REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4736/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. svibnja 2026., u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, 1. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 312790 od 10. srpnja 2008., sklopljenog između prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, i tužiteljice ZO, kao korisnice kredita, kojima je ugovorena obveza tužiteljice platiti tuženiku naknadu za odobrenje kredita, koje su sadržane u točki 5.1. Ugovora, koja glasi: "Naknada za odobrenje kredita: 1,25% jednokratno na iznos kredita".

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 981,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu korisnice kredita s prednikom tuženika Volksbank d.d., kao kreditorom, 10. srpnja 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj 312790, kojim joj je tuženik stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 81.500,00 CHF radi kupnje stana za osobne potrebe. Člankom 5.1. tog Ugovora, ugovorena je naknada od 1,25% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica morala pristati kako bi ostvarila kredit i koju joj je tuženik, prilikom isplate kredita, naplatio u iznosu od 4.548,36 kn. Međutim, tužiteljica tvrdi da se radi o unaprijed pripremljenom ugovoru od strane tuženika, kao trgovca, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te smatra da on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, tim člankom je propisano da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. O navedenoj odredbi ugovora uopće se nije pojedinačno pregovaralo, već je ista umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužiteljicu uopće nije upoznao s njenim sadržajem. Sve je bilo ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi", a pritom joj tuženik uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, niti joj je prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja joj je naplaćena. S obzirom da se radi o odredbi koja je bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama joj je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, ona smatra kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača, u odnosu na banku

- trgovca, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, predložila je da sud spornu ugovornu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi utvrdi ništetnom, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te je istaknuo prigovor zastare, s obzirom da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo 10. srpnja 2025., pa u slučaju da se radi o naknadi štete ili stjecanju bez osnove, zastarni rok je protekao. Nadalje, tvrdi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji će se naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno označena je u točno naznačenom postotku na iznos kredita, a što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, pa smatra da je bespredmetno utvrđivati nepoštenost, odnosno ništetnost takve odredbe. Naime, da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 5. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita, pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,25% od iznosa kredita. Navedene odredbe jasno su koncipirane te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je, smatra tuženik, da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Navodi i kako je naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bilo uvriježeno u praksi banaka te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Smatra i da su tvrdnje tužiteljice da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene, jer je ona u svakom trenutku, nakon što je pročitala ugovor i navedene odredbe, mogla odustati od sklapanja istog. Slijedom svega navedenog, predložila je odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 312790, od 10. srpnja 2008. (dalje: Ugovor), Aneks br. 1 Ugovora o kreditu od 22. siječnja 2016., otplatnu tablicu po kreditu, prometnu karticu po kreditu, te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 10. srpnja 2008. sklopile Ugovor, temeljem kojeg je tuženik, odnosno prednik tuženika Volksbank d.d., stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 81.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora (čl. 1.), iz kojeg proizlazi i da je namjena kredita bila kupnja stana u [adresa] (čl. 2.) te da je odredbom čl. 5.1. ugovoreno da se tužiteljici naplaćuje jednokratna naknada za odobrenje kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita.

6. Nije sporno ni da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe potrošača, korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi. Nadalje, nije sporno niti da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.548,36 kn i to dana 21. srpnja 2008., kako to i proizlazi iz kartice prometa. Sporno je je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna, kao i je li nastupila zastara.

7. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje stana, koji je u međuvremenu prodala, a koji je kupila radi vlastitog stanovanja. Ugovor je sklopljen tako da je tuženik u cijelosti sačinio nacrt ugovora koji je tužiteljica došla naknadno potpisati i koji je prethodno pročitala, te nije bilo mogućnosti da se bilo što drugačije ugovori. Pitala je za odredbu vezanu za naknadu za obradu kredita, ali joj je rečeno da to tako mora biti, a da joj pritom nije rečeno zašto se ta naknada naplaćuje i koje troškove pokriva, već samo da će se taj iznos automatski odbiti prilikom isplate kredita.

8. Dakle, u postupku je utvrđeno da je tužiteljica sredstva ostvarena kreditom utrošila za kupnju stana, a koji je kupila za potrebe vlastitog stanovanja, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužiteljica prilikom njegova sklapanja imala svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, dalje: ZZP/07), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje je u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed od strane tuženika pripremljenom i popunjenom obrascu, koji je takav dočekao tužiteljicu kada ga je došla potpisati te da joj prije, kao ni prilikom potpisivanja Ugovora, nije bilo objašnjeno zašto mora platiti tu naknadu i na koje troškove se ona odnosi, odnosno utvrđeno je da prilikom sklapanja Ugovora nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora i da tužiteljica nije mogla utjecati na odredbu o naknadi za obradu kredita i na njenu visinu, a niti joj je objašnjeno na što se ta naknada odnosi i zašto se baš u tom postotku od iznosa kredita naplaćuje.

9. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

10. Glede pak osnovanosti ovog zahtjeva, za istaknuti je da je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 97. ZZP/07, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 98. ZZP/07, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 102. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti jednokratnu naknadu ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 99. ZZP/07. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje naknade, ta odredba nije jasno određena u dijelu na koje troškove se ona odnosi i zašto se baš u tom postotku naplaćuje, niti je to tužiteljici objašnjeno prilikom dogovaranja, odnosno sklapanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ovo stoga što se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od 4.548,36 kn odnosno u važećoj valuti 603,67 EUR, te je istom prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, a imajući u vidu visinu naplaćenog iznosa i način ugovaranja te odredbe, a s obzirom na koje okolnosti se i ne bi radilo o zabrani manjeg značaja, pa tužiteljica može isticati ništetnost, sukladno čl. 326. ZOO, bez obzira što je Ugovor ispunjen. Pritom je za istaknuti i da je nelogično da bi ti troškovi odgovarali izvršenoj usluzi, prvenstveno s obzirom da je ista naplaćena u postotku od iznosa kredita, pa je nejasno kako bi upravo taj postotak (1,25%), odnosno naplaćeni iznos od 603,67 EUR, odgovarao visini eventualnih troškova, a naplata istih je neosnovana i imajući u vidu, osim toga, da se može raditi jedino o redovnim troškovima poslovanja banke koji se istom naplaćuju, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i slično, za koje tuženik, dakle, nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknade koja je naplaćena tužiteljici. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita- potrošača.

12. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužiteljici, kao potrošaču, plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je, imajući u vidu i visinu naplaćene naknade, kao i način ugovaranja, po ocjeni suda, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga je ista, sukladno čl. 102. ZZP/07, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe, slijedom čega je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi.

13. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), a trošak je odmjeren primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

14. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podneska od 6. listopada 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištu od 11. svibnja 2026. po Tbr. 9. toč. 1. (100 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 175,00 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, kao i na presudu u iznosu od 53,09 EUR.

15. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 981,18 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

16. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 1. lipnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika