulu CHF ne čini ništetnom odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu kojim je uistinu samo definiran predmet Ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga odlučeno je kao pod toč. II. izreke.

16. Dakle, budući je navedena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna u navedenim dijelovima ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

17. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po financijsko-knjigovodstvenoj vještakinji Tonki Vulić, a iz kojeg Nalaza i mišljenja proizlazi da je preplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 3.464,53 EUR-a, u 63 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB CHF na dan početka korištenja kredita. Manje je plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u 21 anuitetu u iznosu od - 113,05 EUR-a, u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredit.

18. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

1 3

19. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja na ime razlike između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita a na način kako je to navedeno u tu toč. III. izreke presude, a što je u skladu s Nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno tijekom otplate kredita preplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule 3.144,38 EUR-a sa zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos, pa je stoga odlučeno kao pod toč. III. izreke.

20. Tužitelju na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Stoga u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo je tuženiku biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koja pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

21. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a) tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

22. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

23. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da

1 4

je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 14. lipnja 2022., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina. Još jednom se ističe da je tužitelj kondemnatornim tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu pretplaćenih iznosa po osnovi pretplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

24. Nadalje, potrebno je reći i da sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a tuženik nije dovoljno određeno postavio procesnopravni prigovor radi prebijanja (tužitelj nije naveo točan iznos svog potraživanja, nego je naveo da će ga još naknadno urediti nakon vještačenja, nije naveo niti na koje mjesece se odnosi navedeno potraživanje istaknuto prigovorom radi prebijanja, a što je sve potrebno radi prebijanja), te da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj, pa da sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4.). Ovaj sud smatra potrebnim naglasiti da tužbenim zahtjevom nisu obuhvaćene tzv. negativne tečajne razlike jer ih nema u razdoblju u kojem je postavljen konačno uređeni tužbeni zahtjev, a osim toga tužitelj je umanjio utvrđeni iznos pretplate (3.464,53 EUR-a sa utvrđenim iznosom negativnih tečajnih razlika -113,05 EUR-a, te je tužitelj potraživao samo razliku navedenih iznosa).

25. Nakon što je vještakinja izradila nalaz i mišljenje, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev. Tuženik se protivio preinaci tužbe te je istaknuo prigovor zastare na preinačeni dio. Sukladno čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako ju bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. U konkretnom slučaju tužitelj nije imao dovoljna stručna znanja, pa bez provođenja vještačenja nije znao točnu visinu pretplaćenog iznosa, te nije mogao odrediti visinu tužbenog zahtjeva do zaključenja prethodnog postupka. Stoga, prema ocjeni ovoga suda tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je ovaj sud čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe, te je odlučeno kao u izreci rješenja.

25.1. Ovaj sud smatra potrebnim navesti da nije nastupila niti zastara na preinačeni dio. Naime, preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća je i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), te se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.).

26. Tužitelj je u sporu nije uspio u neznatnom dijelu, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, stoga je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove postupka a sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a pripada naknada troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a

1 5

sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima14. listopada 2024., 2. listopada 2025. i 6. svibnja 2025., u iznosu od 200,00 EUR-a za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 27. svibnja 2024. i 17. siječnja 2026., svaki u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 1.200,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR-a, što sveukupno iznosi 1.600,00 EUR-a. Nadalje, navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,56 EUR-a, što sveukupno iznosi 1.639,56 EUR-a za zateznim kamatama koje teku od 1. lipnja 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

27. Slijedom svega navedenoga, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka, pa je odlučeno kao pod toč. V. izreke.

Osijek, 1. lipnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika