Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-338/2025-18
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja DN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 17. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 1. lipnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužitelju DN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 8.247,04 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:
na iznos od 3,52 EUR-a od dana 31.5.2007. godine do isplate,
na iznos od 1,93 EUR-a od dana 2.7.2007. godine do isplate,
na iznos od 2,20 EUR-a od dana 6.8.2007. godine do isplate,
na iznos od 2,77 EUR-a od dana 6.9.2007. godine do isplate,
na iznos od 8,47 EUR-a od dana 1.10.2007. godine do isplate,
na iznos od 7,73 EUR-a od dana 2.11.2007. godine do isplate,
na iznos od 10,37 EUR-a od dana 30.11.2007. godine do isplate,
na iznos od 10,57 EUR-a od dana 2.1.2008. godine do isplate,
na iznos od 14,86 EUR-a od dana 1.2.2008. godine do isplate,
na iznos od 16,60 EUR-a od dana 29.2.2008. godine do isplate,
na iznos od 40,50 EUR-a od dana 31.3.2008. godine do isplate,
na iznos od 33,77 EUR-a od dana 30.4.2008. godine do isplate,
na iznos od 32,32 EUR-a od dana 5.6.2008. godine do isplate,
na iznos od 34,39 EUR-a od dana 30.6.2008. godine do isplate,
na iznos od 29,57 EUR-a od dana 31.7.2008. godine do isplate,
na iznos od 29,71 EUR-a od dana 1.9.2008. godine do isplate,
na iznos od 33,42 EUR-a od dana 1.10.2008. godine do isplate,
na iznos od 54,27 EUR-a od dana 31.10.2008. godine do isplate,
na iznos od 43,38 EUR-a od dana 2.12.2008. godine do isplate,
na iznos od 62,61 EUR-a od dana 31.12.2008. godine do isplate,
na iznos od 65,48 EUR-a od dana 31.1.2009. godine do isplate,
na iznos od 66,77 EUR-a od dana 2.3.2009. godine do isplate,
na iznos od 63,20 EUR-a od dana 31.3.2009. godine do isplate,
na iznos od 63,88 EUR-a od dana 30.4.2009. godine do isplate,
na iznos od 58,42 EUR-a od dana 1.6.2009. godine do isplate,
na iznos od 54,39 EUR-a od dana 30.6.2009. godine do isplate,
na iznos od 55,59 EUR-a od dana 31.7.2009. godine do isplate,
na iznos od 57,58 EUR-a od dana 31.8.2009. godine do isplate,
na iznos od 57,40 EUR-a od dana 30.9.2009.. godine do isplate,
na iznos od 58,31 EUR-a od dana 26.11.2009. godine do isplate,
na iznos od 60,33 EUR-a od dana 28.12.2009. godine do isplate,
na iznos od 63,46 EUR-a od dana 31.12.2009. godine do isplate,
na iznos od 66,04 EUR-a od dana 27.2.2010. godine do isplate,
na iznos od 71,90 EUR-a od dana 8.4.2010. godine do isplate,
na iznos od 70,98 EUR-a od dana 14.4.2010. godine do isplate,
na iznos od 74,98 EUR-a od dana 2.6.2010. godine do isplate,
na iznos od 85,45 EUR-a od dana 24.6.2010. godine do isplate,
na iznos od 83,79 EUR-a od dana 29.7.2010. godine do isplate,
na iznos od 104,65 EUR-a od dana 30.8.2010. godine do isplate,
na iznos od 99,88 EUR-a od dana 27.9.2010. godine do isplate,
na iznos od 90,50 EUR-a od dana 2.11.2010. godine do isplate,
na iznos od 95,35 EUR-a od dana 23.11.2010. godine do isplate,
na iznos od 122,66 EUR-a od dana 30.12.2010. godine do isplate,
na iznos od 105,61 EUR-a od dana 31.1.2011. godine do isplate,
na iznos od 109,78 EUR-a od dana 28.2.2011. godine do isplate,
na iznos od 105,50 EUR-a od dana 29.3.2011. godine do isplate,
na iznos od 105,42 EUR-a od dana 30.4.2011. godine do isplate,
na iznos od 126,37 EUR-a od dana 30.5.2011. godine do isplate,
na iznos od 132,79 EUR-a od dana 29.6.2011. godine do isplate,
na iznos od 152,86 EUR-a od dana 30.7.2011. godine do isplate,
na iznos od 153,88 EUR-a od dana 2.9.2011. godine do isplate,
na iznos od 134,33 EUR-a od dana 13.9.2011. godine do isplate,
na iznos od 130,79 EUR-a od dana 30.9.2011. godine do isplate,
na iznos od 119,15 EUR-a od dana 2.11.2011. godine do isplate,
na iznos od 115,33 EUR-a od dana 6.12.2011. godine do isplate,
na iznos od 121,94 EUR-a od dana 7.1.2012. godine do isplate,
na iznos od 126,79 EUR-a od dana 8.2.2012. godine do isplate,
na iznos od 124,99 EUR-a od dana 22.3.2012. godine do isplate,
na iznos od 123,84 EUR-a od dana 10.4.2012. godine do isplate,
na iznos od 125,23 EUR-a od dana 10.5.2012. godine do isplate,
na iznos od 127,38 EUR-a od dana 18.6.2012. godine do isplate,
na iznos od 124,74 EUR-a od dana 10.7.2012. godine do isplate,
na iznos od 125,03 EUR-a od dana 11.8.2012. godine do isplate,
na iznos od 119,92 EUR-a od dana 12.9.2012. godine do isplate,
na iznos od 121,20 EUR-a od dana 11.10.2012. godine do isplate,
na iznos od 125,31 EUR-a od dana 31.10.2012. godine do isplate,
na iznos od 127,26 EUR-a od dana 30.11.2012. godine do isplate,
na iznos od 125,75 EUR-a od dana 31.12.2012. godine do isplate,
na iznos od 117,58 EUR-a od dana 31.1.2013. godine do isplate,
na iznos od 124,50 EUR-a od dana 28.2.2013. godine do isplate,
na iznos od 122,15 EUR-a od dana 29.4.2013. godine do isplate,
na iznos od 114,08 EUR-a od dana 29.5.013. godine do isplate,
na iznos od 114,67 EUR-a od dana 28.6.2013. godine do isplate,
na iznos od 117,82 EUR-a od dana 7.9.2013. godine do isplate,
na iznos od 118,48 EUR-a od dana 17.9.2013. godine do isplate,
na iznos od 120,44 EUR-a od dana 24.9.2013. godine do isplate,
na iznos od 122,96 EUR-a od dana 27.11.2013. godine do isplate,
na iznos od 123,18 EUR-a od dana 29.11.2013. godine do isplate,
na iznos od 124,36 EUR-a od dana 27.1.2014. godine do isplate,
na iznos od 124,31 EUR-a od dana 30.1.2014. godine do isplate,
na iznos od 85,62 EUR-a od dana 29.3.2014. godine do isplate,
na iznos od 85,64 EUR-a od dana 29.3.2014. godine do isplate,
na iznos od 82,08 EUR-a od dana 30.5.2014. godine do isplate,
na iznos od 82,07 EUR-a od dana 30.5.2014. godine do isplate,
na iznos od 84,65 EUR-a od dana 30.7.2014. godine do isplate,
na iznos od 84,65 EUR-a od dana 30.7.2014. godine do isplate,
na iznos od 86,65 EUR-a od dana 29.9.2014. godine do isplate,
na iznos od 86,65 EUR-a od dana 29.9.2014. godine do isplate,
na iznos od 86,55 EUR-a od dana 10.10.2014. godine do isplate,
na iznos od 89,87 EUR-a od dana 25.11.2014.. godine do isplate,
na iznos od 90,36 EUR-a od dana 16.12.2014. godine do isplate,
na iznos od 90,21 EUR-a od dana 29.1.2015. godine do isplate,
na iznos od 90,22 EUR-a od dana 24.2.2015. godine do isplate,
na iznos od 90,22 EUR-a od dana 30.3.2015. godine do isplate,
na iznos od 90,22 EUR-a od dana 27.4.2015. godine do isplate,
na iznos od 90,22 EUR-a od dana 25.5.2015. godine do isplate,
na iznos od 90,22 EUR-a od dana 24.6.2015. godine do isplate,
na iznos od 41,27 EUR-a od dana 25.7.2015. godine do isplate,
a koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.12.2007.g. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008.g. pa do 30.06.2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.g. pa do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužitelju DN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.160,35 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."
