Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-349/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Tanji Novak-Premec, u pravnoj stvari tužitelja ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnici Željko Lubina i Jelena Mandarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lubina & Čutura j.t.d. Split, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu od 22. prosinca 2025. poslovni broj Pn-293/2025, 1. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana dok se žalba tuženice djelomično odbija kao neosnovana i djelomično prihvaća pa se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-293/2025 od 22. prosinca 2025. u točki I. izreke djelomično potvrđuje i djelomično preinačava i sudi:

I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju ZS u roku 15 dana isplati na ime neimovinske štete iznos od 37,16 EUR sa zateznom kamatom od 10. travnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženica na ime neimovinske štete isplati iznos od 308,13 EUR sa zateznom kamatom od 27. veljače 2012. do isplate te zateznu kamatu na iznos od 37,16 EUR za razdoblje od 27. veljače 2012. do 9. travnja 2020.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja dok se žalba tuženice djelomično odbija i djelomično uvažava pa se preinačuje odluka o parničnim trošku sadržana u točki II. izreke na način da se određuje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

III. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi troškove sastava žalbe u iznosu od 30,97 EUR, dok se za iznos od 31,53 EUR zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Dužan je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ZS, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade neimovinske štete iznos od 75,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja:

-na iznos od 37,84 EUR teče od 27. veljače 2012 g. do isplate i

-na iznos od 37,16 EUR teče od 27. veljače 2012 g. do 2. veljače 2023. g. po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu, odnosno za isplatu iznosa od 270,29 EUR s pripadajućim kamatama, za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 75,00 EUR teče od 31. prosinca 2012. g. do 10. travnja 2020. g. te koja na iznos od 37,16 EUR teče od 2. veljače 2023. g. do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 202,50 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 22. prosinca 2025. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.".

2. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači presuda na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tuženici da tužitelju naknadi trošak žalbe, podredno da se presuda ukine.

2.1. Kako tužitelj u žalbi ne navodi u kojem dijelu pobija prvostupanjsku presudu to je na temelju članka 365. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje u tekstu: ZPP) ovaj drugostupanjski sud uzeo da se presudu pobija u dijelu u kojemu nije uspio u sporu, dakle u dijelu točke I. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odnosno za isplatu iznosa od 270,29 EUR s pripadajućom zateznom kamatom, za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 75,00 EUR teče od 31. prosinca 2012. do 10. travnja 2020. te koja na iznos od 37,16 EUR teče od 2. veljače 2003. do isplate.

3. Prvostupanjsku presudu žalbom pobija i tuženica u dosuđujućem dijelu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i naloži tužitelju plaćanje parničnog troška tuženika, a podredno istu ukine i vrati predmet na ponovno suđenje.

4. Parnične stranke nisu odgovorile na žalbu protivne strane.

5. Žalba tužitelja nije osnovana dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

6. Predmet postupka zahtjev je tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na slobodu, ugled, čast, dostojanstvo i na obiteljski život, a sve zbog neosnovanog lišenja slobode kojeg temelji na odredbi članka 480. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11 i 143/12 – dalje u tekstu: ZKP/97) koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju članka 573. al. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – dalje u tekstu: ZKP/08) u vezi članka 19. stavka 2., članka 1046. i članka 1100. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje u tekstu: ZOO).

7. Prije svega valja navesti da je predmet postupka zahtjev za naknadu štete u iznosu od 345,29 EUR zbog čega se radi o sporu male vrijednosti definiranim člankom 458. stavkom 1. ZPP. Člankom 467. stavkom 1. ZPP propisano je da se presuda u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. tog Zakona, a stavkom 2. tog članka određeno je da se u postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju odredbe članka 370. tog Zakona. Dakle iz naprijed citiranih odredbi proizlazi da se presuda u sporu male vrijednosti ne može pobijati zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kako to čini tužitelj, a niti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP.

8. Polazeći od činjeničnih navoda tužbe za koju prvostupanjski sud pogrešne navodi da je podnesena 2. travnja 2024. budući je ista podnesena 8. veljače 2024. te pogrešno navodeći da je predmet postupka zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog neosnovanog boravka tužitelja u istražnom zatvoru u trajanju od jednog dana i to 30. prosinca 2012. umjesto pravilno 26. veljače 2012., te činjenica koje između stranaka nisu sporne i onih utvrđenih provedenim dokaznim postupkom prvostupanjski sud utvrđuje slijedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj bio u istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013. odnosno ukupno 1240 dana ili tri pune godine i 144 dana

- da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu pod brojem K-13/2018 u kojem je tužitelj bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz odredbe članka 90. Kaznenog zakona/97 te da je presudom od 16. listopada 2018. tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe

- da nije sporan osnov odgovornosti tuženika odnosno da tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru temeljem generalne odredbe članka 14. ZKP/08 prema kojoj osoba neopravdano osuđena za kazneno djelo ili neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom

- da se tužitelj prije pokretanja ovog postupka obratio zahtjevom za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa, a kako je to predviđeno odredbom članka 495. stavkom 2. ZKP/97 čime je ostvarena procesna pretpostavka za podnošenje predmetne tužbe

- da je u zahtjevu za mirno rješenje tužitelj za svaki dan koji je proveo u pritvoru zatražio isplatu iznosa od 500,00 kn, odnosno 66,36 EUR sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačni iznos od dana provedenog u pritvoru do isplate

- da tuženica neosnovano prigovara dopuštenosti tužbe u dijelu kojim je tužitelj zatražio naknadu štete u visini od 278,93 EUR koji iznos predstavlja razliku između iznosa iz tužbe (345,92 EUR) i iznosa koji je tužitelj zahtijevao u zahtjevu za mirno rješenje od nadležnog ministarstva (66,36 EUR) budući je tužitelj u zahtjevu naveo sve bitne činjenice o kojima ovisi zauzimanje stava o osnovanosti zahtjeva kao i određen novčani iznos te je time i bez obzira što zahtijevani iznos nije identičan iznosu koji potražuje u ovom postupku, ispunio procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe za naknadu štete u ovom postupku

- da visinu naknade neimovinske štete treba odrediti u skladu sa člankom 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO)

- da iz iskaza tužitelja saslušanog u predmetima prvostupanjskog suda broj Pn- 269/2023, Pn-321/2023 i Pn-150/2023 proizlazi da je u pritvoru boravio u skučenom prostoru sa više zatvorenika, njemu nepoznatih ljudi, da noćima nije spavao te je bio tužan, potišten i deprimiran, do ničega mu nije stalo te je izgubio kontakt s rodbinom jer su svi vjerovali onome što se pisalo u novinama i drugim medijima pa i njegov brat, smršavio je u zatvoru 20-tak kilograma, da ga je posjećivala odrasla kćer, a povremeno i bolesna supruga te se posebno osvrnuo na pisanje u javnim glasilima na internetu i televiziji o tome da je ubio vlastitu majku što da predstavlja zlostavljanje i silovanje istine, a što ga sve i dan danas muči jer su posljedice dalekosežne

- da je tužitelju optužnicom bilo stavljeno na teret da bi dana 26. siječnja 2010. oko 10,53 sati u [adresa], na adresi [adresa] ušao u stan svoje tete HS, znajući da se u to vrijeme u stanu nalazi njegova majka FS i u cilju oduzimanja života nasrnuo na nju dok se nalazila u kupaonici, te je udario tupo tvrdim predmetom u predjelu desne strane čela i obrve, zadavši joj dvije rane razderotine, a potom iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ispali dva hica u nju, zadavši joj pri tome ozljede koje predstavljaju osobito teške i po život opasne uslijed kojih je preminula, dakle drugog usmrtio pa da bi time počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstvo – djelo opisano i kažnjivo po članku 90. KZ/97,

te na temelju naprijed utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj bio izložen duševnim bolima jakog intenziteta zbog toga što mu je bila povrijeđena prvenstveno njegova sloboda kao najistaknutije i najvažnije pravo svake osobe zbog čega mu zbog povrede slobode te ugleda i časti treba dosuditi naknadu neimovinske štete u iznosu od 75,00 EUR za zatraženi dan boravka u pritvoru (30. prosinca 2012.) te zatezna kamata sukladno članku 1103. ZOO prema kojem obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

8.1. Polazeći od odredbe članka 169. stavka 2. ZOO prema kojem je vjerovnik dužan primiti djelomično ispunjenje novčane obveze osim ako ima interes da ga odbije te odredbe članka 184. stavka 2. ZOO prema kojoj vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez opravdanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi u kojem slučaju su posljedice dolaska vjerovnika u zakašnjenje prestanak zakašnjenja dužnika i prestanak tijeka kamata (članak 185. stavak 1. i 2. ZOO), a da tužitelj nije iznio ni jedan razlog radi kojeg nije primio ponuđeno djelomično ispunjenje koje mu je prema navodima tužbe u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tuženica u iznosu od 46.078,40 EUR za cjelokupno vrijeme boravka u pritvoru, odnosno 37,16 EUR za jedan dan, sud prvog stupnja zaključuje da tužitelju od 2. veljače 2023. ne pripada zatezna kamata dok mu na preostali iznos od 37,84 EUR priznaje zateznu kamatu propisanom zakonom koja teče od dana podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa (10. travnja 2020.) do isplate te koja na iznos od 37,16 EUR teče od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023., a u skladu s odredbama članka 29. i 1103. ZOO, dok u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 270,29 EUR s pripadajućim kamatama, za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos od 75,00 EUR teče od 31. prosinca 2012. do 10. travnja 2020. te za isplatu zatezne kamata koja na iznos od 37,16 EUR koja teče od 2. veljače 2023. do isplate navodi da je trebalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

8.2. Prigovor zastare prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim pri tome imajući u vidu odredbe članka 495., članka 478. stavak 1. i članka 481. ZKP/97 te utvrđenu činjenicu da je tužitelj odluku Vrhovnog suda RH broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020. (ispravno 9. siječnja 2020.), da je tužitelj podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa radi postizanja sporazuma o postojanju, vrsti i visini štete 10. travnja 2020. zaključivši da od tog datuma ne teče zastarni rok već traje zastoj zastarijevanja koji je nastavio teći do 2. veljače 2023. kada je Ministarstvo pravosuđa u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te je tužitelju ponuđena isplata ukupnog iznosa od 46.078,60 EUR odnosno 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru, a nakon kojeg dana je do podnošenja tužbe proteklo nešto više od godinu dana, ujedno ocjenjujući da sadržaj tog dopisa Ministarstva pravosuđa upućuje da je u tom dopisu došlo do priznanja duga, odnosno do prekida zastare iz odredbe članka 240. stavka 1. ZOO pa da od tog dana zastarni rok počinje iznova teći (članak 245. stavak 1. ZOO).

8.3. Konačno prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka presude temelji na članku 154. stavku 2. ZPP ocjenjujući da je tužitelj uspio u parnici s oko 50% zbog čega mu dosuđuje trošak u iznosu od 202,50 EUR.

9. Tužitelj u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. u vezi sa člankom 4. ZPP jer je prvostupanjski sud u zapisniku sa glavne rasprave 10. listopada 2022. napisao da se u dokazne svrhe pregledava i čita cjelokupna dokumentacija priložena u spisu, a da je nije naveo koje je dokaze pregledao i koje je dokaze čitao i što je to "cjelokupna dokumentacija“ priložena u spisu te nije naveo na temelju kojih dokaza je presudio. Ukazuje da je predložio da se pregleda spis predmeta Županijskog suda u Splitu broj K-13/2018, a da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude naveo da je izvršen uvid u predmet Županijskog suda u Splitu broj K-13/2018 preko eSpisa, a da se u tom spisu nalazi presuda Općinskog suda u Splitu P-391/2013 od 3.Vi 2015. kojom je sud odredio naknadu neimovinske štete zbog neosnovanog zatvaranja u iznosu od 62.000,00 kn za 62 dana neosnovanog pritvora, presuda Županijskog suda u Splitu Gž-1846/2015 od 12.V 2016. kojom je potvrđena navedena presuda, presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-3276/2008 od 17.VII 2008. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Tev-766/2009 od 17.XI 2011. kojom je oštećeniku po istoj osnovi dosuđena naknada štete u iznosu od 60.000,00 kn za 22 dana lišenja slobode što iznosi 362,00 EUR za jedan dan kao i članci i objave sa portala, a što ih je sud trebao pregledati. S tim u vezi osporava pravilnost primijenjenog materijalnog prava navodeći da je sud o visini štete morao i trebao odlučiti na temelju propisa iz članka 223. stavka 1. ZPP uzimajući praksu sudova, a posebice presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 766/2009 te uzimajući u obzir nespornu činjenicu da je tužitelju istražni zatvor trajao neprekidno tri pune godine i 144 dana te uzimajući činjenice iz njegovog iskaza i iskaza njegove kćeri IS i da je njegov brat u drugom iskazu naveo da vjeruje da je tužitelj ubio njegovu majku jer se protiv njega vodi postupak, a što se sve vidi u spisu Županijskog suda u Splitu K-13/2018 u koji je sud izvršio uvid.