III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužitelju DN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.617,87 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 28. svibnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate, u kojoj se navodi:
- da tužitelj je dana 21.03.2006. s Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) sklopio Ugovor o kreditu broj 146-87/2006 solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz [adresa] dana 22.03.2006. pod brojem OU-449/06-1 (dalje: Ugovor o kreditu);
- da dana 19.01.2006. sklopljen je Aneks navedenog ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine;
- da u članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je kamata od 3,88% dekurzivno godišnje, te dalje kako je to ugovoreno u članku 3. i članku 6. Ugovora o kreditu, a promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke;
- da u članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu stoji da Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.900,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, te da u članku 4. istog ugovora stoji da kredit se otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 377,30 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja;
- da navedene odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope i ugovaranje valutne klauzule vezane za valutu CHF su ništetne, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., da navedene odredbe sastavni su dio unaprijed formuliranog i standardnog ugovora tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja; da riječ je o ništetnim odredbama u smislu čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača; te da jednako tako, obzirom je riječ o neodređenoj i neodredivoj činidbi, kao i činidbi ugovornoj protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, to su iste ugovorne odredbe ništetne u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 270 ZOO-a; da nadalje, riječ je ugovornim odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 40. ZPOO -a, a to posebno imajući u vidu činjenicu da je tužite lj-potrošač slabija ugovorna strana, za razliku od tuženika koji je jača ugovorna strana, ali unatoč tome nije tužitelja informirao i upozorio na prethodno navedene okolnosti; te da također, jasno je da je uslijed opisanog došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- da tužitelj je predmetni kredit otplatio i to uz primjenu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranim odlukama tužene i uz primjenu odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak; te da kako je preplata posljedica ništetnih ugovornih odredbi, to tužitelj ima pravo potraživati vraćanje preplaćenog iznosa;
- da tužitelj kao korisnik kredita ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatnim stopama, odnosno njihovim stopama (jednostrana odluka banke) kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tužena banka, da radi se podacima koje je tužena banka, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužna dati tužitelju, ali mu ih ne želi dati, da tužitelj je pisanim putem uputio tuženiku zahtjev za izdavanjem dokumentacije potrebne za izračun tužiteljeve tražbine međutim, je tuženik svojim dopisom od 08.05.2019. odbio dostaviti traženo tužitelju; te tužitelj predlaže sudu da naloži tuženiku da dostavi dokumentaciju po predmetnom Ugovoru o kreditu; te da donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, koji se iznos, kao posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatama i valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ima vratiti tužitelju i čija će se visina odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke potrebne za određivanje visine novčane tražbine koja je predmet ovog spora i tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje (točka 1. tužbenog zahtjeva); te nalaže tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (točka 2 tužbenog zahtjeva).
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini, navodeći:
- da tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 146 -87/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 21. ožujka 2006. (dalje: ugovor o kreditu);
- da međutim, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks);
- da člankom 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i ponudom novog ili izmijenjenog ugovora; da tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu; da Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno od dana sklapanja ugovora o kreditu, te da tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu; da stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu; da tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora na povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor; da sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno; da budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku; da stoga tužitelj potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke; da također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika, da također, tuženik i tužitelj su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, Aneksom, prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te da stoga, tužitelj ne može isticati prigovor kako je Aneksom izmijenjena ništetna odredba; da tuženik je o svim relevantnim okolnostima tužitelja obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula nosi; te da tužitelju je sklapanjem Aneksa utvrđena preplata u iznosu od 9.882,74 kn;
- da ako tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja predstavlja razliku u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate, tuženik ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnos iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu;
- da odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se posebnim postupcima za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude u kolektivnom sporu, a da ovdje je riječ o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove; da pored toga pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev; da naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju, a da to, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje;
- da opreza radi, tuženik ističe prigovor zastare.
2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženika.
3. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih svojih navoda, osporavajući navode iz odgovora na tužbu.
4. Tužitelj je konačni tužbeni zahtjev postavio podneskom od 12. studenog 2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, na način da predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.247,04 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na naznačene pojedinačne mjesečne iznose do isplate, (točka 1. tužbenog zahtjeva); nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.160,35 EUR-a, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015. do isplate (točka 2. tužbenog zahtjeva); te nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (točka 3. tužbenog zahtjeva).
5. Tuženik je ostao kod navoda i prigovora iz odgovora na tužbu, te predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti.
6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu , i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj: 146-87/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21.03.2006. (listovi br. 5-9 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-87/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 19.01.2016. (listovi br. 10-12 spisa), Povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (listovi br. 13-14 spisa), Zahtjev za dostavom podataka od 02.05.2019., s preslikom povratnice (listovi br. 15-16 spisa) i Odgovor tuženika od 08.05.2019. (list br. 17 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Dopis - Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 05.11.2015., sa Izračunom konverzije kredita na dan 30.09.2015. (list br. 26 spisa) i Izvod otvorenih stavaka kredita u švicarskom franku na dan 30.09.2015. (list br. 27 spisa); dokumentaciju dostavljenu od strane tužitelja: sudsku praksu na CD-u (list br. 33 spisa), sudsku praksu (listovi br. 34-42 spisa); dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika: prvu i zadnju stranicu podneska tužitelja Savez "Potrošač" od 1. prosinca 2012. (list br. 47 spisa); sudsku praksu priloženu po tužitelju (listovi br. 52 -77 spisa); dokumentaciju po kreditu dostavljenu od strane tuženika za potrebe vještačenja (listovi br. 79-129 spisa); dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika: Obavijest o provedenoj konverziji od 20.01.2016. (listovi 172-173 spisa), Otplatni plan (listovi br. 174-176 spisa), Parametre ispisa – Obavijest o promjeni kamatne stope (list br. 177 spisa), Realizirani otplatni plan – Simulacija otplatnog plana uz kamatu 3,88% (listovi br. 178-189 spisa), sudsku prasku (listovi br. 190-238 spisa) i Izvod iz Zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 (list br. 239 spisa).
6.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, dok saslušanje po tuženiku predloženih svjedoka HN, ZN , DNR i JN, nije provedeno jer je od dokaznog prijedloga za njihovo saslušanje tuženik odustao.
6.2. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, grana financije, Matiji Mikacu, iz [adresa], te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 4. srpnja 2020. (listovi br. 138-151 spisa), Očitovanje sudskog vještaka od 20. listopada 2025. (listovi br. 268-282 spisa) i Podnesak sudskog vještaka/Dopunu nalaza od 26. listopada 2025. (listovi br. 285-287 spisa).
7. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje u tekstu: ZPP), postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je djelomično osnovanim.
8. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banka kreditor dana 21. ožujka 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 146-87/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine.
9. Po predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen namjenski stambeni kredit, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.900,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa ugovorenom promjenjivom kamatom, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 3,88 % godišnje, a promjenjivom sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke, sa rokom otplate 20 godina, u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 377,20 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.
10. Nesporno je da je između pravnog prednika tuženika i tužitelja dana 19. siječnja 2016. zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-87/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je Aneksom izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015).
11. Nedvojbeno je da je predmetnim osnovnim Ugovorom o kreditu broj: 146- 87/2006 od 21. ožujka 2006. ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF.
12. Prema odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
12.1. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
12.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
12.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
12.4. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
13. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
14. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
15. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
16. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
17. Tužitelj je u svojstvu stranke iskazao da kredit je uzimao 2006. godine, da namjena kredita je bila kupnja obiteljske kuće, da tražio je kredit u vrijednosti 40.000,00 eura, to je bilo znači 62.000 franaka, u Addiko banci, tada je to bila Hypo banka, u poslovnici [adresa]; da prvi dogovor, susret je bio sa referenticom, gđom. JN, nju je znao preko njezinog sina i svog brata, koji su išli zajedno u školu , te da ona mu je preporučila kredit u švicarskim francima, kao najbolju opciju u to vrijeme, te kroz nekog vremena, predao je svu potrebnu dokumentaciju i kredit je bio realiziran; da supruga ČN, onda je bila DN, je sudužnik po tom kreditu, te je i ona bila na potpisivanju ugovora, da Ugovor je potpisan u poslovnici [adresa], nakon toga su išli javnom bilježniku Jasenki Crnčec, kod javnog bilježnika gospođa bilježnik je pročitala one važne stvari iz ugovora, znači iznos ugovora, rok otplate i znači sankcije u slučaju neplaćanja; te da nakon toga je kredit isplaćen; a da nakon nekog vremena od dogovorene rate kredita, rata kredita je počela rasti, mjesečni anuiteti su bili sve viši i viši, te da samim time je došlo do problema sa plaćanjem, svaku ratu je plaćao sve teže i teže, ratu je plaćao poslije svih mogućih opomena, pretakanje iz šupljega u prazno, znači dizanje novca sa kreditne kartice, polaganje na kredit, kod plaće nadoknada kreditne kartice, i tako u krug; da kad je došla preporuka konverzije, napravili su konverziju u eure, tu je dobio isplaćenu neku razliku i dalje su nastavili plaćati kredit po definiranim ratama; te da kod rastave koja je dijelom bilo razlog i financijsko stanje, prodao je obiteljsku kuću i