10. Tuženica u žalbi prije svega kao nespornim ističe da se tužitelj nalazio u pritvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., da je presudom Županijskog suda u Splitu broj K-13/2018 od 16. listopada 2018. potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. pravomoćno oslobođen optužbe koju presudu je tužitelj zaprimio 3. siječnja 2020. (ispravno 9. siječnja 2020.), zatim da je tužitelj dopisom zaprimljenim kod Ministarstva pravosuđa pod brojem UP/I-702- 03/20-01/52 10. travnja 2020. sukladno članku 480. stavak 1. (članak 498. stavak 1.) ZKP zatražio isplatu iznosa od 66,36 EUR/500,00 kn za svaki dan koji je proveo u pritvoru i da je Ministarstvo pravosuđa i uprave dopisom od 2. veljače 2023. ponudilo tužitelju ukupan iznos od 47.078,40 EUR odnosno 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru te da je tužba za utuženi dan 26. veljače 2012. u ovoj stvari ponesena 7. veljače 2024. (pravilno 8. veljače 2024.). Nastavno pozivajući se na odredbe članka 495. stavak 1. i stavak 2. (članak 477. stavaka 1.) ZKP/97 te članak 496. stavak 1. (članak 478. stavak 1.) ZKP/97 osporava stajalište prvostupanjskog suda da bi zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023. već da je taj zahtjev trajao svega tri mjeseca u kojem roku je nadležno ministarstvo trebalo odlučiti o podnesenom zahtjevu te na temelju takvog izraženog pravnog stajališta zaključuje da je nastupila zastara sukladno članku 495. i 496. ZKP/97 u svezi članka 215. i 238. ZOO. S tim u vezi poziva se i na odredbe članka 186.a stavka 3. ZPP te pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenim u odlukama broj Revr-1081/2013 od 3. siječnja 2017. i Revr-1204/2015 od 11. srpnja 2017. Kao i tijekom prvostupanjskog postupka smatra da je trebalo odbaciti tužbu za iznos od 278,93 EUR budući da u tom dijelu ne postoji identitet spora odnosno da u tom dijelu nije ispunjena procesna pretpostavka iz članka 495. stavka 2. ZKP/97 zbog čega ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP. Smatra da se očitovanje Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. u kojem je Ministarstvo pravosuđa ponudilo tužitelju isplatu iznosa od 46.078,80 EUR na ime povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je proveo u istražnom zatvoru odnosno 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru ne može tumačiti kao priznanje duga kojim se prekida zastarijevanje kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe iz članka 150. ZOO koju je ponudu tužitelj odbio. U tom se dijelu poziva na revizijske odluke broj Rev-427/2007-2 od 30. kolovoza 2008. i Revx- 216/2025-2 od 6. listopada 2015. te konačno zaključuje da je tužitelj tužbu za utuženi dan 18. lipnja 2012. (ispravno 26. lipnja 2012.) koju je podnio 7. veljače 2024. (ispravno 8. veljače 2024.) nastupila zastara za cjelokupno potraživanje. Ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP budući pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se prvostupanjski sud ne očituje da potraživanje naknade štete za svaki provedeni dan u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina u smislu članka 1100. ZOO te smatra da podnošenje tužbe za naknadu neimovinske štete za svaki dan proveden u zatvoru predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja kao i nedopušteno raspolaganje stranke iz članka 3. stavka 3. ZPP. Tvrdi i da je ta bitna povreda ostvarena jer se u obrazloženju pobijane presude (točka 9.) navodi da je predmet ovog postupka zahtjev za naknadu neimovinske štete radi neutemeljenog uhićenja i neosnovanog boravka tužitelja u istražnom zatvoru na dan 30. prosinca 2012., a da je iz tužbe razvidno da je utuženi dan 26. veljače 2012. kao i da se u obrazloženju navodi da je tužba podnesena 2. travnja 2024. iako je ista podnesena 7. veljače 2024. Osporava i visinu dosuđene pravične novčane naknade pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-422/2013 od 5. ožujka 2014. prema kojoj je tužitelju za 1155 dana provedenih u pritvoru dosuđena naknada od 37,16 EUR po danu. Posljedično navedenom osporava i odluku o parničnom trošku jer je njezin djelomični uspjeh u sporu veći od tužiteljevog.

11. Ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 365. stavka 2. u vezi članka 457. ZPP ovaj sud ne nalazi da je počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP koju ističe tuženica.

11.1. Nije sporno da se tužitelj 10. travnja 2020. obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave sa zahtjevom za naknadu štete u mirnom postupku zbog neosnovanog lišenja slobode zahtijevajući za svaki dan štetu u iznosu od 500,00 kn što danas čini iznos od 66,36 EUR, a činjenica da u tužbi zahtjeva iznos 345,29 EUR za dan 26. veljače 2012. ne čini tužbu nedopuštenom za iznos od 278,93 EUR budući se njegov tužbeni zahtjev temelji na identičnim činjeničnim tvrdnjama o neimovinskoj šteti nastaloj uslijed neosnovanog lišenja slobode kao i u predmetnoj tužbi zbog čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe pa stoga nema osnove za odbačaj tužbe u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva naknadu štete u iznosu od 278,93 EUR kako to smatra tuženica.

12. Činjenica da prvostupanjski sud na ročištu na kojem je zaključio glavnu raspravu nije poimenice naveo dokaze koje je pregledao i koje dokaze je čitao već je naveo da se pregledava i čita cjelokupna dokumentacija ne čini presudu nerazumljivom. Presude koje se nalaze u kaznenom predmetu K-13/18, a koje tužitelj nabraja u žalbi nisu dokazi na temelju kojih bi prvostupanjski sud trebao temeljiti odluku o visini pravične novčane naknade.

13. Žalbene navode kojima tužitelj ukazuje na ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 4. ZPP te u dijelu kojima ukazuje na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje ovaj sud neće uzeti u obzir budući tužitelj nije ovlašten predmetnu presudu pobijati zbog tih žalbenih razloga.

14. Prvostupanjski sud počinio je međutim bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju bitnu povredu ističu obje parnične stranke i to stoga što je u točki I. izreke presude obvezao tuženicu isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 75,00 EUR sa zateznom kamatom koja na iznos od 37,84 EUR teče od 27. veljače 2012. do isplate i na iznos od 37,16 EUR teče od 27. veljače 2012. do 2. veljače 2023., dok je istovremeno odbio tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 75,00 EUR teče od 31. prosinca 2012. do 10. travnja 2020. te koja na iznos od 37,16 EUR teče od 2. veljače 2023. do isplate, obrazlažući da zateznu kamatu na dosuđeni iznos temelji na članku 1103. ZOO pri tome navodeći da zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa 10. travnja 2020. iako ju na iznos od 75,00 EUR sudi od 27. veljače 2012. kako to tužitelj i zahtjeva i ujedno odbija od 31. prosinca 2012. do 10. travnja 2020. Kao što je već prethodno navedeno tužitelj naknadu neimovinske štete zbog neosnovanog lišenja slobode zahtjeva za dan 26. veljače 2012., a ne za dan 30. prosinca 2012. kako to navodi prvostupanjski sud u točki 9. i 23. obrazloženja pobijane presude, te protivno tužbenom zahtjevu navodi da tužitelj zateznu kamatu potražuje od 31. prosinca 2012. (točka 24. obrazloženja) budući je potražuje od 27. veljače 2012., a i tužba nije podnesena 2. travnja 2024. kako to navodi prvostupanjski sud u točki 1. obrazloženja već 8. veljače 2024.

15. No, kako odlučne činjenice za predmet spora nisu sporne to je ovaj sud na temelju članka 373.a stavka 3. ZPP djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice i uz pravilnu primjenu materijalnog prava djelomično potvrdio i djelomično preinačio prvostupanjsku presudu.

16. Naime, djelomično su osnovani žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je o zahtjevu tužitelja odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava jer je prvostupanjski sud djelomično pogrešno ocijenio prigovor zastare.

17. U skladu s člankom 14. stavkom 1. ZKP/08, osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. Prema članku 573. ZKP/08,

stupanjem na snagu tog Zakona prestaje važiti ZKP/97, osim, među ostalim, odredbi glave

XXX. toga Zakona (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen.

18. Prema članku 480. stavku 1. točki 1. ZKP/97, pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

19. Pravo na naknadu štete u skladu s člankom 477. stavkom 1. ZKP/97 zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda.

20. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Kž 679/2018-7 od 17. prosinca 2019., odbijena je žalba državnog odvjetnika te je potvrđena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Splitu od 16. listopada 2018. poslovni broj K-13/2018 kojom je tužitelj oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo ubojstva. Ta je odluka višeg suda dostavljena tužitelju osobno 9. siječnja 2020. pa je stoga zastara naknade štete počela teći 10. siječnja 2020.

21. Tužitelj je u skladu s člankom 477. stavkom 2. ZKP/97 10. travnja 2020. zahtijevao od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske naknadu štete za svaki dan koji je proveo u pritvoru 500,00 kn (od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.), što danas iznosi 66,36 EUR 22. Člankom 478. stavku 1. ZKP/97 propisano je da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete koja se u skladu sa stavkom 3. tog članka podnosi protiv Republike Hrvatske. Ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Dok traje taj postupak, ne teče zastara (stavak 2.).

23. Imajući u vidu da je člankom 478. stavkom 2. ZKP/97 propisano da zastare ne teče, očito je da odštetni zahtjev podnesen nadležnom ministarstvu ima za posljedicu zastoj zastarijevanja. Zbog toga je 10. travnja 2020. u skladu s tim propisom nastupio zastoj zastare.

24. Prema odredbi članka 238. stavka 2. ZOO ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

25. Slijedom navedenog, zastarijevanje koje je počelo teći 10. siječnja 2020., prije nego je tužitelj podnio odštetni zahtjev koji je 10. travnja 2020. zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja tog zahtjeva. Naime, suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, zastoj zastare nije trajao do veljače 2023. kada je Ministarstvo pravosuđa i uprave, ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe koju tužitelj nije prihvatio, nego je zastoj trajao tri mjeseca jer je to rok u kojem je u skladu s člankom 478. stavkom 1. ZKP/97 mogla biti donesena odluka o tom zahtjevu. Zbog toga odredbu članka 478. stavka 2. ZKP/97 koja propisuje da zastara ne teče dok traje postupak u povodu zahtjeva, treba tumačiti na način da, u situaciji kada odluka o zahtjevu, kao u ovom predmetu, nije donesena u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, zastara ne teče tri mjeseca koliko je zakonom predviđeno za trajanje tog postupka te zastarijevanje nastavlja teči po proteku tog roka što u konkretnom slučaju znači od 11. srpnja 2020., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 8. veljače 2024. to je do podnošenja tužbe protekao člankom 477. stavkom 1. ZKP/97 propisan trogodišnji rok zastare. Stoga je prvostupanjski sud pogrešnim tumačenjem odredbe članka 478. stavka 1. ZKP/97 pogrešno zaključio da je zastoj zastarijevanja trajao i nakon isteka tri mjeseca jer nadležno Ministarstvo nije u tom roku odgovorilo na zahtjev i da je trajalo sve do njegovog odgovora na zahtjev 2. veljače 2023. i posljedično zaključio da propisani rok za zastaru nije protekao.