zatvorio ostatak kredita. Na pitanje svoje punomoćnice da li mu je kod sklapanja ugovora o kreditu bilo rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj eura, a ne i švicarskog franka, tužitelj je odgovorio da ne. Na pitanje da li mu je bilo rečeno kod sklapanja ugovora temeljem čega banka donosi odluku o promjeni kamatne stope, odgovorio je da ne. Na pitanje da li mu je konverzija bila također ponuđena po principu uzmi ili ostavi, odgovorio je da da. Na pitanje zamjenice punomoćnika tuženika je li pročitao ugovor o kreditu, odgovorio je da da. Na pitanje je li se raspitivao o kreditima u drugim valutama i s fiksnom kamatnom stopom, odgovorio je da pitao je za kredit u eurima i bilo mu je rečeno da je kredit u švicarcima bolja opcija zbog manjih kamata. Na pitanje je li pokušao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora ili ih izmijeniti, odgovorio je da ne. Na pitanje je li pročitao aneks o konverziji i je li imao primjedbi na izračun preplate u njemu, odgovorio je da pročitao je, nije imao primjedbi. Na pitanje je li mu to bio prvi ugovor o kreditu koji je sklopio, odgovorio je da imao je za kupnju motornog vozila i brzi nenamjenski kredit.
18. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelju dao upravo tuženik tj. pravni prednik tuženika, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj i pravni prednik tuženika kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.
19. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.
20. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.
21. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
22. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
23. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.
24. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.
25. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača, ovdje tužitelja, o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
26. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno od redbama Zakona o obveznim odnosima.
27. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.
28. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.
29. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
30. I prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
31. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.
32. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
33. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
34. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.
35. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.
36. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
37. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, nepoštene i time ništetne.
38. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
39. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
40. U presudi HNR i DNRA protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
41. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je u tvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.
42. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.
43. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Aneksa o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
44. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
45. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
46. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
47. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.
48. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
49. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu ističe se i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 174/2020-2 od 15. studenog 2022., u kojoj Vrhovni sud potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije kredita ugovorenih u valuti CHF.
50. Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 809/2021 -2 od 21. prosinca 2022 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.
51. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.
52. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
53. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.
54. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovoru nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.
55. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodataka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
56. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
57. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku Matiji Mikacu, odnosno Nalazom i mišljenjem sudskog vještaka od 4. srpnja 2020., sa Očitovanjem sudskog vještaka od 20. listopada 2025., utvrđeno je:
- da tužitelj je u periodu od stavljanja kredita u korištenje do datuma 30.9.2015 ukupno na ime promijenjenih kamatnih stopa i promjena po tečaju CHFHRK platio 62.135,89 HRK više u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja, te da preplate su specificirane po datumima uplata;
- da ostatak glavnice proizašao iz konverzije na 30.09.2015 je za 26.159,89 HRK veći nego bi iznosio da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja; te da prijebojem ovog iznosa s priznatom preplatom od strane Banke u iznosu od 9.882,74 HRK proizlazi da je višak preostale glavnice umanjen za priznatu preplatu ukupno 16.277,15 HRK;
- da u izračunu konverzije, odnosno za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, su korištene sve uplate korisnika uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope;
- da usporedbom realno plaćenih obveza po kreditu i obveza iz simuliranog kredita s fiksnom kamatnom stopom primjenjivom na kune u vrijeme isplate kredita proizlazi da je do datuma 30.09.2015 tužitelj platio 60.511,33 HRK (sa iznosa od 60.513,58 HRK iz prvotnog Nalaza i mišljenja, Očitovanjem od 20.10.2025. ispravljeno na iznos od 60.511,33 HRK) manje nego bi platio po ovakvom simuliranom kreditu;
- da ostatak glavnice na datum 30.09.2015 bi iznosio 219.785,24 HRK što bi bilo 12.423,49 HRK više nego odobreno stanje glavnice iz konverzije.