26. Između stranaka nije sporno da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tužitelju za 1240 dana neosnovanog lišenja slobode isplatu iznosa od 46.078,40 EUR iz kojeg dopisa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se isto ima smatrati priznanjem tražbine tužitelja u iznosu od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru. Stoga je u konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno članku 240. stavku 1. ZOO, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. (članak 245. stavak 2. ZOO) i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 EUR nije zastarjela. Nasuprot tome, u preostalom dijelu dosuđenog iznosa - 37,84 EUR (kao i odbijenog iznosa od 270,29 EUR) sa zateznom kamatom tražbina je zastarjela primjenom članka 214. st. 1. ZOO u vezi članka 477. stavka 1. ZKP/97, pa je u tom dijelu osnovana žalba u kojoj tuženica ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

27. Žalbene tvrdnje u kojima tuženica osporava da se dopis Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. smatra priznanjem duga, ujedno tvrdeći da je taj dopis tek ponuda za zaključenje nagodbe koja nije prihvaćena od tužitelja, pozivajući se pritom na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-724/2007 od 31. prosinca 2008. i Rev-x-216/2015 od 6. listopada 2015. u kojima se radilo o privatno pravnom odnosu između oštećenika i osiguravajućeg društva te izraženo shvaćanje da „ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni spor koji je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga“, po ocjeni ovoga suda nisu osnovane.

28. U konkretnoj pravnoj situaciji, a po shvaćanju ovog suda, valjalo je primijeniti pravno shvaćanje razvijeno u praksi Europskog suda za ljudska prava, konkretno u predmetu Lelas protiv Hrvatske (Zahtjev br. 55555/08, presuda od 20. svibnja 2010.), u kojem je istaknuto da „...Sud nalazi da je pobijano miješanje bilo nespojivo s načelom zakonitosti i stoga protivno članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (vidi, mutatis mutandis, predmete Frizen protiv Rusije, br. 58254/00, odlomak 35., 24. ožujka 2005.; naprijed citirani predmet Z, odlomak 34. i naprijed citirani predmet H, odlomci 46.-47.), jer način na koji je sud tumačio i primijenio mjerodavno domaće pravo, posebice članak 387. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., nije bio predvidljiv za podnositelja zahtjeva, koji je mogao razumno očekivati da izjave koje je u ime Ministarstva obrane dao njegov zapovjednik o tome da njegova potraživanja nisu bila sporna i da će isplata uslijediti nakon što budu doznačena sredstva, predstavljaju priznanje duga koje može prekinuti tijek zakonskog zastarnog roka (vidi, na primjer i mutatis mutandis, naprijed citirane predmete F i I, odlomci 51. -60. i Fokas protv Turske, br. 31206/02, odlomci 42. -44., 29. rujna 2009.). Stoga je podnositelj zahtjeva mogao razumno očekivati da nije istekao zakonski zastarni rok.“

29. Kada se razmotre okolnosti konkretnog slučaja u kojem se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave s ciljem da spor riješi mirnim putem, da se Ministarstvo nije očitovalo u zakonskom roku od tri mjeseca ali se unutar zastarnog roka jasno, određeno i bezuvjetno očitovalo da je zahtjev tužitelja za cjelokupni period proveden u pritvoru osnovan do iznosa od 46.078,40 EUR, to se tužitelj razumno mogao osloniti da mu tuženica do tog iznosa tražbinu priznaje. Tumačenje navedenog očitovanja kako ga prezentira tuženica (da se radilo samo o ponudi koju tužitelj nije prihvatio radi čega ista tuženicu više ne obvezuje) i prema kojem isto ne bi prekinulo zastaru dijela tražbine tužitelja, po ocjeni ovoga suda je odraz pretjeranog formalizma od kojeg bi (s jedne strane) korist imala isključivo tuženica koja je takvo očitovanje dala, dok bi (s druge strane) imalo za posljedicu ograničenje prava tužitelja (radi zastare) na pristup sudu zajamčen članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/6, 2/10 i 13/17) koje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nije razmjerno legitimnom cilju kojem služi.

30. Stoga ovaj sud zaključuje da se dano očitovanje tuženice na zahtjev za naknadu štete ima smatrati priznanjem tražbine tužitelja u iznosu od 37,16 EUR po danu neosnovanog lišenja slobode i da je u konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno članku 240. stavku 1. ZOO, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. sukladno članku 245. stavku 2. ZOO i zbog čega do podnošenja tužbe 8. veljače 2024. tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 EUR nije zastarjela.