57.1. Nadalje, podneskom sudskog vještaka/Dopunom nalaza od 26. listopada 2025. dan je pregled izračunatih preplata temeljem promjenjive kamatne stope i tečaja u valuti EUR i uz prijeboj najbližih negativnih s pozitivnim iznosima, prema kojem ranije iskazani ukupni iznos od 62.137,64 HRK iznosi 8.247,04 EUR, sa navedenim pojedinačnim mjesečnim iznosima iskazanima u HRK i u EUR (uz napomenu da iznosi u EUR su izračunati temeljem fiksnog tečaja od 7,5345 HRK za EUR).
58. Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, zajedno sa navedenim Očitovanjem sudskog vještaka i Dopunom nalaza, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja. Primjedbe tuženika na matematički izračun vještaka otklonjene su danim Očitovanjem sudskog vještaka, dok su primjedbe tuženika na metodologiju izrade nalaza i mišljenja vještaka, a koje predstavljaju primjedbe pravne prirode, već prethodno raspravljene.
59. Na osnovu svega iznesenoga, tužbeni zahtjev tužitelja iz točke 1. tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 8.247,04 EUR (62.137,64 HRK), preplaćenog s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, sud utvrđuje osnovanim.
60. Naime, radi se o iznosu preplaćenom uslijed utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu broj: 146-87/2006 od 21. ožujka 2006. kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i otplata kredita vezana uz valutu CHF, koji je osnovni Ugovor o kreditu do dana konverzije tj. sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu, bio na snazi, a za koji utvrđeni iznos preplate tužitelj konverzijom nije obeštećen.
61. Međutim, tužbeni zahtjev tužitelja iz točke 2. tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.160,35 EUR (16.277,15 HRK) s osnova razlike glavnice tj. više utvrđene glavnice konvertiranog kredita, je u cijelosti neosnovan, iz razloga kako slijedi.
62 Sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu od 19. siječnja 2016., između stranaka je uspostavljen novi pravni odnos, a koji Aneks ni u kom dijelu nije ništetan, te isti proizvodi pravne učinke između parničnih stranaka kao ugovornih strana.
63. ZID ZPK/15 uređene su obveze vjerovnika i potrošača u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR, te sklapanje Anexa ili Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora, mogućnost potrošača da prihvati izračun konverzije kredita. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK, kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Nadalje, ZID ZPK/15 je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, a i Sud Europske unije je u odluci C-567/20 iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti, u skladu s kojim stavom su doneseni i zaključci Vrhovnog suda RH u odlukama Gos- 1/2019 i Rev-637/19 jer je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža.
64. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a na identičan način ustanovljeno je i u tijeku ovog postupka a imajući u vidu činjenicu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
65. Obzirom da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.
66. Stoga tužitelju na utvrđeni osnovani iznos glavnice od 8.247,04 EUR pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa, navedenih u Tablici Podneska/Dopune nalaza sudskog vještaka od 26.10.2025, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
67. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
68. Zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).
69. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zašt ite.
70. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede promjenjive kamatne stope danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
71. Nadalje, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
72. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 28. svibnja 2019., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.
73. Na temelju svega iznesenoga, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.247,04 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kako je to odlučeno u točci I. izreke.
74. Preostali je tužbeni zahtjev tužitelja, za isplatu iznosa od 2.160,35 EUR sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovan odbijen i odlučeno kao u točci II. izreke.
75. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 2. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).
75.1. Uspjeh tužitelja u ovom sporu iznosi 79,24 %, a uspjeh tuženika 20,76 %, te shodno postotku koji preostaje nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, tužitelju pripada pravo na naknadu 58,48 % troškova ovog postupka.
75.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 27.5.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 4.11.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 5.11.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 3.3.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 21.4.2020. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife), sastava podneska od 3.9.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 18.7.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 24.10.2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife/23), sastava podneska od 12.11.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 25.2.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 16.4.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.900,00 EUR, po stopi od 25 %, u iznosu od 475,00 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), trošak predujma za vještačenje u iznosu od 318,53 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 73,00 EUR, sveukupno 2.766,53 EUR.
75.3. Tužitelju nije priznat traženi trošak sastava prigovora od 17.9.2025. (protiv rješenja o sudskoj pristojbi), a koji je prigovor naknadno povučen podneskom tužitelja od 26.2.2026., slijedom čega navedeni prigovor nije bio potreban za vođenje ove parnice.
75.4. Osnovom iznesenog naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.617,87 EUR (2.766,53 EUR x 58,48 %), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO -a. [adresa], 1. lipnja 2026.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužitelj po punomoćnici
2. tuženik po punomoćniku