31. Imajući u vidu da u zastari nije samo tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 EUR, to razlozi zbog kojih tužitelj i tuženica pobijaju visinu dosuđene pravične naknade neimovinske štete zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nisu od odlučnog značaja pa ih primjenom članka 375. stavka 1. ZPP ovaj sud nije ocijenio.

32. Pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava utvrđeno da je prvostupanjski sud protivno odredbi članka 1103. ZOO prema kojoj obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, tužitelju na iznos neimovinske štete od 75,00 EUR dosudio zateznu kamatu od 27. veljače 2012. iako je zahtjev za naknadu štete podnesen 10. travnja 2020. (te istovremeno odbija zahtjev za isplatu zatezne kamate od 31. prosinca 2012. koji datum ne obrazlaže pa do 10. travnja 2020.).

33. Imajući u vidu sve naprijed navedeno kao i pogrešno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je tužitelj neprihvaćanjem ponude tuženice odbio primiti djelomično ispunjenje novčane obveze (tuženica niti ne tvrdi da je tužitelj odbio primiti isplatu), nakon čega tuženica nije više u zakašnjenju niti u obvezi platiti zateznu kamatu na iznos od 37,16 EUR od 3. veljače 2023. do isplate, te imajući na umu da je izreka presude u točki I. izreke međusobno proturječna sama sebi i razlozima presude, to je djelomičnim prihvaćanjem i djelomičnim odbijanjem žalbe tuženice te odbijanjem žalbe tužitelja, na temelju članka 373.a stavka 3. ZPP djelomično potvrdio i djelomično preinačio prvostupanjsku presudu na način da je dosudio tužitelju neimovinsku štetu u iznosu od 37,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 10. travnja 2020. do isplate i odbio tužbeni zahtjev za isplatu preostalog iznosa od 308,13 EUR sa zateznom kamatom od 27. veljače 2012. do isplate te zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 37,16 EUR od 27. veljače 2012. do 9. travnja 2020.

34. Obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude valjalo je primjenom članka 166. stavka 2. ZPP odlučiti i o troškovima postupka.

35. Tužitelj je u kvalitativnom i kvalitativnom smislu (u osnovi i visini) djelomično uspio u sporu u svega 10,76%, a to prvenstveno imajući u vidu osnovanost prigovora zastare u pretežitom iznosu utužene tražbine od 308,13 EUR od ukupno zatraženog iznosa od 345,29 EUR. Prema članku 154. stavku 2. ZPP kojim je propisan način računanja djelomičnog uspjeha u sporu tuženica je u sporu uspjela sa 78,48%.

36. No, uvažavajući okolnosti konkretnog slučaja, a to je da je obveza tuženice naknaditi tužitelju štetu zbog neosnovanog lišenja slobode temeljena na zakonu, da se tužitelj obratio tuženici sa zahtjevom za naknadu štete 10. travnja 2020. na koji zahtjev je tuženica odgovorila po proteku gotovo tri godine (2. veljače 2023.) priznavši pravnu osnovanost zahtjeva za naknadu štete i visinu štete od 46.078,40 EUR ili 37,16 EUR po danu koji iznos nije i isplatila tužitelju, te da tuženicu u sporu zastupa Općinsko državno odvjetništvo zbog čega joj stvarno nisu nastali troškovi koje bi trebala platiti tom državnom tijelu, ovaj sud zaključuje da bi nalogom za plaćanje troškova zastupanja države bila poremećena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava pojedinaca, u konkretnom slučaju, pravo tužitelja na mirno uživanje imovine.

37. Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka u kojem smislu je uvažavanjem žalbe tuženice primjenom članka 380. točke 3. ZPP preinačio odluku o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke prvostupanjske presude.

38. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

39. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka usvojen je primjenom čl. 154. st. 2. ZPP razmjerno uspjehu od 49,55 % zbog čega je obvezao tužitelja naknaditi tuženici trošak sastava žalbe koji je sukladno Tbr. 10. toč. 1. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25) iznosi 62,50 EUR, u razmjernom iznosu od 30,97 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe u iznosu od 31,53 EUR odbijen.

U Varaždinu 1. lipnja 2026.

Sutkinja

Tanja Novak-Premec